kritika

VLADIMIR ARSENIĆ: FRIEDMANOVO EVANĐELJE

Josip Mlakić: Planet Friedman, Fraktura, Zaprešić, 2012.

Antiutopija je žanr u kojem pisci i spisateljice ispoljavaju svoje strahove za budućnost ljudskog roda, odnosno preuveličavaju one anomalije koje se vide danas praveći hiperboličke buduće svetove koji bi trebalo da zastraše čitaoce i da ih nateraju se zapitaju o onome što se oko njih dešava. S obzirom na vreme u kojem živimo, nije ni čudo što je antiutopija postala jedan od vodećih žanrova, posebno u postjugoslovenskoj književnosti u kojoj su i neposredna prošlost i svakodnevica puni jasnih naznaka da će nam budućnost ukoliko je budemo imali, biti prilično sumorna.



 Josip Mlakić je prethodne godine objavio svoju viziju onoga što nas čeka za neki ne toliko velik broj godina i ako je suditi po onom što je napisao ne treba se radovati sutrašnjici. U svom romanu Planet Friedman ovaj autor predstavlja svet koji je podeljen na zone, države su ukinute, a planetom upravljaju moćne korporacije. Upravo zbog ovakvog stanja planeta Zemlja preimenovana je u planetu Friedman. Radi se dakako o Miltonu Friedmanu, jednom od najuticajnijih ekonomista dvadesetog stoleća i autora čuvene doktrine šoka, koju je tako plastično u svojoj knjizi i potonjem Winterbottomovom filmu opisala Naomi Klein. Friedmanova ideja o tržištu koje ima sopstvene zakone i koje samo sebe kontroliše bez upliva države, na planeti koja nosi njegovo ime, dovedena je do svojih krajnjih posledica. Jedino što je bitno za svakog stanovnika jeste solventnost, preko nje se formulišu želje, ona upravlja svime. Solventni mogu da žive u zoni A, gde ekonomska situacija utiče na psihologiju ljudi i njihov emocionalni sklop. Sve emocije su štetne, one se čak uništavaju psihoaktivnim lekovima. Pored emocija, štetno je i suvišno znanje, odnosno ono koje nema svoju svrhu, zbog toga su uništeni Internet i knjige, kao sredstva protoka informacija. Za razliku od bogate zone A, one koje nose oznake B i C su naravno drugačije i u njima vlada anarhija, ali i emocionalna sloboda. Ovakvo stanje u kojem su jedni bogati i bezosećajni, a drugi siromašni i poseduju ljudske vrline i slabosti ne može večno da traje i ustanak počinje.

Planet Friedman je roman čiji zaplet, bez obzira što za svoj prauzor po političkim implikacijama i strukturi likova i njihovih međuodnosa ima Orvelovu 1984., pripada tipu avanturističko-špijunske potrage, jer se koncentriše oko pronalaženja misterioznog vođe ustanka kriptičnog imena Blacktooth. Narativ je ispričan iz perspektive dr. Gerharda Schmidta koji je ujedno i protagonista i čovek koji prolazi kroz promenu: od jednog od povlašćenih članova zone A, do preobraćenika koji će završiti u zoni C. Pored klasičnog avanturističkog zapleta sa ne baš tipičnim likovima, roman bi se mogao nazvati i vrstom travestije coming of age narativa jer Gerhard prolazi kroz faze emocionalnog i intelektualnog razvoja kroz koji bi čitaoci već trebalo da su prošli, odnosno on stiče ona znanja i one sposobnosti koje bi mi već trebalo da posedujemo. Ova ironična obrazovna avantura služi da bi se potcrtale upravo one osobine za koje pisac očigledno smatra da su ih čitaoci ili izgubili ili su kod njih u ozbiljnoj recesiji.

Antiutopija je nužno moralizatorska po svom karakteru. Međutim, ono što Mlakić prilično uspešno izbegava u svojoj slici budućnosti jeste stajanje na jednu od zavađenih strana. Jer, revolucija koju će izvršiti Blacktooth je izuzetno nasilna i jednako uništava znanje i emocije kao i ona koju su izvršili Friedmanovci. Ona takođe uništava knjige i vlada uz pomoć straha. Jedina razlika između civilizacije koju predstavlja Steve Yobs i one čiji je simbol Blacktooth jeste u glavnom pokretaču, sve ostalo je isto. Piramida novca zamenjuje se piramidom straha, a kako Yobs poručuje napuštajući zonu A, on će se vratiti. Istorija tako dobija jedno mračno, treba li reći tačno, tumačenje po kojem se smena vladajućih paradigmi vrši nasilno, ali princip vlasti je uvek jednak.

Spoznavši to Gerhard postupa onako kako je to učinio i Voltaireov Candide. On bira da obrađuje svoj vrt. Povlači se na Ždralove izvore, udaljeno mesto za koje ga vezuju porodične uspomene koje je takođe otkrio na svom putovanju. Pojedinac očigledno i ne može da učini ništa drugo. Ova filozofska pomirenost sa sudbinom i politički defetizam verovatno neće naići na previše odobravanja u vremenu u kojem je akcija preko potrebna, ali u okvirima knjige ona funkcioniše kao jedini logičan završetak.

Mlakićevom romanu se nema mnogo šta zameriti. Možda je dramaturški pomalo smušen pri kraju, ali uspeo je da dočara psihološku dubinu glavnih likova i njihove promene. Ono što je očigledno jeste jedna unapred zadata filmičnost čitave priče. Iako to možda nije bila namera pisca, ipak je očigledno kako bi se ovaj roman veoma lako dao pretvoriti u, nadam se, uspešan celovečernji film. Tome i služi potpuno odsustvo lokalnih boja u narativu. Ova knjiga je napisana tako da je mogu razumeti čitaoci širom sveta i to je od velikog značaja. Naime, već duže vreme se u postjugoslovenskoj književnosti javljaju pokušaji da se napusti tipičan balkanski kolorit, onaj koji tematizuje rat, ratne traume i tranzicijske priče. Čini se da je Mlakićeva knjiga jedan od boljih pokazatelja pravca kojim bi romani sa bhsc područja mogli da budu lakše čitljivi i manje zahtevni za takozvanog zapadnog čitaoca. Posebno stoga što se ovaj pisac nije libio u svojih prethodnim romanima da progovori o ratu na prilično uverljiv način, tako da Planet Friedman ne predstavlja sklanjanje iza svetskih tema da bi se pobeglo od lokalnih problema, već u suštini logičan nastavak, ako ne i produbljivanje upravo lokalnih tema. Može se reći čak da je Friedmanova doktrina šoka jedan od dubinskih uzroka za ratove na prostoru bivše Jugoslavije. A ako se na nešto Mlakićev narativ obrušava, onda je to učenje ovog američkog nobelovca.

Planet Friedman je odličan roman koji će nadam se imati dobar odjek, ne samo u lokalnim, postjugoslovenskim okvirima, već i šire. Ukoliko se to dogodi, možda će ovaj svet na trenutak porazmisliti o pravcu u kojem se uputio, a koji Mlakićev narativ slika u prilično sumornim bojama. E to bi bila značajna pobeda književnosti pred stvarnošću.

 

Tekst preuzet iz Quoruma

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

proza

Sándor Jászberényi: Najljepša noć duše

Sándor Jászberényi (1980.) mađarski je novinar i pisac. Objavio je knjige Vrag je crni pas: priče s Bliskog istoka i šire (New Europe Books, 2014.) i Najljepša noć duše, koja je 2017. dobila mađarsku književnu nagradu Libri. Kao ratni dopisnik za mađarske medije, New York Times, Egypt Independent izvještavao je o Arapskom proljeću, sukobima u Gazi, Darfurskoj krizi itd. Živi između Budimpešte i Kaira.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg