poezija

Marko Tomaš: Bulevar narodne revolucije

Predstavljamo vam neke od pjesama iz nove, još neobjavljene zbirke Marka Tomaša, rođenog u Ljubljani 1978. godine. Nakon mnogo knjiga i gradova, trenutno živi u Mostaru.



Osnovnu školu je pohađao u Mostaru i Kljajićevu, a gimnaziju završava u Somboru.
Jedan je od pokretača i urednika časopisa Kolaps i pripadajuće biblioteke. Novinske tekstove objavljivao je u BH Danima, Glasu Istre i Feral tribuneu. Vodio je kultnu splitsku knjižaru UTOPIA.

Poeziju i prozu objavljivao u bosanskohercegovačkoj, hrvatskoj i srpskoj periodici. Pjesme su mu prevođene na talijanski, poljski, njemački i engleski jezik.

Novinar je news portala zurnal.info.

Bibliografija/knjige pjesama:

“L’ Amore Al primo Binocolo”, s Nedimom Ćišićem, Mehmedom Begićem i Veselinom Gatalom, L’ Obliquo, Brescia, 2000.

“Tri puta tridest i tri jednako” s Nedimom Ćišićem i Mehmedom Begićem, Alternativni institut, Mostar, 2000.

“S rukama pod glavom”, Naklada Mlinarec & Plavić, Zagreb, 2002.

“Mama, ja sam uspješan”, Naklada Mlinarec & Plavić, Zagreb, 2004.

“Život je šala”, Naklada Mlinarec & Plavić, Zagreb, 2005.

“Marko Tomaš i druge pjesme”, naklada ZORO, Sarajevo/Zagreb, 2007.

“Zbogom, fašisti”, buybook, Sarajevo, 2009.

“Ponoćni razgovori”, s Mehmedom Begićem, Vijeće mladih Grada Mostara, 2012.

 

 

 

JOŠ MALO SLADUNJAVE ČEŽNJE

 

Mogao bih cijelu noć pisati i slati ti pjesme.

Živim iznad grada i imam predivan pogled.

Mogao bih stvarati najluđa poređenja

od tvoje slike u mojoj glavi 

i svega što vidim kroz prozor.

Ulična svjetla u savršenom redu.

Puste gradske ceste u kasnu noć.

Jesam li jedini čovjek proklet nesanicom

u ovom gradu prokletih?

Mogao bih cijelu noć pisati i slati ti pjesme,

ali trenutno sam užasnut surovošću ljubavi

i imam strastven odnos sa samoubistvom,

a radije bih da uzmem bučan autobus

da ga kresnem i legnem na gas vozeći kroz grad,

i još pustim neku ludu muziku,

koja će sve mjesečare pozvati na ples

i vječno putovanje kroz kišnu noć.


 

POVRATAK U MOSTAR

 

Kada jednom odeš

povratka nema.

Svaka cesta prema napuštenom

je put u odsutnost.

Vratiti se jedino možeš

u sjećanje boje magle

u mjesto ispražnjeno

od ljudi koje si znao.

Umjesto tebe

uvijek se netko drugi vrati

nekom drugom

na neko nepoznato mjesto.

Ljudi koji nose naša imena

zidovi koje smo dodirivali

ulice na kojima smo čeznuli

sve je tuđe.

Čovjeka ne određuju

izbori koje je napravio

određuju ga šanse

koje je propustio.

Voljeti slomljenim srcem

je kao udarati boksačku vreću

slomljenom šakom.

Svaka ljubav

koju napustimo

uči nas kako voljeti bolnije.

Ja svitao sam na istoku

zalazio na zapadu

Dolazio sa sjevera

vraćao se s juga

jednom dugačkom

neprekinutom napuštanju.
 

 

 

RADNI STOL

 

Radni stol ima moje radne navike.

Tragove lakata i pepeo,

mrve hrane i lokvice pića,

česte promjene raspoloženja

podnosi batlerski trpeljivo.

Drven je i hladan, glumi mahagoni,

njegove čežnje su mi nepoznanica.

Pamćenje radnog stola je slonovsko,

život neuzbudljiv, ali, za razliku od ljudskog,

sasvim precizno svrhovit.


 

LEŽATI NA SUNCU

 

Ležati na suncu

može se učiniti zabavnim.

Tijelo postane mekano

kao engleski travnjaci.

Mada, moje tijelo,

nije pažljivo uzgojen vrt.

Više je riječ o kamenu,

koji je obrastao dračom.

Jedna je od najvećih zagonetki:

što učiniti s tijelom,

koje omekšava na suncu?

Neka se razgradi, proključa,

neka postane plinovito,

grijeh neka ispari, otrov i buđ

neka postanu kišonosni oblak.

Tijelu nema spasa, moj Bože,

ta kožna vreća duše nema šanse

koliko mir u svijetu kad ga zaziva

miss Bosne i Hercegovine.

Ležati na suncu, omekšati,

opustiti mišiće lica, oduzeti

rukama pravo na značenje.

Interval između dvije misli, erotika smrti,

dragocjena opuštenost, ništa.


 

AGATA PIJE

 

Da ne pijem

teško da bih sada

pričala s tobom,

otišla bih u hotel i čitala do jutra.

Piće mi pomaže da podnesem ljude.

Bez njega ne ide,

osjećam nekakav strah,

osjećam se blokirano.

Da ne pijem, smiješno je to,

propustila bih sve zabave.

Ne mogu da plešem trijezna,

ne mogu da se raskalašim.

Ko zna kad bih izgubila nevinost

da nije pića.

To je, nažalost, istina.

Željela sam ja da se ševim,

ali nisam imala hrabrosti.

Naprosto, trijezna se ne osjećam seksi.

Ne umijem opustiti tijelo,

ne umijem se smijati šalama

koliko god dobre ili loše bile.

Sad bih, na primjer,

bez problema mogla zaplesati na šanku

ili uhvatiti onog žutog tipa za jaja.

Vidiš, to me kopka trenutno.

Trijezna sam puna obzira,

ja sam skladište srednjeuropske hipokrizije,

hvala, molim, izvolite, kako ste, dobar dan.

Kontaš, sva ta lažna ljubaznost i ustezanje

kao da su me odgojili u tridesetima

moji baka i djed, ti dobri pokojni ljudi.

Kad sam otkrila piće

osjećala sam kao da sam pronašla način

kako da se suočim sa svijetom.

Problem je što se uvijek moraš probuditi

i nastaviti po starom.

Posao i ostali prdeži, projekti, ideje,

poslovni brunch,

kao da ima smisla trošiti vrijeme na budućnost.

Ionako se svi jedva držimo na okupu.

Zapravo, najviše energije trošimo

na održavanje vlastite funkcionalnosti.

A znaš onu foru da se u svakom početku

skriva klica kraja.

Otkud znam, pričam budalaštine,

ali osjećam kao da neprestano

nešto odgađamo.

Kad bih da se kresnem

moram završiti izvještaj.

Kad bih da ležim na suncu i lješkarim

moram na sastanak.

Uvijek je nešto neodgodivo

osim stvari koje stvarno želiš, kontaš?

 

 

AGATINO PISMO

 

Ti ne znaš kako u mom gradu pada kiša,

kako sitno ubadaju kapi u kožu samoće,

koju noćima uzgajam hraneći je glazbom

i apsolutnim odsustvom bilo kakve misli.

Ti ne znaš kako mokro zvone napušteni pločnici,

svjetla igraju pa padnu, nema ih tko podići,

fasade, prozori, iza njih lutkarski spektakl,

muškarci i žene glume ljubav ili odustaju,

ali nitko ne odlazi nikuda i ništa se ne rješava.

Vlak prolazi i cijela se zgrada zatrese,

ali nema ničeg konačnog, strop nije pao,

nismo smrskani, život ide dalje, samoća,

nema olakšanja i kiša nastavlja mučiteljsku misiju.

Tužan je Lodz u kišnoj noći, ljubav jadna

s ovakvim ljubavnicima, jedino daljina

ima pravo na čežnju. Moj muž spava

ispod novina, jutarnje izdanje, bajate vijesti,

ništa ga ne može omesti, niti Rahmaninoff,

klavirski koncert broj 2, ni ako pred njega

stanem potpuno gola i otpuhnem dim cigarete

ravno u njegovo lice.

 

 

DRUGI SAN O MARTI

 

Usnio sam kolodvor, ubojicu

kako odnosi ljude

kako proždire djevojčicu

koja je s torbom u ruci

čekala autobus na peronu broj 10

Kolodvor koji ostavlja tuberkulozne ožiljke

kao od zgaženih opušaka s njegovog poda

Mučilište udaljenih ljubavnika

uprljano teškim naslagama napuštanja.

Jedna je stara žena

obavljala uzaludan posao

pokušavajući sve to

oribati mokrom krpom.

poezija

Lara Mitraković: Lov na ptice pjevice

Lara Mitraković (Split, 1992.) studira kroatistiku i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, poezija joj je objavljena u više časopisa, zbornika i portala, a 2016. pobijedila je na natječaju za književnu nagradu Grada Karlovca "Zdravko Pucak" rukopisom "Brojanje pogrešaka". Članica je književne grupe 90+.

proza

Sven Popović: Ulomak iz romana 'Uvjerljivo drugi'

Nekada se čini: sve se obrnulo. Klinci odrastaju brže, ali sporije postaju odrasli. Svijet je vruć krumpir, tridesete su nove osamnaeste, a velike priče o odgovornosti predane su sve samo ne odgovorno – i treba plesati što dulje –ili tako barem u jednom novozagrebačkom naselju izgleda Emiru, Iliji i Fricu, a najviše onome oko koga se sve vrti, Mladome Piscu, bezimenom junaku novog romana Svena Popovića.
Nakon Neba u kaljuži (Meandar, 2015.), Popović je ove godine objavio i 'Uvjerljivo drugi' roman (Fraktura) iz kojeg donosimo dio uvodnog poglavlja.

poezija

Vigor Vukotić: Geometrija kolodvora

Vigor Vukotić (1991., Zagreb) diplomirao je antropologiju i etnologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nagrađivan je na Goranovom proljeću u kategoriji srednje škole, a pjesme i kratke priče objavljivao je u Vijencu, Republici i UBIQ-u. Član je Književne grupe 90+.

proza

Viktorija Božina: Ulomak iz romana 'Turbofolk'

Viktorija Božina rođena je 1990. u Zadru gdje pohađa diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti. Tri godine boravila je u Americi gdje je završila studij informatike. Roman iz kojeg donosimo ulomak uskoro će ugledati svjetlo dana u izdanju Sandorfa.

poezija

Maša Seničić: Nametljive oaze

Maša Seničić (1990., Beograd) je scenaristkinja, pjesnikinja i esejistkinja. Završila je master studije Teorije dramskih umjetnosti i medija, a trenutno pohađa doktorske znanstvene studije na istom. Surađivala je na različitim domaćim i međunarodnim projektima, kao autor i suradnik na filmu, a zatim u kazalištu, na radiju i brojnim festivalima. Jedan je od izbornika programa Hrabri Balkan u okviru Festivala autorskog filma, kao i jedna od osnivača i koordinatorica edukativnih programa Filmkulture. 2015. objavljena joj je zbirka poezije “Okean” (Mladi Dis). Radi kao urednica i razvija nekoliko autorskih projekata koji uporište nalaze u teoriji kulture, studijama sjećanja i promišljanju različitih aspekata internet umjetnosti.

poezija

Josip Vdović: Zračna struja

Josip Vdović rođen je 1992. u Zagrebu gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirao povijest. Dosad svoju poeziju nigdje nije objavljivao.

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - POBJEDNIČKA PRIČA

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

poezija

Ana Miković: Pjesme

Ana Miković rođena je 1987. u Beogradu gdje je diplomirala na katedri za srpsku književnost s južnoslavenskim književnostima. Dio je glazbeno-poetske trupe Nebograd.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg