kritika

Aparat za gašenje gašenja

Branko Čegec, Zapisi iz pustog jezika, Meandarmedia, Zagreb, 2011.
Piše: Marko Pogačar

Jedan od viđenijih naših pjesnika srednje generacije, urednik, esejist i kritičar Branko Čegec, javio se u razmaku od samo nekoliko mjeseci s dvije razmjerno opširne pjesničke knjige. Pretposljednja, šesta po redu, jest ili bi barem trebala biti značajan događaj, udarac koji bi u dosta prostranom no ne baš ludo dinamičnom ringu domaće pjesničke proizvodnje trebao ostati zapamćen.



 

Ne nekim radikalnim poetičkim novumom, neotkrivenim tematskim spektrom ili novim interpretativnim horizontom, već visokom izvedbenom i estetskom razinom te nevjerojatnom tekstualnom energijom koju od početka do kraja emanira. Aktualnost dominantnih tema, pa i ideološki rakurs njihove lirske refleksije, dojmu ipak sasvim sigurno neće odmoći.

            Knjiga semantički izrazito gustoga naslova uokvirena je citatima iz 'Šume' Anke Žagar i Mallarméove kapitalne poeme, a oba se na svoj način bave dometima i ograničenima središnjeg simboličkog sustava; jezičnog koda. U naznačeni bi se citatni prosede, čini se, lijepo uklopila i ona famozna Magritteova (ne)lula: riječ je na neki način o sabotaži vlastita medija, njegovom prokazivanju, piljenju grane na kojoj sjedi – kako u svrhu njegove ideološke demistifikacije same, tako i njenih estetskih konzekvenci.

Postaviti je pitanje od čega je taj naslovni jezik ispražnjen? Je li riječ samo o lirskoj inačici poststrukturalističkih i dekonstruktivističkih filozofijskih izvoda, uz jednu očitu visoko-modernističku referencu? Iako pobrojanom ne može umaći, potonji je prije svega odraz jedne mnogo manje moderne no sasvim suvremene puste zemlje koja mu stoji u temelju; koja svojim ekonomskim, političkim, društvenim i kulturnim poretkom hegemonijski generira i definira njegove obrasce, značenjem napučuje i strukturira ničim do 'konsenzusom' ustrojene simbole. Iako će zadrti tekstualisti vjerojatno tvrditi suprotno, taj je jezik, posebno njegove čvrsto kodificirane forme – upravo sjajan indeks pustoši vlastitog svijeta.     

            Čitanje Čegeca tako je nužno započeti čitanjem njegova jezika. A jezik je to kao samoopisni mehanizam, sveobuhvatni simulakrum – jezik koji znači sve i ne znači ništa, jezik svakodnevice, ulica i medija, visoke i pop-kulture i državnog aparata, jezik raslojen barem koliko društvo u kojem postoji; klasno baždaren jezik koji se nastoji prikazati univerzalnim i za sve jednakim. Čegec, prema davno utvrđenoj modernističkoj praksi, iskazima pristupa parataktički, uvodi svojevrsnu uravnilovku supostojećih registara, i tome zatim pridodaje postmodernu uravnilovku ideja i vrijednosti, ne ugrožavajući ipak čvrstu, dominantnu fokalizaciju lirskoga kazivača koji najrazličitije tekstom prelomljene diskurse orkestrira u prepoznatljivo intoniranu cjelinu. 

            Knjiga, koja već listanjem priziva strogi binarni ritam, strukturirana je pravilnom izmjenom plakatnih, i grafički kapitalom izdvojenih eksklamatornih krokija na lijevoj, te pjesama u proznom slogu na desnoj strani. Pritom ti kraći kondenzati (koji ponekad funkcioniraju kao svojevrstan sažetak pjesme), iako naizgled nemaju daha za pjesmu, katkad djeluju strože i zaokruženije od jednako fragmentarnih no višestruko dužih i mjestimice prezakrčenih sastavaka koji ih slijede. U oba slučaja riječ je o često pseudonarativno uokvirenim jezičnim bujicama premreženim jasno ili tek jedva isprativim citatima, parafrazama i aluzijama najrazličitijeg spektra (od Dedića i Jergovića, preko Brechta i Koče Racina do poslovica i popularnih šlagera), snažno obilježenim kolokvijalizmima i vulgarizmima, paradoksom i apsurdom. Njihov kraj u principu je proizvoljan, tek gramatički omeđen. Uvršteni sastavci, njih sve skupa stotinjak, zamišljeni su kao otvoreni, u načelu nedovršivi tekstovi, samo jedna u nizu potencijalno beskrajnih replika. Sjajno to ilustrira već kraj prve pjesme, (retoričko?) pitanje odakle dopire jeka? eka? ka? Ovaj automatski 'nastavak' komunikacije – diseminacija i preoblikovanje poruke bez kontrole govornika i neovisno o njegovoj volji – ima i svoje naličje, koje nas vraća hegemonijskom problemu s početka. Jezik je, naime, također nužno podvrći ideološkoj kritici; razlučiti postojeće glasove i pripadajuće poruke od dobro maskirane sistemske jeke. 

            Čegec u Zapisima nudi neku vrstu sinteze dviju dominanti svoga pjesničkog rada. S jedne strane riječ je o povratku vitalizmu, libidalnosti i karnalnosti, ali i jezičnoj ukotvljenosti njegovih prvih knjiga s početka osamdesetih godina, Eros-Europa-Arafat i Zapadno-istočni spol, a s druge o uvjetno rečeno tanathosu, neoegzistencijalnoj, pa i 'stvarnosnoj' popudbini nekih kasnijih naslova, njihovoj sklonosti propitivanju materijalnoga svijeta oko sebe. Garnirano je to vjerojatno i iskustvom Malešove Prakse laži, Bibe i Placeba,  novijih Gulinovih knjiga i nekih drugih pjesničkih pisama, no na jedan sasvim zavodljiv i autentičan način.

Mrak iz Emilijinih očiju procurio je, razlio se kao neka zajebana tinta svuda oko sebe, a iz nje je izrasla ova, opet ću reći, nevjerojatno energična knjiga; tekst koji je katkad teško zauzdati. Brankovim rječnikom: ne dam se ugasiti, ne dam! neka gori!  

 

Tekst preuzet iz Quoruma

o nama

Nagradu Sedmica i Kritična masa za mlade pisce dobila je Marina Gudelj

Pobjednica ovogodišnje Nagrade Sedmica i Kritična masa za mlade autore je Marina Gudelj (1988.) iz Splita.
Marina Gudelj nagrađena je za priču "Lee".
U užem izboru Nagrade za 2017. bili su: Alen Brlek, Katja Grcić, Marko Gregur, Marina Gudelj, Mira Petrović, Iva Sopka i Ana Rajković.
Ovo je treća godina Nagrade koju sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).

intervju

Marina Gudelj: Mi smo generacija koja je dobila ostatke neke ranije i uljuljala se u pasivnost

Predstavljamo uži izbor Nagrade Sedmica&Kritična masa

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - UŽI IZBOR

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

proza

Elena Ferrante: Genijalna prijateljica

Romani Elene Ferrante s razlogom su postali svjetske uspješnice i jedan od književnih fenomena ovog desetljeća, kako po odazivu publike u različitim zemljama, tako i po sudu kritike.
"Genijalna prijateljica" – prvi je dio romaneskne tetralogije o Eleni i Lili, pronicljivim i inteligentnim djevojkama iz Napulja koje žele stvoriti život u okrilju zagušujuće, nasilne kulture.
Ovdje donosimo uvodna poglavlja romana, a knjigu u cjelini - što preporučujemo - možete pročitati u izdanju "Profila".
Roman je s talijanskog prevela Ana Badurina.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

poezija

Ognjen Obradović: Oticanja

Ognjen Obradović (1992., Užice, Srbija) diplomirao je dramaturgiju na FDU u Beogradu, a trenutno je na poslijediplomskom studiju Teorije dramskih umjetnosti, medija i kulture na istom fakultetu. Izvedene su mu drame i radio drame: Nedelja: juče, danas, sutra (2013., BDP), Put u Lisabon (2015., Radio Beograd), Da mi je da spustim ovu suzu (2016., Radio Beograd).
Donosimo nekoliko pjesama iz zbirke poezije Oticanja (2016.), za koju je Obradović dobio nagradu Mladi Dis.

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg