kritika

Šijan i Tom

Tomislav Gotovac, otac ne-samo-hrvatskog performasa, nakon godina službeničkog rada, došao je u Beograd studirati režiju i obilježio generaciju čiji je bio guru, u doba o kojem Marina Abramović kaže: „Nisam tada ni znala što je performans.“ Slobodan Šijan, redatelj „Maratonaca“, zato je o Tomu napisao knjigu.



 

Slobodan Šijan: Kino Tom; Hrvatski filmski savez (Zagreb) / Muzej savremene umjetnosti (Boegrad); 360 str

Piše: Robert Perišić

Dogodilo se tako da sam knjigu Slobodana Šijana o Tomislavu Gotovcu naslovljenu „Kino Tom“ (podnaslov: Antonio G. Lauer ili Tomislav Gotovac između Zagreba i Beograda) ponio sam sobom u Beč, ne znajući da ću tamo „sresti“ Gotovca na svjetski popraćenoj izložbi „Nackte Männer“ (Goli muškarci – od 1800. do danas) u Leopold Museumu. Gotovac je tamo, kao jedini naš umjetnik, zastupljen s radom „Foxy Mister“, konceptom fotografija u pseudo-erotskim pozama koje primjerice Spiegel ističe kao jedan od vrhunaca izložbe. Nekoliko dana prije bio sam na izložbi ´With Eyes Closed I See Happiness` Marine Abramović, svjetske megazvijezde performansa koja danas živi u New Yorku, u galeriji Krinzinger gdje se naguralo mnoštvo mladog svijeta, a oko umjetnice mnoštvo foto-reportera. Izložba mi je pomalo sličila na „odrađivanje programa“, ali tu si bar mogao vidjeti što znači slava.

U uvodu svoje knjige Slobodan Šijan, inače redatelj kultnih filmova „Ko to tamo peva“ i „Maratonci trče počasni krug“, napisao je: „Knjiga je nastala iz potrebe da se odužim prijatelju i umetniku Tomislavu Gotovcu, čoveku čije je prisustvo u Beogradu ostavilo neizbrisiv trag na nekoliko generacija filmskih stvaralaca okupljenih oko Akademije za pozorište, film, radio i televiziju krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog veka.“ Tom Gotovac je, naime, tada došao u Beograd studirati režiju, no nije – da dopunimo Šijana (koji naravno sve to zna, stvar je retorička) – Gotovac ostavio samo neizbrisiv trag na „filmske stvaraoce“ nego i na druge, pa će tako povodom Gotovčeve smrti Marina Abramović izjaviti: „Tomislav je snažno utjecao na mene. Počeli smo se družiti još u vrijeme dok sam ja studirala i slikala, nisam tada ni znala što je performans.“

„'Kako je umro', bilo je prvo što je pitala. Tek je tada saznala za pad u kupaonici, uznemirene prijatelje koji, uz pomoć vatrogasaca, pronalaze Gotovca nepokretnog na podu nakon tri dana, za ubožnicu u Dugom Selu u kojoj je čekao smrt i bolnicu na Rebru u kojoj je i umro“, prepričava novinar Krasnec u tekstu Jutarnjeg nakon Gotovčeve smrti 2010. godine. I sve je to, naravno, naša sramota. U ovoj kulturnoj zemlji, naime, zaslužni sportaši imaju državne mirovine, dok se u kontekstu smrti umjetnika poput Gotovca – koji je, eto, svjetsku kraljicu performansa učio plivati - spominju „ubožnice u Dugom Selu“, sve isto kao u doba Slave Raškaj, vrlo „romantično“, nema što (osim da se izbljuješ)! I nije Gotovac jedini – ima i drugih, živih, kojima sad nećemo spominjati imena, a koje pamte naše povijesti književnosti i drugih umjetnosti, pa trebaju aplicirati kod neke saborske komisije koja će odlučiti da im eventualno dodijeli „zaslužni“ dodatak od 300 ili možda čak 500 kuna.  

Nije tu, na koncu, riječ samo o starosti i smrti nego i o tome da bi Gotovac – da je imao iza sebe neku drukčiju kulturu – bio internacionalno poznato ime dok nam je, eto, ovako neobično drago, čisto iznenađenje u gostima, kad Austrijanci posthumno iskopaju našeg „Foxy Mistera“, a čovjek iz Beograda, proslavljeni redatelj, napiše njegovu umjetničku biografiju, zasigurno ne zbog siće od honorara, nego zato što osjeća dug i što Gotovca na samom kraju knjige pozdravlja intimno, zagrebački: „Bok, stari!“

Šijan u knjizi detaljno analizira Gotovčev život i rad, naročito njegove filmove – što se ovdje ne da prepričati, treba pročitati knjigu. Premda je ovo prvenstveno umjetnička biografija, ima ovdje naravno i klasične biografije, od Gotovčeva rođenja 1937. u Somboru (Vojvodina) gdje je njegov otac, dalmatinski „vlaj“ (tako ga je Tom zvao) prije Drugog rata služio u vojsci, da bi 1941. došli u Zagreb. Majka je bila njemačkih korijena, Lauer – prezime koje će Tom službeno uzeti pred kraj života, zato što otac nije podržavao njegovu umjetnost i život (to je kod Toma bilo isto). Motiv za čitanje ove knjige nije samo Gotovac „kao ličnost“ – nego i rekonstruiranje stanja uma jedne radikalne alter-scene u Zagrebu i Beogradu začete u slobodi šezdesetih, umjetničkog undergrounda (koji danas s Abramovićkom postaje svjetski art-mainstream) koji je u svojoj anarhoidnosti bio i politički potiskivan, koji je ideološki bio sklepan, shizofreno dezorijentiran, ali je imao svoj umjetnički moral. I svoja duboka umjetnička prijateljstva.  

Hvala, Šijan!

 

(objavljeno u Globusu)

 

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Ivana Pintarić: Priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je po zanimanju edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana „Gorimo (ali ne boli više)“ ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja proze pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je i priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO.

proza

Marin Ivančić: Karijatida

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marin Ivančić (1991., Karlovac) diplomirani je pravnik na stručnom usavršavanju u Hrvatskoj komori ovlaštenih inženjera geodezije. Od zala birokracije dušu spašava čitanjem, županijskim nogometom, a odnedavno i pisanjem. Igra zadnjeg veznog u NK Dobra-Novigrad na Dobri, ima dobar udarac i pregled igre. Čitalački ukus mu je hipsterski eklektičan. Ovo mu je prvi objavljeni rad.

proza

Jelena Petković: Japan

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jelena Petković (1984.) diplomirala je povijest i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Živi i radi u Vukovaru.

proza

Luiza Bouharaoua: Zvučni zid

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luiza Bouharaoua (1985., Split) diplomirala je kroatistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Splitu. Radi u Skribonautima. Prevodi i piše. Prevela je roman Rachel Kushner "Bacači plamena" (Profil, 2017.). Kratke priče objavljivala je u The Split Mindu, Fantomu Slobode i na portalima Kritična masa i Nema. Priče su joj izvođene u na Trećem programu hrvatskog radija. Uvrštena je u regionalni zbornik "Izvan koridora - najbolja kratka priča" (VBZ, 2011.) i antologiju hrvatske mlade proze "Bez vrata, bez kucanja" (Sandorf, 2012.). Finalistica je natječaja Festivala europske kratke priče u 2016. i 2017. godini. Dobitnica je nagrade Ulaznica za kratku priču te nagrade Prozak za najbolji prozni rukopis autora/ica do 35 godina. U 2019. izlazi joj Prozakom nagrađeni prvijenac.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Jan Bolić: Mrtvi kanal (ulomak iz neobjavljenog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jan Bolić (1995., Rijeka) je autor koji boluje od progresivne bolesti spinalne mišićne atrofije tip 2 zbog koje ne može pomaknuti gotovo nijedan dio tijela, no i dalje, bez obzira na progresiju bolesti, uspijeva pisati s dva prsta koja još uvijek može pomaknuti i s njima stvara književna djela. Dosad je objavio dvije knjige: zbirku poezije „Trenutci“ (2016.) i zbirku poezije i proznih zapisa „Može biti lijepo“ (2017.). Jedna pjesma objavljena je i u zbirci poezije skupine autora iz cijele RH naziva „Petrinjske staze“ iz Petrinje. Povremeno objavljuje svoje radove na književnim portalima i svom Facebook profilu U trećoj knjizi odlučio se pozabaviti žanrom krimića.

proza

Andrea Bauk: Kult užarene krune

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Andrea Bauk (1985., Rijeka) je završila stručni studij vinarstva u Poreču nakon kojeg je radila razne poslove. Teme njezinog pisanja su SF, međuljudski, pogotovo obiteljski odnosi i tabu teme, a njezini likovi redovito su autsajderi i mizantropi. Nekoliko njezinih priča i pjesama objavljene su u sklopu književnih natječaja.

proza

Luka Katančić: Papirnati poljubac

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Katančić (1996., Zagreb) student je Pravnog fakulteta u Zagrebu. 2014. i 2015. godine osvojio je treće nagrade: „Stanislav Preprek“, „Joan Flora“, „Pavle Popović“, „Janoš Siveri“, „Rade Tomić“ te drugu nagradu „Duško Trifunović“ u Novom Sadu za poeziju u kategoriji do 30 godina.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg