kritika

Delimir Rešicki : Dronjci na hrpi

Moderna vremena, Matko Vladanović, 28.04.13

Lutajući po baranjskim krajolicima i obiteljskim albumima, u neprestanoj potrazi za izgubljenim tragovima nekadašnje stvarnosti poput nestalog industrijskog Osijeka, Rešicki ogoljava sebe i nanovo se sastavlja, premeće značenja riječi i slika stvarajući subjekt čvrsto utemeljen na heraklitovskoj ideji vječne mijene, subjekt koji od sebe odbacuje kolektivistička obilježja, subjekt koji zbog toga vječno ostaje na margini iz koje u konačnici i progovara.



Ukoliko se sjećate uzleta blogosfere, a vjerujem da se sjećate (nije to bilo toliko davno), sjećate se i trenutka u kojem su donedavno brižljivo čuvana vrata privatne sfere postala širom otvorena. Svaka se šuša u tom momentu dohvatila tipkovnice i stala pripovijedati (ili barem kazivati) svoj i živote svojih prijatelja i poznanika. Činilo se u tom trenutku da se književnost, tj. pisana riječ (jer većina se tih tekstova ni na koji način nije mogla svrstati u književnost) preselila iz tradicionalne kuće od papira u moderan, elektronski stan, dostupan svima.

Potpuna demokratičnost blogosfere imala je, poput svega, i dobre i loše strane. Blogove je pisao svatko, od ozbiljnih (ili barem ambicioznih) pisaca, do dokonih kućanica i elektromontera koji su zahvaljujući tehnološkom napretku prvi put dobili priliku vlastitim glasom, neposredovani književnim likom, javno progovoriti o vlastitim iskustvima, vlastitim životima i vlastitoj egzisteniciji. Na taj su način "marginalni likovi" uzurpirali prostor koji je do tad bio napučen isključivo "privilegiranima". Piscima s "pedigreom" koji su, prolazeći kroz standardne etape književne djelatnosti (od studentskih do "ozbiljnih" časopisa, od poezije preko kratke priče do romana), "zaslužili" pravo na kazivanje vlastite priče sastavljene od uspomena iz djetinjstva, ratnih reminiscencija i anegdota o prvim, drugim i desetim ljubavima.

Tehnološki napredak, dobro je poznato, nepovratno mijenja društvo pa se tako dogodilo i u ovom slučaju. Situacija se preokrenula i priče "marginalaca" su postale dominantne, a priče "privilegiranih", poput one osječkog književnika Delimira Rešickog, marginalne. Ako već ne postoji bitna razlika u karakteru priča koje dolaze iz ova dva tabora (svačija je priča, naime, jednako bitna), postoji bitna razlika u samom jeziku i načinu na koji su iste ispripovijedane.

Pišući o novom broju Gordogana Marta Matvijev iznosi "kada se radi o ovakvoj vrsti teksta, koji je primarno osobna ispovijest, gdje se iznose vlastiti dojmovi i stajališta (...) ono što si možemo dopustiti jest uočiti kakav je filtar kojim on [autorski subjekt] dijeli irelevantne informacije i zapažanja od onih koje smatra vrijednim prenijeti čitateljima". Filtar (ili kôd) "Dronjaka" kreacija je jednog od najzačajnijih hrvatskih pjesnika srednje generacije i upravo zbog njega sentimentalna, memoaristička i ponegdje autoterapijska proza kakva nam u hrvatskoj književnosti već pomalo ide na živce postaje čitljiva.

"Dronjci na hrpi" sastavljeni su od niza tekstova od kojih su neki napisani za ovu prigodu, a neki izvorno objavljeni u raznim tiskovinama pa potom rekontekstualizirani u ovoj knjizi. U njima se naziru dvije bitne geografije - zemaljska (koja obuhvaća područje Baranje, Belog Manastira i Osijeka) i duhovna (podjednako izgrađena na naslijeđu The Doorsa, Blue Oyster Culta i The Velvet Undergrounda, kao i na naslijeđu Béle Hamvasa, Wisławe Szymborske, Ferdinanda Braudela, Borisa Marune i Svetislava Basare) - koje, ispreplićući se i nadopunjujući, određuju kako identitet autorskog subjetka tako i „milieu" koji ga stvara.

Od uvodne slike u kojoj Rešicki uspoređuje svoje tekstove s razbacanom odjećom iz kamiona humanitarne pomoći njemačkih registracija do Hamvaseve rečenice: "Ovo je zemlja zaspalih i polumrtvih, gdje se ljudi uopće ne bude iz svojih snova, nego tako i umiru." čitatelj se kreće kroz začudne i pomalo sjetne fragmente jedne osobne (pri)povijesti koja otkriva beskrajne dimenzije što leže iza tako banalnih stvari poput čičaka, snijega i vlakova. Baranja Delimira Rešickog nije tek poprište piščevih avantura niti pozornica spektakla, Baranja je prilika za refleksiju i meditaciju, prostor odrastanja, nadrastanja i utihnuća.

U "Dronjcima na hrpi" nema ni jezičnog eksperimenta ni nadrealističke asocijativnosti koji su obilježavali ranu poeziju Delimira Rešickog. Subjekt ovih proza je staloženiji i mirniji - stariji i umorniji. Umor se očituje u misli koja se kristalizira iz pogleda na dva nasuprotna spomenika, onaj umirućem vojniku Roberta Frangeša Mihanovića i onaj Krležin Marije Ujević-Galetović - misli koja se pita je li nam više dosta i Krleže i domobrana. Ipak, simboli su bitni jer pomoću njih se identitet čak i u najgorim okolnostima može održati. Campbellova konzerva juhe od rajčica, Warholovo "profetsko ništa", u privatnom univerzumu Delimira Rešickog postaje tako dvostruko kodirani simbol - sidrište zdravog razuma za vrijeme boravka u čepinskom prognaničkom logoru i spremnik (konzerviranih) uspomena na vrijeme, i mjesto i neko mlađe, prestrašeno i unezvjereno ja.

Lutajući po baranjskim krajolicima i obiteljskim albumima, u neprestanoj potrazi za izgubljenim tragovima nekadašnje stvarnosti poput nestalog industrijskog Osijeka, Rešicki ogoljava sebe i nanovo se sastavlja, premeće značenja riječi i slika stvarajući subjekt čvrsto utemeljen na heraklitovskoj ideji vječne mijene, subjekt koji od sebe odbacuje kolektivistička obilježja, subjekt koji zbog toga vječno ostaje na margini iz koje u konačnici i progovara.

Poetska slika dronjaka na hrpi kojom autor u retoričkoj, uvodničkoj, figuri opisuje tekstove iz ove knjige nije sasvim primjerena. Dronjci su uništeni, pohabani komadi odjeće koje oblačimo na sebe kad nemamo ništa drugo. Ovdje je riječ o brižljivo šivenim, ispeglanim, možda tek mjestimično iznošenim komadima odjeće koji će sasvim sigurno pronaći počasno mjesto u nečijem ormaru.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

proza

Sándor Jászberényi: Najljepša noć duše

Sándor Jászberényi (1980.) mađarski je novinar i pisac. Objavio je knjige Vrag je crni pas: priče s Bliskog istoka i šire (New Europe Books, 2014.) i Najljepša noć duše, koja je 2017. dobila mađarsku književnu nagradu Libri. Kao ratni dopisnik za mađarske medije, New York Times, Egypt Independent izvještavao je o Arapskom proljeću, sukobima u Gazi, Darfurskoj krizi itd. Živi između Budimpešte i Kaira.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg