kritika

Europljani u izumiranju

Piše: Dragana Tomašević
Iz Književne Republike

Ugledni austrijski pisac i izdavač časopisa »Literatur und Kritik« Karl Markus Gauss istražuje povijest danas već zaboravljenih europskih manjina. Rezultat njegovih istraživanja i putovanja je knjiga »Europljani u izumiranju«.
Gaussove dobro ispričane priče otkrivaju nam, mnogima danas potpuno nepoznate narode na pragu izumiranja. Mnogi od njih su već odustali i pomirili se s činjenicom da njihove zajednice danas nisu ništa drugo nego »starački dom«. Knjiga sadrži pet poglavlja, pet zanimljivih priča o narodima: Biti posljednji – Sarajevski Sefardi; Šuma povijesti – U Kočevskom; Vrijeme u Civiti – Kod Arbereša u Kalabriji; Slaveni iz susjedstva – Srpsko putovanje kroz Njemačku i Nestala nacija – među makedonskim Arumunjima.



Karl–Markus Gauss: Europljani u izumiranju
(Na putu k sarajevskim Sefardima, Kočevskim Nijemcima, Arberešima, Lužičkim Srbima i Arumunjima)
Fraktura, Zagreb
Iz Književne Republike 1-3, 2011.
 

U vremenima kriza brišu se granice između žanrova i u književnosti prevladavaju hibridne forme. Ne zaboravimo da je esej kao forma koja danas uživa izuzetnu popularnost nastao u jednom kriznom periodu, na pragu moderne kad se srednjovjekovna slika svijeta raspada, a racionalistička još nije trijumfirala. Esej je forma koja izbjegava žanrovske granice, to je, kako mu samo ime kaže — ogled, razmišljanje, refleksija o nečem, tekst koji ima elemente pripovijedanja a nije pripovijest, podrazumijeva određeno znanje o onome o čemu govori, ali nije rasprava ili izvještaj. Nimalo slučajno, esej je veoma popularna forma i našeg vremena za koje je posve jasno da je to vrijeme krize u kojem se završava jedan kulturni model i nastaje nešto posve novo pa u tom »prijelaznom periodu« treba sačuvati dragocjenosti iz naše, uskoro već stare (nestale) kulture.

Jedna od nesumnjivih vrijednosti toga »starog« vremena sigurno je multietnička i multikulturalna složenost stare Evrope. I dok vodeć i evropski političari proglašavaju smrt multikulturalizma, ugledni austrijski pisac (i izdavač važnog časopisa »Literatur und Kritik«) Karl Markus Gauss istražuje bogatu povijest danas već zaboravljenih europskih manjina. Rezultat njegovih istraživanja i putovanja je knjiga »Europljani u izumiranju« (originalno izdanje: Paul Zsolnay Verlag, Wien, 2001.) u prijevodu Borisa Perić i s fotografijama autorova »prijatelja i vozača« Kurta Kaindla.

U ovoj knjizi Gauss je »pažljivi kolekcionar priča i privatni znanstvenik, koji iz vlastite sinteze književnosti, povijesti i društva stvara ništa manje nego model jedne nepolemičke etnologije Europe«, kako kaže Hans–Peter Kunisch, kritičar Seddeutsche Zeitunga. Inače, knjiga je dobila Nagradu »Albert Goldstein« Austrijskog kulturnog foruma za promicanje suvremene austrijske književnosti u Hrvatskoj za 2011. godinu.

Za putovanja o kojima se pripovijeda u knjizi Karl Markus Gauss se temeljito pripremao o čemu svjedoče bibliografske napomene na kraju knjige. Mnogo je pro- čitao i razgovarao s ljudima. Ni jednog trenutka nije bio radoznali neobaviješteni turist nego sugovornik koji i te kako ima pojma o historiji i kulturi naroda o kojima priča, odnosno piše. Gaussove dobro ispričane priče otkrivaju nam, mnogima danas potpuno nepoznate narode zarobljene svojom slavnijom prošlošću i na pragu izumiranja. Mnogi od njih su već odustali i pomirili se s činjenicom da njihove zajednice danas nisu ništa drugo nego »starački dom«. Knjiga sadrži pet poglavlja, pet zanimljivih priča o narodima koji nestaju: Biti posljednji – Sarajevski Sefardi; šuma povijesti – U Kočevskom; Vrijeme u Civiti – Kod Arbereša u Kalabriji; Slaveni iz susjedstva – Srpsko putovanje kroz Njemačku i Nestala nacija – među makedonskim Arumunjima.

Knjiga počinje u Sarajevu s pričom o Sefardima, onim Židovima koje su 1492. godine pobožni kralj Ferdinand i njegova kreposna supruga Izabela protjerali iz španjolske. Rasuli su se po cijelom svijetu, a veliki dio je stigao u »Mali Jeruzalem« kako su nazivali Sarajevo. Iz španjolske su ponijeli svoj jezik koji je ubrzo postao zajednički jezik trgovaca duž obale Sredozemlja. Najpoznatije ime toga jezika je ladino i valja napomenuti da to nije bio samo jezik religijskih obreda nego se koristio i u svakodnevnom životu. Danas ladino važi kao »živi muzej španjolskog« i svega nekoliko ljudi ga zna. Stoljećima su Sefardi živjeli u Sarajevu ljubomorno čuvajudi svoje običaje i obrede i pamteći da im je sultan Bajazit II. pružio vjersku slobodu, pravnu sigurnost i ekonomsku perspektivu. U tom »mračnom vremenu« nije se kao danas pričalo o multikulturalnosti i poštovanju ljudskih prava, ali se često tako ponašalo, kao npr. u ovom slučaju. Nažalost, nakon posljednjeg rata na ovim prostorima petstogodišnja povijest sarajevskih Židova ide kraju. Ostalo je još nešto staraca koji se okupljaju i žive od uspomena. Ostale su još priče i kuće, i lijepo staro groblje koje nove generacije znaju kao mjesto odakle se gađao grad, a nakon napuštanja položaja je minirano. Nakon rata je deminirano, popravljeno i nekako postalo »obično« groblje, a ne više mjesto gdje su neke prijeratne generacije rado dolazile da slušaju tišinu i rekonstruiraju sudbine davnih pridošlica. I to je postalo samo dio uspomena brojnih Sarajlija koji rasuti po svijetu čuvaju sjećanja na svoj Grad u kojem se nije pričalo o multikulturalnosti i ljudskim pravima nego se živjelo zajedno poštujući drugoga i uvažavajudi razlike.

Priča o Kočevskom (nalazi se na teritoriju današnje Slovenije) često sliči na bajku ili fantastičnu pripovijest o njemačkom narodu koji je nekad davno (u 14. stoljeć u) došao u veliku gustu šumu, velikim trudom i odricanjem iskrčio šumu i kultivirao je u oranice za uzgoj žitarica, velike pašnjake i voćnjake. Više od 600 godina borili su se sa šumom i živjeli u svojim selima, a onda je bilo dovoljno svega 50–ak godina da šuma ponovo prekrije sve i skoro potpuno izbriše tragove života. Nestale su oranice, uništene su kuće i crkve, nestala su čak i groblja. Ostale su samo (strašne) priče i glasine o teritoriju koji je 1945. godine postao zatvorena vojna zona. A ljudi koji su stoljeć ima živjeli na »svojoj zemljici« bili su naprosto žrtve politike i stratega velikih prostora, odlučnih da provedu evropsku politiku preseljavanja i premještanja naroda. Kočevje je ostalo u sjećanjima mnogih iseljenika, napravili su mali muzej i na internetu stvorili neku vrstu domovine.

Sljedeće priče posvećene su Arbereš ima u Kalabriji, Lužičkim Srbima u Njemačkoj i makedonskim Arumunjima. Ovi zanimljivi povijesni izleti objedinjuju dobre političke analize, kulturno–filozofske refleksije, reportaže, intervjue i putopise. Ali, prije svega su dobro ispričane priče, smiješne i sjetne, čudnovate i obične, priče koje podsjećaju na male narode kojih uskoro vjerojatno više neće biti. Osim u sjećanjima. I knjigama poput ove.

 

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

proza

Sándor Jászberényi: Najljepša noć duše

Sándor Jászberényi (1980.) mađarski je novinar i pisac. Objavio je knjige Vrag je crni pas: priče s Bliskog istoka i šire (New Europe Books, 2014.) i Najljepša noć duše, koja je 2017. dobila mađarsku književnu nagradu Libri. Kao ratni dopisnik za mađarske medije, New York Times, Egypt Independent izvještavao je o Arapskom proljeću, sukobima u Gazi, Darfurskoj krizi itd. Živi između Budimpešte i Kaira.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg