esej

Walking The Dead. Muzika grada

Marko Pogačar, Moderna vremena, 08.04.2013.

Gradovi odgovaraju ljudima i u doslovnom smislu. Ljudi su ti koji grad tvore, svojim čvorovima ispisuju njegov čvrst i prljavi goblen barem koliko on čini i određuje njih, njihove noge su čavli koji ga drže gdje jest. Pod svaku cijenu valja umaći priglupom esencijalizmu mjesta. Nema grad nikakav apstraktan duh: njegov asfalt isti je kao i drugi asfalti, njegov promet je gust i bučan, njegovi snjegovi prljavi a sunca vrela - grad je ono što od njega učine njegovi ljudi; oni koji se ondje sidre otkad za sebe znaju ili su tek u prolazu.



Tomu Bebića, uz Šabana Bajramovića i Silvanu Armenulić vjerojatno najautentičnijeg domaćeg bluzera, uvijek su mnogo više zanimale kale i kantuni nego bulevari i avenije, zvuk i miris vlastitog dvorišta no svi belosvetski trgovi zajedno, s iznimkom ona dva za njega uvijek materijalna i sveta: gustog plavog nad glavom i onog još gušćeg dolje pod kobilicom. Da je kojim slučajem bilo obrnuto, njegova bi legendarna brodsko-ljudska usporedba, u istom taktu, možda mogla glasiti i: gradovi su isti ka i ljudi. Svi su nekako slični, a opet se toliko razlikuju: neki su smireni, topli, uljuljani u tupavoj klasnoj nesvijesti, neki brzi i opasni, jedni hektični, hladni, dozlaboga pogubni za tlak i živce a drugi gotovo joginski odvojeni od sebe samih, mravinjaci ni na nebu niti na zemlji zatočeni u tankom, iz milijuna usta napuhanome sjajnom balonu spektakla.

Gradovi odgovaraju ljudima i u doslovnom smislu. Ljudi su ti koji grad tvore, svojim čvorovima ispisuju njegov čvrst i prljavi goblen barem koliko on čini i određuje njih, njihove noge su čavli koji ga drže gdje jest. Pod svaku cijenu valja umaći priglupom esencijalizmu mjesta. Nema grad nikakav apstraktan duh: njegov asfalt isti je kao i drugi asfalti, njegov promet je gust i bučan, njegovi snjegovi prljavi a sunca vrela - grad je ono što od njega učine njegovi ljudi; oni koji se ondje sidre otkad za sebe znaju ili su tek u prolazu. Kad smo već kod parafraza, pređimo s pučkog boema na jednog dendija: grad je, kao i ljubav i ljepota i boja, čini se sav u očima promatrača.

Slično vrijedi i kad su u pitanju uši, ako govorimo o gradovima u glazbi, glazbi u gradovima. Ukratko, pravila nema, logika velikih brojeva samo donekle vrijedi. U tom se kipućem krvotoku čestice lakše sudaraju i konvergiraju - dostupnost različitog i uvijek novog, jednom ovjerovljeno povijesno i pop-kulturno nasljeđe te uniformnost trenutno modernog kroje njegov glazbeni imidž, sliku i auru njegove scene. Jedna je ipak konstanta, odvratno opće mjesto: grad je okvir, beton i čelik i staklo su muza. Možeš pobjeći iz grada, ali grad će biti teško izbiti iz tebe, i kad u njega uđeš grad se uz tebe lijepi, kao hobotnica za žrtvu, ili žvakaća guma za đon.

Upisivanjem u njegovu zvučnu sliku gotovo neizbježno, a često i s namjerom postaješ parazit njegova mita, muzička pijavica koja se hrani njegovim vitalnim sokovima; taj mit istovremeno perpetuiraš i nadopunjuješ, ostajući vjeran njegovom duhu. Duhu mita o gradu, naravno, nikako grada samog; potonje je odavno prokazano kao utvara, pasivni refleks prisutnosti. Veličina, još jednom, nužno i nije važna: umreženost i dostupnost igraju valjda jednako koliko izoliranost i koncentracija - Athens, Georgija i Reykjavik s jedne strane, s druge njujorški Brooklyn i Berlin, Germany.


BERLINSKA TRILOGIJA

E taj, Berlin Germany, Švabija, Deutschland, taj. Zbog svih je svojih i suviše dobro poznatih historijskih specifičnosti (uz koje, naravno, ide čitava vreća akcidentalija koje se jedna za drugu vežu i zatim melju i zbijaju u heterogenu no čvrstu masu), postao na neki način paslikom 'grada s duhom' i 'duha grada', pogotovo kad je o njegovoj umjetničkoj, napose glazbenoj sceni riječ. Barem jednako koliko su to bili Manchester, London, New York. Uz još jednu posebnost. 'Nosive' muzičke scene pobrojanih, one koje su ih presudno obilježile, bile su u mnogo većoj mjeri grassroots proizvod. Bez obzira, ili upravo zahvaljujući nepobitnom učinku velegrada kao melting pota formirale su se i nikle uslijed specifičnih ekonomskih, političkih, kulturnih i inih silnica na licu mjesta, rekli bi Nadrealisti, on the face of the place.

Ona koja u popkulturnom imaginariju još uvijek dominantno etiketira Berlin, od Enom podmazane osovine Bowie - Iggy Pop koja je zapečatila drugu polovinu sedamdesetih do čitavog niza projekata vezanih uz The Birthday Party, The Bed Seeds i sve moguće i nemoguće njihove spin offove osamdesetih godina, bila je u principu uvezena; kao već više ili manje gotov proizvod anglosaksonskog svijeta (od Britanije, preko Australije do SAD-a) implementirana u postojeću bakterijsku kulturu, zapadni dio podijeljene njemačke prijestolnice. Katalizator je, barem za potonje, svakako postojao i u glazbenom smislu, i može ga se sasvim precizno imenovati. Ta je opaka platina, inkarnacija autentičnog konteksta pretočenog u maksimalno korespondirajuću glazbu, onu divlju partituru smeća, metala i asfalta, glavom i bradom gospodin Blixa Bargeld, benjaminovski anđeo buke, of the Neubauten.

No vratimo se za korak natrag, na udarnu iglu eksplozije koja je rezultirala (in)famoznom 'Berlinskom trilogijom' (Low i 'Heroes' iz 1977. te u švicarskoj dvije godine kasnije snimljeni Lodger) s jedne, te remek-djelima protopunk zvuka, Iggy Popovim solo prvijencem The Idiot, pločom koja se vrtjela i pod već hladnim, ukočenim stopalima Iana Curtisa, te njegovim nasljednikom, Lust for life (oba iz iste te 1977. godine) s druge strane. Bowijev prvi singl nakon desetogodišnje pauze, najava još uvijek tajne ploče The Next Day (u međuvremenu objavljene, op.ur.), izravna je i neuvijena posveta baš tim godinama i baš tome gradu; godinama i gradu koji, naravno, više ne postoje, no njihovi dokazi kao kanjoni usječeni u crni vinili iznijeli su na svojim brazdama sada već generacije.

Pasatističkom nostalgijom ali i finom melankolijom poprskana posveta jednoj mladosti, kako to pravila žanra nalažu, uvijek i samo svojoj. Točno se time Where are we now? i bavi, izgubljenim vremenom, izgubljenim gradom i ljudima, životom koji opstaje još samo pretvoren u beskonačno zamršene mreže živaca, sinapsi, impulsa i kemijskih reakcija koje tvore naše sjećanje. Madeleine kolačić, okidač koji te reakcije pokreće i zatim ih tjera da se do iznemoglosti vrte u petlji koja se, ne drži je li se pod strogom paskom, prije ili kasnije odmetne u patetiku, u ovom je slučaju prije svega i upravo glazba.


PLAN DRUGOG GRADA

Jer, Bowijevo je naslovno pitanje, koliko god ono bilo retoričko, čini mi se danas nužno čitati u egzistencijalnom, ako baš mora i ontološkom ključu. Njegov okvir, kabanica koja mu nameće timbar te ga ostavlja nužno otvorenim, neodgovorenim, a vjerojatno i neodgovorivim nije ništa drugo do vrijeme, njegov zajebani i ireverzibilni prolazak. Toponimi rasuti stihovima, uglavnom izgovorom izobličeni i pogrešno spelovani, samo su krajputaši tom prolasku, prazne ljušture, ne-mjesta. Neka od njih, poput Nürnberger Strasse i ondje 1978. otvorenoga koktel-bara i noćnog kluba Dschungel, relativno blizu Schönebergškog stana na Hauptstrasse 155 koji su Bowie i Pop tada dijelili dio su sasvim osobnog, intimnog narativa o gradu, kockice u slagalici osobne povijesti. Baš kao što će to, nekoliko godina kasnije, biti Caveova kramom prenatrpana soba na Yorckstrasse, ili danas također nepostojeći Risiko. Neka, poput Potsdamer Platza, tada sa zemljom sravnjene pustopoljine koju presijeca Berlinski zid, ujedinjuju opće i pojedinačno. Ta će spaljena zemlja, sivi wasteland od bombi i blata, postati jednim od pomalo agresivno inauguriranih simbola novog, ujedinjenoga velegrada i pripadajućeg poretka, sviđala nam se njegova kićena, pomalo lažna kulisa ili ne.

Istovremeno su iza ugla, na adresi Köthenerstrasse 38, bili smješteni Hansa Studios u kojima je Bowie napisao i usvirao većinu Berlinske trilogije, iako su 'Heroes' jedini u cijelosti ondje snimljeni. Jedna, kao predratna robna kuća KaDeWe, Kaufhaus des Westens, predstavljaju što bi se reklo 'lokalni kolorit', prepoznatljivu gradsku vedutu, dok druga (prenclauerberški Bösebrücke) signiraju simbolički nabijene povijesne događaje te čine važnu komponentu prostorne memorije, kariku u kolektivnom imaginariju zajednice. Spomenuti je 'zli most' jedna od takvih gustih točaka. Čelični luk zakovan poput sitog pitona nad S-Bahn tračnicama u Bornholmer Strasse devetog je novembra 1989, na dan pada zida, prvi otvoren kao prijelaz između istočnog i zapadnog dijela grada i njime je, s pečatom koji poništava DDR pasoš ili bez njega, samo tog prvog dana prešlo preko dvadeset tisuća ljudi. Tek tako, naprijed u prošlost. Walking the dead.


NO BRUNO GANZ

Međutim Bowie je iz Berlina otišao deset godina prije pada zida, a od tad je prošlo još skoro pa četvrt stoljeća. Sasvim lijep odmak da se sve stavi na papir, u partituru, vrijeme da se pod jednu prošlost podvuče crta. I, što je ostalo? Džungla je zatvorena 1993., a Schöneberg je već odavno visokogentrificirani, otmjeni kvart galerija, butika i dizajnerskih dućana. Potsdamer Platz čini spomenuta hrpa stakla, betona, turista, svjetlećih billboarda i preplaćene arhitekture; nigdje onog kauča usred ničega, ni traga anđeoskoj guzici Brune Ganza. Bösebrücke već dugo ne dijeli nego sasvim praktično spaja, vlakovi uredno staju na svojim stanicama. Ironično, jedino što je iz ovih stihova u gotovo nepromijenjenom izdanju opstalo neuništivo je svetište kapitalizma, hram potrošačkog društva koji je godinama na zapad mamio istočnjake, golemi, tamni monolit KaDeWe-a.

Ulogu Schöneberga i Charlottenburga preuzeli su davno Kreuzberg i Neukölln, koji se i sami ubrzano gentrificiraju, polako pucaju pod najezdom nekih novih uvoznih hipstera koji im zadaju boju i ritam, čine ih brzim i živim, ali i nekako tužno mrtvim i sivim. Ne znam gdje smo, no novog Idiota (za kojeg bi, usput, bez razmišljanja dao sva tri berlinska Bowija), novi Tender Pray, za koji bi dao i bubreg, još uvijek čekamo. Pod nebom nad Berlinom, u masti grada, pod osovinama: sitnice u sjeni sjena, povijest u lokvi povijesti. Just walking the dead.


( tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju Tvorničara )

o nama

Nagrada Sedmica i Kritična masa 2019. za Miru Petrović

Pobjednica ovogodišnje nagrade "Sedmica i Kritična masa" za mlade prozne autore je Mira Petrović (1989.) iz Splita.
U užem izboru Nagrade za 2019. bili su: Leonarda Bosilj, Iva Hlavač, Toni Juričić, Maja Klarić, Dinko Kreho, Mira Petrović i Iva Sopka.
Ovo je bio četvrti natječaj koji raspisuje Kritična masa, a nagradu sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).
U žiriju nagrade Sedmica i Kritična masa bili su - Viktorija Božina, Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - DOBITNICA NAGRADE 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Dinko Kreho: Zoja

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Počinjemo s objavom radova koji su ušli u širi izbor... Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.) diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je član uredništva dvotjednika za kulturu i društvena pitanja Zarez, te suradnik na projektu Alternativna književna tumačenja (AKT). Autor je knjiga poezije Ravno sa pokretne trake (2006.) i Zapažanja o anđelima (2009.), kao i koautor (s Darijem Bevandom) radiodramskoga krimi serijala Bezdrov (2013.). Književnu kritiku, esejistiku i poeziju u novije vrijeme objavljuje u tjedniku Novosti, na portalima Booksa i Proletter, te u književnom dvomjesečniku Polja. Živi u Zagrebu.

proza

Leonarda Bosilj: Ptice ne lete

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Leonarda Bosilj (2000., Varaždin) studira psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom srednje škole sudjelovala je na literarnim natječajima (LiDraNo, Gjalski za učenike srednjih škola), a ovo je prvi put da šalje svoj rad na neki javni natječaj.

proza

Toni Juričić: Con calma

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Toni Juričić (1990., Labin) diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez i u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. Režirao je kratkometražne filmove (Momentum Mortem, Preludij Sumanutosti, Rosinette) i spotove za glazbene skupine NLV, Barbari, BluVinil, Nellcote i dr. Osnivač je i predsjednik udruge Notturno za produkciju i promicanje audio-vizualne djelatnosti. Pokretač je i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Režirao je monodramu Sv. Absinthia. Dobitnik je nagrade "Slavko Kolar" Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora. Trenutno je na doktorskom studiju u sklopu Sveučilišta u Durhamu.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Iva Hlavač: Humoreske o ženama koje se ne smiju

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Hlavač (1986., Osijek) diplomirala je na pravnom fakultetu u Osijeku. Objavila je dvije zbirke kratkih priča; „I obični ljudi imaju snove“ (2009.) izašla je u sklopu natječaja Matice hrvatske Osijek za osvojeno prvo mjesto, a „Svi smo dobro“ u izdanju Profila (biblioteka Periskop) 2016. godine te je, između ostaloga, dobila stimulaciju Ministarstva kultur za najbolje ostvarenje na području književnog stvaralaštva u 2016. Živi u Valpovu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg