proza

Cannes, normalno

putopisna proza Roberta Perišića
/iz knjige "Uvod u smiješni ples"/

"Ako vas zanima kako je to glumiti na filmu, treba reći: dosadno je, ubitačno dosadno, to je jedna od najdosadnijih stvari na svijetu. Sve ide toliko sporo da si 99% vremena u pauzi, samo se bez veze motaš po toj zimi, tako tri dana, jer je ovo srećom kratki film... Još se na snimanjima ne pije, o čemu nisam imao pojma – računao sam na nekakav tulum, ipak je tu filmska ekipa, a ima li što bolje od filmske ekipe? Mislio sam: tu se živi, na ekskurziji, daleko od kuće. Ali zaboravite sve što ste mislili o filmskoj ekipi."



Larry King: Što je gluma, Bob?

Robert Mitchum: Gluma je gluma, Larry. Nije to nikakva umjetnost. Naučiš ulogu, postaviš se, i odigraš. Koga brigaju nagrade.

 

Na talijanskoj granici dogodilo se nešto zanimljivo: netko je taman nešto izvalio pa smo došli na granicu pucajući od smijeha, i pružili pasoše kroz prozor. Uniforma ne voli kad se smiješ pred njom, ne vole ni razni lokalni badže, a znam čak i intelektualce koji to ne vole... Po tome možeš prepoznati teroru sklone pretendente na vlast.

Vidio sam pogled talijanskog carinika koji je mogao znati da se ne smijemo njemu, ali shvatio sam odmah, kad je rekao da izađemo, da će se potruditi da nam temeljito pokvari raspoloženje. Bila je to zavist na smijehu, na užitku, koju uostalom stalno susrećemo... I tip nam je sve isprevrtao, ne dirajući stvari, nego nam nalažući što da koješta raspakiravamo, vadimo i pokazujemo. Taj carinik. I kad smo razmotavali filmske plakate, kad smo rekli da idemo u Cannes, ni to nije nimalo pomoglo. Vi idete u Cannes? Još malo zavisti, eto. Nastavio je izmišljati svoje sumnje, svoje razloge za teror. Dobro, riječ teror je pretjerana, ali osjetiš taj potencijal – vidiš kako bi bilo da si malo duže u njegovoj vlasti: smijeh bi ti omrznuo. Ima tih ljudi, ponekad ih je teško prepoznati sve dok ne zadobiju ovlasti, kako je pokazao eksperiment doktora Philipa Zimbarda... Treba imati oko za takve ljude, treba ga razvijati, pa sam promatrao tog carinika, kako hoda, kako stoji, kakvo je to lice od kazne, lice njegova užitka. 

Kad je vidio da nam je temeljito pokvario raspoloženje, da smo se smrkli, da su nam pogledi postali pomalo bespomoćni, onda nas je pustio. Mislim da se o tome radi u onoj, zapravo prilično odvratnoj, poslovici: Tko se zadnji smije, najslađe se smije. Tu je smijeh smješten u igru moći. Ne mislim da se zadnji, u ovom slučaju carinik, smije najslađe, jer mi smo se smijali slađe i s boljim razlogom.

Trebalo nam je možda i pola sata vožnje kroz Italiju da opet popravimo raspoloženje. Dosta to brzo ide jer Endži je vesela, Živković u pričalačkoj formi, a Matanić je rođeni... Gle nemamo tu riječ... Smijadžija? To sam pokušao izvesti po uzoru na šaljivdžiju, ali nekako ne leži... A ni smješko nije – taj se smiješi... Tko je onaj koji se smije? Zašto nemamo tu riječ? Matanić se, uglavnom, slatko smije, čak i kad je njegova šala loša – to slađe. Nemamo riječi za to stvorenje. Smijavac?

U svakom slučaju, nakon desetak sati vožnje evo nas kod Monaca, našli smo radiostanicu Riviera na engleskom gdje se između pjesama uzastopno reklamiraju tvrtke s pouzdanim i diskretnim tjelohraniteljima - bit će da im je ovo špica sezone – i već tu me smijavac Matanić počeo navlačiti na tanak led, rekavši da je najbolje da odmah nazovemo tjelohranitelje za mene... Provocira. Cilja na to što stjecajem nevjerojatnih okolnosti u Cannes dolazim kao glumac.

          I to je proizvod jedne njegove dosjetke. Ne znam na što ja ovom smijavcu i redatelju sličim, ali malo me bio iznenadio kad mi je lani predložio da glumim u njegovom kratkom filmu “Suša”.

Čudne li ideje, pomislio sam.

Ali, tko od nas nije poželio, barem u tinejdžerskim danima, da jednom postane glumac? Ili rock-pjevač? Međutim, moram priznati, nisam baš radio na tome... Gitaru sam pokušavao svirati jedan i pol dan, dok me nisu zaboljele jagodice, a što se glume tiče najviše sam glumio gljivu. 

“Pa šta bih trebao glumiti?”, upitao sam ga.

“Mladog svećenika”, reče on i naceri se.

 Hm, baš si me našao... premišljao sam se: “Može samo ako svećenik pokazuje neke znakove odustajanja.”

On se odmah složio.

Kad sam pročitao taj njegov scenarij, rekao sam mu: “Ovaj svećenik bi mogao pušiti jednu na drugu, ono, kao da mu nije baš dobro...”

On se odmah složio i tako smo, što se kaže, “razradili ulogu”, pa sam prihvatio da vidim kako je to biti glumac i svećenik, ne planirajući da ću završiti u Cannesu, gdje ionako naše glumce rijetko zovu, kao i filmove, a za svećenike ne znam.

Stvarno, “Suša” je prvi hrvatski film od osamostaljenja koji je službeno pozvan na najjači svjetski festival, pa sad, dakle, stižem kao glumački ambasador ove napaćene i neshvaćene kinematografije, nakon što sam odglumio tog svećenika koji puno puši, onako metafizički zabrinuto, i vrlo malo govori, što je uloga koja je sasvim odgovarala mojim nebrušenom talentu: šuti i puši... Uloga je, naravno, sporedna, ali evo - glavna uloga, role principal s plakata, Leona Paraminski, morala je ostati u Zagrebu, jer je nisu pustili s nekog snimanja. To je taj problem kad si stvarno glumac, pa uvijek imaš neka snimanja, dok je meni puno lakše: glumio sam u životu sveukupno tri minute, uputio Leoni dvije-tri dušobrižničke rečenice dok smo gledali prema pučini s jedne litice, po neviđenoj buri, što nije baš normalno mjesto za razgovor, ali takav je to film, poetičan... Za razliku od Leone, ja nisam nimalo rasprodan, ne trčim za novim ulogama, imam vremena, samo mi još fale tjelohranitelji, kaže Matanić, smijavac, ali i vizionar. Ja, recimo, nisam baš vjerovao u cijeli taj, što se kaže, projekt - ali on jest. Kad smo prošle zime, po toj buretini snimali na Cresu, on se držao orno, motivirano, a ja sam se gore u Lubenicama, u tom polunapuštenom mikrogradu na brdu, umalo ostavio glume i prije nego sam počeo; smrznuo sam se do kostiju, tako da sam se sjetio vojske, a to snimanje, većinom na otvorenom, užasno dugo traje.

Ako vas zanima kako je to glumiti na filmu, treba reći: dosadno je, ubitačno dosadno, to je jedna od najdosadnijih stvari na svijetu. Sve ide toliko sporo da si 99% vremena u pauzi, samo se bez veze motaš po toj zimi, tako tri dana, jer je ovo srećom kratki film... Još se na snimanjima ne pije, o čemu nisam imao pojma – računao sam na nekakav tulum, ipak je tu filmska ekipa, a ima li što bolje od filmske ekipe? Mislio sam: tu se živi, na ekskurziji, daleko od kuće. Ali zaboravite sve što ste mislili o filmskoj ekipi. Oni su tek dio snimanja filma, dakle, dio dosade. Nema tu nikakvog tuluma, ni u tragovima: bit će da su imali loša iskustva, pa se to smatra neprofesionalnim. Gore na Lubenice, gdje je bio takozvani “set”, ja sam jedini sa sobom donosio vrećicu s limenkama piva. Malo je glupo piti sam, ali ipak sam pio, kao neprofesionalac, stvarno nisam znao što raditi po cijeli dan. I hodao sam po selu u toj svećeničkoj halji, što je landrala na buri kao jedro, s limenkom u ruci, a oni koji nisu bili upoznati s mojom ulogom, malo su me čudno gledali. Neobično je hodati okolo u tom izdanju – tu i tamo neka ti baka kaže: “Faljen Isus”, a tko će njoj objašnjavati što je fikcija a što realnost, pa se tako, noseći te svećeničke halje, čovjek počne i osjećati malo drukčije, ozbiljnije, dođe ti da nekoga pogledaš kao duhovni pastir, samo ta pivska limenka u ruci ponešto remeti situaciju.

Ali kad sam s Leonom stajao gore na rubu one litice, pomislio sam da ipak nisam trebao cugati - još i ta bura nosi na svoju stranu, pa... skoro da mi je trebao dubler... Sve u svemu, odmah sam zamrzio taj dosadni, a ipak opasni glumački život, i da bura nije bila blokirala promet, bio bih pobjegao s tog Cresa, i ne bih nikad stigao na ovaj bjelosvjetski festival, jer nisam nikakav vizionar, nego volim biti na toplom.

No, evo: sad u Mazdi rent-a-cara iz Ivanić-grada jurimo pokraj Nice, prolazimo kraj ljetovališta Antibes, uz kompleks hotela koji se izvijaju kružno, futuristički, i koje će u postatomskoj budućnosti posjetitelji obilaziti kao ostatke azurnog turističkog Koloseuma… Jurimo u kičerski zalazak sunca, fali nam još samo filmska špica na kojoj bi se smijao spomenuti Matanić, pa Ankica Tilić Endži, producent, pa Milan Živković, navodni art-director, pa Dragan Jurić, pomoćnik redatelja, i na koncu ja, koji se zadnji smijem, ali ne i najslađe, dok Živković navodno vježba kako će me predstavljati: “Dečko koji obećava... Najviše u regionu.” Ponavlja to s ozbiljnom facom, ostali se cerekaju.

I tako, kao lažna zvijezda, primjereno svijetu glamura i iskrivljenih vrijednosti, stižem na odredište. Došavši u Villu Francia, vidim da je moje potajno nepovjerenje prema Matanićevim organizacijskim sposobnostima bilo tek daleki odjek one creske bure zbog koje, na kraju “Suše”, nisam htio otploviti na pučinu (scena “svećenik odlazi”), pritom nepotrebno stojeći u kaiću, sve dok se ne pretvori u točku u daljini.

Jest, fino to izgleda kad svećenik stoji u čamcu kao kakav vojskovođa, i lepršaju mu halje, ali svaki bi normalan svećenik sjeo... Osim toga, možda bih mogao i pasti u uzburkano more, govorio sam... Smijavac Matanić se na početku smijao mojim prigovorima, ne sluteći koliko polažem na sigurnost na radu. Ipak, rekao sam mu da je ono na litici bilo na rubu, koliko god to njemu bilo poetično, a da je ovo sa stajanjem u barci previše, posebno po ovom burinu, naročito zato što ja jedini tu pijem (to rekoh također kao pritužbu), pa bez obzira što halje lijepo lepršaju, ja u kaić ne ulazim... Mataniću zvanom Dado, bogme, ispario je smijeh...

“Pa trebaš samo stajat u barci...”, govorio je.

“Ne, i ne”, odgovarao sam, pa su za tu vratolomiju trebali tražiti kaskadera – nisu mogli vjerovati koliko sam nekooperativan, ali eto, ja sam se već tad držao kao ćudljiva zvijezda, baš kao da sam imao neki predosjećaj... Budući da su imali slab budžet, na kraju su dublera našli u snimatelju Linti, koji je slične građe, te je hrabro istupio naprijed iz filmskog stroja na vjetrometinu pučine, što mi ni dan danas ne može zaboraviti.

Uglavnom, poučen creskim neugodnim iskustvom, nisam računao na neki komfor, mislio sam na najgore, pa sam ponio čak i vlastite ručnike, no već u predvorju Ville Francia morao sam priznati... Gledajući cvjetne vrtove na kaskadama, pa bazen blizu recepcije, pa perivoje, pa sunce mu kalajisano na terasi apartmana... I prigodni bazenčić ispod... “Baš stereotipno”, rekao sam.

Doista, nemam primjedbi, i u sebi se čudim što je taj filmski život, izgleda, stvarno počeo. Jest da nemamo sponzore i da će ovo trebati platiti iz džepa, ali to su umjerene kanske cijene, kaže Matanić... Samo izgleda nabrijano, ali nije u centru i apartman je dvjesta eurića dnevno, podijelit ćemo.  

“Nije to niš”, svi smo se složili. Štoviše, već smo se nekako počeli osjećati kao bekrije, đilkoši... Što je riječ zanimljiva okusa: meni zvuči onako bećarski, neozbiljno, pomalo mi vuče na raspikuću, na šminkerčinu, možda i prevaranta, premda gyilkos na mađarskom znači tek ubojica.

Ali, baš mi treba ta riječ – đilkoš – kako je mi čujemo.

Jer tako je to kad dođeš u Cannes - ne možeš se sad ponašati kao štediša iz tranzicijske ekonomije, nego upravo kao đilkoš.

Nema pića ispod pet eura, ali to je tebi normalno.

Konobaru ostavljaš tip, neka ga voda nosi. I držiš da je sve to niš posebno... Pa hodaš nonšalantno po Croisette, to jest po kanskoj rivi koja je duga par kilometara, uz koju svijetle pročelja ušminkanih hotela; pješačiš po toj neonskoj pisti obrijan, svjež, i imaš tu facu kao da si s Nicole Kidman ovce čuvao, ali ne obične, nego one klonirane.

“Dokle ćemo ovako?”, kaže nakon podužeg đira Živković, koji je Slavonac i zna bit đilkoš, ali nije toliko istreniran u šetanju rivom.

“Cijeli tjedan je pred nama”, kaže Endži.

“Ajmo bolje negdje sjest”, kaže on.

Sjeli smo u Hotel Martinez, gdje je, rekoše, odsjeo Clint Eastwood i valjda još neke zvijezde, pa što ne bismo i mi malo sjeli. Tu nam se priključila Vesna Milek, frendica iz Ljubljane - razmjenjujući esemesove skužili smo da smo oboje u Cannesu, što je stvarno neviđena koincidencija, ali svejedno, zbog toga sam se počeo osjećati posve svjetski, jer ne samo da sam tu - nego i znam ljude... Vesna, kojoj je u Hrvatskoj upravo izašao roman Calypso, piše za ljubljansko Delo, i upravo je došla s nekog press-promo-partyja na kojem ju je, kaže, šokiralo kako se ozbiljni ljudi kao djeca guraju ne bi li se fotografirali s Kevinom Costnerom. Tako da joj se u cijeloj toj gužvi učinilo besmisleno žicati ga intervju.

“Kao da su svi podjetinjili kad se pojavio”, reče.

“Gdje god su Amerikanci, tu su i djeca”, rekoh rutinski.

 U Martinezu sam naručio rundu. Šest najobičnijih pića: šezdeset i nešto eura, cap!

“Sedamdeset”, kažem konobaru.

Tako je to kad počneš glumiti: moja filmska epizoda se nadograđuje, uloga se povećava, traži me cijeloga, produbljuje se, naročito prema džepu, jer je ovaj svijet površan, a džepovi duboki. I evo što sam doživio za te novce: na putu prema veceu pošteno sam se sudario s užasno visokom i tankom crnom manekenkom koja izgledala malo nezemaljski - u trenutku sam se pobojao da će se, ako padne, raspasti kao vaza. Srećom, uspjela se pridržati za zid. Ispričao sam joj se, a ona se hitro odmakla.

Kad sam se vratio za stol, rekoh: “Ajmo odavde dok nisam napravio neku veću štetu...”

Ali treba otići u Martinez: poslije ti se cuga od pet eura čini jeftina i u običnim kafićima piješ bez grižnje savjesti. Ubrzo smo tako pronašli kafić Le Petit Paris gdje smo, rekoše mi, sreli lika iz dvojca Dolce & Gabanna - mislim, nisam prije znao da tip postoji, čuo sam samo za firmu, ali eto ga, to je jedan od tih ljudi za onim stolom, kažu mi. Ne kužim točno koji, ali dobro, neka ga... Nije me briga i dostojanstveno predstavljam hrvatsku kinematografiju.

Tu smo zasjeli i zarondali, pa smo došli i sutra, i taj se kafić nekako pretvorio u našu kansku bazu gdje sam tih dana popio neutvrđen broj litara oranž-džusa, jer nisam bio u creskoj fazi, imam neke zdravstvene probleme, pijem jake antibiotike, i nije mi bilo previše smiješno što su me ti veseli konobari već drugu večer počeli oslovljavati s “Mister Oranž”, kao da sam jedini preživjeli iz “Reservoir dogs”… Da, vidjeli su oni u Cannesu svašta, ali čovjeka koji satima sjedi u kafiću, jer ima tu prokletu naviku, i koji ispija galone glupog, skupog džusa, e - to je vrlo originalan imidž. 

Inače, druge oranž-večeri u Le Petit Paris došao sam s leptir-mašnom, premijerno, prvi put u životu. Sad sam se osjećao temeljito lažno, s tom glumačkom akreditacijom i leptir-mašnom, ali što ćeš, dres-kod je takav: za svečanu premijeru, ako nemaš smoking, leptir-mašna i odijelo su obavezni... Endži koja je razdjeljivala zajednička dobra, dala mi je kartu, jer veli – mi smo to vidjeli, a ti, tko zna kad ćeš ponovo u Cannes... Pa da vidim kakve su svečane kanske premijere, a tu večer bijaše premijera filma “The Brown Bunny” Vincenta Galla.

Tu mi se, s kartom u džepu i leptir-mašnom pod vratom, ponešto razjasnila i bit kanskog glamura: on počiva na nedostupnosti i hijerarhiji. Sa svojim VIP salonima i partyjima, s jahtama i astronomijom cijena, s pozivnicama i ulaznicama, Cannes se doima kao godišnji ritual obnove sociokulturnog poretka, u kojem će svatko - tko za taj svijet haje - biti spremljen na mjesto koje mu pripada, svakom će biti rečeno koliko je bitan, da li svijet prolazi pokraj njega ili je unutra, u tom uprizorenju velike socijalne igre.

Ne vidim ovdje ništa demokratsko, nije to festival motovunskog ili sarajevskog tipa gdje se, barem formalno, furaju na otvorenost i kontakt - ovo je Hollywood pod francuskim velom, pomalo pervertiran miks europskog intelektualnog elitizma i američke infantilne slave.

I po danu i navečer ljudi se naguravaju uz ograde blizu Palais des Festivals, čekaju kad će se pojaviti netko slavan, to su “gleduckatelji”, došli su u Cannes da vide zvijezde.

I oni su dio festivala, oni su zasigurno nužni, iako je sve to pomalo tužno gledati: kako se uskomešaju kad stigne neka limuzina, kako izvrću vratove, a ako izađe netko navodno poznat (ja tih poznatih, shvatio sam, malo prepoznajem), onda se začuju uzbuđeni glasovi, uzdasi neke čudne želje. Gledam to sa strane u onom odijelu, i sve mi je to čudno, možda zato što sam odgojen u doba kad smo svi bili više-manje jednaki – dobro, ne baš doslovno jednaki, ali... Nema u nas ovakve pomame za zvijezdama; u nas će zvijezdu možda svi škicnuti pogledom, ali neće otvoreno pokazati interes, kao da bi to bilo ponižavajuće, kao da bi se time nekome priznao status koji je neprimjeren. Nema u nas ovog histeriziranja, što je možda također naslijeđe socijalizma.

 

Karte za svečanu premijeru - taj ritual svih kanskih rituala - ne mogu se kupiti. Novinari imaju svoje posebne projekcije i ne dobivaju karte; postoje male kino-dvorane u kojima se filmovi poslije mogu pogledati uz kupljenu kartu, ali za svečanu premijeru kartu moraš dobiti ili je, kako se mnogi trude, smuvati. I tako, čovjek se htio-ne htio osjeti nekako važnijim dok hoda s tom jebenom kartom u džepu, jer kad priđeš zatvorenoj zoni, presreću te fine europske cure, i nešto govore, želeći smuvati kartu… Nakon što me prva tako iznenadila, shvatio sam da misle kako sam nekakva faca koja ima još karata u džepu, a postupak je, shvaćam ubrzo, sličan autostopiranju: djevojka istupi i kulturno žica, dok dečko, ili ružnija prijateljica, čeka sa strane. Mislim, platili bi oni, jer se na tim djevojkama vidi da pripadaju višoj klasi; nose one aparatiće za zube, imaju njegovan ten i govore nekoliko jezika, pa s francuskog brzo prelaze na engleski s oksfordskim akcentom, a ja tih karata nemam i baš ih nekako gledam – jadni, nigdje oni neće stići - dok se samom sebi pomalo čudim: odakle meni karta?

Nakon što su me cure triput tako presrele u pedeset metara, osjećao sam se kao da su me s nekim zamijenile, a taj se osjećaj pojačao kad sam ušao u ograđeni prostor, gdje stupiš na taj crveni sag. U tom odijelu s leptir-mašnom, kao i u onoj svećeničkoj halji na Cresu, čovjek se polako počinje osjećati kao netko drugi, rasterećen sebe, kao da si prešao s druge strane identiteta, zbog čega inače postoji karneval... Ali: pojavljuje se i mali grč, nisam baš siguran kako sve to ovdje ide, i još mi je u sjećanju kako sam se sudario s onom manekenkom... I evo me, hodam oprezno po jebenom red carpetu, vrhuncu moje glumačke golgote... Krećem prema stepenicama odakle me odjednom zasljepljuju svjetla bliceva, pa me tu stvarno prožela panika da su me s nekim zamijenili. Ili se to netko sa mnom zajebava? Hodajući kroz te bliceve malo sam ubrzao, a na putu, srećom, nije bilo Nicole Kidman da je pometem. Shvatio sam poslije da lupaju tim blicevima non-stop, po svima koji ulaze, jer ni ti fotografi ne znaju uvijek tko je tko, i boje se da im se neka zvijezda ne prošverca s neprepoznatljivom, novom frizurom.

Kasnije u dvorani, s balkona vidim taj ulazni prostor na video-skrinu. Kad su došli Vincent Gallo, glumac i redatelj (imao je dobar prethodni film: “Route 66”) i Chloe Sevigny, koja sam gledao u filmu “Klinci”, primijetio sam njezinu suzdržanost pred blicevima. Kad je film počeo, bilo je ponešto i zviždanja za vrijeme projekcije, kao i “šššššš” stišavanja od onih kojima je film bio zanimljiv. Malo me to začudilo; publika nije tiha, reagira na film, možda čak i s osjećajem nadmoći – ta nismo mi (koji imamo karte) bilo tko. Dosta ljudi je izašlo u prvom satu filma, dok su neki drugi pljeskali kao u kazalištu, ponekad na neočekivanim mjestima. Gallo se, recimo, u tom filmu dosta vozi, malo i previše, pa ima scena kad izađe iz kombija, skine pulover, da bi ponovo ušao u kombi i odvezao se dalje – i kad publika onda zaplješće i netko vikne: “Juhuuu!”, to se svakako više čini kao izrugivanje.

Na kraju pak dolazi neočekivano: počne ljubavna scena i ne prestaje, sve dok Sevigny Gallu doslovce ne popuši, bez fejka, kao u amaterskom porniću, a ta scena pada u tužan kontekst priče, tako da lik što ga glumi Sevigny budi sažaljenje, tj. barem bi to tako trebalo biti, premda stvarna scena seksa odviše iznenađuje i premješta fokus... To je valjda ono po čemu će se taj film pamtiti, tu je fakat prekoračio granice glume - to i ja kao nebrušeni talent razumijem. Ubrzo nakon te scene film završava. Počinje pljesak, čuje se poneki “bravooo”, a Chloe Sevigny tone u stolici, fokusirana na točku ispred sebe. Poruka tog pljeska joj je sumnjiva, i očito je pod stravičnim stresom koji na video-skrinu vidi cijela dvorana. Bila je to veća drama od one iz filma. Njezina nelagoda bila je stvarna; bilo je jasno da ta djevojka hoda po rubu s ovim off-filmom.

Glumci se ponekad uvjere da se nešto isplati zbog umjetnosti, zbog bunta i rušenja tabua, i znaju glumci biti srčani u off-programu, samo što je ovaj film, nažalost, jako tanak... Pljesak je trajao pet minuta, a ona još nije znala gdje pogledati, jer naprosto: taj je pljesak nakon felacije sumnjiv... Nisam se žurio otići, tu se začeo događaj, pljeskao sam, želeći i sam dokazati Chloe Sevigny da smo dobronamjerni, da smo okej ljudi, širokih, svjetskih vidika. Tu se stvarno osjetiš dijelom događaja, to je bit publike, pripadanje događaju. Nakon valjda deset minuta pljeska ona je pogledala prema balkonu, malo zapitano, ali ne bez nelagode. Svjetla su se upalila, dio ljudi je izašao, a pljesak je još trajao… Chloe Sevigny se zahvalno nasmiješila, možda ne posve ozareno, ali bilo nam je svima lakše... Mi smo okej, ona je okej, svi su okej... Bio je to zapravo kraj događaja i mogao sam otići na zasluženi oranž-džus.

Zapravo, gore sam zaboravio dodati: svi su okej, osim Vincenta Galla. Jer sutradan ga je kritika satrla, a na kladionicama za Zlatnu palmu imao je koeficijent 1:1000. I bilo mi je jasno zbog čega je tako nadrljao: Chloe mu je popušila, a film je gnjavaža. Činilo se da je on tu jedini profitirao. Možda je i tu zavist uzela svoj udio. Uglavnom, sve to pljuvanje Galla sličilo je idućih dana na skupni ritual, jer valjda svaki karneval, pa tako i Cannes, mora imati svog žrtvenog jarca. Ne samo što ga deru u kanskim filmskim novinama nego na ulici srećeš ljude koji su navodno na nekom partyju pričali s njim i shvatili da je odvratan, da uopće nije opušten, nego nekako, onako, ljigav, a čak dvije mlade Beograđanke, jedna lijepa i jedna ružna, tvrdile su mi istu stvar: da im je odvratni Gallo ponudio seks, više-manje oralni, što su one s prezirom odbile.

 Jedan kritičar je pak - kako sam pročitao sutradan u nekom biltenu -napisao da je “Brown Bunny” najgori film koji je ikad prikazan u kanskoj konkurenciji. Tu sam se već pobunio.

“Pa ovo je već pretjerivanje!”, kažem Vesni uz kavu na rivi. “Ja dobijem kartu za svečanu premijeru i sad je to najgori film koji je ikad prikazan?!”

“Možda bolje da je najgori nego da je neki osrednji”, kaže Vesna.

“Hm, da...”

“Taj Gallo i to pušenje... Ipak je to kretenska fora.”

“Pusti sad”, rekoh. “Mislim da i naš film, na neki način, spada među pušačke.”

 Sjedimo tako na suncu, pred caffeom Roma, na početku kanske rive. Dolje pod cestom, na pjeskovitoj plaži, smjestili su se klubovi pod šatorskim platnima – naredani u nizu pomalo podsjećaju na beogradske splavove, samo bez turbo-folka. Navečer su tu partiji, izbacivači u odijelima stoje na rivi pred ulazima, a po danu je zatišje.

Spuštamo se u jedan od njih. Unutra je tamno, pod je pješčani, a neki mladići i djevojke izležavaju se po kaučima i piju piće na slamku. Izašli smo van, sjeli za stol uz more. Naručujem džus i mislim kako mi ga je stvarno dosta... Lagani je maestral, odbljesci svjetla s valova... Fali mi, ipak, malo alkohola, da se opustim u ovom stranom svijetu.

Vesna priča kako je sinoć završila na tulumu u nekoj vili iznad grada, što se u Cannesu događa visokim i vitkim curama poput nje - meni sigurno ne. Pokazuje negdje gore na brdu, ne može točno locirati gdje je bio tulum. Malo je naknadno zabrinuta za sebe, jer je otišla s nepoznatim ljudima. Doslovno se ukrcala s njima nakon što su se pred njom glupirali na cesti.

“Bili su tako veseli”, kaže. “Na prvi pogled ne vidiš da su transvestiti, ali onda shvatiš po ponašanju: to je ženskije od ženskog... Gore je bio gej tulum. Bili su na nekim drogama i jako su željeli biti ljubazni...”

Ona pije neki koktel za mamurluk, a ja je gledam trijezno, malo nabrijan od vitamina C.

Poslije se razilazimo, ja idem prema malom kinu Arcades, gdje sam se dogovorio s Matanićem i ekipom.

Na putu, dvjestotinjak metara od Palais des Festivals, narodski je dio rive uz koji su se smjestila boćališta. Ljudi igraju balote, zastajem i gledam ih. Poneki stariji nosi kapu francuzicu, okruglu, s onim visuljkom na vrhu, kakvu je cijelog života nosio moj dida Ganza... I lete te balote, valjaju se po pržini, zvonko udaraju jedna o drugu, oni mjere udaljenosti, dovikuju se na francuskom koji mi ovdje zvuči drukčije, radnički... Tu se osjećam manje strano, dohvaća me blaga melankolija, nejasna nostalgija za nejasnim domom u prošlosti. Uz boćalište je nekakav kiosk-bife, pa se naslanjam na vanjski pult i naručujem dec vina.

Neće mi ništa od toga biti.

Pijuckam to vino, crno, i kibiciram balotaše. Mediteran je široko mjesto. Osjetiš ga u Cannesu i Rimu, kao i u Istanbulu i Tunisu, uvijek naiđeš na nešto što dobro znaš... U Tunisu, recimo, to su tinejdžeri na motorinima koji vršljaju oko kafića uz plažu, snimaju strankinje kojima bi se mogli upucavati – poznajem ih, kao i ove balotaše.

Balotaš kojem je napuhnut trbuh napeo košulju i remen na hlačama doveo valjda do zadnje kopče – zalijeće se sprinterski, baca boću, izbija...

Cestom prolazi kolona crnih limuzina. Nitko se ne osvrće na njih.

 

Umalo sam zakasnio – pred Arcadesom me čekaju s kartom za Von Trierov “Dogville”, te odmah ulazimo. U dvorani je hladno, malo su pretjerali s klimom. A i film je hladan, iako zanimljiv, sa šokantnim krajem, bez trunke optimizma.

To je ona vrsta kontroverznog filma o kojem svatko ima svoje mišljenje, pa smo poslije u caffeu Le Petit Paris ja, Matanić i Živković upali u prigodnu polemiku. Bit će da hrvatski u polemičnom tonu Francuzima izgleda jako tvrdo i opasno, te nas je, na vrhuncu rasprave, konobar krenuo smirivati misleći valjda da ćemo se pobiti.

Sutadan smo otišli do Nice i Monte Carla – gradova koji se nakon kanske gužve doimaju uspavano. S neboderima načičkanim na strmoj padini brda, jer drugdje nema mjesta, Monte Carlo je vizualno spektakularan virtualni grad. Virtualni, jer je većina stanova u tim neboderima prazna: vlasnici su negdje drugdje, a ovdje je njihovo porezno ja. Grad je zapravo bitno manji nego što izgleda, grad duhova, bogatih duhova koje može prizvati samo spiritistička seansa u kojoj brundaju motori Formule 1; tad se svi tu nacrtaju. Mimo toga, ovo je gotovo selo, s oko 3.000 pravih stanovnika. Ručamo u jednoj gostionici u starom dijelu La Condamine, sjedimo vani, a unutarnji prostor je turoban, WC skučen. Domaće ljude prepoznaješ po neambicioznoj odjeći kakva se nosi po susjedstvu. Face tih, većinom starijih ljudi imaju u sebe upisanu ravnodušnost kakvu srećemo na staračkim licima s naših otoka i drugih mjesta gdje se nikad ništa ne mijenja. Nisam se tome nadao u Monte Carlu, ali kad razmisliš, logično je – tu na stotinjak metara, u hotelskoj kazino-zoni, posve je drukčiji, ekstatični svijet krupne kocke s kojim ovi ljudi, u stvari, nemaju veze. Zamišljam čak da ih stalno sučeljavanje s tuđim bogatstvom deprimira, da se osjećaju pomalo kao sluge na nekom skupom kruzeru.

Nica je, pak, živ grad nešto veći od Splita - ona je takoreći preteča Cannesa, jer je engleski lord i političar Henry Brougham davne 1835. krenuo u Nicu na odmor, ali kako je dobio dojavu da se tamo pojavila kuga, skrenuo je u ribarski gradić Cannes, te se zaljubio u dugu pješčanu plažu. Zatim je tu sagradio vilu, za njim su došli drugi, i tako je začet kanski elitni turizam, a poslije je (1946.) krenuo i ovaj Festival na kojem glumim glumca...

 

Stigla je na koncu i ta naša premijera. Skupljamo se ispred hotela Noga Hilton u čijoj je dvorani smješten program Quinzaine des Réalisateurs. Nećemo se lagati – kratki film u Cannesu nije u centru pažnje. Sudjelovanje je referenca za redatelja – kažu mi da su mnogi kasnije slavni redatelji u ovom programu imali svoj kanski debi... Ali za glumca? Hm, da sam pravi glumac možda bih si utvarao da će me – kao kakvog mladog nogometaša – tu netko “vidjeti”, pa pozvati u Hollywood, ili barem do Pariza, ali kako znam da uopće nemam talenta, tako nemam tih problema. Relaksirajuće je ovako gostovati u tuđoj umjetnosti. Da se radi o književnosti, zasigurno bih sve to doživljavao ozbiljnije, premda za to, u biti, nema potrebe – to mi je nekako jasno iz ove pseudoglumačke pozicije. Jedino mi je malo čudno vidjeti sebe na platnu, u ulozi tog svećenika pušača, ali dobro - na kraju projekcije oko mene nije bilo tako dramatično kao oko Chloe Sevigny. Jedan aplauzić, i to je to.

Važno da nije bilo zvižduka. Sad se mogu bahatiti pred našim glumcima – oni se trude cijeli život i ne doguraju do Cannesa, a meni je uspjelo nakon tri minute. Odmah sam dosegao plafon. Gdje naći motiv za dalje?

Poslije stojimo ispred kafića Le Petit Majestic, mjesta koje je trebalo naći prije jer je pivo ovdje samo tri eura. Pije se iz plastičnih čaša i stoji se ispred na cesti – to je za kanske pojmove teška alternativa. Zadnja je večer i odustao sam od džusa, ali kako nisam dugo pio, alkohol me brzo hvata. Nakon sat-dva odlazimo na parti-programa Quinzaine des Réalisateurs, u jedan od onih klubova na plaži. Tu pak nema pravog tuluma: previše ljudi koji se međusobno ne poznaju, a svatko je valjda sebi zvijezda. Govori se o upravo proglašenim nagradama – Zlatnu palmu dobio je Gus Van Sant s “Elephantom”, napeto tih, dobar film o kojem se nije puno pričalo. U jednom trenutku Ankica pogleda iza mene i nasmije se. Okrenem se - iza mene Vincent Gallo, pijucka šampanjac, kanda usamljen.

“Gledao sam tvoj film i spiskao dvi plaće na džus, eto, što drugo da ti kažem”, rekoh Gallu na engleskom, konverzacije radi. “Sad sam prešao na pivo”, dodam.

On je samo kimao.

Na povratku do garaže Vesna Milek je zastala, jer je u dvorištu neke crkve primijetila mladića kako spava pod kartonom. Ostavila mu je na zidu par eura sitniša, a on je podigao raščupanu glavu i sneno je pogledao. Tu joj se još više sažalio, pa je iz torbice izvadila novčanicu od deset eura i pružila mu. Kad je vidio novčanicu, osmotrio ju je kao da se pita dokle ona može ići u svojoj humanosti, pa je upitao: "Do you wanna fuck?"

Sve nam to priča nakon što nas je stigla.

“Pa ovdje i klošari misle da su zvijezde!”, viče.

Tako odlazimo iz Cannesa, smijući se.

 

***

 

“Šta je za tebe gluma?”, pita me sutra Živković u autu dok se mamurno truckamo preko Italije.

Pogledam ga.

“Mislim, sad će te novinari doma sigurno ispitivati...”, provocira on.

“Gluma je gluma, Larry”, kažem, citirajući Mitchuma. “Nije to nikakva umjetnost. Posebno kad ja glumim.”

Ali, stvarno, kad smo već kod toga... Sjećam se večeri, od prije nekih godinu dana, kad su skinuli Kulturu u predgrađu, moj tekst koji je režirao Živković. Predstava je igrala dvije sezone u Gavelli, a te večeri, nakon posljednje izvedbe, u internom kafiću mogao si vidjeti jednu specifičnu tugu. Bilo je svakojakih mišljenja o toj predstavi, ali glumci su je uistinu voljeli igrati, te su se sad, vidio sam, opraštali od svojih uloga.

Te večeri sam shvatio kako glumci s ulogama žive, kako to mora biti kad se dvije godine vraćaš jednom licu - njegovoj gesti i njegovu univerzumu - kako se udomaćiš, kakva je to čudna, unutarnja veza. Sjećam kako sam kasnije sjedio uz šank s Zoranom Gogićem koji je glumio Macu, jednog neobičnog polunegativca: nešto mu je kod Mace jako pasalo, šećući između komičnog i dramatičnog dobivao je pljesak na otvorenoj sceni, a inače nije previše poznat glumac i već je u srednjim godinama.

I tako, Gogić cijelu večer utučeno sjedi, pije i povremeno ponavlja: “Eto, šta ćeš...”

Znaš ono kad netko ne želi biti patetičan, ali mu se vidi po glasu.

I meni je bilo žao predstave, ali vidio sam da to nije isto. U glumačkoj žalosti osjećala se definitivnost. Rad, kreacija, emocije, karakter koji mu je utisnuo, sve to što je zaživjelo, čemu je dvije godine davao duh, u čemu je bio, sve to odjednom se ukida: za njega Mace više nema. Meni bar tekst ostaje, a njemu ne ostaje ništa, samo te riječi u glavi koje više nemaju smisla i koje treba zaboraviti, pokopati lik.

Tako se to događa, ponekad, na kazališnom šanku, da lik umire.

Prepričavam sve to dok jurimo kroz Italiju.

Sjećam se kako je Gogić na koncu, oblačeći mantil, muklo rekao: “Šta ćeš... Ode... Nema ga.”

To je za mene gluma.

 

Vozili smo se kroz Italiju, prešli granicu bez većih problema, pa još jednu, i došli doma, u svoju valjda uigranu predstavu.

 

 

(2003.)

proza

Jana Kujundžić: Mi, one od nekada

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jana Kujundžić (1990.) diplomirala je sociologiju na Hrvatskim studijima u Zagrebu i masterirala rodne studije (Gender studies,) na Central European Universityju u Budimpešti. Osim kratkih priča piše i feminističke kritike događanja u Hrvatskoj i u svijetu kao i kritike filmova i serija za portale Libela i Voxfeminae.

proza

Paula Ćaćić: Franzenova 'Sloboda'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S dvije kratke priče u širi izbor ušla je i Paula Ćaćić (1994., Vinkovci), studentica indologije i južnoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uz nagrađivane kratke priče i poeziju, Ćaćić piše i novinske tekstove za web portal VOXfeminae.

proza

Sven Popović: Ljubav među žoharima (Iz rukopisa)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S prva tri ulomka romana u rukopisu Svena Popovića, započinjemo objavljivanje šireg izbora nagrade ''Sedmica&Kritična masa 2017''.
Popović (1989., Zagreb) je diplomirao komparativnu književnost i engleski jezik i književnost te amerikanistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Književni prvijenac „Nebo u kaljuži“ (Meandarmedia) objavljuje 2015. Jedan je od osnivača „TKO ČITA?“, programa namjenjenog mladim autorima. Priče su mu uvrštene u „Best European Fiction 2017“ (Dalkey Archive Press). Živi i ne radi u Zagrebu.

proza

Maja Jurica: Miris biskvita

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Maja Jurica (1990., Split) studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zadru.

proza

Anita Vein Dević: Ulomak iz romana 'Ukradeno djetinjstvo'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Anita Vein Dević (1987., Karlovac) magistrirala je na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu. Piše poeziju, kratke priče, i nastavak romana „Ukradeno djetinjstvo“.

proza

Martin Majcenović: Medvjeđa usluga

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Martin Majcenović (1990.) diplomirao je kroatistiku i lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kratka proza objavljivana mu je između ostalog i u Zarezu, Autsajderskim fragmentima, Booksi... Sudjelovao je u užim izborima na natječajima za kratku priču Broda kulture (2013. i 2016.) i FEKP-a (2014.) Član je Književne grupe 90+, a piše za portal Ziher.hr.

proza

Marija Solarević: Itinerar

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marija Solarević (1987., Zagreb) diplomirala je pedagogiju i etnologiju s kulturnom antropologijom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, osvajila je MetaFora nagradu u organizaciji Knjižnice Vladimira Nazora, u Centru za kreativno pisanje pohađa radionice i stvara kolumnu o književnosti i pop-kulturi. Trenutno piše zbirku kratkih priča "Noćne ptice".

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg