kritika

Stara majstorica kratkih pruga

Za „Previše sreće“ Alice Munro moglo bi se reći da je knjiga za „sladokusce“, ali kako je ta riječ snobovskim raubanjem postala odvratna - recimo tek da gđa Munro, i nakon Bookera za životno djelo (2009), piše život, premda ne i romane. Ovo su pripovijetke. Vrhunske.



 

Alice Munro: Previše sreće; prijevod: Maja Šoljan; 304 str.; OceanMore

Piše: Robert Perišić

U izvanrednoj knjizi „Previše sreće“ Alice Munro (1931) postoji priča naslovljena „Beletristika“, gdje u jednom momentu starija gospođa kupuje knjigu mlade spisateljice koju je upoznala i zatim shvaća: „To je zbirka pripovjedaka, a ne roman. Što je samo po sebi razočaranje. Kao da umanjuje autoritet knjige, a autoricu razotkriva kao nekoga tko se tek dohvatio ulaznih vrata Književnosti, ali nikako nije unutra na sigurnom.“

Ovaj sitni pasus, jasno, zapravo je (auto)ironična igra Alice Munro koja cijeli život piše pripovijetke i kratke priče, a nikad nije napisala roman. Ovaj je pasus i komentar navika većine čitateljstva, one većine koja traži roman i „Književnost“ misleći da je veličina bitna i da se znamenita „Književnost“ objavljuje putem ovog ili onog autoriteta – u ovom slučaju autoriteta Romana, a ima i drugih „autoriteta“: autoritet književne patine („ovo zaista izgleda kao Književnost“), autoritet intelektualnosti („ovo je tako pametno, jedva pratim“), autoritet profesorske poetike („možda je beskrvno, ali tako se Piše“), i tako dalje. Upisan je u onom pasusu i komentar na izdavačku industriju koja prvenstveno traži roman – u Sjevernoj Americi (Munro je iz Kanade), a još više u Europi, sklonijoj autoritetima, gdje se navodno drži do „Književnosti“, tako da se tu s kratkom prozom, što god napisao, jedva može napraviti išta (koliko Europljana znamo da su samo kratkopričaši poput Munro ili Carvera?). Reći ću ovdje i nešto iz vlastitog iskustva s čitateljima: roman može pročitati svatko relativno književno pismen jer roman – ako je dobar – ima toliku količinu impulsa da stvar „ne možeš promašiti“, dok je za kratku prozu ipak potreban bolji, književno senzibilniji čitatelj koji priču shvaća iz manje informacija, jer ponavljanja i objašnjavanja ovdje smetaju i računaju se uglavnom pod nezgrapnosti. Naravno, i čitanje je nešto što se uči – logiku forme usvajamo praksom – pa ako se netko nelagodno prepoznao u prethodnim rečenicama, onda je Alice Munro pravi izbora za probijanje leda i stvaranje filinga za kratku prozu, jer knjiga „Previše sreće“ pripada u sam vrh žanra, što znači i među vrhunce suvremene književnosti (a „Književnost“ ostavimo štreberima).   

Jasno, u spomenutoj priči „Beletristika“ nije – naslovu unatoč – književnost glavni junak, jer za suvremene autore kratke proze uglavnom važi to da naslovom ne „opisuju“ priču, nego samo daju akcent, shvatljiv tek nakon čitanja; a u ovoj priči se radi o ženi koja, godinama nakon bračnog brodoloma, iz knjige posve pokrajnog lika (kćeri suparnice) vidi sebe u posve drugom svjetlu. Zanimljiv je - za opis Munroina pisanja - taj naslov („Beletristika“) i ta sjajna pripovijetka jer ona u sebi krije ono što postmodernisti najviše vole – i autoreferencijalnost i metanaraciju – no za razliku od autora koji pišu zato da bi napisali „Književnost“, k tome i „postmodernističku“, pa se razmeću signalima koje prepoznaju jedino „stručnjaci“ – Munro u ovoj priči cijelu tu aparaturu ničim ne pokazuje, niti se radi o aparaturi: sve se sklapa u sublimnu spoznaju kompleksnosti života, ljudskih odnosa i priča. Reklo bi se – realistička pripovijest, što ona i jest, ali nije samo to. Nema tu mahanja zastavom Književnosti, ništa se tu napadno ne stavlja u izlog, i upravo po tome to i jest djelo suptilne majstorice. Munro je, pak, ovu knjigu napisala bližeći se svojim osamdesetima: takva koncentracija, takva imaginacija i „skrivena“ (kako to pravi kratkopričaši rade) bravuroznost stila – sve to je vrijedno divljenja, posebno iz naše kulture u kojoj pisci rano stagniraju i odustaju (zasigurno i zbog frustracija te cjeloživotne raubanosti drugim poslovima).

Premda se ove priče ne daju svesti na temu i lokaciju – za stvaranje slike recimo i to da su Munroini junaci često žene, da se većina priča događa u njenom rajonu jugozapadnog Ontarija, pa po toj „provincijalnoj“ lociranosti ponešto podsjećaju na ruralni jug druge velike majstorice Flannery O'Connor, no Munroin socijalni ambijent ipak je bitno suvremeniji: razvodi su uobičajeni kao i počinjanja iz početka, te tipično suvremena „traženja sebe“, dakako, bez petparačke filozofije.  

Ukratko: za one koji traže koncentrat proze – nema ih previše, ali ih ima – evo „Previše sreće“.

(objavljeno u Globusu)

 

o nama

Nagradu Sedmica i Kritična masa za mlade pisce dobila je Marina Gudelj

Pobjednica ovogodišnje Nagrade Sedmica i Kritična masa za mlade autore je Marina Gudelj (1988.) iz Splita.
Marina Gudelj nagrađena je za priču "Lee".
U užem izboru Nagrade za 2017. bili su: Alen Brlek, Katja Grcić, Marko Gregur, Marina Gudelj, Mira Petrović, Iva Sopka i Ana Rajković.
Ovo je treća godina Nagrade koju sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).

intervju

Marina Gudelj: Mi smo generacija koja je dobila ostatke neke ranije i uljuljala se u pasivnost

Predstavljamo uži izbor Nagrade Sedmica&Kritična masa

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - UŽI IZBOR

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

proza

Elena Ferrante: Genijalna prijateljica

Romani Elene Ferrante s razlogom su postali svjetske uspješnice i jedan od književnih fenomena ovog desetljeća, kako po odazivu publike u različitim zemljama, tako i po sudu kritike.
"Genijalna prijateljica" – prvi je dio romaneskne tetralogije o Eleni i Lili, pronicljivim i inteligentnim djevojkama iz Napulja koje žele stvoriti život u okrilju zagušujuće, nasilne kulture.
Ovdje donosimo uvodna poglavlja romana, a knjigu u cjelini - što preporučujemo - možete pročitati u izdanju "Profila".
Roman je s talijanskog prevela Ana Badurina.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

proza

Iva Sopka: Tri priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - UŽI IZBOR

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča, od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine.

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg