kritika

VLADIMIR ARSENIĆ: FRIEDMANOVO EVANĐELJE

Josip Mlakić: Planet Friedman, Fraktura, Zaprešić, 2012.

Antiutopija je žanr u kojem pisci i spisateljice ispoljavaju svoje strahove za budućnost ljudskog roda, odnosno preuveličavaju one anomalije koje se vide danas praveći hiperboličke buduće svetove koji bi trebalo da zastraše čitaoce i da ih nateraju se zapitaju o onome što se oko njih dešava. S obzirom na vreme u kojem živimo, nije ni čudo što je antiutopija postala jedan od vodećih žanrova, posebno u postjugoslovenskoj književnosti u kojoj su i neposredna prošlost i svakodnevica puni jasnih naznaka da će nam budućnost ukoliko je budemo imali, biti prilično sumorna.



 Josip Mlakić je prethodne godine objavio svoju viziju onoga što nas čeka za neki ne toliko velik broj godina i ako je suditi po onom što je napisao ne treba se radovati sutrašnjici. U svom romanu Planet Friedman ovaj autor predstavlja svet koji je podeljen na zone, države su ukinute, a planetom upravljaju moćne korporacije. Upravo zbog ovakvog stanja planeta Zemlja preimenovana je u planetu Friedman. Radi se dakako o Miltonu Friedmanu, jednom od najuticajnijih ekonomista dvadesetog stoleća i autora čuvene doktrine šoka, koju je tako plastično u svojoj knjizi i potonjem Winterbottomovom filmu opisala Naomi Klein. Friedmanova ideja o tržištu koje ima sopstvene zakone i koje samo sebe kontroliše bez upliva države, na planeti koja nosi njegovo ime, dovedena je do svojih krajnjih posledica. Jedino što je bitno za svakog stanovnika jeste solventnost, preko nje se formulišu želje, ona upravlja svime. Solventni mogu da žive u zoni A, gde ekonomska situacija utiče na psihologiju ljudi i njihov emocionalni sklop. Sve emocije su štetne, one se čak uništavaju psihoaktivnim lekovima. Pored emocija, štetno je i suvišno znanje, odnosno ono koje nema svoju svrhu, zbog toga su uništeni Internet i knjige, kao sredstva protoka informacija. Za razliku od bogate zone A, one koje nose oznake B i C su naravno drugačije i u njima vlada anarhija, ali i emocionalna sloboda. Ovakvo stanje u kojem su jedni bogati i bezosećajni, a drugi siromašni i poseduju ljudske vrline i slabosti ne može večno da traje i ustanak počinje.

Planet Friedman je roman čiji zaplet, bez obzira što za svoj prauzor po političkim implikacijama i strukturi likova i njihovih međuodnosa ima Orvelovu 1984., pripada tipu avanturističko-špijunske potrage, jer se koncentriše oko pronalaženja misterioznog vođe ustanka kriptičnog imena Blacktooth. Narativ je ispričan iz perspektive dr. Gerharda Schmidta koji je ujedno i protagonista i čovek koji prolazi kroz promenu: od jednog od povlašćenih članova zone A, do preobraćenika koji će završiti u zoni C. Pored klasičnog avanturističkog zapleta sa ne baš tipičnim likovima, roman bi se mogao nazvati i vrstom travestije coming of age narativa jer Gerhard prolazi kroz faze emocionalnog i intelektualnog razvoja kroz koji bi čitaoci već trebalo da su prošli, odnosno on stiče ona znanja i one sposobnosti koje bi mi već trebalo da posedujemo. Ova ironična obrazovna avantura služi da bi se potcrtale upravo one osobine za koje pisac očigledno smatra da su ih čitaoci ili izgubili ili su kod njih u ozbiljnoj recesiji.

Antiutopija je nužno moralizatorska po svom karakteru. Međutim, ono što Mlakić prilično uspešno izbegava u svojoj slici budućnosti jeste stajanje na jednu od zavađenih strana. Jer, revolucija koju će izvršiti Blacktooth je izuzetno nasilna i jednako uništava znanje i emocije kao i ona koju su izvršili Friedmanovci. Ona takođe uništava knjige i vlada uz pomoć straha. Jedina razlika između civilizacije koju predstavlja Steve Yobs i one čiji je simbol Blacktooth jeste u glavnom pokretaču, sve ostalo je isto. Piramida novca zamenjuje se piramidom straha, a kako Yobs poručuje napuštajući zonu A, on će se vratiti. Istorija tako dobija jedno mračno, treba li reći tačno, tumačenje po kojem se smena vladajućih paradigmi vrši nasilno, ali princip vlasti je uvek jednak.

Spoznavši to Gerhard postupa onako kako je to učinio i Voltaireov Candide. On bira da obrađuje svoj vrt. Povlači se na Ždralove izvore, udaljeno mesto za koje ga vezuju porodične uspomene koje je takođe otkrio na svom putovanju. Pojedinac očigledno i ne može da učini ništa drugo. Ova filozofska pomirenost sa sudbinom i politički defetizam verovatno neće naići na previše odobravanja u vremenu u kojem je akcija preko potrebna, ali u okvirima knjige ona funkcioniše kao jedini logičan završetak.

Mlakićevom romanu se nema mnogo šta zameriti. Možda je dramaturški pomalo smušen pri kraju, ali uspeo je da dočara psihološku dubinu glavnih likova i njihove promene. Ono što je očigledno jeste jedna unapred zadata filmičnost čitave priče. Iako to možda nije bila namera pisca, ipak je očigledno kako bi se ovaj roman veoma lako dao pretvoriti u, nadam se, uspešan celovečernji film. Tome i služi potpuno odsustvo lokalnih boja u narativu. Ova knjiga je napisana tako da je mogu razumeti čitaoci širom sveta i to je od velikog značaja. Naime, već duže vreme se u postjugoslovenskoj književnosti javljaju pokušaji da se napusti tipičan balkanski kolorit, onaj koji tematizuje rat, ratne traume i tranzicijske priče. Čini se da je Mlakićeva knjiga jedan od boljih pokazatelja pravca kojim bi romani sa bhsc područja mogli da budu lakše čitljivi i manje zahtevni za takozvanog zapadnog čitaoca. Posebno stoga što se ovaj pisac nije libio u svojih prethodnim romanima da progovori o ratu na prilično uverljiv način, tako da Planet Friedman ne predstavlja sklanjanje iza svetskih tema da bi se pobeglo od lokalnih problema, već u suštini logičan nastavak, ako ne i produbljivanje upravo lokalnih tema. Može se reći čak da je Friedmanova doktrina šoka jedan od dubinskih uzroka za ratove na prostoru bivše Jugoslavije. A ako se na nešto Mlakićev narativ obrušava, onda je to učenje ovog američkog nobelovca.

Planet Friedman je odličan roman koji će nadam se imati dobar odjek, ne samo u lokalnim, postjugoslovenskim okvirima, već i šire. Ukoliko se to dogodi, možda će ovaj svet na trenutak porazmisliti o pravcu u kojem se uputio, a koji Mlakićev narativ slika u prilično sumornim bojama. E to bi bila značajna pobeda književnosti pred stvarnošću.

 

Tekst preuzet iz Quoruma

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Luka Mayer: Tko, što?

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Mayer (1999., Zagreb) studira šumarstvo u Zagrebu. Pohađao je satove kreativnog pisanja i radionice čitanja Zorana Ferića.

proza

Ana Romić: Tjedan dana posutih fragmentima samoće

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Romić (1993., Hrvace) studirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru gdje je magistrirala s radom Filozofija egzistencijalizma u romanu „Sam čovjek“ Ive Kozarčanina. Velika je ljubiteljica književnosti, osobito poezije koju i sama piše, te psihologije i filozofije. Živi u Zagrebu.

proza

Matea Šimić: Kuća za bivše

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Matea Šimić rođena je 1985. godine u Oroslavju, Hrvatska. Diplomirala je engleski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Piše poeziju, prozu i društvene komentare na hrvatskom i engleskom. Članica je Sarajevo Writers’ Workshop-a od 2012. godine. Radovi su joj objavljivani, između ostalog, u časopisu za istraživanje i umjetnost EuropeNow, časopisu za feminističku teoriju i umjetnost Bona, portalu za književnost i kulturu Strane te portalu za politiku i društvena pitanja Digitalna demokracija. Osnivačica je i urednica dvojezičnog magazina za književnost i umjetnost NEMA. Živi i radi u Barceloni.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

proza

Monika Filipović: Ljetna večer u Zagrebu '18.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Monika Filipović rođena je u Zagrebu 1996. godine. Studentica je politologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem poezije i kratkih priča, a trenutno radi i na svom prvom romanu. U svome pisanju najradije se okreće realizmu. Dosad nije objavila nijedan svoj rad.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg