proza

Ružica Aščić: Magistrala

Ružica Aščić, rođena 1987. godine u Travniku, još je jedno novo ime na sceni hrvatske proze. Završila je studij novinarstva i povijesti na Hrvastkim studijima u Zagrebu. Kratku prozu objavljivala je u Zarezu, Fantomu slobode, časopisu Re, Arteistu, zbirci Izvan koridora 2012. Na regionalnom natječaju Ulaznica 2012. osvojila je drugo mjesto. Zastupljena je u antologiji nove proze "Bez vrata, bez kucanja".

Pročitajte neobjavljenu priču „Magistrala“



  

Magistrala

 

U grad smo se doselili sredinom ožujka. Zapravo, iz grada se u naše mjesto moralo voziti dobrih dvadeset minuta, ali ja sam svima govorila da se selimo u sam grad. Nisam željela da moje prijateljice misle kako se selimo u neku zabit jer nemamo novca za kuću u gradu.

Puhao je leden vjetar, ali pretpostavljala sam kako je to morao biti posljednji trzaj zime prije nego trava i cvijeće krenu izbijati iz tla. Ožujak je bio poznat po prevrtljivosti i ja sam s vremenom naučila ne vjerovati varljivim sunčevim zrakama koje su zataškavale oštrinu zime i mamile van.

Naša kuća bila je bačena na osamu. Stepenice su s kućnog praga vodile ravno u more, tako da se ljeti moglo samo išetati iz kuće i ući u vodu. Oko stepenica su rasle divovske agave, a iznad kuće stablo limuna. Bila sam uzbuđena, na neki način. Imala sam osjećaj da će nam život ovdje biti lijep.

Majka je čekala dijete. Još uvijek nije željela reći tko je otac. Mi nismo navaljivali, ali slutili smo kako je otac morao biti njezin šef, tromi bradonja tmurnih očiju koje gledaju u križ. F. je jednom prilikom rekao da bradonja sigurno pumpa svoje tajnice, ali naša majka nije bila tajnica, nego dobavljač robe, pa sam mislila kako se ta optužba ne odnosi na nju. Nadala sam se da debeli ne zna da je otac jer nisam željela da se doseli u našu kuću.

 

Moj najstariji brat imao je devetnaest godina i različitog tatu od mene i F. Kada se rodi beba, bit će to obitelj s jednom mamom i tri tate, samo što nijedan tata neće biti s nama.

F. je prije znao ispitivati majku za našeg oca, ali ona bi sve okrenula na neku drugu stranu i rekla: Zar vam ja nisam dovoljna, dušo?

F. je u početku navaljivao saznati, ali je s vremenom prestao govoriti o tome. Kada sam najstarijeg brata, još dok sam bila mala, pitala zašto nemamo tatu, on je rekao da imamo, ali bi vjerojatno sto muškaraca moralo napraviti test očinstva da se utvrdi tko je pravi. Nakon toga ni ja nisam pitala.

Moj najstariji brat i majka su u kuhinji uz šalice crne kave znali šaputati o nekom ratu, tobože da mi ne čujemo. Nakon nekog vremena bi se počeli derati jedno na drugo. On je govorio da želi ići služiti i da svi momci koje zna idu. Ona bi razrogačila oči, unijela mu se u lice i rekla da samo budale idu ginuti za sebične ciljeve fašističkih vlada. Onda bi se odmakla i hladnim, odsutnim tonom pridodala da ionako ima dijabetes i da ga nikada ne bi primili u vojsku. Kada bismo F. i ja ušli u kuhinju, oni bi se pretvarali da pričaju o nečem svakodnevnom, primjerice tko će majku voziti u bolnicu kada dobije trudove.

 

Majka nam je samo mjesec dana nakon dolaska zabranila gledati televizor. Prvo ga je umetnula ispod stola u svojoj sobi, ali ga je, kada nas je zatekla da sjedimo na podu i gledamo vijesti, iznijela ispred kuće i željeznom šipkom mlatila po njemu dok mu nije smrskala ekran. Od toga se toliko uzdihala da je izgledalo da će se onesvijestiti, ali ipak se uspjela dočepati zida i tako znojna i slaba uteturati u kuću. U hodniku je sebi u bradu rekla: Šugava su vremena za rađati djecu.

F. i ja samo stajali sa strane i šutjeli. F. je kipio od bijesa, ali nije smio reći ništa.

Sljedećeg dana majka je u kuću unijela crno štene. Nismo znali odkud ga je donijela jer još uvijek nije znala nikoga u okolici. U jednoj zbirci pjesama pročitala sam da 'narodni recept protiv očajanja kaže da treba leći i položiti na trbuh crno mače dva sata ako je bolest na smrt, a sat ako je tuga.' Ja sam znala da su crni psi ljekovitiji od crnih mačića jer mačke ne znaju voljeti, a psi znaju, pa sam svoga psa stavljala na trbuh kada sam se osjećala potišteno i uvijek mi je bilo bolje.

Majku sam znala viđati kako podvijenih nogu sjedi na kauču i gleda u zid. Ja joj u tim situacijama ne bi rekla ništa; samo bi joj u krilo stavila psa. Ona bi ga uglavnom šutke odgurnula, a ja bi se potom povukla u sobu koju smo F. i ja dijelili i malo plakala. Onda bi se sjetila kako je neka žena na televiziji rekla kako žene znaju biti mučaljiva raspoloženja dok su trudne, pa joj naposljetku ne bi zamjerala ništa.

 

U kući smo imali dvije spavaće sobe, dnevni boravak, skučenu kuhinju i terasu. Postalo je tijesno onoga dana kada se kod nas uselio majčin bratić Boris, čovjek kojega nikada prije nismo vidjeli niti je majka ikada pričala o njemu. Kod nas je trebao ostati kratak period, dok ne prođe kriza. Tako nam je rečeno. Ja nisam razumjela o kakvoj krizi se radi, ali sam se nadala da će što prije otići jer mi se nije sviđao. Svima je zapovijedao da mu nešto donesu, uglavnom čašu soka ili čačkalicu, a poslije jela je podrigivao. Pošto nas je bila puna kuća, Boris je spavao u majčinoj sobi; njih dvoje iz sobe nekada nisu izlazili do podneva.

Žestok vjetar često je mlatio borovim granama po krovu naše kuće. Oni su sjedili za kuhinjskim stolom i vodili dugačke i tihe razgovore nalik na svete ispovijedi dok se vani istapala dnevna svjetlost, a prostorije u kući mračile. Ja se nisam trudila slušati, ali opet, nisam mogla ne čuti teške riječe koje su izgovarali. – Što će biti s nama ako kriza eskalira?

F. je jednom pitao Borisa kakva kriza može eskalirati i što je to 'eskalirati'. On je pogledom obuhvatio i F. i mene i s nekom tugom neobičnom za odrasla muškarca procijedio: Bolje da ne znate djeco, bolje da ne znate.

F. je rekao da je odrastao i da želi znati, ali Boris nije htio reći ni jednu riječ, vjerojatno zbog majke. Htjeli smo pitati starijeg brata što se događa, ali njega nije bilo.

F. je jednom prilikom, dok smo sjedili na stepenicama ispred kuće i kamenjem rastjerivali rakove pod vodom, rekao da je brat otišao u rat i da se ne planira vratiti dok naši ne pobijede. Tako mu je rekao onu noć kada je spakirao veliki žuti ruksak sa željeznim šipkama i izjurio iz kuće. I još je rekao da mu se ne nadamo dok ga ne vidimo. Ja sam rekla F. da mu ne vjerujem ništa i da brat sigurno ne bi otišao bez da pita majku i bez da mene poljubi za zbogom. F. je potom iskesio zube prema meni i rekao da ništa ne razumijem i da se brat nikada neće vratiti jer će poginuti negdje u arapskoj pustari. Ja sam se nakon toga rasplakala i pobjegla u kuću; željela sam umrijeti.

 

Jednoga dana smo F., ja i psić Ron otišli skroz do magistrale jer nismo znali kud sa sobom cijeli božji dan. Čak smo planirali da se jednoga od narednih dana popnemo na planinu koja se izdizala ponad naše kuće. Majka takav pothvat sigurno nikada ne bi odobrila jer je planina bila izuzetno strma, ali bilo je načina da to izvedemo dok je ona u svetištu daleko od našeg mjesta molila za zdravlje naše buduće sestrice ili brata.

Magistrala je bila mrtva; na trenutke je djelovalo da smo F. i ja jedinih dvoje ljudi na svijetu. To nas nije rastužilo, naprotiv, krenuli smo se glupirati i poskakivati posred bijele linije na cesti. Ron je, slijedeći nas, također poskakivao; činilo se da je i on zadovoljan.

Pri povratku kući vidjeli smo jedan maslinasti kamionet kako prolazi magistralom. Potom su, jedan za drugim, prošla još četiri. Kada sam F. pitala što to oni prevoze, on se samo smrknuo i rekao da požurimo kući. Nismo znali da nas kod kuće više ne čeka nitko.

proza

Nell Zink: Zidarčac

Nell Zink je nakon "kasnog" debija (2014) ekspresno od autsajdera postala književni događaj, te je sa serijom knjiga idućih godina potvrdila visoko i izdvojeno mjesto na američkoj sceni. The New York Times uvrstio je njezin ekološki osviješten roman The Wallcreeper među značajne knjige 2014. godine, kao i njezinu knjigu iz 2015. godine o temama rase i roda, koja je nominirana za nacionalnu književnu nagradu Mislaid. Roman Nicotine objavila je 2016., kao i zbirku novela Private Novelist. Hvaljena je od Guardiana do New Yorkera, premda im je bilo teško klasificirati je.
Rođena je u južnoj Kaliforniji, odrasla je u ruralnoj Virginiji, diplomirala filozofiju na Fakultetu William i Mary 1981. godine.
Bila je gošća Lit link festivala / Književne karike 2018.
Pročitajte uvodni ulomak iz njezina romana The Wallcreeper.

proza

Rachel Kushner: Bacači plamena

Pročitajte "motoristički" ulomak iz romana "Bacači plamena" Rachel Kushner, već pomalo kultne američke spisateljice, smješten u 1977. godinu. Radnja romana klizi od američke provincije, preko artističkih i intelektualnih krugova New Yorka do Europe prateći put junakinje Reno. „Ovo je jedno od najuzbudljivijih književnih iskustava koje sam imao u posljednjem desetljeću... DeLillo odjekuje ovdje, kao i Doctorow, kao i Carey”, napisao je o romanu Colum McCann.
Rachel Kushner rođena je 1968. u saveznoj državi Oregon, a odrasla je u San Franciscu. Njezini su romani prevedeni na 15 jezika. Živi u Los Angelesu.
Roman "Bacači plamena" objavio je Profil u prijevodu Luize Bouharaoue.
Pročitajte dio pa vidite dalje (a ide dosta dalje).

poezija

Ana Škvorc: Strahujete li da se neću uklopiti?

Ana Škvorc (1991., Čakovec) prethodno je poeziju objavljivala u Temi i Poeziji. Studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

poezija

Branko Maleš: Mutno

Pročitajte izbor iz knjige pjesama "Mutno" Branka Maleša, za koju je autor nedavno dobio nagradu "Vladimir Nazor".
Branko Maleš (1949., Zagreb) spada među najznačajnije suvremene hrvatske pjesnike i pjesničke inovatore internacionalnog ranga. Autor je brojnih knjiga ("Tekst", 1978; "Praksa laži", 1986; "Placebo", 1992; „biba posavec“, 1996; "Trickster", 1998; "Vertigo", 2010; "Mutno", 2017, itd.), dobitnik "Goranova vijenca", a među ostalim je i član žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade autore.

proza

Viktorija Božina: Ulomak iz romana 'Turbofolk'

Viktorija Božina rođena je 1990. u Zadru gdje pohađa diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti. Tri godine boravila je u Americi gdje je završila studij informatike. Roman iz kojeg donosimo ulomak uskoro će ugledati svjetlo dana u izdanju Sandorfa.

proza

Catherine Lacey: Povrede

Catherine Lacey sjajan je američki glas nove generacije. Autorica je romana "The Answers" i "Nobody Is Ever Missing" te zbirke kratkih priča "Certain American States" koja upravo izlazi. Dobitnica je nagrade Whiting, stipendije New York Foundation for the Arts, bila je finalistica nagrade Young Lions Fiction. Njezini romani prevedeni su na talijanski, francuski, španjolski, nizozemski i njemački, a djela su joj objavljivana u The New York Timesu, Harper’su, Vogueu i drugdje. Časopis Granta uvrstio ju je 2017. u prestižnu dekadnu selekciju najboljih novih američkih prozaika. Između brojnih pohvala nazvana je i “DeLillom za milenijalce”. Rođena je 1985. u Mississippiju, živi u Chicagu. Bila je gošća Lit link festivala 2018. te nastupala u Zagrebu, Puli i Rijeci.
Pročitajte ulomak iz njene knjige priča "Certain American States" koja u kolovozu izlazi u Americi.

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - POBJEDNIČKA PRIČA

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

poezija

Ana Miković: Pjesme

Ana Miković rođena je 1987. u Beogradu gdje je diplomirala na katedri za srpsku književnost s južnoslavenskim književnostima. Dio je glazbeno-poetske trupe Nebograd.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg