kritika

Stara majstorica kratkih pruga

Za „Previše sreće“ Alice Munro moglo bi se reći da je knjiga za „sladokusce“, ali kako je ta riječ snobovskim raubanjem postala odvratna - recimo tek da gđa Munro, i nakon Bookera za životno djelo (2009), piše život, premda ne i romane. Ovo su pripovijetke. Vrhunske.



 

Alice Munro: Previše sreće; prijevod: Maja Šoljan; 304 str.; OceanMore

Piše: Robert Perišić

U izvanrednoj knjizi „Previše sreće“ Alice Munro (1931) postoji priča naslovljena „Beletristika“, gdje u jednom momentu starija gospođa kupuje knjigu mlade spisateljice koju je upoznala i zatim shvaća: „To je zbirka pripovjedaka, a ne roman. Što je samo po sebi razočaranje. Kao da umanjuje autoritet knjige, a autoricu razotkriva kao nekoga tko se tek dohvatio ulaznih vrata Književnosti, ali nikako nije unutra na sigurnom.“

Ovaj sitni pasus, jasno, zapravo je (auto)ironična igra Alice Munro koja cijeli život piše pripovijetke i kratke priče, a nikad nije napisala roman. Ovaj je pasus i komentar navika većine čitateljstva, one većine koja traži roman i „Književnost“ misleći da je veličina bitna i da se znamenita „Književnost“ objavljuje putem ovog ili onog autoriteta – u ovom slučaju autoriteta Romana, a ima i drugih „autoriteta“: autoritet književne patine („ovo zaista izgleda kao Književnost“), autoritet intelektualnosti („ovo je tako pametno, jedva pratim“), autoritet profesorske poetike („možda je beskrvno, ali tako se Piše“), i tako dalje. Upisan je u onom pasusu i komentar na izdavačku industriju koja prvenstveno traži roman – u Sjevernoj Americi (Munro je iz Kanade), a još više u Europi, sklonijoj autoritetima, gdje se navodno drži do „Književnosti“, tako da se tu s kratkom prozom, što god napisao, jedva može napraviti išta (koliko Europljana znamo da su samo kratkopričaši poput Munro ili Carvera?). Reći ću ovdje i nešto iz vlastitog iskustva s čitateljima: roman može pročitati svatko relativno književno pismen jer roman – ako je dobar – ima toliku količinu impulsa da stvar „ne možeš promašiti“, dok je za kratku prozu ipak potreban bolji, književno senzibilniji čitatelj koji priču shvaća iz manje informacija, jer ponavljanja i objašnjavanja ovdje smetaju i računaju se uglavnom pod nezgrapnosti. Naravno, i čitanje je nešto što se uči – logiku forme usvajamo praksom – pa ako se netko nelagodno prepoznao u prethodnim rečenicama, onda je Alice Munro pravi izbora za probijanje leda i stvaranje filinga za kratku prozu, jer knjiga „Previše sreće“ pripada u sam vrh žanra, što znači i među vrhunce suvremene književnosti (a „Književnost“ ostavimo štreberima).   

Jasno, u spomenutoj priči „Beletristika“ nije – naslovu unatoč – književnost glavni junak, jer za suvremene autore kratke proze uglavnom važi to da naslovom ne „opisuju“ priču, nego samo daju akcent, shvatljiv tek nakon čitanja; a u ovoj priči se radi o ženi koja, godinama nakon bračnog brodoloma, iz knjige posve pokrajnog lika (kćeri suparnice) vidi sebe u posve drugom svjetlu. Zanimljiv je - za opis Munroina pisanja - taj naslov („Beletristika“) i ta sjajna pripovijetka jer ona u sebi krije ono što postmodernisti najviše vole – i autoreferencijalnost i metanaraciju – no za razliku od autora koji pišu zato da bi napisali „Književnost“, k tome i „postmodernističku“, pa se razmeću signalima koje prepoznaju jedino „stručnjaci“ – Munro u ovoj priči cijelu tu aparaturu ničim ne pokazuje, niti se radi o aparaturi: sve se sklapa u sublimnu spoznaju kompleksnosti života, ljudskih odnosa i priča. Reklo bi se – realistička pripovijest, što ona i jest, ali nije samo to. Nema tu mahanja zastavom Književnosti, ništa se tu napadno ne stavlja u izlog, i upravo po tome to i jest djelo suptilne majstorice. Munro je, pak, ovu knjigu napisala bližeći se svojim osamdesetima: takva koncentracija, takva imaginacija i „skrivena“ (kako to pravi kratkopričaši rade) bravuroznost stila – sve to je vrijedno divljenja, posebno iz naše kulture u kojoj pisci rano stagniraju i odustaju (zasigurno i zbog frustracija te cjeloživotne raubanosti drugim poslovima).

Premda se ove priče ne daju svesti na temu i lokaciju – za stvaranje slike recimo i to da su Munroini junaci često žene, da se većina priča događa u njenom rajonu jugozapadnog Ontarija, pa po toj „provincijalnoj“ lociranosti ponešto podsjećaju na ruralni jug druge velike majstorice Flannery O'Connor, no Munroin socijalni ambijent ipak je bitno suvremeniji: razvodi su uobičajeni kao i počinjanja iz početka, te tipično suvremena „traženja sebe“, dakako, bez petparačke filozofije.  

Ukratko: za one koji traže koncentrat proze – nema ih previše, ali ih ima – evo „Previše sreće“.

(objavljeno u Globusu)

 

proza

Nell Zink: Zidarčac

Nell Zink je nakon "kasnog" debija (2014) ekspresno od autsajdera postala književni događaj, te je sa serijom knjiga idućih godina potvrdila visoko i izdvojeno mjesto na američkoj sceni. The New York Times uvrstio je njezin ekološki osviješten roman The Wallcreeper među značajne knjige 2014. godine, kao i njezinu knjigu iz 2015. godine o temama rase i roda, koja je nominirana za nacionalnu književnu nagradu Mislaid. Roman Nicotine objavila je 2016., kao i zbirku novela Private Novelist. Hvaljena je od Guardiana do New Yorkera, premda im je bilo teško klasificirati je.
Rođena je u južnoj Kaliforniji, odrasla je u ruralnoj Virginiji, diplomirala filozofiju na Fakultetu William i Mary 1981. godine.
Bila je gošća Lit link festivala / Književne karike 2018.
Pročitajte uvodni ulomak iz njezina romana The Wallcreeper.

proza

Rachel Kushner: Bacači plamena

Pročitajte "motoristički" ulomak iz romana "Bacači plamena" Rachel Kushner, već pomalo kultne američke spisateljice, smješten u 1977. godinu. Radnja romana klizi od američke provincije, preko artističkih i intelektualnih krugova New Yorka do Europe prateći put junakinje Reno. „Ovo je jedno od najuzbudljivijih književnih iskustava koje sam imao u posljednjem desetljeću... DeLillo odjekuje ovdje, kao i Doctorow, kao i Carey”, napisao je o romanu Colum McCann.
Rachel Kushner rođena je 1968. u saveznoj državi Oregon, a odrasla je u San Franciscu. Njezini su romani prevedeni na 15 jezika. Živi u Los Angelesu.
Roman "Bacači plamena" objavio je Profil u prijevodu Luize Bouharaoue.
Pročitajte dio pa vidite dalje (a ide dosta dalje).

poezija

Ana Škvorc: Strahujete li da se neću uklopiti?

Ana Škvorc (1991., Čakovec) prethodno je poeziju objavljivala u Temi i Poeziji. Studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

poezija

Branko Maleš: Mutno

Pročitajte izbor iz knjige pjesama "Mutno" Branka Maleša, za koju je autor nedavno dobio nagradu "Vladimir Nazor".
Branko Maleš (1949., Zagreb) spada među najznačajnije suvremene hrvatske pjesnike i pjesničke inovatore internacionalnog ranga. Autor je brojnih knjiga ("Tekst", 1978; "Praksa laži", 1986; "Placebo", 1992; „biba posavec“, 1996; "Trickster", 1998; "Vertigo", 2010; "Mutno", 2017, itd.), dobitnik "Goranova vijenca", a među ostalim je i član žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade autore.

proza

Viktorija Božina: Ulomak iz romana 'Turbofolk'

Viktorija Božina rođena je 1990. u Zadru gdje pohađa diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti. Tri godine boravila je u Americi gdje je završila studij informatike. Roman iz kojeg donosimo ulomak uskoro će ugledati svjetlo dana u izdanju Sandorfa.

proza

Catherine Lacey: Povrede

Catherine Lacey sjajan je američki glas nove generacije. Autorica je romana "The Answers" i "Nobody Is Ever Missing" te zbirke kratkih priča "Certain American States" koja upravo izlazi. Dobitnica je nagrade Whiting, stipendije New York Foundation for the Arts, bila je finalistica nagrade Young Lions Fiction. Njezini romani prevedeni su na talijanski, francuski, španjolski, nizozemski i njemački, a djela su joj objavljivana u The New York Timesu, Harper’su, Vogueu i drugdje. Časopis Granta uvrstio ju je 2017. u prestižnu dekadnu selekciju najboljih novih američkih prozaika. Između brojnih pohvala nazvana je i “DeLillom za milenijalce”. Rođena je 1985. u Mississippiju, živi u Chicagu. Bila je gošća Lit link festivala 2018. te nastupala u Zagrebu, Puli i Rijeci.
Pročitajte ulomak iz njene knjige priča "Certain American States" koja u kolovozu izlazi u Americi.

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - POBJEDNIČKA PRIČA

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

poezija

Ana Miković: Pjesme

Ana Miković rođena je 1987. u Beogradu gdje je diplomirala na katedri za srpsku književnost s južnoslavenskim književnostima. Dio je glazbeno-poetske trupe Nebograd.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg