poetry

Olja Savičević Ivančević: Postcards from Istanbul (a selection)

Maybe it's time for a bit of poetic reflections from Istanbul.



 

A LETTER TO MY HUSBAND

 

I didn't die in an earthquake and I wasn't killed by the bomb which exploded yesterday in Istanbul due to the election campaign. I know that newspapers don't carry the news about the proportion of turquoise and purple in this city, because who in the world would be interested in something like that, these things are for housewives. A death is a news, and among the living things – only those of political nature.

You forgot it, darling, we survived fear on both sides of the sight, it was back at home.

The injustice inflicted upon us by our bodies, experience tells us, must stop at some point.

All butchers will be put behind bars, the earth tremor will cease, but the satisfaction we call justice will not come. Still: there are many satisfactions, it is worth while to concentrate on them.

The only fear I will hold on to is that a sudden break of the show, an idiotic disaster, will prevent me from grabbing your hands, and the other, tiny ones, which have always been catching me napping, combing me and pushing me doggedly out of doors.

Today as well as tomorrow, for the whole mankind, whatever way you look at it, there's no news more important in the world than your having taught our little one, just yesterday, in Split, how to ride the bicycle. 

 

 

THE WOMAN UNDER THE HAT

 

Along the gaudy road through Beşiktaş, I set out for Ortaköy.

This Ortaköy is a surreal place, but the three hours of dilligent walking aren’t mentioned by anyone.

The relations here are different.

There is a million women passing by the road, and not one of them wears a hat.

Fishermen in the port, cab drivers in their taxies, believers in front of the mosque, guards with their rifles, girls by the fountain: a foreign woman under the wide brim.

On my way back, nevertheless, don’t be crazy, I catch a bus to Taxim, the conductor says: a lira and some small change. It seems to me that we are being stuck in one of the three endless lines, without anyone cursing anyone else’s mother; passengers just follow the things through the window. I’m peeking at them (they might know something), they’re peeking at me (under the brim). Half an hour is not a big deal. The relations here are different, I imagine.

And a million women in Taxim, yet not a single one with hat.

 

 

A STANDARD LIFE       

 

A coffee and water. Checking news off-hand, hanging the wet washing, going to a store. I like the routine, it has its rhythm.

A standard life is a pleasant day without a plot.

I’m drawing back the curtains and I’m already near the first guests on the top of the restaurant; it seems we’re always having breakfast on the same terrace.

In passing, I knock on the dirty glass for the dove on the drain pipes to come near and I put down the bread for her. Strolls are long and I always bring something new in the apartment, things I shall write down and thus retain: a book or a recorded Turkish movie with English subtitles, and groceries.

And then: photographs of passers-by, because people in a city are the same thing as water is in the nature.

A foreign woman is sometimes also consoled by stallkeepers’ smiles (yes, these are hugs among unknown people).

When the city takes a breather and the terraces are emptied, while the night is filled with white birds, I open the windows wide, counting the beats of wings. I like the routine, it has its rhythm.

 

 

CLOSING MY EYES, HEARING THE CITY

                                                                Orhan Veli Kanik

 

In the morning, it’s a silent saxophone on the terrace of an adjacent bar, here, upstairs, on the top floor; seagulls, other birds, and the frequent sound of ship’s sirens from the Golden Horn, street repairs, occasional fragments of conversation on the staircase, foreign language. A superhuman voice from within minarets is followed by collective murmur from the mosque, and afterwards tiny cats, amiable at close range and small-headed, appear screaming; then oriental rhythms, a female singer with sad voice, vendors of fish and spices, performers with instruments I cannot name. On the Istiklal street an old man is singing and dying, his grandson holding the microphone for him. I don’t hear the street-car’s bell and a young man with big white teeth, almost a child, puts me away from the rails. His friends laugh merrily when I say: you saved my life. Taxi drivers, waiters and storekeepers jump out of their boxes, offering anything for a few liras: madame, lady, put your glasses off, lady, let me see your eyes. Humans and dogs and cars, the noise of supporters. And a heart full of blood beating in your ears, an ear winking like an eye: the city is a DJ and has at least 50 million hands playing discs on gold-plated counters, on butchers’ counters, on merchants’ counters, on sacred counters, and at least 50 million human, canine, feline, rubber feet, feet dancing as if the place is getting too hot for all of them, as if they’re losing their footing and pawing, as if all this evades all reason.    

 

Translator: Dinko Telećan

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Luka Mayer: Tko, što?

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Mayer (1999., Zagreb) studira šumarstvo u Zagrebu. Pohađao je satove kreativnog pisanja i radionice čitanja Zorana Ferića.

proza

Ana Romić: Tjedan dana posutih fragmentima samoće

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Romić (1993., Hrvace) studirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru gdje je magistrirala s radom Filozofija egzistencijalizma u romanu „Sam čovjek“ Ive Kozarčanina. Velika je ljubiteljica književnosti, osobito poezije koju i sama piše, te psihologije i filozofije. Živi u Zagrebu.

proza

Matea Šimić: Kuća za bivše

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Matea Šimić rođena je 1985. godine u Oroslavju, Hrvatska. Diplomirala je engleski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Piše poeziju, prozu i društvene komentare na hrvatskom i engleskom. Članica je Sarajevo Writers’ Workshop-a od 2012. godine. Radovi su joj objavljivani, između ostalog, u časopisu za istraživanje i umjetnost EuropeNow, časopisu za feminističku teoriju i umjetnost Bona, portalu za književnost i kulturu Strane te portalu za politiku i društvena pitanja Digitalna demokracija. Osnivačica je i urednica dvojezičnog magazina za književnost i umjetnost NEMA. Živi i radi u Barceloni.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

proza

Monika Filipović: Ljetna večer u Zagrebu '18.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Monika Filipović rođena je u Zagrebu 1996. godine. Studentica je politologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem poezije i kratkih priča, a trenutno radi i na svom prvom romanu. U svome pisanju najradije se okreće realizmu. Dosad nije objavila nijedan svoj rad.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg