esej

Walking The Dead. Muzika grada

Marko Pogačar, Moderna vremena, 08.04.2013.

Gradovi odgovaraju ljudima i u doslovnom smislu. Ljudi su ti koji grad tvore, svojim čvorovima ispisuju njegov čvrst i prljavi goblen barem koliko on čini i određuje njih, njihove noge su čavli koji ga drže gdje jest. Pod svaku cijenu valja umaći priglupom esencijalizmu mjesta. Nema grad nikakav apstraktan duh: njegov asfalt isti je kao i drugi asfalti, njegov promet je gust i bučan, njegovi snjegovi prljavi a sunca vrela - grad je ono što od njega učine njegovi ljudi; oni koji se ondje sidre otkad za sebe znaju ili su tek u prolazu.



Tomu Bebića, uz Šabana Bajramovića i Silvanu Armenulić vjerojatno najautentičnijeg domaćeg bluzera, uvijek su mnogo više zanimale kale i kantuni nego bulevari i avenije, zvuk i miris vlastitog dvorišta no svi belosvetski trgovi zajedno, s iznimkom ona dva za njega uvijek materijalna i sveta: gustog plavog nad glavom i onog još gušćeg dolje pod kobilicom. Da je kojim slučajem bilo obrnuto, njegova bi legendarna brodsko-ljudska usporedba, u istom taktu, možda mogla glasiti i: gradovi su isti ka i ljudi. Svi su nekako slični, a opet se toliko razlikuju: neki su smireni, topli, uljuljani u tupavoj klasnoj nesvijesti, neki brzi i opasni, jedni hektični, hladni, dozlaboga pogubni za tlak i živce a drugi gotovo joginski odvojeni od sebe samih, mravinjaci ni na nebu niti na zemlji zatočeni u tankom, iz milijuna usta napuhanome sjajnom balonu spektakla.

Gradovi odgovaraju ljudima i u doslovnom smislu. Ljudi su ti koji grad tvore, svojim čvorovima ispisuju njegov čvrst i prljavi goblen barem koliko on čini i određuje njih, njihove noge su čavli koji ga drže gdje jest. Pod svaku cijenu valja umaći priglupom esencijalizmu mjesta. Nema grad nikakav apstraktan duh: njegov asfalt isti je kao i drugi asfalti, njegov promet je gust i bučan, njegovi snjegovi prljavi a sunca vrela - grad je ono što od njega učine njegovi ljudi; oni koji se ondje sidre otkad za sebe znaju ili su tek u prolazu. Kad smo već kod parafraza, pređimo s pučkog boema na jednog dendija: grad je, kao i ljubav i ljepota i boja, čini se sav u očima promatrača.

Slično vrijedi i kad su u pitanju uši, ako govorimo o gradovima u glazbi, glazbi u gradovima. Ukratko, pravila nema, logika velikih brojeva samo donekle vrijedi. U tom se kipućem krvotoku čestice lakše sudaraju i konvergiraju - dostupnost različitog i uvijek novog, jednom ovjerovljeno povijesno i pop-kulturno nasljeđe te uniformnost trenutno modernog kroje njegov glazbeni imidž, sliku i auru njegove scene. Jedna je ipak konstanta, odvratno opće mjesto: grad je okvir, beton i čelik i staklo su muza. Možeš pobjeći iz grada, ali grad će biti teško izbiti iz tebe, i kad u njega uđeš grad se uz tebe lijepi, kao hobotnica za žrtvu, ili žvakaća guma za đon.

Upisivanjem u njegovu zvučnu sliku gotovo neizbježno, a često i s namjerom postaješ parazit njegova mita, muzička pijavica koja se hrani njegovim vitalnim sokovima; taj mit istovremeno perpetuiraš i nadopunjuješ, ostajući vjeran njegovom duhu. Duhu mita o gradu, naravno, nikako grada samog; potonje je odavno prokazano kao utvara, pasivni refleks prisutnosti. Veličina, još jednom, nužno i nije važna: umreženost i dostupnost igraju valjda jednako koliko izoliranost i koncentracija - Athens, Georgija i Reykjavik s jedne strane, s druge njujorški Brooklyn i Berlin, Germany.


BERLINSKA TRILOGIJA

E taj, Berlin Germany, Švabija, Deutschland, taj. Zbog svih je svojih i suviše dobro poznatih historijskih specifičnosti (uz koje, naravno, ide čitava vreća akcidentalija koje se jedna za drugu vežu i zatim melju i zbijaju u heterogenu no čvrstu masu), postao na neki način paslikom 'grada s duhom' i 'duha grada', pogotovo kad je o njegovoj umjetničkoj, napose glazbenoj sceni riječ. Barem jednako koliko su to bili Manchester, London, New York. Uz još jednu posebnost. 'Nosive' muzičke scene pobrojanih, one koje su ih presudno obilježile, bile su u mnogo većoj mjeri grassroots proizvod. Bez obzira, ili upravo zahvaljujući nepobitnom učinku velegrada kao melting pota formirale su se i nikle uslijed specifičnih ekonomskih, političkih, kulturnih i inih silnica na licu mjesta, rekli bi Nadrealisti, on the face of the place.

Ona koja u popkulturnom imaginariju još uvijek dominantno etiketira Berlin, od Enom podmazane osovine Bowie - Iggy Pop koja je zapečatila drugu polovinu sedamdesetih do čitavog niza projekata vezanih uz The Birthday Party, The Bed Seeds i sve moguće i nemoguće njihove spin offove osamdesetih godina, bila je u principu uvezena; kao već više ili manje gotov proizvod anglosaksonskog svijeta (od Britanije, preko Australije do SAD-a) implementirana u postojeću bakterijsku kulturu, zapadni dio podijeljene njemačke prijestolnice. Katalizator je, barem za potonje, svakako postojao i u glazbenom smislu, i može ga se sasvim precizno imenovati. Ta je opaka platina, inkarnacija autentičnog konteksta pretočenog u maksimalno korespondirajuću glazbu, onu divlju partituru smeća, metala i asfalta, glavom i bradom gospodin Blixa Bargeld, benjaminovski anđeo buke, of the Neubauten.

No vratimo se za korak natrag, na udarnu iglu eksplozije koja je rezultirala (in)famoznom 'Berlinskom trilogijom' (Low i 'Heroes' iz 1977. te u švicarskoj dvije godine kasnije snimljeni Lodger) s jedne, te remek-djelima protopunk zvuka, Iggy Popovim solo prvijencem The Idiot, pločom koja se vrtjela i pod već hladnim, ukočenim stopalima Iana Curtisa, te njegovim nasljednikom, Lust for life (oba iz iste te 1977. godine) s druge strane. Bowijev prvi singl nakon desetogodišnje pauze, najava još uvijek tajne ploče The Next Day (u međuvremenu objavljene, op.ur.), izravna je i neuvijena posveta baš tim godinama i baš tome gradu; godinama i gradu koji, naravno, više ne postoje, no njihovi dokazi kao kanjoni usječeni u crni vinili iznijeli su na svojim brazdama sada već generacije.

Pasatističkom nostalgijom ali i finom melankolijom poprskana posveta jednoj mladosti, kako to pravila žanra nalažu, uvijek i samo svojoj. Točno se time Where are we now? i bavi, izgubljenim vremenom, izgubljenim gradom i ljudima, životom koji opstaje još samo pretvoren u beskonačno zamršene mreže živaca, sinapsi, impulsa i kemijskih reakcija koje tvore naše sjećanje. Madeleine kolačić, okidač koji te reakcije pokreće i zatim ih tjera da se do iznemoglosti vrte u petlji koja se, ne drži je li se pod strogom paskom, prije ili kasnije odmetne u patetiku, u ovom je slučaju prije svega i upravo glazba.


PLAN DRUGOG GRADA

Jer, Bowijevo je naslovno pitanje, koliko god ono bilo retoričko, čini mi se danas nužno čitati u egzistencijalnom, ako baš mora i ontološkom ključu. Njegov okvir, kabanica koja mu nameće timbar te ga ostavlja nužno otvorenim, neodgovorenim, a vjerojatno i neodgovorivim nije ništa drugo do vrijeme, njegov zajebani i ireverzibilni prolazak. Toponimi rasuti stihovima, uglavnom izgovorom izobličeni i pogrešno spelovani, samo su krajputaši tom prolasku, prazne ljušture, ne-mjesta. Neka od njih, poput Nürnberger Strasse i ondje 1978. otvorenoga koktel-bara i noćnog kluba Dschungel, relativno blizu Schönebergškog stana na Hauptstrasse 155 koji su Bowie i Pop tada dijelili dio su sasvim osobnog, intimnog narativa o gradu, kockice u slagalici osobne povijesti. Baš kao što će to, nekoliko godina kasnije, biti Caveova kramom prenatrpana soba na Yorckstrasse, ili danas također nepostojeći Risiko. Neka, poput Potsdamer Platza, tada sa zemljom sravnjene pustopoljine koju presijeca Berlinski zid, ujedinjuju opće i pojedinačno. Ta će spaljena zemlja, sivi wasteland od bombi i blata, postati jednim od pomalo agresivno inauguriranih simbola novog, ujedinjenoga velegrada i pripadajućeg poretka, sviđala nam se njegova kićena, pomalo lažna kulisa ili ne.

Istovremeno su iza ugla, na adresi Köthenerstrasse 38, bili smješteni Hansa Studios u kojima je Bowie napisao i usvirao većinu Berlinske trilogije, iako su 'Heroes' jedini u cijelosti ondje snimljeni. Jedna, kao predratna robna kuća KaDeWe, Kaufhaus des Westens, predstavljaju što bi se reklo 'lokalni kolorit', prepoznatljivu gradsku vedutu, dok druga (prenclauerberški Bösebrücke) signiraju simbolički nabijene povijesne događaje te čine važnu komponentu prostorne memorije, kariku u kolektivnom imaginariju zajednice. Spomenuti je 'zli most' jedna od takvih gustih točaka. Čelični luk zakovan poput sitog pitona nad S-Bahn tračnicama u Bornholmer Strasse devetog je novembra 1989, na dan pada zida, prvi otvoren kao prijelaz između istočnog i zapadnog dijela grada i njime je, s pečatom koji poništava DDR pasoš ili bez njega, samo tog prvog dana prešlo preko dvadeset tisuća ljudi. Tek tako, naprijed u prošlost. Walking the dead.


NO BRUNO GANZ

Međutim Bowie je iz Berlina otišao deset godina prije pada zida, a od tad je prošlo još skoro pa četvrt stoljeća. Sasvim lijep odmak da se sve stavi na papir, u partituru, vrijeme da se pod jednu prošlost podvuče crta. I, što je ostalo? Džungla je zatvorena 1993., a Schöneberg je već odavno visokogentrificirani, otmjeni kvart galerija, butika i dizajnerskih dućana. Potsdamer Platz čini spomenuta hrpa stakla, betona, turista, svjetlećih billboarda i preplaćene arhitekture; nigdje onog kauča usred ničega, ni traga anđeoskoj guzici Brune Ganza. Bösebrücke već dugo ne dijeli nego sasvim praktično spaja, vlakovi uredno staju na svojim stanicama. Ironično, jedino što je iz ovih stihova u gotovo nepromijenjenom izdanju opstalo neuništivo je svetište kapitalizma, hram potrošačkog društva koji je godinama na zapad mamio istočnjake, golemi, tamni monolit KaDeWe-a.

Ulogu Schöneberga i Charlottenburga preuzeli su davno Kreuzberg i Neukölln, koji se i sami ubrzano gentrificiraju, polako pucaju pod najezdom nekih novih uvoznih hipstera koji im zadaju boju i ritam, čine ih brzim i živim, ali i nekako tužno mrtvim i sivim. Ne znam gdje smo, no novog Idiota (za kojeg bi, usput, bez razmišljanja dao sva tri berlinska Bowija), novi Tender Pray, za koji bi dao i bubreg, još uvijek čekamo. Pod nebom nad Berlinom, u masti grada, pod osovinama: sitnice u sjeni sjena, povijest u lokvi povijesti. Just walking the dead.


( tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju Tvorničara )

proza

Nell Zink: Zidarčac

Nell Zink je nakon "kasnog" debija (2014) ekspresno od autsajdera postala književni događaj, te je sa serijom knjiga idućih godina potvrdila visoko i izdvojeno mjesto na američkoj sceni. The New York Times uvrstio je njezin ekološki osviješten roman The Wallcreeper među značajne knjige 2014. godine, kao i njezinu knjigu iz 2015. godine o temama rase i roda, koja je nominirana za nacionalnu književnu nagradu Mislaid. Roman Nicotine objavila je 2016., kao i zbirku novela Private Novelist. Hvaljena je od Guardiana do New Yorkera, premda im je bilo teško klasificirati je.
Rođena je u južnoj Kaliforniji, odrasla je u ruralnoj Virginiji, diplomirala filozofiju na Fakultetu William i Mary 1981. godine.
Bila je gošća Lit link festivala / Književne karike 2018.
Pročitajte uvodni ulomak iz njezina romana The Wallcreeper.

proza

Rachel Kushner: Bacači plamena

Pročitajte "motoristički" ulomak iz romana "Bacači plamena" Rachel Kushner, već pomalo kultne američke spisateljice, smješten u 1977. godinu. Radnja romana klizi od američke provincije, preko artističkih i intelektualnih krugova New Yorka do Europe prateći put junakinje Reno. „Ovo je jedno od najuzbudljivijih književnih iskustava koje sam imao u posljednjem desetljeću... DeLillo odjekuje ovdje, kao i Doctorow, kao i Carey”, napisao je o romanu Colum McCann.
Rachel Kushner rođena je 1968. u saveznoj državi Oregon, a odrasla je u San Franciscu. Njezini su romani prevedeni na 15 jezika. Živi u Los Angelesu.
Roman "Bacači plamena" objavio je Profil u prijevodu Luize Bouharaoue.
Pročitajte dio pa vidite dalje (a ide dosta dalje).

poezija

Ana Škvorc: Strahujete li da se neću uklopiti?

Ana Škvorc (1991., Čakovec) prethodno je poeziju objavljivala u Temi i Poeziji. Studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

poezija

Branko Maleš: Mutno

Pročitajte izbor iz knjige pjesama "Mutno" Branka Maleša, za koju je autor nedavno dobio nagradu "Vladimir Nazor".
Branko Maleš (1949., Zagreb) spada među najznačajnije suvremene hrvatske pjesnike i pjesničke inovatore internacionalnog ranga. Autor je brojnih knjiga ("Tekst", 1978; "Praksa laži", 1986; "Placebo", 1992; „biba posavec“, 1996; "Trickster", 1998; "Vertigo", 2010; "Mutno", 2017, itd.), dobitnik "Goranova vijenca", a među ostalim je i član žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade autore.

proza

Viktorija Božina: Ulomak iz romana 'Turbofolk'

Viktorija Božina rođena je 1990. u Zadru gdje pohađa diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti. Tri godine boravila je u Americi gdje je završila studij informatike. Roman iz kojeg donosimo ulomak uskoro će ugledati svjetlo dana u izdanju Sandorfa.

proza

Catherine Lacey: Povrede

Catherine Lacey sjajan je američki glas nove generacije. Autorica je romana "The Answers" i "Nobody Is Ever Missing" te zbirke kratkih priča "Certain American States" koja upravo izlazi. Dobitnica je nagrade Whiting, stipendije New York Foundation for the Arts, bila je finalistica nagrade Young Lions Fiction. Njezini romani prevedeni su na talijanski, francuski, španjolski, nizozemski i njemački, a djela su joj objavljivana u The New York Timesu, Harper’su, Vogueu i drugdje. Časopis Granta uvrstio ju je 2017. u prestižnu dekadnu selekciju najboljih novih američkih prozaika. Između brojnih pohvala nazvana je i “DeLillom za milenijalce”. Rođena je 1985. u Mississippiju, živi u Chicagu. Bila je gošća Lit link festivala 2018. te nastupala u Zagrebu, Puli i Rijeci.
Pročitajte ulomak iz njene knjige priča "Certain American States" koja u kolovozu izlazi u Americi.

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - POBJEDNIČKA PRIČA

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

poezija

Ana Miković: Pjesme

Ana Miković rođena je 1987. u Beogradu gdje je diplomirala na katedri za srpsku književnost s južnoslavenskim književnostima. Dio je glazbeno-poetske trupe Nebograd.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg