kritika

Renato Baretić: Pričaj mi o njoj

SBPeriskop, Darija Mataić Agičić, 5.5.2013.

Čitati roman nakon prethodnika koji je pokupio pet nacionalnih nagrada i smjestio se na zavidno mjesto hrvatske književne scene, uvijek ima dozu vaganja, kompariranja i očekivanja, uz pretpostavku kako i od jako dobrog može biti bolje.



A zapravo, romani, i samo pisanje su poput djece. Iako postoji neka imaginarna sličnost svih u svom izvorištu, i iako im je zajednički stvaratelj, svako djelo je jedna nova projekcija stvarnosti u tom trenutku, i upravo zato, ne bih htjela poređivati Osmog povjerenika i Pričaj mi o njoj, i ne bih se htjela držati mišljenja većine kritičara o autorovu umjetničkom podbacivanju, jer u ovom drugom romanu Baretić je potpuno promijenio rukopis. I dalje je po pitanju tkanja priče lapidaran, i ovaj put on je diskretni pripovjedač, i dijalektalnost u rečenicama likova ovdje osnažuje autodiferencijalnu funkciju jezika. Možda, jedino, unutarnja drama likova nema energiju za koju ima potencijal.

A roman Pričaj mi o njoj je priča izmaštana, a gotovo stvarnija od života.

Priča je to u kojoj se neprestano migolji poigravanje ljudskim emocijama, stavovima i predrasudama.

Tomo, izgubljen i očajan Slavonac, priučeni Splićanin, vlasnik monopola na patnju, kreće se u koordinatama svog odvjetničkog posla i živi tugicu.

A tugica

Tako su on i Ivana još u Zagrebu, u studentskom domu nazivali ono stanje kad čovjeka iznenada obuzme osjećaj da je potpuno suvišan i da je promašeno i pogrešno sve što radi, od rođenja do danas: gusta i teška mješavina samosažaljenja. I prekoravanja samoga sebe.

Ivana je ratna slavonska izvjestiteljica, njegova supruga, zatočena i nestala.

Za Ivanu se ništa ne zna. I stalno se nešto čuje. Priče su nepouzdane kao i ljudska predviđanja. Tragovi uvijek nekamo vode, samo još nije jasno što je cilj. Ima naznaka da je živa i ta naznaka se zove nada, i ima naznaka da više nije živa, i ta naznaka se zove realnost.

Tomo živi u međuprostorima, u predvorjima stvarnog života… i odgaja njihovu kći, i bori se s demonima, i bori se protiv njih. I daje nam prostor za prepoznavanje i zamišljanje svoje tajne.

Tomina stvarnost, koja šeta po rubnicima ludila ovezana nesmiljenim zatiranjem jednog kaotičnog vremena ima mana.

Ivana je s njim samo kad spava. I ne svaku noć. I onda na dohvat je ruke, kao što to i sam san može biti, i onda stvarnost ima realnu dimenziju, jer, valjda je ipak živa… i onda dođe jutro. Mrak se izlije iz sobe, Tomo se vrati u rutinu koju može kontrolirati, u život u kojem opet ima previše Ivane, jer baš noćas, ona je posjetila i Teu. U snu. Kćerku.

I suze koje svaku noć spavaju s Teom i već su si napravile jastuk na jastuku, čuvaju uspomenu, čuvaju tajnu, čuvaju nemoć.

I onda, Tomo zaokupljen banalnostima, zastupajući Srbe u postupcima deložacije, i dobivajući slučajeve, navlači jal splitskog nacionalnog miljea na sebe.

A samo radi po zakonima koje je ova država propisala.

I čeka i traži Ivanu.

I onda, jedan nesmotreni ili neizbježni korak u sudskom hodniku uvlači ga u vrtlog zabranjene privlačnosti. Anita, novinarka Novog doba, urednica gradske rubrike, prateći suđenja, u razgovoru na granici bezazlenosti i bilo kakve očekivanosti, vođena znatiželjom i ljudskom empatijom i nelogičnostima u životu i surovostima svakog novog dana ulijeće u ljubavni trokut.

Bez trećega.

Ovaj neobičan i mučan preljubnički odnos, uz sjenu nade da je Ivana negdje živa i straha da je mrtva, prerasta u razapinjuću vezu, u razgovore između poljupca, užitaka i užasa, između udara grižnje savjesti, između straha u skrivanju i straha od otkrivanja.

Intimna drama u pozadini velikih vanjskih zbivanja poput obrazaca jednog nedoba u doba rata u ljudima i rata na nacionalnim prostorima useljava u likove prototipove onoga što izlazi kad je nešto zadnjim pucnjem gotovo.

Boro je Tomin prijatelj. Ili anđeo. Dva puta ga je spasio. A Ivanu ostavio. Ili ju zadnji on vidio… a u sebi ostavio mjesto za nju. Tomo je danas zvonar. Poput Kvazimoda, izranjavan, išiban gelerima, ispresjecan ožiljcima povlači on užad zvona u crkvi u Pribidragu.

I zvona zvone, i ne onako kako treba. Kako je uvijek bilo. Ali sada i nije više ono uvijek. Sada, kad je čovjek prazan, i prazan trajno, jer se praznine ne popunjavaju novim danima i lica nova samo cure kroz šavove starih rana, nema sadašnjosti. A prošlost je prošla za sve druge.

I Boro i Tomo samo su dvije hodajuće tuge.

A Anita… Anita pali svijeću u Tominoj duši. I razbija mrak i očekuje. A zna kako očekivanja nisu realna ukoliko i samo vrijeme nije realno… a Tomino vrijeme… stanuje između dva nevremena… vremena u kome je netko postojao pa nestao i vremena u kome nekoga nema a čekanje postoji…

Muškarci uvijek daju manje nego što bi stvarno mogli dati, a žene uvijek traže više nego što im zbilja treba. I uvijek između njih, u očekivanju i traženju ostaje Priča o njoj.

I Tomo priča Priču o njoj, i onda kad ih spaja samo šutnja, i Anita sluša priču i onda kad zna da neće dobiti odgovor. I godine prolaze… u strahu, u bijegu, u suzi, u nadi, u tišini koja sakriva odgovore, i u odgovorima kojima nije vrijeme da se nastane u tom trenutku.

Tugica, ona tugica s početka priče ostaje jedina konstanta ovih razočaranih života, i mogućih sreća koje još uvijek spavaju na krilima anđela čija je pojavnost upitna. I uvijek, i zauvijek, postoji bojazan da ta moguća sreća ne uspije učvrstiti svoja dva korijena, jer su krila anđela na tu moguću sreću svoju sjenu spustila.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Luka Mayer: Tko, što?

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Mayer (1999., Zagreb) studira šumarstvo u Zagrebu. Pohađao je satove kreativnog pisanja i radionice čitanja Zorana Ferića.

proza

Ana Romić: Tjedan dana posutih fragmentima samoće

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Romić (1993., Hrvace) studirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru gdje je magistrirala s radom Filozofija egzistencijalizma u romanu „Sam čovjek“ Ive Kozarčanina. Velika je ljubiteljica književnosti, osobito poezije koju i sama piše, te psihologije i filozofije. Živi u Zagrebu.

proza

Matea Šimić: Kuća za bivše

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Matea Šimić rođena je 1985. godine u Oroslavju, Hrvatska. Diplomirala je engleski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Piše poeziju, prozu i društvene komentare na hrvatskom i engleskom. Članica je Sarajevo Writers’ Workshop-a od 2012. godine. Radovi su joj objavljivani, između ostalog, u časopisu za istraživanje i umjetnost EuropeNow, časopisu za feminističku teoriju i umjetnost Bona, portalu za književnost i kulturu Strane te portalu za politiku i društvena pitanja Digitalna demokracija. Osnivačica je i urednica dvojezičnog magazina za književnost i umjetnost NEMA. Živi i radi u Barceloni.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

proza

Monika Filipović: Ljetna večer u Zagrebu '18.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Monika Filipović rođena je u Zagrebu 1996. godine. Studentica je politologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem poezije i kratkih priča, a trenutno radi i na svom prvom romanu. U svome pisanju najradije se okreće realizmu. Dosad nije objavila nijedan svoj rad.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg