kritika

BORIS POSTNIKOV - Andrej Nikolaidis: Odlaganje. Parezija

Andrej Nikolaidis: Odlaganje. Parezija, Algoritam, Zagreb, 2012.

Novi roman Andreja Nikolaidisa Odlaganje. Parezija već naslovom najavljuje dva osnovna, paralelna narativna toka. Oba priča glavni lik, a prvo lice pripovijedanja ima lako prepoznatljive autobiografske crte autora.



Jedna se linija razvija oko njegovog prolongiranog pisanja romana o tajnovitom nestanku kotorskog svećenika M.-a. Razloge odgađanja pronalazimo u drugoj: vrijeme predviđeno za rad na romanu pripovjedaču oduzima veliki skandal koji je sam pokrenuo novinskim komentarom Verhoeven i Benjamin u Banjoj Luci: Starship Troopers. Taj je tekst Nikolaidis zbilja objavio početkom 2012, nakon što je u Banja Luci, na mjestu na kojem je trebao biti održan politički skup vodstva Republike Srpske, pronađen arsenal oružja, a potom uhićen i njegov vlasnik, do tada anonimni lokalni roker Bole. Iz ovog bizarnog slučaja razvio je pritom žestoku kritiku srpske poludržavne tvorevine, proširio je benjaminovskom interpretacijom cjelokupne povijesti civilizacije kao povijesti razaranja i barbarizma, a u priči o Boletu akcentirao i neke klasne momente. Kao što se moglo očekivati, svi koji su imali potrebu reagirati pročitali su tekst isključivo na siromašnom fonu populističkog nacionalizma. Ono što se nije moglo očekivati, međutim, bila je žestina tih reakcija: Nikolaidisa su prozivali, vrijeđali i psovali najutjecajniji političari, neko ga je vrijeme morala čuvati policija, a Sreten Ugričić, beogradski pisac i jedan od intelektualaca koji su ga javno branili, zbog svojih je istupa smijenjen s mjesta direktora Narodne biblioteke Srbije.

Ako se „odlaganje“ iz naslova odnosi na prokrastinirano pisanje pripovijesti o M.-u, onda „parezija“ označava etičko-politički modus drugog pripovjednog toka romana, okupiranog medijskim skandalom. Riječ je o teorijskom pojmu iznimno duge tradicije koja seže od Euripida do Michela Foucaulta, a označava potpuno slobodan, nesputan i neustrašiv javni govor upućen iz pozicije slabijeg nosiocima društvene moći, govor koji nužno podrazumijeva ozbiljnu opasnost, čak i rizik smrti za onoga tko ga izriče. Činjenicu da je naslov ambivalentan, sklopljen od dva antagonistična pojma, treba pritom shvatiti ozbiljno: ona nam nudi ključ za čitanje romana. Naime, kao što su odgovori na Nikolaidisov novinski tekst sveli kompleksan društveni komentar na dimenziju nacionalnog pitanja, tako početak recepcije Odlaganje. Pareziju očekivano reducira na dio koji se tiče medijsko-političkog skandala. Prve kritike, naime, bilo da Nikolaidisa hvale ili ga napadaju, manje-više prezentiraju roman kao pripovijest o banjalučkom slučaju, neobavezno ukrašenu prigodnom literarnom nadgradnjom. Šteta, jer upravo je vrlo promišljen strukturni odnos dvije osnovne linije presudan; iz njega se razvija ambiciozna problematizacija pitanja umjetnosti i realnosti, istine i laži, fikcije i fakcije. Da bi se to pokazalo neophodno je, naravno, prethodno skicirati ponešto od zbivanja iz romana.

Istraživanje misterija svećenikova nestanka vodi pripovjedača do njegova prijatelja, V.-a, koji mu predaje isprintane stranice M.-ova dnevnika. Evidentno je, međutim, da je V. u tekst tog dnevnika u međuvremenu intervenirao, pa ovo dvostruko posredovanje podcrtava nepouzdanost priče. Iz nje ipak saznajemo kako je svećenik pokušavao spasiti neku staricu, optuženu u zabitom crnogorskom selu da je vještica. Bezuspješno: mještani je usmrćuju. Nakon te epizode, priča se okreće odnosu M.-a i njegove bolesne majke. Ona mu nameće osjećaj krivnje zbog nedovoljne brige; on je, opet, cijelo vrijeme razapet dilemom – da li da velikom svotom novca, koju je neki vjernik potajno ostavio Crkvi, plati majčino liječenje ili da ostane vjeran testamentu pokojnika, kao dobar svećenik, ali loš sin? Odluka koju donosi stiže prekasno: majka umire i na samrti ga se odriče...

Istodobno, u paralelnom lancu zbivanja, već opisani skandal razvija se prema nižim registrima javnog govora mržnje, a Nikolaidis se u Odlaganju. Pareziji nastavlja polemički obračunavati s Miloradom Dodikom, crnogorskim političarima i tajkunima, novinarima koji su ga difamirali... Oko ove angažirane potke plete zatim digresivne mreže mikroeseja i u njima se, istina, povremeno posve bespotrebno zapliće: ekskursi o iPodu, recimo, ili o neoliberalnom kapitalizmu kao nastavku fašizma drugim sredstvima neinventivna su razigravanja odavno iscrpljenih motiva. S druge strane, znatno je upečatljivija lateralna linija o naratorovoj obitelji. Osobito značajno mjesto zadobiva u njoj odnos s pokojnom bakom, a roman završava scenom iznevjeravanja njene posljednje želje: iako je htjela da joj omiljeni unuk održi posmrtni govor, on ga nije mogao napisati i na sahrani je ostao nijem.

Tu nailazimo na prvu u nizu strukturnih podudarnosti narativnih okosnica Odlaganja. Parezije: dvije pripovijesti obrubljuju dvostruki eho neizvršenih naloga, jednog nenapisanog romana i jednog neodržanog govora, i pretvaraju se u paradoksalan pokušaj artikulacije neizrečenog. Nemoguće je u tom unaprijed prokockanom potezu, čija je uzaludnost naglašena repeticijom motiva odsutnoga teksta, ne prepoznati jednu od osnovnih autopoetičkih preokupacija Nikolaidisovog pisma: radikalno propitivanje granica moći umjetnosti i pisanja. „Sve manje strpljenja imam za umjetnost, osim onu koja žudi za realnim“, piše on. „Onaj ko umjetnošću pokušava dosegnuti realno svjesno rizikuje (samo)uništenje: on pokušava reći ne samo ono što ne smije, nego i ne može biti rečeno, svakako ne bez posljedica“. Parezija se, dakle, ispostavlja kao diskurs kojim umjetnost cilja u središte realnog, kao pusta cesta za samoubilačku vožnju prema srcu neiskazivog. Nikolaidis, jasno je, aktivira poznatu lakanovsku trijadu simboličkog, imaginarnog i realnog poretka. Važno je pritom ne zaboraviti da je Lacan registar realnog definirao upravo kao ono što ne može biti izrečeno, kao slijepu inerciju koja se neizbježno opire pokušajima uvođenja u simbolički poredak. Eto otkud ona dvostruka praznina u izmještenom središtu romana: tekst koji eksplicitno zagovara vlastitu ambiciju prodora iz polja imaginarnog i simboličkog u repulzivne užase sfere realnog istodobno na manje očit način podcrtava konstitutivnu nemogućnost ostvarenja te misije.

Ovo se, opet vrlo suptilno, očituje u jednoj od upečatljivijih scena romana, koja, ne slučajno, slijedi neposredno nakon pripovjedačevog solilokvija o pareziji kao strategiji primjerenoj umjetnosti realnoga. On se prisjeća psa kojeg je nekad imao, koji je obolio i kojeg je dao eutanazirati: nemilosrdno prokazuje vlastiti postupak kao egoistični čin lažnog milosrđa, motiviran uzmicanjem pred brigom za teško bolesno stvorenje, a ne empatijom s nesretnom životinjom. „Fućkalo se psu za moju milost“, piše Nikolaidis. „Htio je samo jedno – da živi.“ Pa zaključuje: „Pristao je da legne. Dozvolio je da zariju iglu u njega. Slušao je dobro poznati glas kako mu govori riječi koje prepoznaje: miran i dobro. Onda je shvatio da sam ga ubio. Trenutak prije nego što je izdahnuo, pomislio je, morao je pomisliti, ja bih to pomislio: ovo sa čime sam živio, ovo što sam mislio da poznajem, ovo čemu sam vjerovao, kakav je to monstrum?“

Epizoda s psom nije presudna sa stajališta narativne ekonomije romana, ali je vrlo značajna utoliko što egzemplarno izvodi parezijski govor do njegovih krajnjih konzekvenci, virtualnog samouništenja u nesmiljenom destruiranju pripovjedačeve slike o samome sebi. Ono što je, međutim, u toj epizodi presudno, činjenica je da takvo sagledavanje biva omogućeno tek fantazmatskim izmještanjem pogleda u zamišljenu perspektivu psa: i opet, pokušaj dosezanja realnog osujećen je i onemogućen regresijom na fantaziju, na registar imaginarnog. Roman se neprestano poigrava sličnim paradoksima, istražujući uvjete i granice vlastite artikulacije, potkopavajući tvrdnje koje iznosi: načelna nemoć umjetnosti ukršta se s emfatičkim autopoetičkim opisima pisanja kao „zavođenja izvanrednog stanja“ i „simboličke kastracije“ protivnika, kritika političke ljevice i njene „presumpcije nevinosti“ narodnih masa sukobljava se s brehtijanski angažiranim, neporecivo ljevičarskim razumijevanjem književnosti i umjetnosti kao polja za nastavak političke borbe i polemike... Između krajnosti: to je primjeren štulićevski naziv za Nikolaidisovu strategiju razapinjanja pisma opozicijskim ekstremima, za intenzivno osciliranje gustih intervala teksta ekstenzivnim poljem napetosti koje uspostavljaju udaljene, kontradiktorne poetičke amplitude. Taj je rascjep paradoksalni, dislocirani oslonac romana, prelomljena kralježnica teksta. Tek se oko njega gradi promišljena međuigra dvaju pripovjednih tokova. S jedne strane, povezani su kroz previše paralelizama da bismo ih mogli tretirati kao slučajan spoj, krivo srastanje, kao što su to implicitno činile dosadašnje kritike romana: osim presudnog motiva odsutnih tekstova, tu su još i podudarno traumatični odnosi, bolesti i smrti unutar obitelji, neispunjena očekivanja svećenikove majke i pripovjedačeve bake, potom lov na vještice u crnogorskoj provinciji kao jasan odjek medijskog progona naratora... Ova su preklapanja onda, s druge strane, pozadina na kojoj se preciznije ističu brojne strukturne opreke. Pripovijest o skandalu, tako, izgrađena je na faktografiji, na prodoru „stvarnosti“ u tekst; nasuprot tome, fikcionalnost je pripovijesti o svećeniku snažno naglašena višestrukim posredovanjem priče, nazivanjem likova početnim slovom njihovih imena i pripovjedačevim metafikcionalnim razmišljanjem o različitim smjerovima kojima bi mogao voditi priču. Dalje, dok je pripovijest o skandalu obilježena eklatantno svjetovnim motivima političkih sukoba i polemika, dotle su svećenikova unutarnja previranja i samopropitivanja upisana unutar koordinata njegove vjere. Ovu opoziciju treba dodatno zaoštriti: nije riječ samo o razlici između svjetovnog i religioznog angažmana, nego, temeljnije, o razlici između aktivnog i kontemplativnog životnog stava, razlici kakvu je, recimo, eksplicirao završetak Nikolaidisova romana Mimesis. Svećenikov je ključni izbor onaj između, s jedne strane, svjetovne ljubavi prema majci i intervencije plaćanjem njenog liječenja te, s druge, uzdržavanja od čina i povlačenja u molitvu. Pripovjedačev je izbor, opet, onaj između povučenog, kontemplativnog pisanja romana o tom svećeniku i neposrednog novinarsko-polemičkog angažmana. Ako postoji zaključak koji Odlaganje. Parezija pritom donosi, on je očekivano mračan. Kao što svećenikova odluka kasni, kao što naratorov medijski komentar nimalo ne mijenja stvari, tako je svaka intervencija uzaludna, svako djelovanje promašeno. Istodobno, baš kao što svećenikovo pretpostavljanje univerzalnog religijskog dobra vlastitim partikularnim osjećajima donosi samo nesreću, baš kao što naratorova želja da napiše roman ostaje osujećena, tako ni povlačenje iz svijeta ne nudi razrješenje. Preostaje ustrajavati na izgubljenim bitkama, pisati o nemogućnosti pisanja, svjedočiti poraze. Odlaganju. Pareziji pronaći ćemo više mana, stilskih kvrgavosti, kompozicijskih spoticanja i motivskih neinventivnosti. Svoju osnovnu intenciju ona je, međutim, do kraja opravdala: ispisala je dosljedno vlastite granice, izvrnula pred čitatelja utrobu teksta i nametnula se kao iznimno moćna kronika nemoći.

 

Tekst preuzet iz Quoruma

poezija

Ana Škvorc: Strahujete li da se neću uklopiti?

Ana Škvorc (1991., Čakovec) prethodno je poeziju objavljivala u Temi i Poeziji. Studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

poezija

Lara Mitraković: Lov na ptice pjevice

Lara Mitraković (Split, 1992.) studira kroatistiku i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, poezija joj je objavljena u više časopisa, zbornika i portala, a 2016. pobijedila je na natječaju za književnu nagradu Grada Karlovca "Zdravko Pucak" rukopisom "Brojanje pogrešaka". Članica je književne grupe 90+.

proza

Sven Popović: Ulomak iz romana 'Uvjerljivo drugi'

Nekada se čini: sve se obrnulo. Klinci odrastaju brže, ali sporije postaju odrasli. Svijet je vruć krumpir, tridesete su nove osamnaeste, a velike priče o odgovornosti predane su sve samo ne odgovorno – i treba plesati što dulje –ili tako barem u jednom novozagrebačkom naselju izgleda Emiru, Iliji i Fricu, a najviše onome oko koga se sve vrti, Mladome Piscu, bezimenom junaku novog romana Svena Popovića.
Nakon Neba u kaljuži (Meandar, 2015.), Popović je ove godine objavio i 'Uvjerljivo drugi' roman (Fraktura) iz kojeg donosimo dio uvodnog poglavlja.

poezija

Vigor Vukotić: Geometrija kolodvora

Vigor Vukotić (1991., Zagreb) diplomirao je antropologiju i etnologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nagrađivan je na Goranovom proljeću u kategoriji srednje škole, a pjesme i kratke priče objavljivao je u Vijencu, Republici i UBIQ-u. Član je Književne grupe 90+.

proza

Viktorija Božina: Ulomak iz romana 'Turbofolk'

Viktorija Božina rođena je 1990. u Zadru gdje pohađa diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti. Tri godine boravila je u Americi gdje je završila studij informatike. Roman iz kojeg donosimo ulomak uskoro će ugledati svjetlo dana u izdanju Sandorfa.

poezija

Maša Seničić: Nametljive oaze

Maša Seničić (1990., Beograd) je scenaristkinja, pjesnikinja i esejistkinja. Završila je master studije Teorije dramskih umjetnosti i medija, a trenutno pohađa doktorske znanstvene studije na istom. Surađivala je na različitim domaćim i međunarodnim projektima, kao autor i suradnik na filmu, a zatim u kazalištu, na radiju i brojnim festivalima. Jedan je od izbornika programa Hrabri Balkan u okviru Festivala autorskog filma, kao i jedna od osnivača i koordinatorica edukativnih programa Filmkulture. 2015. objavljena joj je zbirka poezije “Okean” (Mladi Dis). Radi kao urednica i razvija nekoliko autorskih projekata koji uporište nalaze u teoriji kulture, studijama sjećanja i promišljanju različitih aspekata internet umjetnosti.

poezija

Josip Vdović: Zračna struja

Josip Vdović rođen je 1992. u Zagrebu gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirao povijest. Dosad svoju poeziju nigdje nije objavljivao.

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - POBJEDNIČKA PRIČA

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

poezija

Ana Miković: Pjesme

Ana Miković rođena je 1987. u Beogradu gdje je diplomirala na katedri za srpsku književnost s južnoslavenskim književnostima. Dio je glazbeno-poetske trupe Nebograd.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg