intervju

Karl-Markus Gauß, Ljubljana, Slon

Piše: Robert Perišić

Pričali smo tako o Krleži, koga Gauß smatra piscem svjetskog ranga, koji nije tretiran kao svjetski klasik «samo zato jer nije iz velikog jezika», onda smo došli do Andrića, kojeg također cijeni, pa nekako i do Beograda gdje je Gauß nedavno bio i osjetio, kaže, «bilo velegrada», da bi zatim rekao kako je iz Beograda otišao do Novog Sada, pa do mjesta Futog, gdje je, reče, premda to inače ne radi, ušao u crkvu, «i vidio je da svjetlo pada baš onako kako mu je ona pričala», pa ju je zamišljao tamo... Kasnije ga je, reče, neki čovjek dopratio do kuće u kojoj se rodila, pa je stajao ispred – čudno je gledati tu kuću, reče... Tu se Ludwig Hartinger nagnuo prema meni i na uho mi sa strahopoštovanjem šapnuo: «On o ovome nikad ne priča.»



 

          «Uvijek sam htio pokazati da je Europa šira nego što mnogi Europljani misle, pa i zagonetnija», kaže Karl-Markus Gauß, renomirani austrijski pisac iz Salzburga, čija je vrlo zanimljiva knjiga «Europljani u izumiranju» upravo izašla u nas. Uistinu, još od prvih svojih knjiga, poput «Uništenja Srednje Europe» (1991), gdje se puno bavio Krležom, Gaußov pogled na Europu uvijek je uključivao i pogled na europski rub, jug i istok, pa ćemo tako među «Europljanima u izumiranju» naći Sefarde iz Sarajeva, Arumunje iz Makedonije, Lužičke Srbe u njemačkom okruženju, sjene Nijemaca iz Kočevja u Sloveniji, te Arbereše iz Kalabrije koji se još kunu u Skenderbega... Dakle, male – mnogima i nepoznate - etničke skupine kojima je Gauß posvetio svoje opsežne i žive putopisne eseje.

S Karl-Markusom Gaußom našli smo se u ljubljanskom hotelu Slon, zatekavši ga u društvu slovenskog pisca Drage Jančara i Ludwiga Hartingera, Gaußova kolege iz salzburškog časopisa «Literatur und Kritik».

«Moj je pogled i prije procesa širenja EU bio usmjeren prema kulturama i pojavama koje su mnogima na Zapadu bile nepoznate, a ako me pitate zašto baš Arumunji ili Sefardi, to je također zato što ti ljudi sa sobom nose priče o kojima se malo zna. Tako mi se jednom, recimo, kad sam pisao o Arumunjima u jednom časopisu, javilo nekoliko čitatelja koji su mislili da izmišljam taj balkanski narod, ne bih li argumentirao neke svoje teze i pohvalio vrline tih 'izmišljenih' starih Europljana što su živjeli i opstajali mimo granica. Na Arumunje sam, inače, prvo naletio u starim knjigama koje su govorile o narodu pastira, trgovaca i vojnika koji je nekoć pratio karavane iz Bizanta u Veneciju uzimajući, slikovito rečeno, danak od svake vreće papra otvorene u Beču... Onda me u jednom trenutku počelo zanimati da ih stvarno potražim, upoznam i vidim što je uopće ostalo od njih», kaže Gauß.

Za one koji ne znaju o čemu Gauß govori, Arumunji su oni koje se u nas ponekad naziva Cincarima, a češće Vlasima, tim izrazito nepreciznim terminom pod kojim se podrazumijevalo koješta: neki Hrvati za Vlase misle da su Srbi, dok od Srba možeš čuti da su Vlasi Rumunji, itd., uglavnom stalno ispada da su to neki «drugi», tako da su Vlasi postali i svojevrsna metafora drugosti – odatle i ono «Vlaji», kako stanovnici dalmatinskog primorja, bez namjere komplimentiranja, zovu žitelje Dalmatinske zagore.

Zbog tog proširenog, metaforičkog korištenja imena, često se ne zna što to ime stvarno znači, i tko su uistinu Vlasi, a tko samo «neki drugi». Dileme o postojanju Arumunja, kakve su izrazili neki njegovi čitatelji, ipak se rasprše kad se, poput Gaußa, uputiš u Makedoniju gdje sad i «službeno» postoje ljudi koji sebe zovu «Armani», od kojih poneki još pamte arumunjski jezik i s ponosom govore o svojoj, premda i njima prilično maglovitoj, povijesti. Gauß tako prepričava susret s Branislavom Stevanovskim iz Štipa «koji je čitav život posvetio dokazivanju da su Arumunji potomci onih Pelazga o kojima pripovijeda Homer u Ilijadi». Taj elektroinženjer, koji je također slikar, pjesnik i povjesničar, napisao je o tome četiri debele knjige «djelomice striktno jezično-povijesne, djelomice neobuzdano mitološke», što ustvari i nije tako čudno – jer naići ćemo i kod «ozbiljnijih» naroda na mitologiju čim počnu velike priče o podrijetlu...

Ipak, ovdje je to dosta redovit slučaj, jer istine nisu službeno fiksirane, Arumunji baš i nemaju državnih povjesničarskih institucija, tako da je to historija «koja ostaje narodu», da se njome bavi, pa nije čudo da tu mnogi, posebno kad ih stranac upita, imaju nešto važno dodati. «I hladnokrvni poslovni ljudi s kojima sam pričao po Makedoniji vidno bi se uzbuđivali kad bi mi pripovijedali o arumunjskoj povijesti... Katkada bi me počinjala hvatati nervoza kad bi mi neki usputni povjesničar krenuo objašnjavati zašto su, recimo, Dorani predhelenskog doba bili ustvari Arumunji. No onda bih se smirivao podsjećanjem na galskog pijetla ili kralja Artura, to jest na činjenicu da miješanje mitske juhe kod malih nesigurnih etniciteta nije ništa smješnije nego kod velikih, koji su pak od svojih mitova napravili posvuda poštovana kulturna dobra», kaže Gauß.

Čini se da njega kod ovog – toliko je jasno – autohtonog balkanskog naroda upravo i zanima ta nedefiniranost, rasutost preko granica, a kao pisca svakako ga je, u cijeloj ovoj knjizi, opčinjavala melankolija nestajanja koja postoji u svakom od ovih eseja. Spominjemo u vezi toga slike Nižepola, nekoć velikog planinskog sela, «bastiona arumunstva» u Makedoniji, u kojem je danas ostalo tako malo ljudi da selo polako ali sigurno osvaja šuma... Ta nas pak slika vodi u okolicu slovenskog Kočevja gdje je, opisuje Karl-Markus Gauß, tražeći selo Unterfliegendorf, morao rukama razgrtati put kroz šumu, jer je priroda tu već učinila svoje – mogla se u šumi pronaći tek poneka hrpa kamenja, ostaci prisutnosti njemačkog stanovništva koje je od 14. stoljeća, s posjeda koruških grofova Ortenburgera, naseljavano u taj suri kraj, «bogu iza nogu», da bi na koncu, iza Drugog rata, platilo danak zbog politike matičnog naroda.

          Naravno, Gauß ne relativizira tu politiku - u svojim komentarima današnjih pojava u Mađarskoj, čega smo se dotakli, on s gnušanjem govori o antisemitizmu – no ima nešto u tim slikama nestanka, nešto na što se veže i njegova priča. Pričali smo tako o Krleži, koga Gauß smatra piscem svjetskog ranga, koji nije tretiran kao svjetski klasik «samo zato jer nije iz velikog jezika», onda smo došli do Andrića, kojeg također cijeni, pa nekako i do Beograda gdje je Gauß nedavno bio i osjetio, kaže, «bilo velegrada», da bi zatim rekao kako je iz Beograda otišao do Novog Sada, pa do mjesta Futog, gdje je, reče, premda to inače ne radi, ušao u crkvu, «i vidio je da svjetlo pada baš onako kako mu je ona pričala», pa ju je zamišljao tamo... Kasnije ga je, reče, neki čovjek dopratio do kuće u kojoj se rodila, pa je stajao ispred – čudno je gledati tu kuću, reče... Tu se Ludwig Hartinger nagnuo prema meni i na uho mi sa strahopoštovanjem šapnuo: «On o ovome nikad ne priča.»

          Ona koju je spominjao bila je Gaußova majka, iz Futoga kod Novog Sada, dok mu je otac bio iz Palanke (reče samo tako: Palanke), pa ga pitam ima li još koga od njihovih tamo. Nema, kaže on.

Prezreni i zagubljeni Arumunji, stoljećima gaženi Lužički Srbi čiji velik dio ne zna više svoj jezik, potomci Albanaca na Kalabriji koji su sad, kad se Albanija otvorila, shvatili da su «oni tamo posve drukčiji»... To su, svakako, priče koje Gauß prenosi tako da nemamo osjećaj da su neznatne i tuđe, a jedna od njih je i priča o sarajevskim Sefardima, Židovima koji su prije 500 godina preko Istanbula došli iz Španjolske, i nakon genocida u Drugom ratu, pa nedavnog ubijanja grada – postoje još tek sjene negdašnje zajednice od 14.000 pripadnika (prije Šoe). Uglavnom su to starci, a među njima je Gauß upoznao i Mošu Albaharija, za kojeg će se ispostaviti da je ujak poznatog pisca, koji mu je – govoreći o drugima i kamo su otišli - rekao: «Ja nisam Izraelac. Ja nisam Amerikanac. Jugoslavije više nema. Bosna postoji još samo kao uobrazilja. Ja sam sefardski Židov, koji ne govori španjolski.»

 Gauß je, kaže, zapamtio tog čovjeka po tome što se iza svake od tih rečenica tiho nasmijao, «kao da na sve što ima reći tim kratkim smijehom želi staviti točku».

 

o nama

Nagrada Sedmica i Kritična masa 2019. za Miru Petrović

Pobjednica ovogodišnje nagrade "Sedmica i Kritična masa" za mlade prozne autore je Mira Petrović (1989.) iz Splita.
U užem izboru Nagrade za 2019. bili su: Leonarda Bosilj, Iva Hlavač, Toni Juričić, Maja Klarić, Dinko Kreho, Mira Petrović i Iva Sopka.
Ovo je bio četvrti natječaj koji raspisuje Kritična masa, a nagradu sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).
U žiriju nagrade Sedmica i Kritična masa bili su - Viktorija Božina, Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - DOBITNICA NAGRADE 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Dinko Kreho: Zoja

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Počinjemo s objavom radova koji su ušli u širi izbor... Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.) diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je član uredništva dvotjednika za kulturu i društvena pitanja Zarez, te suradnik na projektu Alternativna književna tumačenja (AKT). Autor je knjiga poezije Ravno sa pokretne trake (2006.) i Zapažanja o anđelima (2009.), kao i koautor (s Darijem Bevandom) radiodramskoga krimi serijala Bezdrov (2013.). Književnu kritiku, esejistiku i poeziju u novije vrijeme objavljuje u tjedniku Novosti, na portalima Booksa i Proletter, te u književnom dvomjesečniku Polja. Živi u Zagrebu.

proza

Leonarda Bosilj: Ptice ne lete

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Leonarda Bosilj (2000., Varaždin) studira psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom srednje škole sudjelovala je na literarnim natječajima (LiDraNo, Gjalski za učenike srednjih škola), a ovo je prvi put da šalje svoj rad na neki javni natječaj.

proza

Toni Juričić: Con calma

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Toni Juričić (1990., Labin) diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez i u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. Režirao je kratkometražne filmove (Momentum Mortem, Preludij Sumanutosti, Rosinette) i spotove za glazbene skupine NLV, Barbari, BluVinil, Nellcote i dr. Osnivač je i predsjednik udruge Notturno za produkciju i promicanje audio-vizualne djelatnosti. Pokretač je i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Režirao je monodramu Sv. Absinthia. Dobitnik je nagrade "Slavko Kolar" Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora. Trenutno je na doktorskom studiju u sklopu Sveučilišta u Durhamu.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Iva Hlavač: Humoreske o ženama koje se ne smiju

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Hlavač (1986., Osijek) diplomirala je na pravnom fakultetu u Osijeku. Objavila je dvije zbirke kratkih priča; „I obični ljudi imaju snove“ (2009.) izašla je u sklopu natječaja Matice hrvatske Osijek za osvojeno prvo mjesto, a „Svi smo dobro“ u izdanju Profila (biblioteka Periskop) 2016. godine te je, između ostaloga, dobila stimulaciju Ministarstva kultur za najbolje ostvarenje na području književnog stvaralaštva u 2016. Živi u Valpovu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg