poezija

Davor Ivankovac: Krvavoplava pjena

Veli da od osnovne škole, preko srednje pa sve do kraja studija književnosti nije napisao niti jedan jedini stih niti je pomišljao na tako nešto. Čak štoviše, ništa nije toliko mrzio kao poeziju.
Dobro, ne baš mrzio, ali bio ravnodušan, to svakako. Sve do pred kraj 2008. kada je iz čista mora počeo. Tri godine nije imao uspjeha. Onda su neki rekli da je to dobro. Otada uporno piše.



 

Ljubavna 2011. (I Bog je umro, draga…)

 

Jutros mi je rekla dok smo prali zube,

zaljubljen si u svoju jebenu sintaksu i glagole,

ne u mene, i sve ono

što ja jesam…

 

I zar to nije pervertiranje?

 

I kako mogu pokraj nje ovakve, pljunuvši

krvavoplavu pjenu, voljeti više

gramatiku i pravopis.

I sve te imenice, prezente, future neke druge,

pravilnu uporabu genitiva, a ne nju,

ili recimo Domovinu.

 

Htio sam joj reći da su i njene sise samo

pitanje sintakse, stvar jezika i pravilne uporabe

(ali nisam znao kako, nisam imao ideje,

povlačeći tupi žilet preko obraza

napustila me inspiracija),

 

i dodatno pojasniti, draga, slušaj, domovina je

davno krepala, mrtvorođenče bez pelena,

iz čega proizlazi logična jednadžba:

domoljublje = nekrofilija,

i zar to nije pervertiranje?

 

I još je nešto rekla, ali nisam čuo,

zaokupljen već pitanjima sintakse

i pravilne uporabe svega.

 

 

Fraktalna (hrđa decentriranog subjekta)

 

II.

 

I ono što su dobili razdijelili su.

Sebe od sebe i košmare od ljubavi,

mukotrpno kao patetiku od lirike ili

poraze od srama.

 

Gle kako djetinjstvo otpada od zrelosti,

kako simbolika ostaje bez stvarnosti, falusoidna,

poput one kupole od tenka

na nuštarskome križanju.

 

Tablete za želudac ne smanjuju tjeskobu.

 

U slavonskim ravnicama

žučni je kamen postavljen za međašni.

 

 

Dan državnosti

 

Crvena tipka i zelena tableta uspješno preveniraju

pokušaj nove reinterpretacije.

Poneki Hrvat možda naslućuje: Vukovar zapravo nikad nije pao.

Jer ako je doista sve vrijeme bio u nama,

tada je jasnije kakvi smo svi iznutra. Jao!

Čak i Davor Ivankovac, nepoznati pjesnik

iz Vinkovaca, koji unatoč svemu nije

pračovjek i nacionalist.

Što je za jednog Vinkovčanina čudo

samo po sebi neobičnije i veće od

hipotetskog buđenja u središtu ping-pong loptice.

A to može biti:

a) orgazmička bjelina;

b) arktička bjelina;

c) sljepoća iz romana Josea Saramaga,

i što je najvjerojatnije u ovom podneblju

d) katolička predodžba o Raju –

dosadnija i gluplja od nedjeljnih popodneva

po kvartovskim birtijama.

Uvečer, u smiraj, pred tv-ekranom:

vjerujem li u išta od navedenog? 

 

 

Elementarne čestice ljepote (Andreja)

 

Noćas su se pomaknule tektonske ploče

i jutro smo dočekali bliži nego ikad.

 

Zrnatost slike i kristalizaciju osobe

ne moramo izravno povezati:

emocionalno preciziranje može biti i komešanje.

 

Zar i krila noćnih leptira ne ostavljaju

tragove na prstima?

Pjesma je najkrhkije od tuđe ljepote,

provjerljivo njene:

oteti fragmenti labave opstojnosti

kao svjetlucavi ukrasi po

ontološki odsutnoj

božićnoj jelki.

 

Zmaj je fosilizirani motiv pred vratima

tabu teme. Izotopima ugljika datiramo

starost i porijeklo tekstova

koje ćemo tek napisati.

Motiv je ispaljen kroz stotinu senzora

istovremeno,

ključna je poruka nehotice arhivirana.

 

Nedjeljno je predvečerje utorkom popodne

i mogli bismo lako oboljeti od paradoksa -

sezonski i bezopasno,

kao kad prašina netaknutih knjiga

natjera na kihanje.

 

 

Sjeveroistočni

 

Stao sam na obalu mora i vidio: fali pola kopna!

Šav na stolnjaku suštinski dijeli odgovornost.

Slika doma na dnu praznog tanjura.

 

Prostiranje vjetra bešćutno kao obzor

prinosilo je dim iz nazubljenih pogona.

 

I vidio sam sjeverno nebo, grad, odluku:

prozirni kristal u noći. Tako je došla zima,

zatim jesen, pa ona. Jugozapadno od utjehe

stajala je smislena kao čavao za osmijeh.

 

Ribe su udarale u lakirane noge,

papuču s rupom, trzaj mačjeg uha.

A Bog je htio molitve, mamce na udicama smrti.

Bonaca vjetar, korpicu kruha, otkucaje zidnog srca.

 

Bio sam sjever, mjesečina, ništa:

tupa bol u tupom kutu sreće.

 

Nalik površini Marsa, iščekujem strah i užas.

Između red jablana i vrba, gole topole.

Linija željezničke pruge.

 

 

Biografija:

Davor Ivankovac (Vinkovci, 1984.)
Osnovnu i srednju školu završio u Vinkovcima, Filozofski faklutet u Osijeku.
Poeziju objavljivao u Hrašću, Književnoj reviji, Mojim Vinkovcima, Knjigomatu, Quorumu i Zarezu.

Na 22. Pjesničkim susretima u Drenovcima 2011. osvojio nagradu za rukopis Rezanje magle, a na 49. Goranovom proljeću 2012. za rukopis Freud na Facebooku. 

Objavio: Rezanje magle, Narodna knjižnica Drenovci, 2012. (Nagrada Josip i Ivan Kozarac 2012.)
Freud na Facebooku, SKUD Ivan Goran Kovačić, Zagreb, 2012. (Nagrada Goran 2012., Nagrada Kvirin 2013.)

Piše i priče i eseje i kritike, koje povremeno pošalje u Zarez ili negdje. Ima roman u planu i skicama. Nije član ikakve političke ili kulturne partije / udruge. Ateist i antifašist.

poezija

Lara Mitraković: Lov na ptice pjevice

Lara Mitraković (Split, 1992.) studira kroatistiku i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, poezija joj je objavljena u više časopisa, zbornika i portala, a 2016. pobijedila je na natječaju za književnu nagradu Grada Karlovca "Zdravko Pucak" rukopisom "Brojanje pogrešaka". Članica je književne grupe 90+.

proza

Sven Popović: Ulomak iz romana 'Uvjerljivo drugi'

Nekada se čini: sve se obrnulo. Klinci odrastaju brže, ali sporije postaju odrasli. Svijet je vruć krumpir, tridesete su nove osamnaeste, a velike priče o odgovornosti predane su sve samo ne odgovorno – i treba plesati što dulje –ili tako barem u jednom novozagrebačkom naselju izgleda Emiru, Iliji i Fricu, a najviše onome oko koga se sve vrti, Mladome Piscu, bezimenom junaku novog romana Svena Popovića.
Nakon Neba u kaljuži (Meandar, 2015.), Popović je ove godine objavio i 'Uvjerljivo drugi' roman (Fraktura) iz kojeg donosimo dio uvodnog poglavlja.

poezija

Vigor Vukotić: Geometrija kolodvora

Vigor Vukotić (1991., Zagreb) diplomirao je antropologiju i etnologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nagrađivan je na Goranovom proljeću u kategoriji srednje škole, a pjesme i kratke priče objavljivao je u Vijencu, Republici i UBIQ-u. Član je Književne grupe 90+.

proza

Viktorija Božina: Ulomak iz romana 'Turbofolk'

Viktorija Božina rođena je 1990. u Zadru gdje pohađa diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti. Tri godine boravila je u Americi gdje je završila studij informatike. Roman iz kojeg donosimo ulomak uskoro će ugledati svjetlo dana u izdanju Sandorfa.

poezija

Maša Seničić: Nametljive oaze

Maša Seničić (1990., Beograd) je scenaristkinja, pjesnikinja i esejistkinja. Završila je master studije Teorije dramskih umjetnosti i medija, a trenutno pohađa doktorske znanstvene studije na istom. Surađivala je na različitim domaćim i međunarodnim projektima, kao autor i suradnik na filmu, a zatim u kazalištu, na radiju i brojnim festivalima. Jedan je od izbornika programa Hrabri Balkan u okviru Festivala autorskog filma, kao i jedna od osnivača i koordinatorica edukativnih programa Filmkulture. 2015. objavljena joj je zbirka poezije “Okean” (Mladi Dis). Radi kao urednica i razvija nekoliko autorskih projekata koji uporište nalaze u teoriji kulture, studijama sjećanja i promišljanju različitih aspekata internet umjetnosti.

poezija

Josip Vdović: Zračna struja

Josip Vdović rođen je 1992. u Zagrebu gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirao povijest. Dosad svoju poeziju nigdje nije objavljivao.

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - POBJEDNIČKA PRIČA

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

poezija

Ana Miković: Pjesme

Ana Miković rođena je 1987. u Beogradu gdje je diplomirala na katedri za srpsku književnost s južnoslavenskim književnostima. Dio je glazbeno-poetske trupe Nebograd.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg