proza

Jasna Žmak: Na ćirilici

Manje je više, općepoznato dizajnersko geslo, Jasna Žmak, dramaturginja i scenaristica rođena 1984. u Puli, uspješno primjenjuje u svojim pričama. U manje od dvije kartice teksta sve je rečeno, nema ni viška ni manjka.



 

На ћирилици

 

Ovu bih priču trebala napisati na ćirilici jer ćirilicu pisati ne znam. Znam da je в zapravo v, a c zapravo s, i znam i sve ostalo, kad su slova napisana, kad ih je napisao netko prije mene, kad već postoje na papiru, ekranu, ploči preda mnom, a na meni je samo da ih pročitam – onda ih znam, onda ih prepoznam. Ali kada je preda mnom samo komad praznog papira ili ekrana, kao sada, onda imam problema i s latinicom, koju znam pisati, a kamoli s ćirilicom koju ne znam. Onda ne znam odakle bih počela.

Kao sada...

Naš prvi posjet Beogradu bio je tvoj prvi susret s ćirilicom. Generacija si poslije onih čije su se osnovne škole zvale Moša Pijade, Bratstvo i jedinstvo i 7. XI 1943., generacija poslije onih poštenih, iskrenih, odanih, naprednih, istrajnih i radnih. I ja sam od tih istih generacija bez crvene marame i titovke, s vjeronaukom umjesto radnih akcija, s jednom republikom umjesto njih šest plus dvije autonomne pokrajine... ali ja sam ćirilicu upoznala, upoznala sam je prije tebe i prije Beograda, iz tatinih НИН-ova koji su devedesetih stizali na jedan jedini kiosk sa međunarodnim tiskom u gradu. Moj tata je НИН kupovao potajno, kao što je tvoj kupovao Playboy, i ja sam čitajući НИН naučila ćirilicu, kao što si ti listajući Playboy naučila neke druge stvari.

Ne znam kojim je danom na kioske stizao Playboy, ali НИН je na kiosk stizao utorkom i ja bih tada, nakon redovnih šest ili sedam sati u svojoj hrvatskoj školi, na krevetu u spavaćoj sobi imala još jedan dodatni, privatni sat ćirilice, sama sa sobom. Dok si ti vjerojatno мастурбирала. To je bila moja mala izvanškolska aktivnost koju mi nikada nisu upisali u svjedodžbu, za koju nikada nisam dobila pohvalnicu. Sve dok nisi došla ti, sve dok mi nismo došle u Београд.

Bez tebe bih ovdje bila izgubljena, rekla si mi ljetos, zbunjeno buljeći u tablu na kojoj je pisalo Теразиjе, čekajući da ti na uho šapnem prijevod tih nepoznatih slova. Terazije, šapnula sam, i još, P ti je zapravo r, a ovo nesvršeno b je z.

Onda smo, na tvoje inzistiranje, nastavile sa jezičnim vježbama kroz cijelu Кнез Михаилову, tako da si do Калемегданa već svladala sva slova i ponosno čitala natpise svuda oko nas, šaptala ih meni na uho. Riječi попуст i улаз nikada nisu zvučale tako seksi. Ali onda smo se našle pred nekim киоском sa domaćom štampom i ti si rezignirano shvatila, Pa ja sam ovdje zapravo nepismena.

I ja sam ovdje nepismena, shvatila sam onda, iako znam da je в zapravo v, a с zapravo s; ja sam nepismena kao i generacije bliske našima, jer ч i и i л za nas nisu slova nego strogo šifrirani znakovi. U trenutku kada vlak prijeđe granicu kod Шида mi ulazimo u carstvo nepoznatnih znakova čije nam značenje neprestano izmiče. Србија je tako za nas kao prvi razred osnovne, jer dolaskom u nju mi dospijevamo u ћирилицy, u nepoznato.

Zato smo na tom istom киоску odlučno kupile tebi НИН, a meni Плејбој. Tako da ti možeš svladati ћирилицy, tako da ja mogu svladati неке друге ствари. Onda smo sjele na воз, i dok si se ti bavila svojim novim pismom, a ja tuđim tijelima, došle smo u Tovarnik, u zonu sigurnih značenja u kojoj se osjećamo kao doma, a popusti i ulazi prestali su biti seksi.

Ову бих причу требала написати на ћирилици jer to znači da bih je pisala zauvijek, ili barem jako dugo. Jer tako ćirilicu i čitam... споро... полако. I tako je sada, nakon Beograda, čitaš i ti. Читамо je слово по слово, као дjеца, praveći greške u koracima, prateći slova prstom po papiru, ploči, ekranu, nesigurno ih спаjаjући у риjечи. Читамо je tako da uvijek i ponovo zaboravljamo ono što smo pročitale трен приjе и jедном када дођемо до краjа текста заборавимо што jе стаjало на његовом почетку. Na ćirilici nas zato sve uvijek ponovo iznenađuje, dok nas на латиници изненадити не може више ništa.

Zapravo bih uvijek trebala pisati na ćirilici, говорим ти док преводим неку стару причу с jедног на друго писмо и размишљам о набавци ћириличне типковнице.

Не, на ћирилици би увиjек требалa живjети, kažeš mi, на ћирилици би увиjек требали живjети сви.

Kako to misliš? pitam te onda, i dodam, Pa na ćirilici se ne može živjeti, može se samo pisati, a ti mi odgovoriš, Питаj ме поново, али ме питаj на ћирилици.

I dok ti nastavljaš s čitanjem НИН-a, ja počinjem maštati o tome što se još sve može raditi na ćirilici…

 

 

Priča je prethodno objavljena 2010. u zbirci Izvan koridora, u izdanju knjižare Karver (Podgorica) i izdavačke kuće V.B.Z. (Zagreb), i 2013. u Zarezu.

 

 

 

Ono za sušenje veša

 

 

Probudila sam se jutros puno prije tebe i pravila se da spavam da ne bih morala skidati veš s onoga na čemu se suši. Peremo crno, suši se bijelo. Tvoje bokse, moje gaće, naše plahte. To za sušenje veša nam stoji nasred sobe i jedino što nas nervira više od toga što nam to stoji nasred sobe je to što ne znamo kako se to zove… pa ga onda opisno zovemo ono za sušenje veša, ili eventualno rublja, kad smo cinično raspoloženi. I jedva čekamo da dođu sunce i proljeće pa da veš možemo sušiti na nečemu čemu znamo ime i što nam neće stajati nasred sobe. Kao naprimjer na štriku.

Kad je tebi dosadilo praviti se da spavaš, ustao si i, da bi mogao izaći iz sobe, morao si skinuti veš s onoga na čemu se suši. Uživam te gledati dok to radiš – plahte slažeš u pravokutnike, a čarape u loptice… potpuno nečujno, da me ne probudiš. I uvijek te strašno uzruja kad nekoj čarapi fali par, kao sad. Toliko da bi me najradije probudio da me o tome obavijestiš, ali znaš da bih ja samo zaključila kako svoje strahove projiciraš na čarape pa odustaneš.

Krvavi trag na jednoj od jastučnica istovremeno nas nasmije… (iako ti to ne znaš jer misliš da spavam). To je od one noći kad je meni curila krv iz nosa. To nam neće visiti u hodniku, krenem ti reći, ali odustanem (jer zapravo spavam).

Jer plahtu na kojoj smo se prvi put voljeli, uokvirio si i izvjesio u hodnik. Ja sam je potpisala i sad je gostima pokazujemo kao moj prvi pokušaj slikanja uljem na platnu… na što je moja mama posebno ponosna.

Zovemo je Rosebud.

I iako je ta minijatura načelno apstraktna, puštamo goste da nagađaju što ona predstavlja. Ima u njoj nešto što evocira ljudsku figuru, kaže moj elokventni tata i krene nam pokazivati obrise mladog afričkog ratnika koji je upravo prostrijelio gazelu, žrtvu koju će prinijeti nekom bogu. Plodnosti?, pitaš dok ja umirem od smijeha. Moja svekrva, tvoja mama, začudo, misli da se radi o paklu… Ali ipak mi je nekako najdraži tvoj mali brat koji u njoj vidi svemirski brod pun malih zelenih koji s Marsa dolaze nastaniti Zemlju.

A kad mene pitaju za autorsku interpretaciju, samo se potiho nasmijem i kažem Pupoljak.

Tako si me počeo zvati nakon što smo uprljali tu plahtu, i tako me sada dozivaš da bi me probudio. Šapćeš, a ja se naglo prenem i ispričam ti o groznom snu kojeg sam u međuvremenu usnula. O tome kako je ono za sušenje veša oživjelo i napalo nas, o tome kako smo kilometrima bespomoćno bježali pred time čemu ne znamo ime.

Nemoj raditi nagle pokrete, možda je još živo, kažem ti, u strahu promatrajući zvijer preko tvog ramena. A ti me, sklapajući je, smiruješ.

Kažeš: Ne možeš se boriti protiv nečega što nema ime.

A onda se obučeš i odneseš ono za sušenje veša na glomazni otpad koji skupljaju pred našom zgradom.

I ja tako znam da je došlo proljeće.

 

 

 

Priča je prethodno objavljena 2010. u zbirci Ekran priče 04 u izdanju Profila.

 

 

O štetnosti duhana

 

Ljudi oko nas prestaju pušiti. Moji prijatelji, tvoji prijatelji, naši prijatelji. I prijateljice. I nije da počinju prestajati, kao što je to jednom netko izjavio, nego zbilja prestaju. I to preko noći. Nikici je smetao kašalj. Vanja je pročitala knjigu “Prestati pušiti je lako” ili tako nekako. Krešo je dobio dijete. Zrinka je jednostavno odlučila. Njen dečko i dalje puši jednu dnevno. Poslije jela cigareta cijela, tako kaže. Vedran je našao curu. Ivana se kladila s Jurom. Tomo je odlučio štedjeti. Goranu je zabranio doktor.

Martina i Mima nikada nisu ni počele. Kao ni Tina, Filip i Mladen. I Igor. On mi je, kad sam mu o tome pričala, posudio knjigu “Cigarete su uzvišene”. Nikad je nisam pročitala. Ali pročitala sam predgovor, i u njemu piše, Složene su moje pobude za pisanje ove knjige. Jamačno su ponikle iz moje velike želje da prestanem da pušim. A ja imam slične planove s ovom pričom... iako ne bih rekla da je moja želja za prestankom velika. Prije tek da postoji. Postoji pa nestane. Pa se opet pojavi.

Razmišljala sam zapravo da ti to poklonim za rođendan, to da prestanem pušiti. Oduvijek si voljela nekonvencionalne poklone. Doduše, nikada me nisi tražila da prestanem pušiti, iako se ponekad žališ na mrvice duhana u krevetu... ali nikad mi nisi rekla, Ili duhan ili ja, jer dobro znaš da oboje volim, jedno malo manje, tebe puno više.

Ti ne pušiš, nikad nisi... osim onih nekoliko dimova moje after sex cigarete. Poslije seksa cigareta cijela, tako ti kažeš.

Rekla sam ti što ti namjeravam pokloniti za rođendan. Odgovorila si, To je kao da mi pokloniš knjigu koju zapravo ti želiš. Ja bih radije zlatnu ribicu. Takav odgovor sam nekako i sama naslućivala... pa sad tražim novu prigodu za prestanak pušenja, prije nego ponovo zabrane pušenje u kafićima. Moji bi roditelji sigurno bili sretni da im to poklonim za jedan od dva njihova rođendana, ali oni niti ne znaju da pušim, pa bi im to došlo kao onaj drveni konj Trojancima. A Nova godina je još daleko.

Ljudi oko nas prestaju pušiti, ali ja zapravo nisam sigurna da i ja to želim. Ti mi, u maniri new age gurua, govoriš da ću tek kad budem znala zašto pušim znati i zašto da prestanem, i dalje se žališ na mrvice duhana u krevetu. A ja bih zapravo najviše voljela da i ti pušiš pa da možemo zajedno prestati. Ali ti dobro znaš zašto ne pušiš, ti dobro znaš sve.

Nakon više dana pušiti ili ne pušiti, prestati pušiti ili ne prestati dileme jutros si napokon našla rješenje za mene. Dok sam sastavljala popis za i protiv, treći po redu, rekla si, Umjesto da prestaneš pušiti napiši o tome priču, a ja sam ushićeno viknula Bingo!

Ovo je dakle ta priča o tome kako sam prestala pušiti, priča u kojoj ja prestajem pušiti.

Bacili smo jutros demonstrativno sav moj duhan, rizle, filtere. Ti si održala kratki govor, ja sam javila prijateljima. Htjela sam da sve to bacimo u WC, da bude kao na filmu, ali ti si rekla da je duhan legalan, da za to nema potrebe. Onda smo doručkovali i sve ostalo što već radimo ujutro. Kruh, putar, čaj, novine, seks, bez one jedne cigarete poslije. Došlo je i prošlo vrijeme ručka, bez ijedne cigarete. Bili smo na kavi, u kinu, kod prijatelja – bez cigarete. Dan kao svaki drugi, minus cigarete. Podnijela sam sve to apsolutno hrabro, bila si ponosna na mene. Tako je došla i večer, i ja sam umjesto duhana oko prstiju motala tvoju kosu.

Pitala sam te onda, na kraju dana, Jel to sad znači da sam prestala pušiti? Ti si se prenaglila, rekla Da, a ja sam onda sretno zaključila, Super je to kad prestaneš pušit jer, sad kad sam prestala, mogu jednu i zapalit, jer sam prestala. Bilo je kao na filmu.

Marjan, Ivan i Andrija i dalje puše, Nicole, Kiro i Aleks su ponovo počeli, Ana, Vesna i Željko nikada nisu ni prestali.

 

 

 

Biografija:  

Jasna Žmak je rođena 1984. u Puli. 2011. diplomirala na Odsjeku dramaturgije Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu gdje je od 2012. angažirana kao asistentica. U kazalištu kao spisateljica surađivala s redateljem i koreografom Matijom Ferlinom, kao dramaturginja s redateljima Oliverom Frljićem i Borutom Šeparovićem, a na filmu kao scenaristica s Igorom Bezinovićem i Radislavom Jovanovom Gonzom.

Objavila dva teksta za izvedbu: Drugi sočasno (2012. Emanat, Ljubljana, Slovenija) i Samice (2011. Istarsko narodno kazalište, Pula, Hrvatska), te više priča i kritičkih tekstova.

o nama

Nagrada Sedmica i Kritična masa 2019. za Miru Petrović

Pobjednica ovogodišnje nagrade "Sedmica i Kritična masa" za mlade prozne autore je Mira Petrović (1989.) iz Splita.
U užem izboru Nagrade za 2019. bili su: Leonarda Bosilj, Iva Hlavač, Toni Juričić, Maja Klarić, Dinko Kreho, Mira Petrović i Iva Sopka.
Ovo je bio četvrti natječaj koji raspisuje Kritična masa, a nagradu sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).
U žiriju nagrade Sedmica i Kritična masa bili su - Viktorija Božina, Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - DOBITNICA NAGRADE 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Dinko Kreho: Zoja

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Počinjemo s objavom radova koji su ušli u širi izbor... Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.) diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je član uredništva dvotjednika za kulturu i društvena pitanja Zarez, te suradnik na projektu Alternativna književna tumačenja (AKT). Autor je knjiga poezije Ravno sa pokretne trake (2006.) i Zapažanja o anđelima (2009.), kao i koautor (s Darijem Bevandom) radiodramskoga krimi serijala Bezdrov (2013.). Književnu kritiku, esejistiku i poeziju u novije vrijeme objavljuje u tjedniku Novosti, na portalima Booksa i Proletter, te u književnom dvomjesečniku Polja. Živi u Zagrebu.

proza

Leonarda Bosilj: Ptice ne lete

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Leonarda Bosilj (2000., Varaždin) studira psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom srednje škole sudjelovala je na literarnim natječajima (LiDraNo, Gjalski za učenike srednjih škola), a ovo je prvi put da šalje svoj rad na neki javni natječaj.

proza

Toni Juričić: Con calma

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Toni Juričić (1990., Labin) diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez i u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. Režirao je kratkometražne filmove (Momentum Mortem, Preludij Sumanutosti, Rosinette) i spotove za glazbene skupine NLV, Barbari, BluVinil, Nellcote i dr. Osnivač je i predsjednik udruge Notturno za produkciju i promicanje audio-vizualne djelatnosti. Pokretač je i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Režirao je monodramu Sv. Absinthia. Dobitnik je nagrade "Slavko Kolar" Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora. Trenutno je na doktorskom studiju u sklopu Sveučilišta u Durhamu.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Iva Hlavač: Humoreske o ženama koje se ne smiju

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Hlavač (1986., Osijek) diplomirala je na pravnom fakultetu u Osijeku. Objavila je dvije zbirke kratkih priča; „I obični ljudi imaju snove“ (2009.) izašla je u sklopu natječaja Matice hrvatske Osijek za osvojeno prvo mjesto, a „Svi smo dobro“ u izdanju Profila (biblioteka Periskop) 2016. godine te je, između ostaloga, dobila stimulaciju Ministarstva kultur za najbolje ostvarenje na području književnog stvaralaštva u 2016. Živi u Valpovu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg