kritika

Šijan i Tom

Tomislav Gotovac, otac ne-samo-hrvatskog performasa, nakon godina službeničkog rada, došao je u Beograd studirati režiju i obilježio generaciju čiji je bio guru, u doba o kojem Marina Abramović kaže: „Nisam tada ni znala što je performans.“ Slobodan Šijan, redatelj „Maratonaca“, zato je o Tomu napisao knjigu.



 

Slobodan Šijan: Kino Tom; Hrvatski filmski savez (Zagreb) / Muzej savremene umjetnosti (Boegrad); 360 str

Piše: Robert Perišić

Dogodilo se tako da sam knjigu Slobodana Šijana o Tomislavu Gotovcu naslovljenu „Kino Tom“ (podnaslov: Antonio G. Lauer ili Tomislav Gotovac između Zagreba i Beograda) ponio sam sobom u Beč, ne znajući da ću tamo „sresti“ Gotovca na svjetski popraćenoj izložbi „Nackte Männer“ (Goli muškarci – od 1800. do danas) u Leopold Museumu. Gotovac je tamo, kao jedini naš umjetnik, zastupljen s radom „Foxy Mister“, konceptom fotografija u pseudo-erotskim pozama koje primjerice Spiegel ističe kao jedan od vrhunaca izložbe. Nekoliko dana prije bio sam na izložbi ´With Eyes Closed I See Happiness` Marine Abramović, svjetske megazvijezde performansa koja danas živi u New Yorku, u galeriji Krinzinger gdje se naguralo mnoštvo mladog svijeta, a oko umjetnice mnoštvo foto-reportera. Izložba mi je pomalo sličila na „odrađivanje programa“, ali tu si bar mogao vidjeti što znači slava.

U uvodu svoje knjige Slobodan Šijan, inače redatelj kultnih filmova „Ko to tamo peva“ i „Maratonci trče počasni krug“, napisao je: „Knjiga je nastala iz potrebe da se odužim prijatelju i umetniku Tomislavu Gotovcu, čoveku čije je prisustvo u Beogradu ostavilo neizbrisiv trag na nekoliko generacija filmskih stvaralaca okupljenih oko Akademije za pozorište, film, radio i televiziju krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog veka.“ Tom Gotovac je, naime, tada došao u Beograd studirati režiju, no nije – da dopunimo Šijana (koji naravno sve to zna, stvar je retorička) – Gotovac ostavio samo neizbrisiv trag na „filmske stvaraoce“ nego i na druge, pa će tako povodom Gotovčeve smrti Marina Abramović izjaviti: „Tomislav je snažno utjecao na mene. Počeli smo se družiti još u vrijeme dok sam ja studirala i slikala, nisam tada ni znala što je performans.“

„'Kako je umro', bilo je prvo što je pitala. Tek je tada saznala za pad u kupaonici, uznemirene prijatelje koji, uz pomoć vatrogasaca, pronalaze Gotovca nepokretnog na podu nakon tri dana, za ubožnicu u Dugom Selu u kojoj je čekao smrt i bolnicu na Rebru u kojoj je i umro“, prepričava novinar Krasnec u tekstu Jutarnjeg nakon Gotovčeve smrti 2010. godine. I sve je to, naravno, naša sramota. U ovoj kulturnoj zemlji, naime, zaslužni sportaši imaju državne mirovine, dok se u kontekstu smrti umjetnika poput Gotovca – koji je, eto, svjetsku kraljicu performansa učio plivati - spominju „ubožnice u Dugom Selu“, sve isto kao u doba Slave Raškaj, vrlo „romantično“, nema što (osim da se izbljuješ)! I nije Gotovac jedini – ima i drugih, živih, kojima sad nećemo spominjati imena, a koje pamte naše povijesti književnosti i drugih umjetnosti, pa trebaju aplicirati kod neke saborske komisije koja će odlučiti da im eventualno dodijeli „zaslužni“ dodatak od 300 ili možda čak 500 kuna.  

Nije tu, na koncu, riječ samo o starosti i smrti nego i o tome da bi Gotovac – da je imao iza sebe neku drukčiju kulturu – bio internacionalno poznato ime dok nam je, eto, ovako neobično drago, čisto iznenađenje u gostima, kad Austrijanci posthumno iskopaju našeg „Foxy Mistera“, a čovjek iz Beograda, proslavljeni redatelj, napiše njegovu umjetničku biografiju, zasigurno ne zbog siće od honorara, nego zato što osjeća dug i što Gotovca na samom kraju knjige pozdravlja intimno, zagrebački: „Bok, stari!“

Šijan u knjizi detaljno analizira Gotovčev život i rad, naročito njegove filmove – što se ovdje ne da prepričati, treba pročitati knjigu. Premda je ovo prvenstveno umjetnička biografija, ima ovdje naravno i klasične biografije, od Gotovčeva rođenja 1937. u Somboru (Vojvodina) gdje je njegov otac, dalmatinski „vlaj“ (tako ga je Tom zvao) prije Drugog rata služio u vojsci, da bi 1941. došli u Zagreb. Majka je bila njemačkih korijena, Lauer – prezime koje će Tom službeno uzeti pred kraj života, zato što otac nije podržavao njegovu umjetnost i život (to je kod Toma bilo isto). Motiv za čitanje ove knjige nije samo Gotovac „kao ličnost“ – nego i rekonstruiranje stanja uma jedne radikalne alter-scene u Zagrebu i Beogradu začete u slobodi šezdesetih, umjetničkog undergrounda (koji danas s Abramovićkom postaje svjetski art-mainstream) koji je u svojoj anarhoidnosti bio i politički potiskivan, koji je ideološki bio sklepan, shizofreno dezorijentiran, ali je imao svoj umjetnički moral. I svoja duboka umjetnička prijateljstva.  

Hvala, Šijan!

 

(objavljeno u Globusu)

 

o nama

Nagradu Sedmica i Kritična masa za mlade pisce dobila je Marina Gudelj

Pobjednica ovogodišnje Nagrade Sedmica i Kritična masa za mlade autore je Marina Gudelj (1988.) iz Splita.
Marina Gudelj nagrađena je za priču "Lee".
U užem izboru Nagrade za 2017. bili su: Alen Brlek, Katja Grcić, Marko Gregur, Marina Gudelj, Mira Petrović, Iva Sopka i Ana Rajković.
Ovo je treća godina Nagrade koju sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).

intervju

Marina Gudelj: Mi smo generacija koja je dobila ostatke neke ranije i uljuljala se u pasivnost

Predstavljamo uži izbor Nagrade Sedmica&Kritična masa

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - UŽI IZBOR

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

proza

Elena Ferrante: Genijalna prijateljica

Romani Elene Ferrante s razlogom su postali svjetske uspješnice i jedan od književnih fenomena ovog desetljeća, kako po odazivu publike u različitim zemljama, tako i po sudu kritike.
"Genijalna prijateljica" – prvi je dio romaneskne tetralogije o Eleni i Lili, pronicljivim i inteligentnim djevojkama iz Napulja koje žele stvoriti život u okrilju zagušujuće, nasilne kulture.
Ovdje donosimo uvodna poglavlja romana, a knjigu u cjelini - što preporučujemo - možete pročitati u izdanju "Profila".
Roman je s talijanskog prevela Ana Badurina.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

proza

Iva Sopka: Tri priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - UŽI IZBOR

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča, od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine.

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg