kritika

Kontinuitet pop–kulture u književnosti ili kako su prozi traperice postale preuske?

Piše: Petra Tomljanović

Maša Kolanović: Udarnik! Buntovnik? Potrošač... Popularna kultura i hrvatski roman od socijalizma do tranzicije.
Naklada Ljevak, Zagreb, 2011.

Iz Književne republike 4-6, 2011.

Osim što je u knjizi riječ o kulturološkom uvidu u književnu i intelektualnu praksu od socijalizma do tranzicije, naglasak je stavljen i na pokušaj rekonstrukcije stanovite »strukture osjećaja« ili majdakovskog feelinga, kao življenog iskustva oblikovanog u posebnom prostoru i vremenu.



  

Kao nastavak dosadašnjeg istraživanja fenomena pop–kulture unutar književnih svjetova, Maša Kolanović je objavila novu knjigu koja daje kompleksni uvid u promjene i procese koji su pratili postupnu infiltraciju popularne kulture kao zapadnjačkog importa na naizgled kruto tlo jugoslavenskog socijalizma, od njegove formacije 1945., sve do danas.

Fokus ka znanstvenom proučavanju popularne kulture, razvija se od 60–ih godina, paralelno s rastom supkultura i kritikom akademske hegemonije. Ulazeći pod krilo kulturalnih studija, popularna kultura nameće nužnost interdisciplinarnog proučavanja, ali istodobno sve više zamagljuje granice disciplina koje su je formirale. Osobitost kulturalnih studija u proučavanju književnih tvorevina, očituje se u ukidanju središnjeg položaja teksta kao predmeta proučavanja, a ukidanje njegove »monumentalnosti«, u skladu je s Easthopeovim zahtjevom za smjenom paradigmi. Tekst tada postaje samo sirovina iz koje se izdvajaju određene forme, a u središte se postavlja društveni život subjektivnih formi u svakoj fazi njihova nastanka. Tekst ujedno zadobiva reprezentacijsku ulogu, s obzirom na njegov društveni ili politički kontekst.

Stoga, knjiga »Udarnik! Buntovnik? Potrošač...« ne nudi samo analizu romaneskne produkcije koja dijalogizira s popularnom kulturom, već autorica, svjesna kako »povijest popularne kulture nikada ne može biti samo povijest njezinih proizvođača, izvođača, artefakata, konzumenata i supkultura — ona je uvijek i povijest intelektualnog promišljanja«, nudi usustavljen i kritički pregled intelektualnih praksi koji nastoji tumačiti u odnosu na trenutačnu društvenu klimu.

Uzimajući poziciju iz koje će analitički promotriti suodnos popularne kulture i književne produkcije, Maša Kolanović se odlučuje za onu kulturološku, ali ne ograđujući se od svojega književnoteoretskog naslijeđa. Uzimajući 1. lice jednine kao autorsku poziciju, što je jedna od osobitosti kulturnostudijskih analiza, autorica nastoji relativizirati autoritativno akademsko »mi«, čime istodobno relativizira i uopćeni institucionalni stav koji a priori popularnu kulturu smatra dijelom niske kulture. Ipak, njena pozicija prema popularnoj kulturi nije neutralna, jer nije lišena vrijednosnih sudova, ali veoma jasno izbjegava »melankolične tonove nostalgije i tamne akorde unatražne perspektive mračne prošlosti.«

Osim što je riječ o kulturološkom uvidu u književnu i intelektualnu praksu od socijalizma do tranzicije, kao roka trajanja navedene problematike, naglasak je stavljen i na pokušaj rekonstrukcije stanovite »strukture osjećaja« ili majdakovskog feelinga, kao življenog iskustva oblikovanog u posebnom prostoru i vremenu.

Rekonstrukcija i kritička analiza kreće od iščitavanja intelektualne povijesti promatranja popularne kulture, gdje autorica raščlanjuje odnos dva svijeta, odnos koji je stereotipno obilježen uzajamnim nepoštivanjem i satiriziranjem, ilustracijom lika Intelektualca iz razdoblja »dekadentnog socijalizma 80–ih«, Štefice Cvek u raljama života. Iako se može tvrditi homogenost stavova socijalističkih intelektualaca neposredno nakon uspostave socijalizma, koji su uglavnom usuglašeni u tvrdnji da popularna kultura zapadnjačke provenijencije predstavlja »neprijateljski ideološki lik kapitalističkog izrabljivača radničke klase«, autorica utvrđuje kako je sam projekt stvaranja i unaprjeđivanja zajedničke kulture nakon II. svjetskog rata, bio populistički usmjeren na recipijente iz reda radničke klase, ostvaren ideološki obojenom književnosti i umjetnosti.

Iako je dominantna ideologija putem stvaranja kulture za široke narodne mase utvrđivala svoju moć, ključnom se pokazuje ’48., kada jugoslavenska politika okreće leđa SSSR–u. Blokovska podjela svijeta i simultano otvaranje Zapadu uzrokuje pomalo shizofrenu poziciju intelektualaca spram popularne kulture i formiranje tzv. »jugoslavenske bastardnosti «. Ambivalentna stajališta intelektualaca ponajviše se očituju pojavama Ivana Slaminga i Antuna Šoljana te časopisom Krugovi, koji i svojom književnom praksom nagovještaju promjenu i dolazak nove »strukture osjećaja« 60–ih i 70–ih.

Autorica nastavlja pregled, dosad raspršenih i sporadičnih tekstova, sa odjednom kontinuiranim i sustavnim interesom intelektualaca za pitanje popularne kulture, gdje ona odjednom postaje goruće društveno pitanje. Kolanović ovdje uvodi kategorizaciju intelektualaca u skladu s Gramscijevom podjelom na organske i tradicionalne, ali uz nužnu prisutnost onih koji ne pripadaju niti jednoj struji — tzv. boemski intelektualci. Iako se iskazuje potreba za oblikovanjem kulturne politike za radničku klasu, zapadnjačka masovna kultura se istodobno prikazuje kao njihov kohezivni element, ali i zabrinjavajuća posljedica. Odnos ljubavi i mržnje između teorije i prakse popularne kulture njeguje se čak više deklarativno i diskurzivno, negoli su uistinu postojale sankcije za proizvođače i korisnike popularne kulture.

Problematiziranje romana kao tvorevine popularnokulturnog podrijetla, uvodi polemičku dimenziju u samu knjigu. Naime, od svojeg začetka, u okvirima romanse, autorica potvrđuje da roman kao vrsta uistinu ima popularno–kulturno podrijetlo kojemu se svako malo vraća, a takvo shvaćanje potkrepljuje i navodom Gaje Peleša koji ističe da je »roman gotovo 3. st. ona književna vrsta koju čitatelji ponajviše traže«. Demistificirajući modernističko troniziranje romana kao superiorne vrste, Kolanović polemizira i uopćenu kvalitativnu tvrdnju između visoke i niske kulture. Ponajviše ulazi u dijalog s Flakerovom ključnom studijom Proza u trapericama, od koje neminovno baštini određeni kapital, ali je i svjesna nove optike koju na isto područje daju suvremene teorije kulture.

Stoga, neizbježno »nadopunjavanje« naknadnom pameću, kako navodi sama autorica, usmjereno je uglavnom na problematiziranje rodnih i queer politika. Upravo potpuni izostanak, marginalizacija ili objektivizacija ženskih likova postaju jedan od fokusa Maše Kolanović. Iako naglašenog liberalnoga gledišta, rani junaci proze u trapericama ne pokazuju preveć naklonosti za homoseksualne skupine ili druge seksualne manjine. Proza u trapericama, po definiciji, podrazumijeva mlađeg pripovjedača urbanog slanga koji participira u popularnokulturnim praksama, odjevenog u jeans čime postaje simbolom otpora prema vladajućim strukturama. No otpor i politička pozicija koje utjelovljuju likovi nije stabilno mjesto, već neizvjesno poput same popularne kulture. Njihova snaga nije snaga prevrata, revolucije, već trajne provokacije i uznemiravanja mentalnih struktura. Otpor prema vladajućoj politici tematiziran ponajprije romanima Majdaka, Majetića, Slamniga i Šoljana, čiji junaci galame protiv vlasti, rata u Vijetnamu, sabotiraju radne akcije, ali istodobno postaju hedonistički konzumenti zapadnjačke kulture — traperica, gume za žvakanje, rock bandova. Formiranje novih generacija više nije opterećeno metanarativima prošlosti, junačkim borbama, a likove na putu do seksualnog oslobođenja više ne brine hoće li time ugroziti svoju komunističku aktivnost. Od čitave literarne produkcije, jedino je Majetićev Čangi snosio oštrije sankcije, završivši na sudu. Upravo nakon takvog, u današnjim terminima, marketinškog pothvata, romani po uzoru na Čangija postaju literarna moda.

Stoga, Kolanović veoma svjesno daje komentar kako niti onodobni jugoslavenski socijalizam nije bio toliko neprobojan i krut za zapadnjački import, ali istodobno, u takvom kontekstu propituje lik buntovnika pod upitnikom. Je li i dalje riječ o još jednom buntovniku bez razloga? Sedamdesete i osamdesete su godine kada potrošačka kultura postaje integralni dio svakodnevice, a literarna produkcija najčešće njeguje fantazme o materijalnom blagostanju, dok dolaskom tranzicije na snagu stupa ispunjenje potrošačkog sna, dostupnosti i obilja. Tek sporadična pojava kritike kapitalističkih vrijednosti, kao i kritike nacionalističke politike, uobličena je pojavom FAK–a, koje Kolanović smješta na poziciju koju su nekada zauzimali junaci u trapericama. No simptomatična je pojava uvjetno novih žanrovskih vrsta, poput trasha i campa, koji istodobno utjelovljuju nusprodukt potrošnje, ali i traže redefiniciju funkcije i uopćenog poimanja književnosti. »Književnost« koja se prodaje na kiosku postaje opće dobro, baš kao i cigarete ili žvakaće gume, a papirnati junaci dotadašnji locus grada zamjenjuju sa shopping centrom koji fingira/simulira grad u malom. Potrošač s trotočjem postaje konstanta, samo jedna u nizu semantičkih uloga koju je kapitalizam isproducirao.

Iako Maša Kolanović pregled završava sa pomalo distopijskim pogledom u budućnost odnosa književne produkcije i popularne kulture tematiziranjem trasha, ono što se nameće kao mogući završetak jest problematiziranje fenomena celebrity književnosti tipa Nives Celzijus ili Lane Biondić, kao posvemašnjeg prožimanja književnosti i popularne kulture, gdje sami nusprodukti opisuju jednu posve novu »strukturu osjećaja«. Trash tada nije objekt, već djelatni subjekt.

 

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Luka Mayer: Tko, što?

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Mayer (1999., Zagreb) studira šumarstvo u Zagrebu. Pohađao je satove kreativnog pisanja i radionice čitanja Zorana Ferića.

proza

Ana Romić: Tjedan dana posutih fragmentima samoće

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Romić (1993., Hrvace) studirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru gdje je magistrirala s radom Filozofija egzistencijalizma u romanu „Sam čovjek“ Ive Kozarčanina. Velika je ljubiteljica književnosti, osobito poezije koju i sama piše, te psihologije i filozofije. Živi u Zagrebu.

proza

Matea Šimić: Kuća za bivše

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Matea Šimić rođena je 1985. godine u Oroslavju, Hrvatska. Diplomirala je engleski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Piše poeziju, prozu i društvene komentare na hrvatskom i engleskom. Članica je Sarajevo Writers’ Workshop-a od 2012. godine. Radovi su joj objavljivani, između ostalog, u časopisu za istraživanje i umjetnost EuropeNow, časopisu za feminističku teoriju i umjetnost Bona, portalu za književnost i kulturu Strane te portalu za politiku i društvena pitanja Digitalna demokracija. Osnivačica je i urednica dvojezičnog magazina za književnost i umjetnost NEMA. Živi i radi u Barceloni.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

proza

Monika Filipović: Ljetna večer u Zagrebu '18.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Monika Filipović rođena je u Zagrebu 1996. godine. Studentica je politologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem poezije i kratkih priča, a trenutno radi i na svom prvom romanu. U svome pisanju najradije se okreće realizmu. Dosad nije objavila nijedan svoj rad.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg