proza

Kalendar Maja

Zoran Ferić

Dobitnik ovogodišnje nagrade Jutarnjeg lista za prozu, roman "Kalendar Maja" Zorana Ferića, uz to što je hvaljen od kritike i knjižarski je hit. Ako još niste kupili knjigu - ovdje možete obaviti ono zavirivanje i malo čitanja, prije nego se odlučite... Dakle: dva odlomka iz poglavlja „Il silenzio“ iz Kalendara Maja.



 

 

Iz poglavlja „Il silenzio“; Zoran Ferić: Kalendar Maja

 

6.

 

 

            U ljeto, na kraju drugog razreda gimnazije, morao sam po očevom naputku otići u zgradu Vjesnika na Cvjetnom trgu i za mali oglasnik Večernjeg lista predati oglas sljedećeg sadržaja:“U sobu s kuhinjom, poseban ulaz, primam zaposlenu ženu srednjih godina“ Tako je garsonijera u potkrovlju, koju sam ja trebao koristiti za učenje tokom studija, postala mreža za hvatanje zaposlene žene srednjih godina. Oglas sam predao oko podneva, a već navečer, kad su izašle sutrašnje novine, naš je stan bio u opsadnom stanju. Telefon je stalno zvonio a mi smo se javljali kao automati, s jednim jedinim tekstom:

-Da, poseban ulaz… opremljena kuhinja…ne, nema kupaonice…. Cijena sto pedeset maraka, da, možete pogledati sutra poslije tri, hvala i doviđenja. 

Sutradan kad se otac vratio s posla, ručao i presvukao u kućnu, ali lijepu odjeću, pozvao je i tetu Radu da mu pomogne procijeniti zaposlenu ženu srednjih godina. Govorio je:

-Teta Rada ima iskusno oko, uvjerio sam se u to nebrojeno puta kako ona dobro procjenjuje ljude, vjeruj mi…

I tako je kroz naš stan od popodneva do jedanaest u noći prošla duga procesija žena. Tužne egzistencije radnica, rastavljenih žena koje su muževi potjerali kao i Ljerku, bilo je i onih koje su potjerala djeca a koje su umjesto stanarine nudile i pomoć u kući. Jedno im je bilo zajedničko: nitko ne bi htio njihove živote ni kad bi se jeftino prodavali.

-Nećemo socijalni slučaj – govorio je otac – onda ih se nikako ne možeš riješiti.

Na kraju se izbor suzio na samo jednu ženu. Mislim da je bilo presudno to što je radila u banci, kao i majka prije nego se razboljela, ali i to što je djelovala, kako je rekla teta Rada, kao odlična prilika za oca, a uz to neovisna i poštena. Zvala se Ana i meni je pripala čast da je nazovem na telefon iz usluge i priopćim joj da je izabrana. 

            Kad je stigla sa stvarima, nekoliko je puta silazila dolje u taksi i nosila torbe i najlon vrećice, svratila je kod nas da se dogovorimo o detaljima. Otac joj je rekao da može popiti kavu, ako hoće, ali da je mora sama skuhati jer nas dvojica ne znamo.

-Nema problema – rekla je i otišla u kuhinju. Ubrzo se vratila s kavom, a da prethodno nije pitala gdje stoji džezva ili šećer. . Otac se smjestio preko puta nje, a ja pored njega, pa smo izgledali kao nekakva komisija.

-Razmišljali smo – govorio je – nas dvojica smo sami, mama nam je umrla prije godinu dana…

-Moja sućut – ubacila se Ana.

-…pa smo mislili, naravno ako vi hoćete, da bismo umjesto stanarine rado primili pomoć u kući.

Gledala ga je trenutak u oči, iznenađena, a onda se primirila, srknula gutljaj kave i objasnila:

-To vam ne bi došlo u obzir jer ja radim, ponekad ostajem i poslije radnog vremena, a ponekad opet, kad ima posla, radim i popodne tako da ne mogu preuzeti nikakva druga zaduženja.

Onda je na trenutak zavladala tišina.

-A što je s kupanjem, vidjela sam da nema kupaonice?         

-Imate javno kupalište tu blizu, na Kvaternikovom – rekao je otac, a onda, kao uzgred, spomenuo – a možete i kod nas, to bi se nešto posebno platilo.

-Može – rekla je Ana i tako je naš bilateralni dogovor postignut na obostrano zadovoljstvo.

            Život je išao dalje, a gospođa Ana ostala je kod nas skoro dvije godine. Kroz čitavu moju gimnaziju, a da nikada, ni u kom trenutku, nije mom ocu prestala govoriti vi. Dolazila je na kupanje u principu tri do četiri puta tjedno, i onda je u stanu vladala posebna tišina. Relativno slabašan šum tuša čuo se iz svakog kuta, iz svake sobe, čak i iz špajze koja je bila prilično udaljena od kupaonice. Svi zvukovi kao da su utihnuli, kao ptičice prije potresa, samo je do nas dopiralo to šuštavo padanje vode iz velike ruže stropnog tuša. I svakoga puta tokom tih godina, izlazila bi ogrnuta svojim bademantlom od tirkiznog frotira i s kosom zamotanom u ručnik, noseći svoju pletenu torbu sa stvarima za kupanje. I tek tada, uvijek poslije tuširanja, ostavila bi na ormariću za cipele u hodniku mokru plavu novčanicu od 5000 dinara. Otac taj novac nakon nekog vremena nije više ni gledao, nego bi ga ostavio da tamo stoji danima. Nisam ga dirao niti ja, kao da je zaražen. Stidjeli smo se obojica. Od očeve maglovite ideje o zaposlenoj ženi srednjih godina, ostajala je samo ova mokra novčanica. Ubrzo nakon što se doselila, otac je predložio Ani da se tušira badava, financijski smo se oporavili od majčine bolesti, međutim Ana nikako nije htjela. Inzistirala je da mu govori vi, i da svaki put ostavi tu vlažnu plavu novčanicu. U međuvremenu otac je kupio nekoliko elegantnih odijela, s pripadajućim šeširima, nosio je skupe cipele, što nije do tada bio njegov stil. Ana je to vidjela, uvijek je s njim razgovarala s puno poštovanja, čak srdačno, ponekad bi ga počastila i dodirom po ramenu ili nadlaktici, ali se vlažna novčanica od 5000 dinara uvijek našla na ormariću za cipele. Iz poštovanja prema očevoj namjeri nikada nije u svoju sobu s kuhinjom dovela nekog muškarca, iako je imala poseban ulaz. Pazila je da ne povrijedi oca i to je bilo dirljivo. Zato smo se iznenadili kad smo čuli da se već godinu i pol viđa s jednim čovjekom iz banke, za kojeg se kasnije i udala, a koji je, još kasnije, i nju i njenu majku ubio pištoljem malog kalibra u kuhinji svoje kuće u Kašini. Obavijest o smrti otac je izrezao iz novina i neko je vrijeme stajala na stolu u blagovaonici, pritisnuta rubom kristalne pepeljare. Onda joj se izgubio svaki trag.  

 

 

 

 

7.

 

            U to vrijeme, još dok je Ana stanovala kod nas, u našoj je kući počela velika seksualna revolucija. Prvo su se na očevom noćnom ormariću počele pojavljivati knjige koje do tada nisam vidio: Rakova obratnica, ili De Saedova Justina. Justina je bila ukrašena bezobraznim crtežima, kao i Casanovini memoari, tako da su stari bakropisi koitusa bili prva pornografija koju sam vidio u životu. A onda sam nešto kasnije primijetio da se otac često zatvara u radnu sobu, u koju se ulazilo kroz dvokrilna vrata iz dnevnog boravka, i ostaje unutra oko pola sata. Poslije se otključava i produžuje u kupaonicu. Dok boravi u sobi, stan se zavije u tešku tišinu, iznutra se ne čuje ništa, a ja se pretvaram u uho ne bi li ipak do mene dopro neki, makar i najmanji zvuk, neko šuštanje ili kuckanje, nekakav znak života. Čini mi se, kad god se zaključa u sobu, da otac nakratko umire, a onda se, s veselim zvukom ključa u bravi nanovo rađa, nasmiješen, Oziris koji napušta carstvo tame. Jednom prilikom, kad ga nije bilo kod kuće, pronašao sam gdje drži ključ od srednje ladice djedova pisaćeg stola. Tada sam se prvi put susreo sa šarenim pornografskim sveščicama prošvercanim iz Njemačke i Italije, koje su potpisivali Beate Uhse i Cabalero, perjanice rane evropske porno-industrije. Od tada sam male šarene knjižice tajno dijelio s ocem i obojica smo, naravno, znali za onog drugog, ali nismo ništa govorili. Oko Beate Uhse i njenih sterilnih plavuša s velikim kurcima u ustima, isplela se diskretna zavjera šutnje. Tišina nam je u ovome slučaju pomagala da prebrodimo neugodnost. Kad bi velika priča o kršćanskom zagrobnom životu bila istinita, majka bi s neba vidjela u našem stanu sasvim osobit prizor. U pisaćem stolu njena oca srednja je ladica bila puna pornografskih slikovnica. Ja sam iz škole dolazi ranije nego otac s posla, oko jedan popodne. Uzeo bih nešto iz frižidera i onda, možda čak i žvačući sendvič, uputio se u radnu sobu, namignuo djedovoj slici na zidu, otvarao ladicu i vadio knjižice od kojih su neke imale na uglovima diskretno slijepljene stranice. A moja majka vidjela bi odozgo kako mi se glava i ramena tresu u čudnom ritmu bez glazbe. Prvo polagano, a onda sve brže, kao što je lijeva ruka, prvo polagano, a onda sve brže okretala stranice. Znalo se dogoditi da baš u žaru borbe lijeva ruka nespretno ispusti sklizak papir i knjižica se zatvori u najnezgodnijem trenutku. Tada je sve opet počinjalo ispočetka, a majka bi na nebu sigurno uzdahnula:

-Oh, ne opet Tihomire. Bolje ti je da pišeš zadaću.

A kad bi se sve završilo, na opću radost i kad bih se stvarno počeo baviti zadaćom, otac je, oko pola tri, dolazio s posla. Čuo bih ga kako ostavlja kaput u predsoblju, kako otvara frižider da nešto prigrize, a onda se polagano zaključava u radnu sobu da bi umro za neko kratko, ali značajno vrijeme.

            Jednom, dok je u kuhinji podgrijavao ručak što nam ga je skuhala teta Rada, upitao je ozbiljnim glasom:

-Slavko je predložio da zamijenimo pornografiju, ova je već dosadna. Je li se ti slažeš?

-Da – kimnuo sam glavom, gledajući u pod. Od tada je Beate Uhse u našoj kući godinama bila dostojna zamjena za maćehu.

 

 

 

 

o nama

Nagrada Sedmica i Kritična masa 2019. za Miru Petrović

Pobjednica ovogodišnje nagrade "Sedmica i Kritična masa" za mlade prozne autore je Mira Petrović (1989.) iz Splita.
U užem izboru Nagrade za 2019. bili su: Leonarda Bosilj, Iva Hlavač, Toni Juričić, Maja Klarić, Dinko Kreho, Mira Petrović i Iva Sopka.
Ovo je bio četvrti natječaj koji raspisuje Kritična masa, a nagradu sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).
U žiriju nagrade Sedmica i Kritična masa bili su - Viktorija Božina, Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - DOBITNICA NAGRADE 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Dinko Kreho: Zoja

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Počinjemo s objavom radova koji su ušli u širi izbor... Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.) diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je član uredništva dvotjednika za kulturu i društvena pitanja Zarez, te suradnik na projektu Alternativna književna tumačenja (AKT). Autor je knjiga poezije Ravno sa pokretne trake (2006.) i Zapažanja o anđelima (2009.), kao i koautor (s Darijem Bevandom) radiodramskoga krimi serijala Bezdrov (2013.). Književnu kritiku, esejistiku i poeziju u novije vrijeme objavljuje u tjedniku Novosti, na portalima Booksa i Proletter, te u književnom dvomjesečniku Polja. Živi u Zagrebu.

proza

Leonarda Bosilj: Ptice ne lete

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Leonarda Bosilj (2000., Varaždin) studira psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom srednje škole sudjelovala je na literarnim natječajima (LiDraNo, Gjalski za učenike srednjih škola), a ovo je prvi put da šalje svoj rad na neki javni natječaj.

proza

Toni Juričić: Con calma

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Toni Juričić (1990., Labin) diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez i u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. Režirao je kratkometražne filmove (Momentum Mortem, Preludij Sumanutosti, Rosinette) i spotove za glazbene skupine NLV, Barbari, BluVinil, Nellcote i dr. Osnivač je i predsjednik udruge Notturno za produkciju i promicanje audio-vizualne djelatnosti. Pokretač je i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Režirao je monodramu Sv. Absinthia. Dobitnik je nagrade "Slavko Kolar" Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora. Trenutno je na doktorskom studiju u sklopu Sveučilišta u Durhamu.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Iva Hlavač: Humoreske o ženama koje se ne smiju

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Hlavač (1986., Osijek) diplomirala je na pravnom fakultetu u Osijeku. Objavila je dvije zbirke kratkih priča; „I obični ljudi imaju snove“ (2009.) izašla je u sklopu natječaja Matice hrvatske Osijek za osvojeno prvo mjesto, a „Svi smo dobro“ u izdanju Profila (biblioteka Periskop) 2016. godine te je, između ostaloga, dobila stimulaciju Ministarstva kultur za najbolje ostvarenje na području književnog stvaralaštva u 2016. Živi u Valpovu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg