kritika

BORIS POSTNIKOV - Andrej Nikolaidis: Odlaganje. Parezija

Andrej Nikolaidis: Odlaganje. Parezija, Algoritam, Zagreb, 2012.

Novi roman Andreja Nikolaidisa Odlaganje. Parezija već naslovom najavljuje dva osnovna, paralelna narativna toka. Oba priča glavni lik, a prvo lice pripovijedanja ima lako prepoznatljive autobiografske crte autora.



Jedna se linija razvija oko njegovog prolongiranog pisanja romana o tajnovitom nestanku kotorskog svećenika M.-a. Razloge odgađanja pronalazimo u drugoj: vrijeme predviđeno za rad na romanu pripovjedaču oduzima veliki skandal koji je sam pokrenuo novinskim komentarom Verhoeven i Benjamin u Banjoj Luci: Starship Troopers. Taj je tekst Nikolaidis zbilja objavio početkom 2012, nakon što je u Banja Luci, na mjestu na kojem je trebao biti održan politički skup vodstva Republike Srpske, pronađen arsenal oružja, a potom uhićen i njegov vlasnik, do tada anonimni lokalni roker Bole. Iz ovog bizarnog slučaja razvio je pritom žestoku kritiku srpske poludržavne tvorevine, proširio je benjaminovskom interpretacijom cjelokupne povijesti civilizacije kao povijesti razaranja i barbarizma, a u priči o Boletu akcentirao i neke klasne momente. Kao što se moglo očekivati, svi koji su imali potrebu reagirati pročitali su tekst isključivo na siromašnom fonu populističkog nacionalizma. Ono što se nije moglo očekivati, međutim, bila je žestina tih reakcija: Nikolaidisa su prozivali, vrijeđali i psovali najutjecajniji političari, neko ga je vrijeme morala čuvati policija, a Sreten Ugričić, beogradski pisac i jedan od intelektualaca koji su ga javno branili, zbog svojih je istupa smijenjen s mjesta direktora Narodne biblioteke Srbije.

Ako se „odlaganje“ iz naslova odnosi na prokrastinirano pisanje pripovijesti o M.-u, onda „parezija“ označava etičko-politički modus drugog pripovjednog toka romana, okupiranog medijskim skandalom. Riječ je o teorijskom pojmu iznimno duge tradicije koja seže od Euripida do Michela Foucaulta, a označava potpuno slobodan, nesputan i neustrašiv javni govor upućen iz pozicije slabijeg nosiocima društvene moći, govor koji nužno podrazumijeva ozbiljnu opasnost, čak i rizik smrti za onoga tko ga izriče. Činjenicu da je naslov ambivalentan, sklopljen od dva antagonistična pojma, treba pritom shvatiti ozbiljno: ona nam nudi ključ za čitanje romana. Naime, kao što su odgovori na Nikolaidisov novinski tekst sveli kompleksan društveni komentar na dimenziju nacionalnog pitanja, tako početak recepcije Odlaganje. Pareziju očekivano reducira na dio koji se tiče medijsko-političkog skandala. Prve kritike, naime, bilo da Nikolaidisa hvale ili ga napadaju, manje-više prezentiraju roman kao pripovijest o banjalučkom slučaju, neobavezno ukrašenu prigodnom literarnom nadgradnjom. Šteta, jer upravo je vrlo promišljen strukturni odnos dvije osnovne linije presudan; iz njega se razvija ambiciozna problematizacija pitanja umjetnosti i realnosti, istine i laži, fikcije i fakcije. Da bi se to pokazalo neophodno je, naravno, prethodno skicirati ponešto od zbivanja iz romana.

Istraživanje misterija svećenikova nestanka vodi pripovjedača do njegova prijatelja, V.-a, koji mu predaje isprintane stranice M.-ova dnevnika. Evidentno je, međutim, da je V. u tekst tog dnevnika u međuvremenu intervenirao, pa ovo dvostruko posredovanje podcrtava nepouzdanost priče. Iz nje ipak saznajemo kako je svećenik pokušavao spasiti neku staricu, optuženu u zabitom crnogorskom selu da je vještica. Bezuspješno: mještani je usmrćuju. Nakon te epizode, priča se okreće odnosu M.-a i njegove bolesne majke. Ona mu nameće osjećaj krivnje zbog nedovoljne brige; on je, opet, cijelo vrijeme razapet dilemom – da li da velikom svotom novca, koju je neki vjernik potajno ostavio Crkvi, plati majčino liječenje ili da ostane vjeran testamentu pokojnika, kao dobar svećenik, ali loš sin? Odluka koju donosi stiže prekasno: majka umire i na samrti ga se odriče...

Istodobno, u paralelnom lancu zbivanja, već opisani skandal razvija se prema nižim registrima javnog govora mržnje, a Nikolaidis se u Odlaganju. Pareziji nastavlja polemički obračunavati s Miloradom Dodikom, crnogorskim političarima i tajkunima, novinarima koji su ga difamirali... Oko ove angažirane potke plete zatim digresivne mreže mikroeseja i u njima se, istina, povremeno posve bespotrebno zapliće: ekskursi o iPodu, recimo, ili o neoliberalnom kapitalizmu kao nastavku fašizma drugim sredstvima neinventivna su razigravanja odavno iscrpljenih motiva. S druge strane, znatno je upečatljivija lateralna linija o naratorovoj obitelji. Osobito značajno mjesto zadobiva u njoj odnos s pokojnom bakom, a roman završava scenom iznevjeravanja njene posljednje želje: iako je htjela da joj omiljeni unuk održi posmrtni govor, on ga nije mogao napisati i na sahrani je ostao nijem.

Tu nailazimo na prvu u nizu strukturnih podudarnosti narativnih okosnica Odlaganja. Parezije: dvije pripovijesti obrubljuju dvostruki eho neizvršenih naloga, jednog nenapisanog romana i jednog neodržanog govora, i pretvaraju se u paradoksalan pokušaj artikulacije neizrečenog. Nemoguće je u tom unaprijed prokockanom potezu, čija je uzaludnost naglašena repeticijom motiva odsutnoga teksta, ne prepoznati jednu od osnovnih autopoetičkih preokupacija Nikolaidisovog pisma: radikalno propitivanje granica moći umjetnosti i pisanja. „Sve manje strpljenja imam za umjetnost, osim onu koja žudi za realnim“, piše on. „Onaj ko umjetnošću pokušava dosegnuti realno svjesno rizikuje (samo)uništenje: on pokušava reći ne samo ono što ne smije, nego i ne može biti rečeno, svakako ne bez posljedica“. Parezija se, dakle, ispostavlja kao diskurs kojim umjetnost cilja u središte realnog, kao pusta cesta za samoubilačku vožnju prema srcu neiskazivog. Nikolaidis, jasno je, aktivira poznatu lakanovsku trijadu simboličkog, imaginarnog i realnog poretka. Važno je pritom ne zaboraviti da je Lacan registar realnog definirao upravo kao ono što ne može biti izrečeno, kao slijepu inerciju koja se neizbježno opire pokušajima uvođenja u simbolički poredak. Eto otkud ona dvostruka praznina u izmještenom središtu romana: tekst koji eksplicitno zagovara vlastitu ambiciju prodora iz polja imaginarnog i simboličkog u repulzivne užase sfere realnog istodobno na manje očit način podcrtava konstitutivnu nemogućnost ostvarenja te misije.

Ovo se, opet vrlo suptilno, očituje u jednoj od upečatljivijih scena romana, koja, ne slučajno, slijedi neposredno nakon pripovjedačevog solilokvija o pareziji kao strategiji primjerenoj umjetnosti realnoga. On se prisjeća psa kojeg je nekad imao, koji je obolio i kojeg je dao eutanazirati: nemilosrdno prokazuje vlastiti postupak kao egoistični čin lažnog milosrđa, motiviran uzmicanjem pred brigom za teško bolesno stvorenje, a ne empatijom s nesretnom životinjom. „Fućkalo se psu za moju milost“, piše Nikolaidis. „Htio je samo jedno – da živi.“ Pa zaključuje: „Pristao je da legne. Dozvolio je da zariju iglu u njega. Slušao je dobro poznati glas kako mu govori riječi koje prepoznaje: miran i dobro. Onda je shvatio da sam ga ubio. Trenutak prije nego što je izdahnuo, pomislio je, morao je pomisliti, ja bih to pomislio: ovo sa čime sam živio, ovo što sam mislio da poznajem, ovo čemu sam vjerovao, kakav je to monstrum?“

Epizoda s psom nije presudna sa stajališta narativne ekonomije romana, ali je vrlo značajna utoliko što egzemplarno izvodi parezijski govor do njegovih krajnjih konzekvenci, virtualnog samouništenja u nesmiljenom destruiranju pripovjedačeve slike o samome sebi. Ono što je, međutim, u toj epizodi presudno, činjenica je da takvo sagledavanje biva omogućeno tek fantazmatskim izmještanjem pogleda u zamišljenu perspektivu psa: i opet, pokušaj dosezanja realnog osujećen je i onemogućen regresijom na fantaziju, na registar imaginarnog. Roman se neprestano poigrava sličnim paradoksima, istražujući uvjete i granice vlastite artikulacije, potkopavajući tvrdnje koje iznosi: načelna nemoć umjetnosti ukršta se s emfatičkim autopoetičkim opisima pisanja kao „zavođenja izvanrednog stanja“ i „simboličke kastracije“ protivnika, kritika političke ljevice i njene „presumpcije nevinosti“ narodnih masa sukobljava se s brehtijanski angažiranim, neporecivo ljevičarskim razumijevanjem književnosti i umjetnosti kao polja za nastavak političke borbe i polemike... Između krajnosti: to je primjeren štulićevski naziv za Nikolaidisovu strategiju razapinjanja pisma opozicijskim ekstremima, za intenzivno osciliranje gustih intervala teksta ekstenzivnim poljem napetosti koje uspostavljaju udaljene, kontradiktorne poetičke amplitude. Taj je rascjep paradoksalni, dislocirani oslonac romana, prelomljena kralježnica teksta. Tek se oko njega gradi promišljena međuigra dvaju pripovjednih tokova. S jedne strane, povezani su kroz previše paralelizama da bismo ih mogli tretirati kao slučajan spoj, krivo srastanje, kao što su to implicitno činile dosadašnje kritike romana: osim presudnog motiva odsutnih tekstova, tu su još i podudarno traumatični odnosi, bolesti i smrti unutar obitelji, neispunjena očekivanja svećenikove majke i pripovjedačeve bake, potom lov na vještice u crnogorskoj provinciji kao jasan odjek medijskog progona naratora... Ova su preklapanja onda, s druge strane, pozadina na kojoj se preciznije ističu brojne strukturne opreke. Pripovijest o skandalu, tako, izgrađena je na faktografiji, na prodoru „stvarnosti“ u tekst; nasuprot tome, fikcionalnost je pripovijesti o svećeniku snažno naglašena višestrukim posredovanjem priče, nazivanjem likova početnim slovom njihovih imena i pripovjedačevim metafikcionalnim razmišljanjem o različitim smjerovima kojima bi mogao voditi priču. Dalje, dok je pripovijest o skandalu obilježena eklatantno svjetovnim motivima političkih sukoba i polemika, dotle su svećenikova unutarnja previranja i samopropitivanja upisana unutar koordinata njegove vjere. Ovu opoziciju treba dodatno zaoštriti: nije riječ samo o razlici između svjetovnog i religioznog angažmana, nego, temeljnije, o razlici između aktivnog i kontemplativnog životnog stava, razlici kakvu je, recimo, eksplicirao završetak Nikolaidisova romana Mimesis. Svećenikov je ključni izbor onaj između, s jedne strane, svjetovne ljubavi prema majci i intervencije plaćanjem njenog liječenja te, s druge, uzdržavanja od čina i povlačenja u molitvu. Pripovjedačev je izbor, opet, onaj između povučenog, kontemplativnog pisanja romana o tom svećeniku i neposrednog novinarsko-polemičkog angažmana. Ako postoji zaključak koji Odlaganje. Parezija pritom donosi, on je očekivano mračan. Kao što svećenikova odluka kasni, kao što naratorov medijski komentar nimalo ne mijenja stvari, tako je svaka intervencija uzaludna, svako djelovanje promašeno. Istodobno, baš kao što svećenikovo pretpostavljanje univerzalnog religijskog dobra vlastitim partikularnim osjećajima donosi samo nesreću, baš kao što naratorova želja da napiše roman ostaje osujećena, tako ni povlačenje iz svijeta ne nudi razrješenje. Preostaje ustrajavati na izgubljenim bitkama, pisati o nemogućnosti pisanja, svjedočiti poraze. Odlaganju. Pareziji pronaći ćemo više mana, stilskih kvrgavosti, kompozicijskih spoticanja i motivskih neinventivnosti. Svoju osnovnu intenciju ona je, međutim, do kraja opravdala: ispisala je dosljedno vlastite granice, izvrnula pred čitatelja utrobu teksta i nametnula se kao iznimno moćna kronika nemoći.

 

Tekst preuzet iz Quoruma

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

intervju

Dinko Kreho: Književna ''mladost'' je sklizak i evazivan pojam koji najčešće nosi i problematičan ideološki balast

Predstavljamo uži izbor Nagrade Sedmica & Kritična masa

Dinko je u uži izbor ušao s pričom ''Zoja''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od dvojice muških natjecatelja.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Ivana Pintarić: Priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je po zanimanju edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana „Gorimo (ali ne boli više)“ ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja proze pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je i priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO.

proza

Marin Ivančić: Karijatida

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marin Ivančić (1991., Karlovac) diplomirani je pravnik na stručnom usavršavanju u Hrvatskoj komori ovlaštenih inženjera geodezije. Od zala birokracije dušu spašava čitanjem, županijskim nogometom, a odnedavno i pisanjem. Igra zadnjeg veznog u NK Dobra-Novigrad na Dobri, ima dobar udarac i pregled igre. Čitalački ukus mu je hipsterski eklektičan. Ovo mu je prvi objavljeni rad.

proza

Jelena Petković: Japan

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jelena Petković (1984.) diplomirala je povijest i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Živi i radi u Vukovaru.

proza

Luiza Bouharaoua: Zvučni zid

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luiza Bouharaoua (1985., Split) diplomirala je kroatistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Splitu. Radi u Skribonautima. Prevodi i piše. Prevela je roman Rachel Kushner "Bacači plamena" (Profil, 2017.). Kratke priče objavljivala je u The Split Mindu, Fantomu Slobode i na portalima Kritična masa i Nema. Priče su joj izvođene u na Trećem programu hrvatskog radija. Uvrštena je u regionalni zbornik "Izvan koridora - najbolja kratka priča" (VBZ, 2011.) i antologiju hrvatske mlade proze "Bez vrata, bez kucanja" (Sandorf, 2012.). Finalistica je natječaja Festivala europske kratke priče u 2016. i 2017. godini. Dobitnica je nagrade Ulaznica za kratku priču te nagrade Prozak za najbolji prozni rukopis autora/ica do 35 godina. U 2019. izlazi joj Prozakom nagrađeni prvijenac.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Jan Bolić: Mrtvi kanal (ulomak iz neobjavljenog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jan Bolić (1995., Rijeka) je autor koji boluje od progresivne bolesti spinalne mišićne atrofije tip 2 zbog koje ne može pomaknuti gotovo nijedan dio tijela, no i dalje, bez obzira na progresiju bolesti, uspijeva pisati s dva prsta koja još uvijek može pomaknuti i s njima stvara književna djela. Dosad je objavio dvije knjige: zbirku poezije „Trenutci“ (2016.) i zbirku poezije i proznih zapisa „Može biti lijepo“ (2017.). Jedna pjesma objavljena je i u zbirci poezije skupine autora iz cijele RH naziva „Petrinjske staze“ iz Petrinje. Povremeno objavljuje svoje radove na književnim portalima i svom Facebook profilu U trećoj knjizi odlučio se pozabaviti žanrom krimića.

proza

Andrea Bauk: Kult užarene krune

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Andrea Bauk (1985., Rijeka) je završila stručni studij vinarstva u Poreču nakon kojeg je radila razne poslove. Teme njezinog pisanja su SF, međuljudski, pogotovo obiteljski odnosi i tabu teme, a njezini likovi redovito su autsajderi i mizantropi. Nekoliko njezinih priča i pjesama objavljene su u sklopu književnih natječaja.

proza

Luka Katančić: Papirnati poljubac

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Katančić (1996., Zagreb) student je Pravnog fakulteta u Zagrebu. 2014. i 2015. godine osvojio je treće nagrade: „Stanislav Preprek“, „Joan Flora“, „Pavle Popović“, „Janoš Siveri“, „Rade Tomić“ te drugu nagradu „Duško Trifunović“ u Novom Sadu za poeziju u kategoriji do 30 godina.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg