kritika

Stara majstorica kratkih pruga

Za „Previše sreće“ Alice Munro moglo bi se reći da je knjiga za „sladokusce“, ali kako je ta riječ snobovskim raubanjem postala odvratna - recimo tek da gđa Munro, i nakon Bookera za životno djelo (2009), piše život, premda ne i romane. Ovo su pripovijetke. Vrhunske.



 

Alice Munro: Previše sreće; prijevod: Maja Šoljan; 304 str.; OceanMore

Piše: Robert Perišić

U izvanrednoj knjizi „Previše sreće“ Alice Munro (1931) postoji priča naslovljena „Beletristika“, gdje u jednom momentu starija gospođa kupuje knjigu mlade spisateljice koju je upoznala i zatim shvaća: „To je zbirka pripovjedaka, a ne roman. Što je samo po sebi razočaranje. Kao da umanjuje autoritet knjige, a autoricu razotkriva kao nekoga tko se tek dohvatio ulaznih vrata Književnosti, ali nikako nije unutra na sigurnom.“

Ovaj sitni pasus, jasno, zapravo je (auto)ironična igra Alice Munro koja cijeli život piše pripovijetke i kratke priče, a nikad nije napisala roman. Ovaj je pasus i komentar navika većine čitateljstva, one većine koja traži roman i „Književnost“ misleći da je veličina bitna i da se znamenita „Književnost“ objavljuje putem ovog ili onog autoriteta – u ovom slučaju autoriteta Romana, a ima i drugih „autoriteta“: autoritet književne patine („ovo zaista izgleda kao Književnost“), autoritet intelektualnosti („ovo je tako pametno, jedva pratim“), autoritet profesorske poetike („možda je beskrvno, ali tako se Piše“), i tako dalje. Upisan je u onom pasusu i komentar na izdavačku industriju koja prvenstveno traži roman – u Sjevernoj Americi (Munro je iz Kanade), a još više u Europi, sklonijoj autoritetima, gdje se navodno drži do „Književnosti“, tako da se tu s kratkom prozom, što god napisao, jedva može napraviti išta (koliko Europljana znamo da su samo kratkopričaši poput Munro ili Carvera?). Reći ću ovdje i nešto iz vlastitog iskustva s čitateljima: roman može pročitati svatko relativno književno pismen jer roman – ako je dobar – ima toliku količinu impulsa da stvar „ne možeš promašiti“, dok je za kratku prozu ipak potreban bolji, književno senzibilniji čitatelj koji priču shvaća iz manje informacija, jer ponavljanja i objašnjavanja ovdje smetaju i računaju se uglavnom pod nezgrapnosti. Naravno, i čitanje je nešto što se uči – logiku forme usvajamo praksom – pa ako se netko nelagodno prepoznao u prethodnim rečenicama, onda je Alice Munro pravi izbora za probijanje leda i stvaranje filinga za kratku prozu, jer knjiga „Previše sreće“ pripada u sam vrh žanra, što znači i među vrhunce suvremene književnosti (a „Književnost“ ostavimo štreberima).   

Jasno, u spomenutoj priči „Beletristika“ nije – naslovu unatoč – književnost glavni junak, jer za suvremene autore kratke proze uglavnom važi to da naslovom ne „opisuju“ priču, nego samo daju akcent, shvatljiv tek nakon čitanja; a u ovoj priči se radi o ženi koja, godinama nakon bračnog brodoloma, iz knjige posve pokrajnog lika (kćeri suparnice) vidi sebe u posve drugom svjetlu. Zanimljiv je - za opis Munroina pisanja - taj naslov („Beletristika“) i ta sjajna pripovijetka jer ona u sebi krije ono što postmodernisti najviše vole – i autoreferencijalnost i metanaraciju – no za razliku od autora koji pišu zato da bi napisali „Književnost“, k tome i „postmodernističku“, pa se razmeću signalima koje prepoznaju jedino „stručnjaci“ – Munro u ovoj priči cijelu tu aparaturu ničim ne pokazuje, niti se radi o aparaturi: sve se sklapa u sublimnu spoznaju kompleksnosti života, ljudskih odnosa i priča. Reklo bi se – realistička pripovijest, što ona i jest, ali nije samo to. Nema tu mahanja zastavom Književnosti, ništa se tu napadno ne stavlja u izlog, i upravo po tome to i jest djelo suptilne majstorice. Munro je, pak, ovu knjigu napisala bližeći se svojim osamdesetima: takva koncentracija, takva imaginacija i „skrivena“ (kako to pravi kratkopričaši rade) bravuroznost stila – sve to je vrijedno divljenja, posebno iz naše kulture u kojoj pisci rano stagniraju i odustaju (zasigurno i zbog frustracija te cjeloživotne raubanosti drugim poslovima).

Premda se ove priče ne daju svesti na temu i lokaciju – za stvaranje slike recimo i to da su Munroini junaci često žene, da se većina priča događa u njenom rajonu jugozapadnog Ontarija, pa po toj „provincijalnoj“ lociranosti ponešto podsjećaju na ruralni jug druge velike majstorice Flannery O'Connor, no Munroin socijalni ambijent ipak je bitno suvremeniji: razvodi su uobičajeni kao i počinjanja iz početka, te tipično suvremena „traženja sebe“, dakako, bez petparačke filozofije.  

Ukratko: za one koji traže koncentrat proze – nema ih previše, ali ih ima – evo „Previše sreće“.

(objavljeno u Globusu)

 

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

proza

Sándor Jászberényi: Najljepša noć duše

Sándor Jászberényi (1980.) mađarski je novinar i pisac. Objavio je knjige Vrag je crni pas: priče s Bliskog istoka i šire (New Europe Books, 2014.) i Najljepša noć duše, koja je 2017. dobila mađarsku književnu nagradu Libri. Kao ratni dopisnik za mađarske medije, New York Times, Egypt Independent izvještavao je o Arapskom proljeću, sukobima u Gazi, Darfurskoj krizi itd. Živi između Budimpešte i Kaira.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg