proza

Kalendar Maja

Zoran Ferić

Dobitnik ovogodišnje nagrade Jutarnjeg lista za prozu, roman "Kalendar Maja" Zorana Ferića, uz to što je hvaljen od kritike i knjižarski je hit. Ako još niste kupili knjigu - ovdje možete obaviti ono zavirivanje i malo čitanja, prije nego se odlučite... Dakle: dva odlomka iz poglavlja „Il silenzio“ iz Kalendara Maja.



 

 

Iz poglavlja „Il silenzio“; Zoran Ferić: Kalendar Maja

 

6.

 

 

            U ljeto, na kraju drugog razreda gimnazije, morao sam po očevom naputku otići u zgradu Vjesnika na Cvjetnom trgu i za mali oglasnik Večernjeg lista predati oglas sljedećeg sadržaja:“U sobu s kuhinjom, poseban ulaz, primam zaposlenu ženu srednjih godina“ Tako je garsonijera u potkrovlju, koju sam ja trebao koristiti za učenje tokom studija, postala mreža za hvatanje zaposlene žene srednjih godina. Oglas sam predao oko podneva, a već navečer, kad su izašle sutrašnje novine, naš je stan bio u opsadnom stanju. Telefon je stalno zvonio a mi smo se javljali kao automati, s jednim jedinim tekstom:

-Da, poseban ulaz… opremljena kuhinja…ne, nema kupaonice…. Cijena sto pedeset maraka, da, možete pogledati sutra poslije tri, hvala i doviđenja. 

Sutradan kad se otac vratio s posla, ručao i presvukao u kućnu, ali lijepu odjeću, pozvao je i tetu Radu da mu pomogne procijeniti zaposlenu ženu srednjih godina. Govorio je:

-Teta Rada ima iskusno oko, uvjerio sam se u to nebrojeno puta kako ona dobro procjenjuje ljude, vjeruj mi…

I tako je kroz naš stan od popodneva do jedanaest u noći prošla duga procesija žena. Tužne egzistencije radnica, rastavljenih žena koje su muževi potjerali kao i Ljerku, bilo je i onih koje su potjerala djeca a koje su umjesto stanarine nudile i pomoć u kući. Jedno im je bilo zajedničko: nitko ne bi htio njihove živote ni kad bi se jeftino prodavali.

-Nećemo socijalni slučaj – govorio je otac – onda ih se nikako ne možeš riješiti.

Na kraju se izbor suzio na samo jednu ženu. Mislim da je bilo presudno to što je radila u banci, kao i majka prije nego se razboljela, ali i to što je djelovala, kako je rekla teta Rada, kao odlična prilika za oca, a uz to neovisna i poštena. Zvala se Ana i meni je pripala čast da je nazovem na telefon iz usluge i priopćim joj da je izabrana. 

            Kad je stigla sa stvarima, nekoliko je puta silazila dolje u taksi i nosila torbe i najlon vrećice, svratila je kod nas da se dogovorimo o detaljima. Otac joj je rekao da može popiti kavu, ako hoće, ali da je mora sama skuhati jer nas dvojica ne znamo.

-Nema problema – rekla je i otišla u kuhinju. Ubrzo se vratila s kavom, a da prethodno nije pitala gdje stoji džezva ili šećer. . Otac se smjestio preko puta nje, a ja pored njega, pa smo izgledali kao nekakva komisija.

-Razmišljali smo – govorio je – nas dvojica smo sami, mama nam je umrla prije godinu dana…

-Moja sućut – ubacila se Ana.

-…pa smo mislili, naravno ako vi hoćete, da bismo umjesto stanarine rado primili pomoć u kući.

Gledala ga je trenutak u oči, iznenađena, a onda se primirila, srknula gutljaj kave i objasnila:

-To vam ne bi došlo u obzir jer ja radim, ponekad ostajem i poslije radnog vremena, a ponekad opet, kad ima posla, radim i popodne tako da ne mogu preuzeti nikakva druga zaduženja.

Onda je na trenutak zavladala tišina.

-A što je s kupanjem, vidjela sam da nema kupaonice?         

-Imate javno kupalište tu blizu, na Kvaternikovom – rekao je otac, a onda, kao uzgred, spomenuo – a možete i kod nas, to bi se nešto posebno platilo.

-Može – rekla je Ana i tako je naš bilateralni dogovor postignut na obostrano zadovoljstvo.

            Život je išao dalje, a gospođa Ana ostala je kod nas skoro dvije godine. Kroz čitavu moju gimnaziju, a da nikada, ni u kom trenutku, nije mom ocu prestala govoriti vi. Dolazila je na kupanje u principu tri do četiri puta tjedno, i onda je u stanu vladala posebna tišina. Relativno slabašan šum tuša čuo se iz svakog kuta, iz svake sobe, čak i iz špajze koja je bila prilično udaljena od kupaonice. Svi zvukovi kao da su utihnuli, kao ptičice prije potresa, samo je do nas dopiralo to šuštavo padanje vode iz velike ruže stropnog tuša. I svakoga puta tokom tih godina, izlazila bi ogrnuta svojim bademantlom od tirkiznog frotira i s kosom zamotanom u ručnik, noseći svoju pletenu torbu sa stvarima za kupanje. I tek tada, uvijek poslije tuširanja, ostavila bi na ormariću za cipele u hodniku mokru plavu novčanicu od 5000 dinara. Otac taj novac nakon nekog vremena nije više ni gledao, nego bi ga ostavio da tamo stoji danima. Nisam ga dirao niti ja, kao da je zaražen. Stidjeli smo se obojica. Od očeve maglovite ideje o zaposlenoj ženi srednjih godina, ostajala je samo ova mokra novčanica. Ubrzo nakon što se doselila, otac je predložio Ani da se tušira badava, financijski smo se oporavili od majčine bolesti, međutim Ana nikako nije htjela. Inzistirala je da mu govori vi, i da svaki put ostavi tu vlažnu plavu novčanicu. U međuvremenu otac je kupio nekoliko elegantnih odijela, s pripadajućim šeširima, nosio je skupe cipele, što nije do tada bio njegov stil. Ana je to vidjela, uvijek je s njim razgovarala s puno poštovanja, čak srdačno, ponekad bi ga počastila i dodirom po ramenu ili nadlaktici, ali se vlažna novčanica od 5000 dinara uvijek našla na ormariću za cipele. Iz poštovanja prema očevoj namjeri nikada nije u svoju sobu s kuhinjom dovela nekog muškarca, iako je imala poseban ulaz. Pazila je da ne povrijedi oca i to je bilo dirljivo. Zato smo se iznenadili kad smo čuli da se već godinu i pol viđa s jednim čovjekom iz banke, za kojeg se kasnije i udala, a koji je, još kasnije, i nju i njenu majku ubio pištoljem malog kalibra u kuhinji svoje kuće u Kašini. Obavijest o smrti otac je izrezao iz novina i neko je vrijeme stajala na stolu u blagovaonici, pritisnuta rubom kristalne pepeljare. Onda joj se izgubio svaki trag.  

 

 

 

 

7.

 

            U to vrijeme, još dok je Ana stanovala kod nas, u našoj je kući počela velika seksualna revolucija. Prvo su se na očevom noćnom ormariću počele pojavljivati knjige koje do tada nisam vidio: Rakova obratnica, ili De Saedova Justina. Justina je bila ukrašena bezobraznim crtežima, kao i Casanovini memoari, tako da su stari bakropisi koitusa bili prva pornografija koju sam vidio u životu. A onda sam nešto kasnije primijetio da se otac često zatvara u radnu sobu, u koju se ulazilo kroz dvokrilna vrata iz dnevnog boravka, i ostaje unutra oko pola sata. Poslije se otključava i produžuje u kupaonicu. Dok boravi u sobi, stan se zavije u tešku tišinu, iznutra se ne čuje ništa, a ja se pretvaram u uho ne bi li ipak do mene dopro neki, makar i najmanji zvuk, neko šuštanje ili kuckanje, nekakav znak života. Čini mi se, kad god se zaključa u sobu, da otac nakratko umire, a onda se, s veselim zvukom ključa u bravi nanovo rađa, nasmiješen, Oziris koji napušta carstvo tame. Jednom prilikom, kad ga nije bilo kod kuće, pronašao sam gdje drži ključ od srednje ladice djedova pisaćeg stola. Tada sam se prvi put susreo sa šarenim pornografskim sveščicama prošvercanim iz Njemačke i Italije, koje su potpisivali Beate Uhse i Cabalero, perjanice rane evropske porno-industrije. Od tada sam male šarene knjižice tajno dijelio s ocem i obojica smo, naravno, znali za onog drugog, ali nismo ništa govorili. Oko Beate Uhse i njenih sterilnih plavuša s velikim kurcima u ustima, isplela se diskretna zavjera šutnje. Tišina nam je u ovome slučaju pomagala da prebrodimo neugodnost. Kad bi velika priča o kršćanskom zagrobnom životu bila istinita, majka bi s neba vidjela u našem stanu sasvim osobit prizor. U pisaćem stolu njena oca srednja je ladica bila puna pornografskih slikovnica. Ja sam iz škole dolazi ranije nego otac s posla, oko jedan popodne. Uzeo bih nešto iz frižidera i onda, možda čak i žvačući sendvič, uputio se u radnu sobu, namignuo djedovoj slici na zidu, otvarao ladicu i vadio knjižice od kojih su neke imale na uglovima diskretno slijepljene stranice. A moja majka vidjela bi odozgo kako mi se glava i ramena tresu u čudnom ritmu bez glazbe. Prvo polagano, a onda sve brže, kao što je lijeva ruka, prvo polagano, a onda sve brže okretala stranice. Znalo se dogoditi da baš u žaru borbe lijeva ruka nespretno ispusti sklizak papir i knjižica se zatvori u najnezgodnijem trenutku. Tada je sve opet počinjalo ispočetka, a majka bi na nebu sigurno uzdahnula:

-Oh, ne opet Tihomire. Bolje ti je da pišeš zadaću.

A kad bi se sve završilo, na opću radost i kad bih se stvarno počeo baviti zadaćom, otac je, oko pola tri, dolazio s posla. Čuo bih ga kako ostavlja kaput u predsoblju, kako otvara frižider da nešto prigrize, a onda se polagano zaključava u radnu sobu da bi umro za neko kratko, ali značajno vrijeme.

            Jednom, dok je u kuhinji podgrijavao ručak što nam ga je skuhala teta Rada, upitao je ozbiljnim glasom:

-Slavko je predložio da zamijenimo pornografiju, ova je već dosadna. Je li se ti slažeš?

-Da – kimnuo sam glavom, gledajući u pod. Od tada je Beate Uhse u našoj kući godinama bila dostojna zamjena za maćehu.

 

 

 

 

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Ivana Pintarić: Priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je po zanimanju edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana „Gorimo (ali ne boli više)“ ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja proze pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je i priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO.

proza

Marin Ivančić: Karijatida

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marin Ivančić (1991., Karlovac) diplomirani je pravnik na stručnom usavršavanju u Hrvatskoj komori ovlaštenih inženjera geodezije. Od zala birokracije dušu spašava čitanjem, županijskim nogometom, a odnedavno i pisanjem. Igra zadnjeg veznog u NK Dobra-Novigrad na Dobri, ima dobar udarac i pregled igre. Čitalački ukus mu je hipsterski eklektičan. Ovo mu je prvi objavljeni rad.

proza

Jelena Petković: Japan

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jelena Petković (1984.) diplomirala je povijest i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Živi i radi u Vukovaru.

proza

Luiza Bouharaoua: Zvučni zid

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luiza Bouharaoua (1985., Split) diplomirala je kroatistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Splitu. Radi u Skribonautima. Prevodi i piše. Prevela je roman Rachel Kushner "Bacači plamena" (Profil, 2017.). Kratke priče objavljivala je u The Split Mindu, Fantomu Slobode i na portalima Kritična masa i Nema. Priče su joj izvođene u na Trećem programu hrvatskog radija. Uvrštena je u regionalni zbornik "Izvan koridora - najbolja kratka priča" (VBZ, 2011.) i antologiju hrvatske mlade proze "Bez vrata, bez kucanja" (Sandorf, 2012.). Finalistica je natječaja Festivala europske kratke priče u 2016. i 2017. godini. Dobitnica je nagrade Ulaznica za kratku priču te nagrade Prozak za najbolji prozni rukopis autora/ica do 35 godina. U 2019. izlazi joj Prozakom nagrađeni prvijenac.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Jan Bolić: Mrtvi kanal (ulomak iz neobjavljenog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jan Bolić (1995., Rijeka) je autor koji boluje od progresivne bolesti spinalne mišićne atrofije tip 2 zbog koje ne može pomaknuti gotovo nijedan dio tijela, no i dalje, bez obzira na progresiju bolesti, uspijeva pisati s dva prsta koja još uvijek može pomaknuti i s njima stvara književna djela. Dosad je objavio dvije knjige: zbirku poezije „Trenutci“ (2016.) i zbirku poezije i proznih zapisa „Može biti lijepo“ (2017.). Jedna pjesma objavljena je i u zbirci poezije skupine autora iz cijele RH naziva „Petrinjske staze“ iz Petrinje. Povremeno objavljuje svoje radove na književnim portalima i svom Facebook profilu U trećoj knjizi odlučio se pozabaviti žanrom krimića.

proza

Andrea Bauk: Kult užarene krune

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Andrea Bauk (1985., Rijeka) je završila stručni studij vinarstva u Poreču nakon kojeg je radila razne poslove. Teme njezinog pisanja su SF, međuljudski, pogotovo obiteljski odnosi i tabu teme, a njezini likovi redovito su autsajderi i mizantropi. Nekoliko njezinih priča i pjesama objavljene su u sklopu književnih natječaja.

proza

Luka Katančić: Papirnati poljubac

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Katančić (1996., Zagreb) student je Pravnog fakulteta u Zagrebu. 2014. i 2015. godine osvojio je treće nagrade: „Stanislav Preprek“, „Joan Flora“, „Pavle Popović“, „Janoš Siveri“, „Rade Tomić“ te drugu nagradu „Duško Trifunović“ u Novom Sadu za poeziju u kategoriji do 30 godina.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg