kritika

Renato Baretić: Pričaj mi o njoj

SBPeriskop, Darija Mataić Agičić, 5.5.2013.

Čitati roman nakon prethodnika koji je pokupio pet nacionalnih nagrada i smjestio se na zavidno mjesto hrvatske književne scene, uvijek ima dozu vaganja, kompariranja i očekivanja, uz pretpostavku kako i od jako dobrog može biti bolje.



A zapravo, romani, i samo pisanje su poput djece. Iako postoji neka imaginarna sličnost svih u svom izvorištu, i iako im je zajednički stvaratelj, svako djelo je jedna nova projekcija stvarnosti u tom trenutku, i upravo zato, ne bih htjela poređivati Osmog povjerenika i Pričaj mi o njoj, i ne bih se htjela držati mišljenja većine kritičara o autorovu umjetničkom podbacivanju, jer u ovom drugom romanu Baretić je potpuno promijenio rukopis. I dalje je po pitanju tkanja priče lapidaran, i ovaj put on je diskretni pripovjedač, i dijalektalnost u rečenicama likova ovdje osnažuje autodiferencijalnu funkciju jezika. Možda, jedino, unutarnja drama likova nema energiju za koju ima potencijal.

A roman Pričaj mi o njoj je priča izmaštana, a gotovo stvarnija od života.

Priča je to u kojoj se neprestano migolji poigravanje ljudskim emocijama, stavovima i predrasudama.

Tomo, izgubljen i očajan Slavonac, priučeni Splićanin, vlasnik monopola na patnju, kreće se u koordinatama svog odvjetničkog posla i živi tugicu.

A tugica

Tako su on i Ivana još u Zagrebu, u studentskom domu nazivali ono stanje kad čovjeka iznenada obuzme osjećaj da je potpuno suvišan i da je promašeno i pogrešno sve što radi, od rođenja do danas: gusta i teška mješavina samosažaljenja. I prekoravanja samoga sebe.

Ivana je ratna slavonska izvjestiteljica, njegova supruga, zatočena i nestala.

Za Ivanu se ništa ne zna. I stalno se nešto čuje. Priče su nepouzdane kao i ljudska predviđanja. Tragovi uvijek nekamo vode, samo još nije jasno što je cilj. Ima naznaka da je živa i ta naznaka se zove nada, i ima naznaka da više nije živa, i ta naznaka se zove realnost.

Tomo živi u međuprostorima, u predvorjima stvarnog života… i odgaja njihovu kći, i bori se s demonima, i bori se protiv njih. I daje nam prostor za prepoznavanje i zamišljanje svoje tajne.

Tomina stvarnost, koja šeta po rubnicima ludila ovezana nesmiljenim zatiranjem jednog kaotičnog vremena ima mana.

Ivana je s njim samo kad spava. I ne svaku noć. I onda na dohvat je ruke, kao što to i sam san može biti, i onda stvarnost ima realnu dimenziju, jer, valjda je ipak živa… i onda dođe jutro. Mrak se izlije iz sobe, Tomo se vrati u rutinu koju može kontrolirati, u život u kojem opet ima previše Ivane, jer baš noćas, ona je posjetila i Teu. U snu. Kćerku.

I suze koje svaku noć spavaju s Teom i već su si napravile jastuk na jastuku, čuvaju uspomenu, čuvaju tajnu, čuvaju nemoć.

I onda, Tomo zaokupljen banalnostima, zastupajući Srbe u postupcima deložacije, i dobivajući slučajeve, navlači jal splitskog nacionalnog miljea na sebe.

A samo radi po zakonima koje je ova država propisala.

I čeka i traži Ivanu.

I onda, jedan nesmotreni ili neizbježni korak u sudskom hodniku uvlači ga u vrtlog zabranjene privlačnosti. Anita, novinarka Novog doba, urednica gradske rubrike, prateći suđenja, u razgovoru na granici bezazlenosti i bilo kakve očekivanosti, vođena znatiželjom i ljudskom empatijom i nelogičnostima u životu i surovostima svakog novog dana ulijeće u ljubavni trokut.

Bez trećega.

Ovaj neobičan i mučan preljubnički odnos, uz sjenu nade da je Ivana negdje živa i straha da je mrtva, prerasta u razapinjuću vezu, u razgovore između poljupca, užitaka i užasa, između udara grižnje savjesti, između straha u skrivanju i straha od otkrivanja.

Intimna drama u pozadini velikih vanjskih zbivanja poput obrazaca jednog nedoba u doba rata u ljudima i rata na nacionalnim prostorima useljava u likove prototipove onoga što izlazi kad je nešto zadnjim pucnjem gotovo.

Boro je Tomin prijatelj. Ili anđeo. Dva puta ga je spasio. A Ivanu ostavio. Ili ju zadnji on vidio… a u sebi ostavio mjesto za nju. Tomo je danas zvonar. Poput Kvazimoda, izranjavan, išiban gelerima, ispresjecan ožiljcima povlači on užad zvona u crkvi u Pribidragu.

I zvona zvone, i ne onako kako treba. Kako je uvijek bilo. Ali sada i nije više ono uvijek. Sada, kad je čovjek prazan, i prazan trajno, jer se praznine ne popunjavaju novim danima i lica nova samo cure kroz šavove starih rana, nema sadašnjosti. A prošlost je prošla za sve druge.

I Boro i Tomo samo su dvije hodajuće tuge.

A Anita… Anita pali svijeću u Tominoj duši. I razbija mrak i očekuje. A zna kako očekivanja nisu realna ukoliko i samo vrijeme nije realno… a Tomino vrijeme… stanuje između dva nevremena… vremena u kome je netko postojao pa nestao i vremena u kome nekoga nema a čekanje postoji…

Muškarci uvijek daju manje nego što bi stvarno mogli dati, a žene uvijek traže više nego što im zbilja treba. I uvijek između njih, u očekivanju i traženju ostaje Priča o njoj.

I Tomo priča Priču o njoj, i onda kad ih spaja samo šutnja, i Anita sluša priču i onda kad zna da neće dobiti odgovor. I godine prolaze… u strahu, u bijegu, u suzi, u nadi, u tišini koja sakriva odgovore, i u odgovorima kojima nije vrijeme da se nastane u tom trenutku.

Tugica, ona tugica s početka priče ostaje jedina konstanta ovih razočaranih života, i mogućih sreća koje još uvijek spavaju na krilima anđela čija je pojavnost upitna. I uvijek, i zauvijek, postoji bojazan da ta moguća sreća ne uspije učvrstiti svoja dva korijena, jer su krila anđela na tu moguću sreću svoju sjenu spustila.

poezija

Ana Škvorc: Strahujete li da se neću uklopiti?

Ana Škvorc (1991., Čakovec) prethodno je poeziju objavljivala u Temi i Poeziji. Studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

poezija

Lara Mitraković: Lov na ptice pjevice

Lara Mitraković (Split, 1992.) studira kroatistiku i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, poezija joj je objavljena u više časopisa, zbornika i portala, a 2016. pobijedila je na natječaju za književnu nagradu Grada Karlovca "Zdravko Pucak" rukopisom "Brojanje pogrešaka". Članica je književne grupe 90+.

proza

Sven Popović: Ulomak iz romana 'Uvjerljivo drugi'

Nekada se čini: sve se obrnulo. Klinci odrastaju brže, ali sporije postaju odrasli. Svijet je vruć krumpir, tridesete su nove osamnaeste, a velike priče o odgovornosti predane su sve samo ne odgovorno – i treba plesati što dulje –ili tako barem u jednom novozagrebačkom naselju izgleda Emiru, Iliji i Fricu, a najviše onome oko koga se sve vrti, Mladome Piscu, bezimenom junaku novog romana Svena Popovića.
Nakon Neba u kaljuži (Meandar, 2015.), Popović je ove godine objavio i 'Uvjerljivo drugi' roman (Fraktura) iz kojeg donosimo dio uvodnog poglavlja.

poezija

Vigor Vukotić: Geometrija kolodvora

Vigor Vukotić (1991., Zagreb) diplomirao je antropologiju i etnologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nagrađivan je na Goranovom proljeću u kategoriji srednje škole, a pjesme i kratke priče objavljivao je u Vijencu, Republici i UBIQ-u. Član je Književne grupe 90+.

proza

Viktorija Božina: Ulomak iz romana 'Turbofolk'

Viktorija Božina rođena je 1990. u Zadru gdje pohađa diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti. Tri godine boravila je u Americi gdje je završila studij informatike. Roman iz kojeg donosimo ulomak uskoro će ugledati svjetlo dana u izdanju Sandorfa.

poezija

Maša Seničić: Nametljive oaze

Maša Seničić (1990., Beograd) je scenaristkinja, pjesnikinja i esejistkinja. Završila je master studije Teorije dramskih umjetnosti i medija, a trenutno pohađa doktorske znanstvene studije na istom. Surađivala je na različitim domaćim i međunarodnim projektima, kao autor i suradnik na filmu, a zatim u kazalištu, na radiju i brojnim festivalima. Jedan je od izbornika programa Hrabri Balkan u okviru Festivala autorskog filma, kao i jedna od osnivača i koordinatorica edukativnih programa Filmkulture. 2015. objavljena joj je zbirka poezije “Okean” (Mladi Dis). Radi kao urednica i razvija nekoliko autorskih projekata koji uporište nalaze u teoriji kulture, studijama sjećanja i promišljanju različitih aspekata internet umjetnosti.

poezija

Josip Vdović: Zračna struja

Josip Vdović rođen je 1992. u Zagrebu gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirao povijest. Dosad svoju poeziju nigdje nije objavljivao.

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - POBJEDNIČKA PRIČA

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

poezija

Ana Miković: Pjesme

Ana Miković rođena je 1987. u Beogradu gdje je diplomirala na katedri za srpsku književnost s južnoslavenskim književnostima. Dio je glazbeno-poetske trupe Nebograd.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg