intervju

Karl-Markus Gauß, Ljubljana, Slon

Piše: Robert Perišić

Pričali smo tako o Krleži, koga Gauß smatra piscem svjetskog ranga, koji nije tretiran kao svjetski klasik «samo zato jer nije iz velikog jezika», onda smo došli do Andrića, kojeg također cijeni, pa nekako i do Beograda gdje je Gauß nedavno bio i osjetio, kaže, «bilo velegrada», da bi zatim rekao kako je iz Beograda otišao do Novog Sada, pa do mjesta Futog, gdje je, reče, premda to inače ne radi, ušao u crkvu, «i vidio je da svjetlo pada baš onako kako mu je ona pričala», pa ju je zamišljao tamo... Kasnije ga je, reče, neki čovjek dopratio do kuće u kojoj se rodila, pa je stajao ispred – čudno je gledati tu kuću, reče... Tu se Ludwig Hartinger nagnuo prema meni i na uho mi sa strahopoštovanjem šapnuo: «On o ovome nikad ne priča.»



 

          «Uvijek sam htio pokazati da je Europa šira nego što mnogi Europljani misle, pa i zagonetnija», kaže Karl-Markus Gauß, renomirani austrijski pisac iz Salzburga, čija je vrlo zanimljiva knjiga «Europljani u izumiranju» upravo izašla u nas. Uistinu, još od prvih svojih knjiga, poput «Uništenja Srednje Europe» (1991), gdje se puno bavio Krležom, Gaußov pogled na Europu uvijek je uključivao i pogled na europski rub, jug i istok, pa ćemo tako među «Europljanima u izumiranju» naći Sefarde iz Sarajeva, Arumunje iz Makedonije, Lužičke Srbe u njemačkom okruženju, sjene Nijemaca iz Kočevja u Sloveniji, te Arbereše iz Kalabrije koji se još kunu u Skenderbega... Dakle, male – mnogima i nepoznate - etničke skupine kojima je Gauß posvetio svoje opsežne i žive putopisne eseje.

S Karl-Markusom Gaußom našli smo se u ljubljanskom hotelu Slon, zatekavši ga u društvu slovenskog pisca Drage Jančara i Ludwiga Hartingera, Gaußova kolege iz salzburškog časopisa «Literatur und Kritik».

«Moj je pogled i prije procesa širenja EU bio usmjeren prema kulturama i pojavama koje su mnogima na Zapadu bile nepoznate, a ako me pitate zašto baš Arumunji ili Sefardi, to je također zato što ti ljudi sa sobom nose priče o kojima se malo zna. Tako mi se jednom, recimo, kad sam pisao o Arumunjima u jednom časopisu, javilo nekoliko čitatelja koji su mislili da izmišljam taj balkanski narod, ne bih li argumentirao neke svoje teze i pohvalio vrline tih 'izmišljenih' starih Europljana što su živjeli i opstajali mimo granica. Na Arumunje sam, inače, prvo naletio u starim knjigama koje su govorile o narodu pastira, trgovaca i vojnika koji je nekoć pratio karavane iz Bizanta u Veneciju uzimajući, slikovito rečeno, danak od svake vreće papra otvorene u Beču... Onda me u jednom trenutku počelo zanimati da ih stvarno potražim, upoznam i vidim što je uopće ostalo od njih», kaže Gauß.

Za one koji ne znaju o čemu Gauß govori, Arumunji su oni koje se u nas ponekad naziva Cincarima, a češće Vlasima, tim izrazito nepreciznim terminom pod kojim se podrazumijevalo koješta: neki Hrvati za Vlase misle da su Srbi, dok od Srba možeš čuti da su Vlasi Rumunji, itd., uglavnom stalno ispada da su to neki «drugi», tako da su Vlasi postali i svojevrsna metafora drugosti – odatle i ono «Vlaji», kako stanovnici dalmatinskog primorja, bez namjere komplimentiranja, zovu žitelje Dalmatinske zagore.

Zbog tog proširenog, metaforičkog korištenja imena, često se ne zna što to ime stvarno znači, i tko su uistinu Vlasi, a tko samo «neki drugi». Dileme o postojanju Arumunja, kakve su izrazili neki njegovi čitatelji, ipak se rasprše kad se, poput Gaußa, uputiš u Makedoniju gdje sad i «službeno» postoje ljudi koji sebe zovu «Armani», od kojih poneki još pamte arumunjski jezik i s ponosom govore o svojoj, premda i njima prilično maglovitoj, povijesti. Gauß tako prepričava susret s Branislavom Stevanovskim iz Štipa «koji je čitav život posvetio dokazivanju da su Arumunji potomci onih Pelazga o kojima pripovijeda Homer u Ilijadi». Taj elektroinženjer, koji je također slikar, pjesnik i povjesničar, napisao je o tome četiri debele knjige «djelomice striktno jezično-povijesne, djelomice neobuzdano mitološke», što ustvari i nije tako čudno – jer naići ćemo i kod «ozbiljnijih» naroda na mitologiju čim počnu velike priče o podrijetlu...

Ipak, ovdje je to dosta redovit slučaj, jer istine nisu službeno fiksirane, Arumunji baš i nemaju državnih povjesničarskih institucija, tako da je to historija «koja ostaje narodu», da se njome bavi, pa nije čudo da tu mnogi, posebno kad ih stranac upita, imaju nešto važno dodati. «I hladnokrvni poslovni ljudi s kojima sam pričao po Makedoniji vidno bi se uzbuđivali kad bi mi pripovijedali o arumunjskoj povijesti... Katkada bi me počinjala hvatati nervoza kad bi mi neki usputni povjesničar krenuo objašnjavati zašto su, recimo, Dorani predhelenskog doba bili ustvari Arumunji. No onda bih se smirivao podsjećanjem na galskog pijetla ili kralja Artura, to jest na činjenicu da miješanje mitske juhe kod malih nesigurnih etniciteta nije ništa smješnije nego kod velikih, koji su pak od svojih mitova napravili posvuda poštovana kulturna dobra», kaže Gauß.

Čini se da njega kod ovog – toliko je jasno – autohtonog balkanskog naroda upravo i zanima ta nedefiniranost, rasutost preko granica, a kao pisca svakako ga je, u cijeloj ovoj knjizi, opčinjavala melankolija nestajanja koja postoji u svakom od ovih eseja. Spominjemo u vezi toga slike Nižepola, nekoć velikog planinskog sela, «bastiona arumunstva» u Makedoniji, u kojem je danas ostalo tako malo ljudi da selo polako ali sigurno osvaja šuma... Ta nas pak slika vodi u okolicu slovenskog Kočevja gdje je, opisuje Karl-Markus Gauß, tražeći selo Unterfliegendorf, morao rukama razgrtati put kroz šumu, jer je priroda tu već učinila svoje – mogla se u šumi pronaći tek poneka hrpa kamenja, ostaci prisutnosti njemačkog stanovništva koje je od 14. stoljeća, s posjeda koruških grofova Ortenburgera, naseljavano u taj suri kraj, «bogu iza nogu», da bi na koncu, iza Drugog rata, platilo danak zbog politike matičnog naroda.

          Naravno, Gauß ne relativizira tu politiku - u svojim komentarima današnjih pojava u Mađarskoj, čega smo se dotakli, on s gnušanjem govori o antisemitizmu – no ima nešto u tim slikama nestanka, nešto na što se veže i njegova priča. Pričali smo tako o Krleži, koga Gauß smatra piscem svjetskog ranga, koji nije tretiran kao svjetski klasik «samo zato jer nije iz velikog jezika», onda smo došli do Andrića, kojeg također cijeni, pa nekako i do Beograda gdje je Gauß nedavno bio i osjetio, kaže, «bilo velegrada», da bi zatim rekao kako je iz Beograda otišao do Novog Sada, pa do mjesta Futog, gdje je, reče, premda to inače ne radi, ušao u crkvu, «i vidio je da svjetlo pada baš onako kako mu je ona pričala», pa ju je zamišljao tamo... Kasnije ga je, reče, neki čovjek dopratio do kuće u kojoj se rodila, pa je stajao ispred – čudno je gledati tu kuću, reče... Tu se Ludwig Hartinger nagnuo prema meni i na uho mi sa strahopoštovanjem šapnuo: «On o ovome nikad ne priča.»

          Ona koju je spominjao bila je Gaußova majka, iz Futoga kod Novog Sada, dok mu je otac bio iz Palanke (reče samo tako: Palanke), pa ga pitam ima li još koga od njihovih tamo. Nema, kaže on.

Prezreni i zagubljeni Arumunji, stoljećima gaženi Lužički Srbi čiji velik dio ne zna više svoj jezik, potomci Albanaca na Kalabriji koji su sad, kad se Albanija otvorila, shvatili da su «oni tamo posve drukčiji»... To su, svakako, priče koje Gauß prenosi tako da nemamo osjećaj da su neznatne i tuđe, a jedna od njih je i priča o sarajevskim Sefardima, Židovima koji su prije 500 godina preko Istanbula došli iz Španjolske, i nakon genocida u Drugom ratu, pa nedavnog ubijanja grada – postoje još tek sjene negdašnje zajednice od 14.000 pripadnika (prije Šoe). Uglavnom su to starci, a među njima je Gauß upoznao i Mošu Albaharija, za kojeg će se ispostaviti da je ujak poznatog pisca, koji mu je – govoreći o drugima i kamo su otišli - rekao: «Ja nisam Izraelac. Ja nisam Amerikanac. Jugoslavije više nema. Bosna postoji još samo kao uobrazilja. Ja sam sefardski Židov, koji ne govori španjolski.»

 Gauß je, kaže, zapamtio tog čovjeka po tome što se iza svake od tih rečenica tiho nasmijao, «kao da na sve što ima reći tim kratkim smijehom želi staviti točku».

 

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Ivana Pintarić: Priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je po zanimanju edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana „Gorimo (ali ne boli više)“ ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja proze pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je i priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO.

proza

Marin Ivančić: Karijatida

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marin Ivančić (1991., Karlovac) diplomirani je pravnik na stručnom usavršavanju u Hrvatskoj komori ovlaštenih inženjera geodezije. Od zala birokracije dušu spašava čitanjem, županijskim nogometom, a odnedavno i pisanjem. Igra zadnjeg veznog u NK Dobra-Novigrad na Dobri, ima dobar udarac i pregled igre. Čitalački ukus mu je hipsterski eklektičan. Ovo mu je prvi objavljeni rad.

proza

Jelena Petković: Japan

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jelena Petković (1984.) diplomirala je povijest i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Živi i radi u Vukovaru.

proza

Luiza Bouharaoua: Zvučni zid

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luiza Bouharaoua (1985., Split) diplomirala je kroatistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Splitu. Radi u Skribonautima. Prevodi i piše. Prevela je roman Rachel Kushner "Bacači plamena" (Profil, 2017.). Kratke priče objavljivala je u The Split Mindu, Fantomu Slobode i na portalima Kritična masa i Nema. Priče su joj izvođene u na Trećem programu hrvatskog radija. Uvrštena je u regionalni zbornik "Izvan koridora - najbolja kratka priča" (VBZ, 2011.) i antologiju hrvatske mlade proze "Bez vrata, bez kucanja" (Sandorf, 2012.). Finalistica je natječaja Festivala europske kratke priče u 2016. i 2017. godini. Dobitnica je nagrade Ulaznica za kratku priču te nagrade Prozak za najbolji prozni rukopis autora/ica do 35 godina. U 2019. izlazi joj Prozakom nagrađeni prvijenac.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Jan Bolić: Mrtvi kanal (ulomak iz neobjavljenog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jan Bolić (1995., Rijeka) je autor koji boluje od progresivne bolesti spinalne mišićne atrofije tip 2 zbog koje ne može pomaknuti gotovo nijedan dio tijela, no i dalje, bez obzira na progresiju bolesti, uspijeva pisati s dva prsta koja još uvijek može pomaknuti i s njima stvara književna djela. Dosad je objavio dvije knjige: zbirku poezije „Trenutci“ (2016.) i zbirku poezije i proznih zapisa „Može biti lijepo“ (2017.). Jedna pjesma objavljena je i u zbirci poezije skupine autora iz cijele RH naziva „Petrinjske staze“ iz Petrinje. Povremeno objavljuje svoje radove na književnim portalima i svom Facebook profilu U trećoj knjizi odlučio se pozabaviti žanrom krimića.

proza

Andrea Bauk: Kult užarene krune

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Andrea Bauk (1985., Rijeka) je završila stručni studij vinarstva u Poreču nakon kojeg je radila razne poslove. Teme njezinog pisanja su SF, međuljudski, pogotovo obiteljski odnosi i tabu teme, a njezini likovi redovito su autsajderi i mizantropi. Nekoliko njezinih priča i pjesama objavljene su u sklopu književnih natječaja.

proza

Luka Katančić: Papirnati poljubac

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Katančić (1996., Zagreb) student je Pravnog fakulteta u Zagrebu. 2014. i 2015. godine osvojio je treće nagrade: „Stanislav Preprek“, „Joan Flora“, „Pavle Popović“, „Janoš Siveri“, „Rade Tomić“ te drugu nagradu „Duško Trifunović“ u Novom Sadu za poeziju u kategoriji do 30 godina.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg