Heidi Julavits iz New Yorka autorica je četiri romana (The Mineral Palace, The Effect of Living Backwards, The Uses of Enchantment, The Vanishers) koji su joj donijeli reputaciju kod kritike, kao i značajnu publiku. Njezine kratke priče i eseji objavljivani su u časopisima Harper's, Esquire, New York Magazine, The New York Time. Urednica je u već famoznom književnom i šire časopisu The Believer iz San Francisca, najutjecajnijem književnom glasilu mlađe-srednje generacije.
Osim što je sjajan pisac živog, a poetično gustog stila, Heidi Julavits uživo je duhovito britka, zainteresirana za sve što je okružuje i nesklona prenemaganju
Nakon što su odabrane top liste najboljih knjiga u 2012, objavljeni finalisti književnih nagrada i proglašeni pobjednici, četvrti roman Heidi Julavits The Vanishers (Doubleday) ostat će jedan od velikih eksperimentalnih romana dekade, zapisao je jedan kritičar. Jesu li vaši romani eksperimentalni i, ako jesu, u kom smislu?
Pretpostavljam da sam, kao mnogi pisci, vjerojatno smještena negdje između ona dva lažna pola realizma i eksperimentalizma. Ali također se ponekad brinem da patim od književnog ekvivalenta tjelesne dismorfije. Nakon što završim roman, uvijek sam prilično sigurna da sam napisala lako čitljiv, pristupačan bestseler, pa zna biti iznenađujuće čuti od kritičara da sam ekscentrična ili idiosinkratična autorica. Ali pretpostavljam da osoba ne bi smatrala vlastiti um - i usto i ono što taj um proizvodi - ekscentričnim ili idiosinkratičnim, zar ne? Njoj bi se sve to činilo prilično normalnim.
U jednom intervjuu izjavili ste da ne razmišljate unaprijed o zapletu. Zašto i koje to posljedice ima na vaše pisanje?
Posljedice su grozne. Posljedica toga što ne planiram zaplete unaprijed je često par godina mučnog prepravljanja. Jednom sam rekla, o retroaktivnom popravljanju zapleta koje nisam isplanirala unaprijed, da se osjećam kao automehaničar s glavom pod haubom koji petlja po motoru toliko dugo da će jednog dana podignuti glavu i otkriti - da automobila više nema. S druge strane, ne mogu zamisliti planiranje zapleta unaprijed. Mislim da je ključ, ubuduće, ne planirati zaplet unaprijed nego se manje oslanjati na zaplete. To je, barem, moj cilj. Želim pronaći način strukturiranja koji nije toliko vezan uz uzročnost. Ako se ovo dogodi, onda se ono vjerojatno mora dogoditi. Radije bih da se ništa NE MORA dogoditi. Ali nešto bi se svejedno događalo.
Gdje biste se smjestili poetički, koji je vaš moto i tko je utjecao na vaš rad?
Nelojalna sam svojim utjecajima. Zaboravim ih čim se zaljubim u nekog drugog pisca. Trenutno sam duboko oduševljena esejima pjesnikinje Mary Ruehle. Lani je izdala zbirku nazvanu 'Madness, Rack and Honey'. To je jedna od onih knjiga od koje imaš osjećaj kao da te najkul, najpametnija osoba na svijetu izabrala za svog novog najboljeg prijatelja.
Što je vaša glavna književna tema?
Rečeno mi je da mi je glavni književni predmet stid. I identitet. Želim da moj glavni književni predmet postane manje sram, a više ponos (koji će dovesti do stida).
Što za vas predstavlja humor i je li bitan za vaše pisanje? Smijete li se dok pišete?
Jednom sam održala čitanje u jednom losanđeleskom muzeju i tijekom čitavog čitanja sam se smijala. Svom vlastitom djelu! Bilo je ponižavajuće! Bila je to priča o čovjeku koji zamišlja da posvuda vidi ljude koji nose crni hrvački triko identičan onome koji je nosio njegov preminuli najbolji prijatelj. Progoni ga taj komad odjeće. Napisala sam je kao odgovor na neke fotografije koje su me trebale inspirirati i inspiriralo me da budem smiješna. Po mom mišljenju, uspjelo je. Priča se zvala 'Multiples of Cohen'.
Urednica ste i suosnivačica književnog časopisa The Beliver koji još nazivaju mlađim New Yorkerom. Kako vam je to uspjelo?
Imali smo sreću što smo postojali unutar izdavačkog fenomena McSweeney's, koji je osnovao Dave Eggers. Tako smo odmah dobili vjerodostojnost i imali pristup McSweeneyjevoj širokoj i odanoj bazi čitatelja. Ali kao časopis, mislim da smo odmah bili jedinstveni i ostali jedinstveni - postoji žanr znan kao 'Believerov esej' koji se ne objavljuje nigdje drugdje. Taj esej je obično neobičan, ali relevantan, ponekad pomalo učen ili štreberski, ali pisan jasnim, društvenim stilom. Uvijek kažem da je čitanje Believera kao kad nađete najzanimljiviju osobu na koktel zabavi, s kojom odjednom razgovarate o austrijskim emigrantima i surfanju.
Kako časopis financijski preživljava?
Obožavam to što nitko nikad ne pita neki časopis: 'Pa, kako to zarađujete TOLIKO NOVCA? Mislim stvarno, KAKO VAM POĐE ZA RUKOM ZGRTANJE TOLIKO LOVE?' Preživljavamo, nemam pojma kako. Podižemo se sami. Ali nisam osoba za brojeve. Nitko, čak ni moja vlastita obitelj nema pouzdanja u mene kad su brojevi u pitanju. To se odnosi i na brojeve naklade. Mogu reći s priličnom sigurnošću da nam je naklada više od 10, a manje od milijun. Ali reći ću i to da, na temelju istraživanja koja sam vršila o književnim časopisima iz prijašnjih vremena, ne mislim da postoji izravna veza između naklade i kulturnog utjecaja. Šokiralo me kad sam saznala da je časopis koji sam uvijek romantizirala kao kulturno važan i koji je bez sumnje i bio kulturno važan na vrhuncu uspjeha imao nakladu od oko 4.000 primjeraka. Neke stvari jednostavno prodru u podzemne vode; kad se to dogodi, posljedice se više ne mogu mjeriti nadzemnim brojevima.
Kakvom vidite budućnost časopisa kao forme?
Vidim budućnost časopisa u obliku 'crema croissanta' koji su me nagovorili da kupim ovog jutra na berlinskom aerodromu.
Jednom ste rekli da mlađi kritičari ne obraćaju pažnju na kompliciranije stvari i pojasnili da je tako što gledaju manje televiziju no vaša generacija. Koje su posljedice toga?
Zapravo sam mislila da je moja generacija gledala više televizije od one prije nas. Ali nazvati to generacijskim je vjerojatno netočno. Mislim na ljude koji gledaju onu vrstu TV programa koju ja gledam - 'Izgubljeni', primjerice. 'Alias'. Ljudi koji gledaju mnogo ne-baš-kvalitetnog TV programa su vjerojatno navikli na - i možda čak očekuju - zaplete koji su zamršeni do apsurda. Mislim da su zato određene serije, kao 'Umorstvo', nedavno viđene kao radikalno drugačije. 'Umorstvo' je bilo tako, tako USPORENO. Ništa se nije događalo, osim umorstva negdje prije sedam dugih epizoda. I tu se opet vraćamo zapletu. Stvarima koje se događaju ili SAMO događaju. Stvarima koje se događaju, bez da se moraju dogoditi.
Kako biste opisali aktualnu književnu scenu New Yorka?
Kad sam u New Yorku, rijetko izlazim iz kuće na događaje vezane uz književnu scenu. Kad izađem, vratim se kući i prijateljima pišem duge mailove pune samoprijezira i žaljenja, a oni mi onda kažu da su ti mailovi među najboljim stvarima koje sam napisala. Što me onda dovodi do još više samoprijezira.
Što znate o hrvatskoj književnosti i želite li doznati išta o hrvatskoj književnoj sceni?
Do kraja ovog festivala otići ću na otprilike četiri puta više književnih događaja nego što sam ih posjetila u SAD-u ove godine. Tako da ću ponosno ustvrditi da znam daleko više o hrvatskoj književnoj sceni nego o američkoj.
_Logo.svg.png){kind=logo}
