esej

Walking The Dead. Muzika grada

Marko Pogačar, Moderna vremena, 08.04.2013.

Gradovi odgovaraju ljudima i u doslovnom smislu. Ljudi su ti koji grad tvore, svojim čvorovima ispisuju njegov čvrst i prljavi goblen barem koliko on čini i određuje njih, njihove noge su čavli koji ga drže gdje jest. Pod svaku cijenu valja umaći priglupom esencijalizmu mjesta. Nema grad nikakav apstraktan duh: njegov asfalt isti je kao i drugi asfalti, njegov promet je gust i bučan, njegovi snjegovi prljavi a sunca vrela - grad je ono što od njega učine njegovi ljudi; oni koji se ondje sidre otkad za sebe znaju ili su tek u prolazu.



Tomu Bebića, uz Šabana Bajramovića i Silvanu Armenulić vjerojatno najautentičnijeg domaćeg bluzera, uvijek su mnogo više zanimale kale i kantuni nego bulevari i avenije, zvuk i miris vlastitog dvorišta no svi belosvetski trgovi zajedno, s iznimkom ona dva za njega uvijek materijalna i sveta: gustog plavog nad glavom i onog još gušćeg dolje pod kobilicom. Da je kojim slučajem bilo obrnuto, njegova bi legendarna brodsko-ljudska usporedba, u istom taktu, možda mogla glasiti i: gradovi su isti ka i ljudi. Svi su nekako slični, a opet se toliko razlikuju: neki su smireni, topli, uljuljani u tupavoj klasnoj nesvijesti, neki brzi i opasni, jedni hektični, hladni, dozlaboga pogubni za tlak i živce a drugi gotovo joginski odvojeni od sebe samih, mravinjaci ni na nebu niti na zemlji zatočeni u tankom, iz milijuna usta napuhanome sjajnom balonu spektakla.

Gradovi odgovaraju ljudima i u doslovnom smislu. Ljudi su ti koji grad tvore, svojim čvorovima ispisuju njegov čvrst i prljavi goblen barem koliko on čini i određuje njih, njihove noge su čavli koji ga drže gdje jest. Pod svaku cijenu valja umaći priglupom esencijalizmu mjesta. Nema grad nikakav apstraktan duh: njegov asfalt isti je kao i drugi asfalti, njegov promet je gust i bučan, njegovi snjegovi prljavi a sunca vrela - grad je ono što od njega učine njegovi ljudi; oni koji se ondje sidre otkad za sebe znaju ili su tek u prolazu. Kad smo već kod parafraza, pređimo s pučkog boema na jednog dendija: grad je, kao i ljubav i ljepota i boja, čini se sav u očima promatrača.

Slično vrijedi i kad su u pitanju uši, ako govorimo o gradovima u glazbi, glazbi u gradovima. Ukratko, pravila nema, logika velikih brojeva samo donekle vrijedi. U tom se kipućem krvotoku čestice lakše sudaraju i konvergiraju - dostupnost različitog i uvijek novog, jednom ovjerovljeno povijesno i pop-kulturno nasljeđe te uniformnost trenutno modernog kroje njegov glazbeni imidž, sliku i auru njegove scene. Jedna je ipak konstanta, odvratno opće mjesto: grad je okvir, beton i čelik i staklo su muza. Možeš pobjeći iz grada, ali grad će biti teško izbiti iz tebe, i kad u njega uđeš grad se uz tebe lijepi, kao hobotnica za žrtvu, ili žvakaća guma za đon.

Upisivanjem u njegovu zvučnu sliku gotovo neizbježno, a često i s namjerom postaješ parazit njegova mita, muzička pijavica koja se hrani njegovim vitalnim sokovima; taj mit istovremeno perpetuiraš i nadopunjuješ, ostajući vjeran njegovom duhu. Duhu mita o gradu, naravno, nikako grada samog; potonje je odavno prokazano kao utvara, pasivni refleks prisutnosti. Veličina, još jednom, nužno i nije važna: umreženost i dostupnost igraju valjda jednako koliko izoliranost i koncentracija - Athens, Georgija i Reykjavik s jedne strane, s druge njujorški Brooklyn i Berlin, Germany.


BERLINSKA TRILOGIJA

E taj, Berlin Germany, Švabija, Deutschland, taj. Zbog svih je svojih i suviše dobro poznatih historijskih specifičnosti (uz koje, naravno, ide čitava vreća akcidentalija koje se jedna za drugu vežu i zatim melju i zbijaju u heterogenu no čvrstu masu), postao na neki način paslikom 'grada s duhom' i 'duha grada', pogotovo kad je o njegovoj umjetničkoj, napose glazbenoj sceni riječ. Barem jednako koliko su to bili Manchester, London, New York. Uz još jednu posebnost. 'Nosive' muzičke scene pobrojanih, one koje su ih presudno obilježile, bile su u mnogo većoj mjeri grassroots proizvod. Bez obzira, ili upravo zahvaljujući nepobitnom učinku velegrada kao melting pota formirale su se i nikle uslijed specifičnih ekonomskih, političkih, kulturnih i inih silnica na licu mjesta, rekli bi Nadrealisti, on the face of the place.

Ona koja u popkulturnom imaginariju još uvijek dominantno etiketira Berlin, od Enom podmazane osovine Bowie - Iggy Pop koja je zapečatila drugu polovinu sedamdesetih do čitavog niza projekata vezanih uz The Birthday Party, The Bed Seeds i sve moguće i nemoguće njihove spin offove osamdesetih godina, bila je u principu uvezena; kao već više ili manje gotov proizvod anglosaksonskog svijeta (od Britanije, preko Australije do SAD-a) implementirana u postojeću bakterijsku kulturu, zapadni dio podijeljene njemačke prijestolnice. Katalizator je, barem za potonje, svakako postojao i u glazbenom smislu, i može ga se sasvim precizno imenovati. Ta je opaka platina, inkarnacija autentičnog konteksta pretočenog u maksimalno korespondirajuću glazbu, onu divlju partituru smeća, metala i asfalta, glavom i bradom gospodin Blixa Bargeld, benjaminovski anđeo buke, of the Neubauten.

No vratimo se za korak natrag, na udarnu iglu eksplozije koja je rezultirala (in)famoznom 'Berlinskom trilogijom' (Low i 'Heroes' iz 1977. te u švicarskoj dvije godine kasnije snimljeni Lodger) s jedne, te remek-djelima protopunk zvuka, Iggy Popovim solo prvijencem The Idiot, pločom koja se vrtjela i pod već hladnim, ukočenim stopalima Iana Curtisa, te njegovim nasljednikom, Lust for life (oba iz iste te 1977. godine) s druge strane. Bowijev prvi singl nakon desetogodišnje pauze, najava još uvijek tajne ploče The Next Day (u međuvremenu objavljene, op.ur.), izravna je i neuvijena posveta baš tim godinama i baš tome gradu; godinama i gradu koji, naravno, više ne postoje, no njihovi dokazi kao kanjoni usječeni u crni vinili iznijeli su na svojim brazdama sada već generacije.

Pasatističkom nostalgijom ali i finom melankolijom poprskana posveta jednoj mladosti, kako to pravila žanra nalažu, uvijek i samo svojoj. Točno se time Where are we now? i bavi, izgubljenim vremenom, izgubljenim gradom i ljudima, životom koji opstaje još samo pretvoren u beskonačno zamršene mreže živaca, sinapsi, impulsa i kemijskih reakcija koje tvore naše sjećanje. Madeleine kolačić, okidač koji te reakcije pokreće i zatim ih tjera da se do iznemoglosti vrte u petlji koja se, ne drži je li se pod strogom paskom, prije ili kasnije odmetne u patetiku, u ovom je slučaju prije svega i upravo glazba.


PLAN DRUGOG GRADA

Jer, Bowijevo je naslovno pitanje, koliko god ono bilo retoričko, čini mi se danas nužno čitati u egzistencijalnom, ako baš mora i ontološkom ključu. Njegov okvir, kabanica koja mu nameće timbar te ga ostavlja nužno otvorenim, neodgovorenim, a vjerojatno i neodgovorivim nije ništa drugo do vrijeme, njegov zajebani i ireverzibilni prolazak. Toponimi rasuti stihovima, uglavnom izgovorom izobličeni i pogrešno spelovani, samo su krajputaši tom prolasku, prazne ljušture, ne-mjesta. Neka od njih, poput Nürnberger Strasse i ondje 1978. otvorenoga koktel-bara i noćnog kluba Dschungel, relativno blizu Schönebergškog stana na Hauptstrasse 155 koji su Bowie i Pop tada dijelili dio su sasvim osobnog, intimnog narativa o gradu, kockice u slagalici osobne povijesti. Baš kao što će to, nekoliko godina kasnije, biti Caveova kramom prenatrpana soba na Yorckstrasse, ili danas također nepostojeći Risiko. Neka, poput Potsdamer Platza, tada sa zemljom sravnjene pustopoljine koju presijeca Berlinski zid, ujedinjuju opće i pojedinačno. Ta će spaljena zemlja, sivi wasteland od bombi i blata, postati jednim od pomalo agresivno inauguriranih simbola novog, ujedinjenoga velegrada i pripadajućeg poretka, sviđala nam se njegova kićena, pomalo lažna kulisa ili ne.

Istovremeno su iza ugla, na adresi Köthenerstrasse 38, bili smješteni Hansa Studios u kojima je Bowie napisao i usvirao većinu Berlinske trilogije, iako su 'Heroes' jedini u cijelosti ondje snimljeni. Jedna, kao predratna robna kuća KaDeWe, Kaufhaus des Westens, predstavljaju što bi se reklo 'lokalni kolorit', prepoznatljivu gradsku vedutu, dok druga (prenclauerberški Bösebrücke) signiraju simbolički nabijene povijesne događaje te čine važnu komponentu prostorne memorije, kariku u kolektivnom imaginariju zajednice. Spomenuti je 'zli most' jedna od takvih gustih točaka. Čelični luk zakovan poput sitog pitona nad S-Bahn tračnicama u Bornholmer Strasse devetog je novembra 1989, na dan pada zida, prvi otvoren kao prijelaz između istočnog i zapadnog dijela grada i njime je, s pečatom koji poništava DDR pasoš ili bez njega, samo tog prvog dana prešlo preko dvadeset tisuća ljudi. Tek tako, naprijed u prošlost. Walking the dead.


NO BRUNO GANZ

Međutim Bowie je iz Berlina otišao deset godina prije pada zida, a od tad je prošlo još skoro pa četvrt stoljeća. Sasvim lijep odmak da se sve stavi na papir, u partituru, vrijeme da se pod jednu prošlost podvuče crta. I, što je ostalo? Džungla je zatvorena 1993., a Schöneberg je već odavno visokogentrificirani, otmjeni kvart galerija, butika i dizajnerskih dućana. Potsdamer Platz čini spomenuta hrpa stakla, betona, turista, svjetlećih billboarda i preplaćene arhitekture; nigdje onog kauča usred ničega, ni traga anđeoskoj guzici Brune Ganza. Bösebrücke već dugo ne dijeli nego sasvim praktično spaja, vlakovi uredno staju na svojim stanicama. Ironično, jedino što je iz ovih stihova u gotovo nepromijenjenom izdanju opstalo neuništivo je svetište kapitalizma, hram potrošačkog društva koji je godinama na zapad mamio istočnjake, golemi, tamni monolit KaDeWe-a.

Ulogu Schöneberga i Charlottenburga preuzeli su davno Kreuzberg i Neukölln, koji se i sami ubrzano gentrificiraju, polako pucaju pod najezdom nekih novih uvoznih hipstera koji im zadaju boju i ritam, čine ih brzim i živim, ali i nekako tužno mrtvim i sivim. Ne znam gdje smo, no novog Idiota (za kojeg bi, usput, bez razmišljanja dao sva tri berlinska Bowija), novi Tender Pray, za koji bi dao i bubreg, još uvijek čekamo. Pod nebom nad Berlinom, u masti grada, pod osovinama: sitnice u sjeni sjena, povijest u lokvi povijesti. Just walking the dead.


( tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju Tvorničara )

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Ivana Pintarić: Priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je po zanimanju edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana „Gorimo (ali ne boli više)“ ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja proze pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je i priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO.

proza

Marin Ivančić: Karijatida

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marin Ivančić (1991., Karlovac) diplomirani je pravnik na stručnom usavršavanju u Hrvatskoj komori ovlaštenih inženjera geodezije. Od zala birokracije dušu spašava čitanjem, županijskim nogometom, a odnedavno i pisanjem. Igra zadnjeg veznog u NK Dobra-Novigrad na Dobri, ima dobar udarac i pregled igre. Čitalački ukus mu je hipsterski eklektičan. Ovo mu je prvi objavljeni rad.

proza

Jelena Petković: Japan

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jelena Petković (1984.) diplomirala je povijest i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Živi i radi u Vukovaru.

proza

Luiza Bouharaoua: Zvučni zid

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luiza Bouharaoua (1985., Split) diplomirala je kroatistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Splitu. Radi u Skribonautima. Prevodi i piše. Prevela je roman Rachel Kushner "Bacači plamena" (Profil, 2017.). Kratke priče objavljivala je u The Split Mindu, Fantomu Slobode i na portalima Kritična masa i Nema. Priče su joj izvođene u na Trećem programu hrvatskog radija. Uvrštena je u regionalni zbornik "Izvan koridora - najbolja kratka priča" (VBZ, 2011.) i antologiju hrvatske mlade proze "Bez vrata, bez kucanja" (Sandorf, 2012.). Finalistica je natječaja Festivala europske kratke priče u 2016. i 2017. godini. Dobitnica je nagrade Ulaznica za kratku priču te nagrade Prozak za najbolji prozni rukopis autora/ica do 35 godina. U 2019. izlazi joj Prozakom nagrađeni prvijenac.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Jan Bolić: Mrtvi kanal (ulomak iz neobjavljenog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jan Bolić (1995., Rijeka) je autor koji boluje od progresivne bolesti spinalne mišićne atrofije tip 2 zbog koje ne može pomaknuti gotovo nijedan dio tijela, no i dalje, bez obzira na progresiju bolesti, uspijeva pisati s dva prsta koja još uvijek može pomaknuti i s njima stvara književna djela. Dosad je objavio dvije knjige: zbirku poezije „Trenutci“ (2016.) i zbirku poezije i proznih zapisa „Može biti lijepo“ (2017.). Jedna pjesma objavljena je i u zbirci poezije skupine autora iz cijele RH naziva „Petrinjske staze“ iz Petrinje. Povremeno objavljuje svoje radove na književnim portalima i svom Facebook profilu U trećoj knjizi odlučio se pozabaviti žanrom krimića.

proza

Andrea Bauk: Kult užarene krune

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Andrea Bauk (1985., Rijeka) je završila stručni studij vinarstva u Poreču nakon kojeg je radila razne poslove. Teme njezinog pisanja su SF, međuljudski, pogotovo obiteljski odnosi i tabu teme, a njezini likovi redovito su autsajderi i mizantropi. Nekoliko njezinih priča i pjesama objavljene su u sklopu književnih natječaja.

proza

Luka Katančić: Papirnati poljubac

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Katančić (1996., Zagreb) student je Pravnog fakulteta u Zagrebu. 2014. i 2015. godine osvojio je treće nagrade: „Stanislav Preprek“, „Joan Flora“, „Pavle Popović“, „Janoš Siveri“, „Rade Tomić“ te drugu nagradu „Duško Trifunović“ u Novom Sadu za poeziju u kategoriji do 30 godina.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg