kritika

Renato Baretić: Pričaj mi o njoj

SBPeriskop, Darija Mataić Agičić, 5.5.2013.

Čitati roman nakon prethodnika koji je pokupio pet nacionalnih nagrada i smjestio se na zavidno mjesto hrvatske književne scene, uvijek ima dozu vaganja, kompariranja i očekivanja, uz pretpostavku kako i od jako dobrog može biti bolje.



A zapravo, romani, i samo pisanje su poput djece. Iako postoji neka imaginarna sličnost svih u svom izvorištu, i iako im je zajednički stvaratelj, svako djelo je jedna nova projekcija stvarnosti u tom trenutku, i upravo zato, ne bih htjela poređivati Osmog povjerenika i Pričaj mi o njoj, i ne bih se htjela držati mišljenja većine kritičara o autorovu umjetničkom podbacivanju, jer u ovom drugom romanu Baretić je potpuno promijenio rukopis. I dalje je po pitanju tkanja priče lapidaran, i ovaj put on je diskretni pripovjedač, i dijalektalnost u rečenicama likova ovdje osnažuje autodiferencijalnu funkciju jezika. Možda, jedino, unutarnja drama likova nema energiju za koju ima potencijal.

A roman Pričaj mi o njoj je priča izmaštana, a gotovo stvarnija od života.

Priča je to u kojoj se neprestano migolji poigravanje ljudskim emocijama, stavovima i predrasudama.

Tomo, izgubljen i očajan Slavonac, priučeni Splićanin, vlasnik monopola na patnju, kreće se u koordinatama svog odvjetničkog posla i živi tugicu.

A tugica

Tako su on i Ivana još u Zagrebu, u studentskom domu nazivali ono stanje kad čovjeka iznenada obuzme osjećaj da je potpuno suvišan i da je promašeno i pogrešno sve što radi, od rođenja do danas: gusta i teška mješavina samosažaljenja. I prekoravanja samoga sebe.

Ivana je ratna slavonska izvjestiteljica, njegova supruga, zatočena i nestala.

Za Ivanu se ništa ne zna. I stalno se nešto čuje. Priče su nepouzdane kao i ljudska predviđanja. Tragovi uvijek nekamo vode, samo još nije jasno što je cilj. Ima naznaka da je živa i ta naznaka se zove nada, i ima naznaka da više nije živa, i ta naznaka se zove realnost.

Tomo živi u međuprostorima, u predvorjima stvarnog života… i odgaja njihovu kći, i bori se s demonima, i bori se protiv njih. I daje nam prostor za prepoznavanje i zamišljanje svoje tajne.

Tomina stvarnost, koja šeta po rubnicima ludila ovezana nesmiljenim zatiranjem jednog kaotičnog vremena ima mana.

Ivana je s njim samo kad spava. I ne svaku noć. I onda na dohvat je ruke, kao što to i sam san može biti, i onda stvarnost ima realnu dimenziju, jer, valjda je ipak živa… i onda dođe jutro. Mrak se izlije iz sobe, Tomo se vrati u rutinu koju može kontrolirati, u život u kojem opet ima previše Ivane, jer baš noćas, ona je posjetila i Teu. U snu. Kćerku.

I suze koje svaku noć spavaju s Teom i već su si napravile jastuk na jastuku, čuvaju uspomenu, čuvaju tajnu, čuvaju nemoć.

I onda, Tomo zaokupljen banalnostima, zastupajući Srbe u postupcima deložacije, i dobivajući slučajeve, navlači jal splitskog nacionalnog miljea na sebe.

A samo radi po zakonima koje je ova država propisala.

I čeka i traži Ivanu.

I onda, jedan nesmotreni ili neizbježni korak u sudskom hodniku uvlači ga u vrtlog zabranjene privlačnosti. Anita, novinarka Novog doba, urednica gradske rubrike, prateći suđenja, u razgovoru na granici bezazlenosti i bilo kakve očekivanosti, vođena znatiželjom i ljudskom empatijom i nelogičnostima u životu i surovostima svakog novog dana ulijeće u ljubavni trokut.

Bez trećega.

Ovaj neobičan i mučan preljubnički odnos, uz sjenu nade da je Ivana negdje živa i straha da je mrtva, prerasta u razapinjuću vezu, u razgovore između poljupca, užitaka i užasa, između udara grižnje savjesti, između straha u skrivanju i straha od otkrivanja.

Intimna drama u pozadini velikih vanjskih zbivanja poput obrazaca jednog nedoba u doba rata u ljudima i rata na nacionalnim prostorima useljava u likove prototipove onoga što izlazi kad je nešto zadnjim pucnjem gotovo.

Boro je Tomin prijatelj. Ili anđeo. Dva puta ga je spasio. A Ivanu ostavio. Ili ju zadnji on vidio… a u sebi ostavio mjesto za nju. Tomo je danas zvonar. Poput Kvazimoda, izranjavan, išiban gelerima, ispresjecan ožiljcima povlači on užad zvona u crkvi u Pribidragu.

I zvona zvone, i ne onako kako treba. Kako je uvijek bilo. Ali sada i nije više ono uvijek. Sada, kad je čovjek prazan, i prazan trajno, jer se praznine ne popunjavaju novim danima i lica nova samo cure kroz šavove starih rana, nema sadašnjosti. A prošlost je prošla za sve druge.

I Boro i Tomo samo su dvije hodajuće tuge.

A Anita… Anita pali svijeću u Tominoj duši. I razbija mrak i očekuje. A zna kako očekivanja nisu realna ukoliko i samo vrijeme nije realno… a Tomino vrijeme… stanuje između dva nevremena… vremena u kome je netko postojao pa nestao i vremena u kome nekoga nema a čekanje postoji…

Muškarci uvijek daju manje nego što bi stvarno mogli dati, a žene uvijek traže više nego što im zbilja treba. I uvijek između njih, u očekivanju i traženju ostaje Priča o njoj.

I Tomo priča Priču o njoj, i onda kad ih spaja samo šutnja, i Anita sluša priču i onda kad zna da neće dobiti odgovor. I godine prolaze… u strahu, u bijegu, u suzi, u nadi, u tišini koja sakriva odgovore, i u odgovorima kojima nije vrijeme da se nastane u tom trenutku.

Tugica, ona tugica s početka priče ostaje jedina konstanta ovih razočaranih života, i mogućih sreća koje još uvijek spavaju na krilima anđela čija je pojavnost upitna. I uvijek, i zauvijek, postoji bojazan da ta moguća sreća ne uspije učvrstiti svoja dva korijena, jer su krila anđela na tu moguću sreću svoju sjenu spustila.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

proza

Sándor Jászberényi: Najljepša noć duše

Sándor Jászberényi (1980.) mađarski je novinar i pisac. Objavio je knjige Vrag je crni pas: priče s Bliskog istoka i šire (New Europe Books, 2014.) i Najljepša noć duše, koja je 2017. dobila mađarsku književnu nagradu Libri. Kao ratni dopisnik za mađarske medije, New York Times, Egypt Independent izvještavao je o Arapskom proljeću, sukobima u Gazi, Darfurskoj krizi itd. Živi između Budimpešte i Kaira.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg