kritika

Aparat za gašenje gašenja

Branko Čegec, Zapisi iz pustog jezika, Meandarmedia, Zagreb, 2011.
Piše: Marko Pogačar

Jedan od viđenijih naših pjesnika srednje generacije, urednik, esejist i kritičar Branko Čegec, javio se u razmaku od samo nekoliko mjeseci s dvije razmjerno opširne pjesničke knjige. Pretposljednja, šesta po redu, jest ili bi barem trebala biti značajan događaj, udarac koji bi u dosta prostranom no ne baš ludo dinamičnom ringu domaće pjesničke proizvodnje trebao ostati zapamćen.



 

Ne nekim radikalnim poetičkim novumom, neotkrivenim tematskim spektrom ili novim interpretativnim horizontom, već visokom izvedbenom i estetskom razinom te nevjerojatnom tekstualnom energijom koju od početka do kraja emanira. Aktualnost dominantnih tema, pa i ideološki rakurs njihove lirske refleksije, dojmu ipak sasvim sigurno neće odmoći.

            Knjiga semantički izrazito gustoga naslova uokvirena je citatima iz 'Šume' Anke Žagar i Mallarméove kapitalne poeme, a oba se na svoj način bave dometima i ograničenima središnjeg simboličkog sustava; jezičnog koda. U naznačeni bi se citatni prosede, čini se, lijepo uklopila i ona famozna Magritteova (ne)lula: riječ je na neki način o sabotaži vlastita medija, njegovom prokazivanju, piljenju grane na kojoj sjedi – kako u svrhu njegove ideološke demistifikacije same, tako i njenih estetskih konzekvenci.

Postaviti je pitanje od čega je taj naslovni jezik ispražnjen? Je li riječ samo o lirskoj inačici poststrukturalističkih i dekonstruktivističkih filozofijskih izvoda, uz jednu očitu visoko-modernističku referencu? Iako pobrojanom ne može umaći, potonji je prije svega odraz jedne mnogo manje moderne no sasvim suvremene puste zemlje koja mu stoji u temelju; koja svojim ekonomskim, političkim, društvenim i kulturnim poretkom hegemonijski generira i definira njegove obrasce, značenjem napučuje i strukturira ničim do 'konsenzusom' ustrojene simbole. Iako će zadrti tekstualisti vjerojatno tvrditi suprotno, taj je jezik, posebno njegove čvrsto kodificirane forme – upravo sjajan indeks pustoši vlastitog svijeta.     

            Čitanje Čegeca tako je nužno započeti čitanjem njegova jezika. A jezik je to kao samoopisni mehanizam, sveobuhvatni simulakrum – jezik koji znači sve i ne znači ništa, jezik svakodnevice, ulica i medija, visoke i pop-kulture i državnog aparata, jezik raslojen barem koliko društvo u kojem postoji; klasno baždaren jezik koji se nastoji prikazati univerzalnim i za sve jednakim. Čegec, prema davno utvrđenoj modernističkoj praksi, iskazima pristupa parataktički, uvodi svojevrsnu uravnilovku supostojećih registara, i tome zatim pridodaje postmodernu uravnilovku ideja i vrijednosti, ne ugrožavajući ipak čvrstu, dominantnu fokalizaciju lirskoga kazivača koji najrazličitije tekstom prelomljene diskurse orkestrira u prepoznatljivo intoniranu cjelinu. 

            Knjiga, koja već listanjem priziva strogi binarni ritam, strukturirana je pravilnom izmjenom plakatnih, i grafički kapitalom izdvojenih eksklamatornih krokija na lijevoj, te pjesama u proznom slogu na desnoj strani. Pritom ti kraći kondenzati (koji ponekad funkcioniraju kao svojevrstan sažetak pjesme), iako naizgled nemaju daha za pjesmu, katkad djeluju strože i zaokruženije od jednako fragmentarnih no višestruko dužih i mjestimice prezakrčenih sastavaka koji ih slijede. U oba slučaja riječ je o često pseudonarativno uokvirenim jezičnim bujicama premreženim jasno ili tek jedva isprativim citatima, parafrazama i aluzijama najrazličitijeg spektra (od Dedića i Jergovića, preko Brechta i Koče Racina do poslovica i popularnih šlagera), snažno obilježenim kolokvijalizmima i vulgarizmima, paradoksom i apsurdom. Njihov kraj u principu je proizvoljan, tek gramatički omeđen. Uvršteni sastavci, njih sve skupa stotinjak, zamišljeni su kao otvoreni, u načelu nedovršivi tekstovi, samo jedna u nizu potencijalno beskrajnih replika. Sjajno to ilustrira već kraj prve pjesme, (retoričko?) pitanje odakle dopire jeka? eka? ka? Ovaj automatski 'nastavak' komunikacije – diseminacija i preoblikovanje poruke bez kontrole govornika i neovisno o njegovoj volji – ima i svoje naličje, koje nas vraća hegemonijskom problemu s početka. Jezik je, naime, također nužno podvrći ideološkoj kritici; razlučiti postojeće glasove i pripadajuće poruke od dobro maskirane sistemske jeke. 

            Čegec u Zapisima nudi neku vrstu sinteze dviju dominanti svoga pjesničkog rada. S jedne strane riječ je o povratku vitalizmu, libidalnosti i karnalnosti, ali i jezičnoj ukotvljenosti njegovih prvih knjiga s početka osamdesetih godina, Eros-Europa-Arafat i Zapadno-istočni spol, a s druge o uvjetno rečeno tanathosu, neoegzistencijalnoj, pa i 'stvarnosnoj' popudbini nekih kasnijih naslova, njihovoj sklonosti propitivanju materijalnoga svijeta oko sebe. Garnirano je to vjerojatno i iskustvom Malešove Prakse laži, Bibe i Placeba,  novijih Gulinovih knjiga i nekih drugih pjesničkih pisama, no na jedan sasvim zavodljiv i autentičan način.

Mrak iz Emilijinih očiju procurio je, razlio se kao neka zajebana tinta svuda oko sebe, a iz nje je izrasla ova, opet ću reći, nevjerojatno energična knjiga; tekst koji je katkad teško zauzdati. Brankovim rječnikom: ne dam se ugasiti, ne dam! neka gori!  

 

Tekst preuzet iz Quoruma

poezija

Ana Škvorc: Strahujete li da se neću uklopiti?

Ana Škvorc (1991., Čakovec) prethodno je poeziju objavljivala u Temi i Poeziji. Studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

poezija

Lara Mitraković: Lov na ptice pjevice

Lara Mitraković (Split, 1992.) studira kroatistiku i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, poezija joj je objavljena u više časopisa, zbornika i portala, a 2016. pobijedila je na natječaju za književnu nagradu Grada Karlovca "Zdravko Pucak" rukopisom "Brojanje pogrešaka". Članica je književne grupe 90+.

proza

Sven Popović: Ulomak iz romana 'Uvjerljivo drugi'

Nekada se čini: sve se obrnulo. Klinci odrastaju brže, ali sporije postaju odrasli. Svijet je vruć krumpir, tridesete su nove osamnaeste, a velike priče o odgovornosti predane su sve samo ne odgovorno – i treba plesati što dulje –ili tako barem u jednom novozagrebačkom naselju izgleda Emiru, Iliji i Fricu, a najviše onome oko koga se sve vrti, Mladome Piscu, bezimenom junaku novog romana Svena Popovića.
Nakon Neba u kaljuži (Meandar, 2015.), Popović je ove godine objavio i 'Uvjerljivo drugi' roman (Fraktura) iz kojeg donosimo dio uvodnog poglavlja.

poezija

Vigor Vukotić: Geometrija kolodvora

Vigor Vukotić (1991., Zagreb) diplomirao je antropologiju i etnologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nagrađivan je na Goranovom proljeću u kategoriji srednje škole, a pjesme i kratke priče objavljivao je u Vijencu, Republici i UBIQ-u. Član je Književne grupe 90+.

proza

Viktorija Božina: Ulomak iz romana 'Turbofolk'

Viktorija Božina rođena je 1990. u Zadru gdje pohađa diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti. Tri godine boravila je u Americi gdje je završila studij informatike. Roman iz kojeg donosimo ulomak uskoro će ugledati svjetlo dana u izdanju Sandorfa.

poezija

Maša Seničić: Nametljive oaze

Maša Seničić (1990., Beograd) je scenaristkinja, pjesnikinja i esejistkinja. Završila je master studije Teorije dramskih umjetnosti i medija, a trenutno pohađa doktorske znanstvene studije na istom. Surađivala je na različitim domaćim i međunarodnim projektima, kao autor i suradnik na filmu, a zatim u kazalištu, na radiju i brojnim festivalima. Jedan je od izbornika programa Hrabri Balkan u okviru Festivala autorskog filma, kao i jedna od osnivača i koordinatorica edukativnih programa Filmkulture. 2015. objavljena joj je zbirka poezije “Okean” (Mladi Dis). Radi kao urednica i razvija nekoliko autorskih projekata koji uporište nalaze u teoriji kulture, studijama sjećanja i promišljanju različitih aspekata internet umjetnosti.

poezija

Josip Vdović: Zračna struja

Josip Vdović rođen je 1992. u Zagrebu gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirao povijest. Dosad svoju poeziju nigdje nije objavljivao.

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - POBJEDNIČKA PRIČA

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

poezija

Ana Miković: Pjesme

Ana Miković rođena je 1987. u Beogradu gdje je diplomirala na katedri za srpsku književnost s južnoslavenskim književnostima. Dio je glazbeno-poetske trupe Nebograd.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg