kritika

Šijan i Tom

Tomislav Gotovac, otac ne-samo-hrvatskog performasa, nakon godina službeničkog rada, došao je u Beograd studirati režiju i obilježio generaciju čiji je bio guru, u doba o kojem Marina Abramović kaže: „Nisam tada ni znala što je performans.“ Slobodan Šijan, redatelj „Maratonaca“, zato je o Tomu napisao knjigu.



 

Slobodan Šijan: Kino Tom; Hrvatski filmski savez (Zagreb) / Muzej savremene umjetnosti (Boegrad); 360 str

Piše: Robert Perišić

Dogodilo se tako da sam knjigu Slobodana Šijana o Tomislavu Gotovcu naslovljenu „Kino Tom“ (podnaslov: Antonio G. Lauer ili Tomislav Gotovac između Zagreba i Beograda) ponio sam sobom u Beč, ne znajući da ću tamo „sresti“ Gotovca na svjetski popraćenoj izložbi „Nackte Männer“ (Goli muškarci – od 1800. do danas) u Leopold Museumu. Gotovac je tamo, kao jedini naš umjetnik, zastupljen s radom „Foxy Mister“, konceptom fotografija u pseudo-erotskim pozama koje primjerice Spiegel ističe kao jedan od vrhunaca izložbe. Nekoliko dana prije bio sam na izložbi ´With Eyes Closed I See Happiness` Marine Abramović, svjetske megazvijezde performansa koja danas živi u New Yorku, u galeriji Krinzinger gdje se naguralo mnoštvo mladog svijeta, a oko umjetnice mnoštvo foto-reportera. Izložba mi je pomalo sličila na „odrađivanje programa“, ali tu si bar mogao vidjeti što znači slava.

U uvodu svoje knjige Slobodan Šijan, inače redatelj kultnih filmova „Ko to tamo peva“ i „Maratonci trče počasni krug“, napisao je: „Knjiga je nastala iz potrebe da se odužim prijatelju i umetniku Tomislavu Gotovcu, čoveku čije je prisustvo u Beogradu ostavilo neizbrisiv trag na nekoliko generacija filmskih stvaralaca okupljenih oko Akademije za pozorište, film, radio i televiziju krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog veka.“ Tom Gotovac je, naime, tada došao u Beograd studirati režiju, no nije – da dopunimo Šijana (koji naravno sve to zna, stvar je retorička) – Gotovac ostavio samo neizbrisiv trag na „filmske stvaraoce“ nego i na druge, pa će tako povodom Gotovčeve smrti Marina Abramović izjaviti: „Tomislav je snažno utjecao na mene. Počeli smo se družiti još u vrijeme dok sam ja studirala i slikala, nisam tada ni znala što je performans.“

„'Kako je umro', bilo je prvo što je pitala. Tek je tada saznala za pad u kupaonici, uznemirene prijatelje koji, uz pomoć vatrogasaca, pronalaze Gotovca nepokretnog na podu nakon tri dana, za ubožnicu u Dugom Selu u kojoj je čekao smrt i bolnicu na Rebru u kojoj je i umro“, prepričava novinar Krasnec u tekstu Jutarnjeg nakon Gotovčeve smrti 2010. godine. I sve je to, naravno, naša sramota. U ovoj kulturnoj zemlji, naime, zaslužni sportaši imaju državne mirovine, dok se u kontekstu smrti umjetnika poput Gotovca – koji je, eto, svjetsku kraljicu performansa učio plivati - spominju „ubožnice u Dugom Selu“, sve isto kao u doba Slave Raškaj, vrlo „romantično“, nema što (osim da se izbljuješ)! I nije Gotovac jedini – ima i drugih, živih, kojima sad nećemo spominjati imena, a koje pamte naše povijesti književnosti i drugih umjetnosti, pa trebaju aplicirati kod neke saborske komisije koja će odlučiti da im eventualno dodijeli „zaslužni“ dodatak od 300 ili možda čak 500 kuna.  

Nije tu, na koncu, riječ samo o starosti i smrti nego i o tome da bi Gotovac – da je imao iza sebe neku drukčiju kulturu – bio internacionalno poznato ime dok nam je, eto, ovako neobično drago, čisto iznenađenje u gostima, kad Austrijanci posthumno iskopaju našeg „Foxy Mistera“, a čovjek iz Beograda, proslavljeni redatelj, napiše njegovu umjetničku biografiju, zasigurno ne zbog siće od honorara, nego zato što osjeća dug i što Gotovca na samom kraju knjige pozdravlja intimno, zagrebački: „Bok, stari!“

Šijan u knjizi detaljno analizira Gotovčev život i rad, naročito njegove filmove – što se ovdje ne da prepričati, treba pročitati knjigu. Premda je ovo prvenstveno umjetnička biografija, ima ovdje naravno i klasične biografije, od Gotovčeva rođenja 1937. u Somboru (Vojvodina) gdje je njegov otac, dalmatinski „vlaj“ (tako ga je Tom zvao) prije Drugog rata služio u vojsci, da bi 1941. došli u Zagreb. Majka je bila njemačkih korijena, Lauer – prezime koje će Tom službeno uzeti pred kraj života, zato što otac nije podržavao njegovu umjetnost i život (to je kod Toma bilo isto). Motiv za čitanje ove knjige nije samo Gotovac „kao ličnost“ – nego i rekonstruiranje stanja uma jedne radikalne alter-scene u Zagrebu i Beogradu začete u slobodi šezdesetih, umjetničkog undergrounda (koji danas s Abramovićkom postaje svjetski art-mainstream) koji je u svojoj anarhoidnosti bio i politički potiskivan, koji je ideološki bio sklepan, shizofreno dezorijentiran, ali je imao svoj umjetnički moral. I svoja duboka umjetnička prijateljstva.  

Hvala, Šijan!

 

(objavljeno u Globusu)

 

proza

Jana Kujundžić: Mi, one od nekada

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jana Kujundžić (1990.) diplomirala je sociologiju na Hrvatskim studijima u Zagrebu i masterirala rodne studije (Gender studies,) na Central European Universityju u Budimpešti. Osim kratkih priča piše i feminističke kritike događanja u Hrvatskoj i u svijetu kao i kritike filmova i serija za portale Libela i Voxfeminae.

proza

Paula Ćaćić: Franzenova 'Sloboda'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S dvije kratke priče u širi izbor ušla je i Paula Ćaćić (1994., Vinkovci), studentica indologije i južnoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uz nagrađivane kratke priče i poeziju, Ćaćić piše i novinske tekstove za web portal VOXfeminae.

proza

Sven Popović: Ljubav među žoharima (Iz rukopisa)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S prva tri ulomka romana u rukopisu Svena Popovića, započinjemo objavljivanje šireg izbora nagrade ''Sedmica&Kritična masa 2017''.
Popović (1989., Zagreb) je diplomirao komparativnu književnost i engleski jezik i književnost te amerikanistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Književni prvijenac „Nebo u kaljuži“ (Meandarmedia) objavljuje 2015. Jedan je od osnivača „TKO ČITA?“, programa namjenjenog mladim autorima. Priče su mu uvrštene u „Best European Fiction 2017“ (Dalkey Archive Press). Živi i ne radi u Zagrebu.

proza

Maja Jurica: Miris biskvita

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Maja Jurica (1990., Split) studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zadru.

proza

Anita Vein Dević: Ulomak iz romana 'Ukradeno djetinjstvo'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Anita Vein Dević (1987., Karlovac) magistrirala je na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu. Piše poeziju, kratke priče, i nastavak romana „Ukradeno djetinjstvo“.

proza

Martin Majcenović: Medvjeđa usluga

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Martin Majcenović (1990.) diplomirao je kroatistiku i lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kratka proza objavljivana mu je između ostalog i u Zarezu, Autsajderskim fragmentima, Booksi... Sudjelovao je u užim izborima na natječajima za kratku priču Broda kulture (2013. i 2016.) i FEKP-a (2014.) Član je Književne grupe 90+, a piše za portal Ziher.hr.

proza

Marija Solarević: Itinerar

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marija Solarević (1987., Zagreb) diplomirala je pedagogiju i etnologiju s kulturnom antropologijom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, osvajila je MetaFora nagradu u organizaciji Knjižnice Vladimira Nazora, u Centru za kreativno pisanje pohađa radionice i stvara kolumnu o književnosti i pop-kulturi. Trenutno piše zbirku kratkih priča "Noćne ptice".

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg