proza

Ružica Aščić: Magistrala

Ružica Aščić, rođena 1987. godine u Travniku, još je jedno novo ime na sceni hrvatske proze. Završila je studij novinarstva i povijesti na Hrvastkim studijima u Zagrebu. Kratku prozu objavljivala je u Zarezu, Fantomu slobode, časopisu Re, Arteistu, zbirci Izvan koridora 2012. Na regionalnom natječaju Ulaznica 2012. osvojila je drugo mjesto. Zastupljena je u antologiji nove proze "Bez vrata, bez kucanja".

Pročitajte neobjavljenu priču „Magistrala“



  

Magistrala

 

U grad smo se doselili sredinom ožujka. Zapravo, iz grada se u naše mjesto moralo voziti dobrih dvadeset minuta, ali ja sam svima govorila da se selimo u sam grad. Nisam željela da moje prijateljice misle kako se selimo u neku zabit jer nemamo novca za kuću u gradu.

Puhao je leden vjetar, ali pretpostavljala sam kako je to morao biti posljednji trzaj zime prije nego trava i cvijeće krenu izbijati iz tla. Ožujak je bio poznat po prevrtljivosti i ja sam s vremenom naučila ne vjerovati varljivim sunčevim zrakama koje su zataškavale oštrinu zime i mamile van.

Naša kuća bila je bačena na osamu. Stepenice su s kućnog praga vodile ravno u more, tako da se ljeti moglo samo išetati iz kuće i ući u vodu. Oko stepenica su rasle divovske agave, a iznad kuće stablo limuna. Bila sam uzbuđena, na neki način. Imala sam osjećaj da će nam život ovdje biti lijep.

Majka je čekala dijete. Još uvijek nije željela reći tko je otac. Mi nismo navaljivali, ali slutili smo kako je otac morao biti njezin šef, tromi bradonja tmurnih očiju koje gledaju u križ. F. je jednom prilikom rekao da bradonja sigurno pumpa svoje tajnice, ali naša majka nije bila tajnica, nego dobavljač robe, pa sam mislila kako se ta optužba ne odnosi na nju. Nadala sam se da debeli ne zna da je otac jer nisam željela da se doseli u našu kuću.

 

Moj najstariji brat imao je devetnaest godina i različitog tatu od mene i F. Kada se rodi beba, bit će to obitelj s jednom mamom i tri tate, samo što nijedan tata neće biti s nama.

F. je prije znao ispitivati majku za našeg oca, ali ona bi sve okrenula na neku drugu stranu i rekla: Zar vam ja nisam dovoljna, dušo?

F. je u početku navaljivao saznati, ali je s vremenom prestao govoriti o tome. Kada sam najstarijeg brata, još dok sam bila mala, pitala zašto nemamo tatu, on je rekao da imamo, ali bi vjerojatno sto muškaraca moralo napraviti test očinstva da se utvrdi tko je pravi. Nakon toga ni ja nisam pitala.

Moj najstariji brat i majka su u kuhinji uz šalice crne kave znali šaputati o nekom ratu, tobože da mi ne čujemo. Nakon nekog vremena bi se počeli derati jedno na drugo. On je govorio da želi ići služiti i da svi momci koje zna idu. Ona bi razrogačila oči, unijela mu se u lice i rekla da samo budale idu ginuti za sebične ciljeve fašističkih vlada. Onda bi se odmakla i hladnim, odsutnim tonom pridodala da ionako ima dijabetes i da ga nikada ne bi primili u vojsku. Kada bismo F. i ja ušli u kuhinju, oni bi se pretvarali da pričaju o nečem svakodnevnom, primjerice tko će majku voziti u bolnicu kada dobije trudove.

 

Majka nam je samo mjesec dana nakon dolaska zabranila gledati televizor. Prvo ga je umetnula ispod stola u svojoj sobi, ali ga je, kada nas je zatekla da sjedimo na podu i gledamo vijesti, iznijela ispred kuće i željeznom šipkom mlatila po njemu dok mu nije smrskala ekran. Od toga se toliko uzdihala da je izgledalo da će se onesvijestiti, ali ipak se uspjela dočepati zida i tako znojna i slaba uteturati u kuću. U hodniku je sebi u bradu rekla: Šugava su vremena za rađati djecu.

F. i ja samo stajali sa strane i šutjeli. F. je kipio od bijesa, ali nije smio reći ništa.

Sljedećeg dana majka je u kuću unijela crno štene. Nismo znali odkud ga je donijela jer još uvijek nije znala nikoga u okolici. U jednoj zbirci pjesama pročitala sam da 'narodni recept protiv očajanja kaže da treba leći i položiti na trbuh crno mače dva sata ako je bolest na smrt, a sat ako je tuga.' Ja sam znala da su crni psi ljekovitiji od crnih mačića jer mačke ne znaju voljeti, a psi znaju, pa sam svoga psa stavljala na trbuh kada sam se osjećala potišteno i uvijek mi je bilo bolje.

Majku sam znala viđati kako podvijenih nogu sjedi na kauču i gleda u zid. Ja joj u tim situacijama ne bi rekla ništa; samo bi joj u krilo stavila psa. Ona bi ga uglavnom šutke odgurnula, a ja bi se potom povukla u sobu koju smo F. i ja dijelili i malo plakala. Onda bi se sjetila kako je neka žena na televiziji rekla kako žene znaju biti mučaljiva raspoloženja dok su trudne, pa joj naposljetku ne bi zamjerala ništa.

 

U kući smo imali dvije spavaće sobe, dnevni boravak, skučenu kuhinju i terasu. Postalo je tijesno onoga dana kada se kod nas uselio majčin bratić Boris, čovjek kojega nikada prije nismo vidjeli niti je majka ikada pričala o njemu. Kod nas je trebao ostati kratak period, dok ne prođe kriza. Tako nam je rečeno. Ja nisam razumjela o kakvoj krizi se radi, ali sam se nadala da će što prije otići jer mi se nije sviđao. Svima je zapovijedao da mu nešto donesu, uglavnom čašu soka ili čačkalicu, a poslije jela je podrigivao. Pošto nas je bila puna kuća, Boris je spavao u majčinoj sobi; njih dvoje iz sobe nekada nisu izlazili do podneva.

Žestok vjetar često je mlatio borovim granama po krovu naše kuće. Oni su sjedili za kuhinjskim stolom i vodili dugačke i tihe razgovore nalik na svete ispovijedi dok se vani istapala dnevna svjetlost, a prostorije u kući mračile. Ja se nisam trudila slušati, ali opet, nisam mogla ne čuti teške riječe koje su izgovarali. – Što će biti s nama ako kriza eskalira?

F. je jednom pitao Borisa kakva kriza može eskalirati i što je to 'eskalirati'. On je pogledom obuhvatio i F. i mene i s nekom tugom neobičnom za odrasla muškarca procijedio: Bolje da ne znate djeco, bolje da ne znate.

F. je rekao da je odrastao i da želi znati, ali Boris nije htio reći ni jednu riječ, vjerojatno zbog majke. Htjeli smo pitati starijeg brata što se događa, ali njega nije bilo.

F. je jednom prilikom, dok smo sjedili na stepenicama ispred kuće i kamenjem rastjerivali rakove pod vodom, rekao da je brat otišao u rat i da se ne planira vratiti dok naši ne pobijede. Tako mu je rekao onu noć kada je spakirao veliki žuti ruksak sa željeznim šipkama i izjurio iz kuće. I još je rekao da mu se ne nadamo dok ga ne vidimo. Ja sam rekla F. da mu ne vjerujem ništa i da brat sigurno ne bi otišao bez da pita majku i bez da mene poljubi za zbogom. F. je potom iskesio zube prema meni i rekao da ništa ne razumijem i da se brat nikada neće vratiti jer će poginuti negdje u arapskoj pustari. Ja sam se nakon toga rasplakala i pobjegla u kuću; željela sam umrijeti.

 

Jednoga dana smo F., ja i psić Ron otišli skroz do magistrale jer nismo znali kud sa sobom cijeli božji dan. Čak smo planirali da se jednoga od narednih dana popnemo na planinu koja se izdizala ponad naše kuće. Majka takav pothvat sigurno nikada ne bi odobrila jer je planina bila izuzetno strma, ali bilo je načina da to izvedemo dok je ona u svetištu daleko od našeg mjesta molila za zdravlje naše buduće sestrice ili brata.

Magistrala je bila mrtva; na trenutke je djelovalo da smo F. i ja jedinih dvoje ljudi na svijetu. To nas nije rastužilo, naprotiv, krenuli smo se glupirati i poskakivati posred bijele linije na cesti. Ron je, slijedeći nas, također poskakivao; činilo se da je i on zadovoljan.

Pri povratku kući vidjeli smo jedan maslinasti kamionet kako prolazi magistralom. Potom su, jedan za drugim, prošla još četiri. Kada sam F. pitala što to oni prevoze, on se samo smrknuo i rekao da požurimo kući. Nismo znali da nas kod kuće više ne čeka nitko.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Luka Mayer: Tko, što?

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Mayer (1999., Zagreb) studira šumarstvo u Zagrebu. Pohađao je satove kreativnog pisanja i radionice čitanja Zorana Ferića.

proza

Ana Romić: Tjedan dana posutih fragmentima samoće

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Romić (1993., Hrvace) studirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru gdje je magistrirala s radom Filozofija egzistencijalizma u romanu „Sam čovjek“ Ive Kozarčanina. Velika je ljubiteljica književnosti, osobito poezije koju i sama piše, te psihologije i filozofije. Živi u Zagrebu.

proza

Matea Šimić: Kuća za bivše

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Matea Šimić rođena je 1985. godine u Oroslavju, Hrvatska. Diplomirala je engleski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Piše poeziju, prozu i društvene komentare na hrvatskom i engleskom. Članica je Sarajevo Writers’ Workshop-a od 2012. godine. Radovi su joj objavljivani, između ostalog, u časopisu za istraživanje i umjetnost EuropeNow, časopisu za feminističku teoriju i umjetnost Bona, portalu za književnost i kulturu Strane te portalu za politiku i društvena pitanja Digitalna demokracija. Osnivačica je i urednica dvojezičnog magazina za književnost i umjetnost NEMA. Živi i radi u Barceloni.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

proza

Monika Filipović: Ljetna večer u Zagrebu '18.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Monika Filipović rođena je u Zagrebu 1996. godine. Studentica je politologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem poezije i kratkih priča, a trenutno radi i na svom prvom romanu. U svome pisanju najradije se okreće realizmu. Dosad nije objavila nijedan svoj rad.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg