proza

Marija Borovičkić: Moja prijateljica L`Origine

Pročitajte jedan sasvim osobni put kroz povijest moderne umjetnosti s Courbetovom L'origine du mond kao vodiljom.
Marija Borovičkić rođena je 1985. u Splitu, a magistrirala na odsjecima za povijest umjetnosti i etnologiju i kulturnu antropologiju na Filozofskom u Zagrebu. Zastupljena je u antologiji mlade proze "Bez vrata bez kucanja".



 

MOJA PRIJATELJICA L`ORIGINE

 

1. Prvi susret

 

Ni pet ni šest, predamnom su se raširile gole ženske noge kao Crveno more pred Mojsijem.

A sve je do tada bilo uniformirano i očekivano, slika za slikom, panel za panelom, prostorija za prostorijom…

Naivno zatečena, s osmjehom od uha do uha, zagledala sam se u sliku, točnije ulje na platnu, kao da sam prvi put vidjela onu stvar. Profesor se mrtvo hladno prebacio s prijašnje slike na ovu, tek lagano i usporeno podigavši prstom skupe naočale prema korijenu nosa. Dok je on bacao činjenice o dotičnoj, ja sam hvatala tek komadiće njegovog pretihog cjelodnevnog monologa: „Gustave Courbet“, „L`Origine du monde ili Izvor svijeta“, „nastalo godine tisuću osamsto šezdeset…“ „začetnik realizma“, „odbacio idealizam i konvencije“, „brojne kontroverze“…

I prije nego sam se zbrojila i snašla - novi glas:

 

-          What do you say about this?

 

Prpošno me upitao mlađahni stranac s dobrim engleskim, dovoljno nesavršenim da shvatim da priča nematerinji jezik. Ljepuškast i za glavu manji od mene, ličio mi je na tipičnog putnika backpackera, mladog, alternativnog hedonistu (trunku presrdačnog i prekomunikativnog za moj ukus), na samotnog svjetskog putnika koji upoznaje stotine ljudi mjesečno, neradnika sina bogatih roditelja i još niz stvari koje sam neraspoloženo i stereotipno iskonstruirala u nekoliko sekundi komunikacije s njim.

 

-          Ha? About this picture? – pitam ja, praveći se da ne znam o čemu priča, kupujući vrijeme za smišljanje suvislog odgovora.

 

Umjesto čekanog odgovora provrtila sam svoje ženske bodljikave misli i zaključila da smo oboje stranci u ovoj državi i posjetitelji u ovom muzeju i da je od cijele gomile studentica i nekoliko starijih profesora, uhvatio baš mene za spontano čavrljanje na engleskom.

Čudan sjaj u njegovim očima kojima me prefokusirano gledao i širok presrdačni osmjeh uvjerili su me da je cijeli prepun nečeg „pre“ i da nije uletio slučajno meni i slučajno na ovoj slici. Stoga sam, da zadržim minimum pristojnosti i nešto više licemjernosti, pročavrljala par riječi, reda radi.

 

I tako sam se ja prvi put susrela sa ovom slikom, u ovim i ovakvim muško-ženskim okolnostima...

 

2. Slikar i kičerica

 

Nekoliko godina kasnije, ne baš identična ova slika, ali sasvim dosljedno utjelovljena u novoj slici, ukazala mi se ponovno:

 

-          A kolko gospodična imate godina, ak se smije znat? – upitao me stariji gospodin.

-          27.

-          Ma kaaakvi! Ne veerujem vam! Sigurno nemate prek 20. Uvrh glave, jel tak, Miha?

-          Tak je, ja ne bi dal ni prek 17.

 

Trude se oni i trudim se ja, ostati ljubazna.

Nadaju se pak oni da mi laska. A nadam se ja da uskoro odlaze.

Slađahna maglica iluzije da nam godine ipak ne prolaze, više me guši nego očarava stoga paralelno nastojim razbistriti prebukirani obzor razmišljanjem o nečem drugom.

 

Dakle, što se udvaračkih metoda i njihove sofisticiranosti tiče, iako imamo iste instinkte kao naši kućni ljubimci, odmakli smo korak dalje. Imamo manire, taktiku i planove. Lijepo se oblačimo, uređujemo, obrazujemo, vježbamo dobrim ponašanjima i predviđanjim i upravo zato bogatstvo ljudske komunikacije naprosto fascinira izmjenom boja, oblika i posljedica. Čak se eto i zaljubljujemo, ponekad i smrtno, kako kažu. Komunikacija udvaranja je antropološko čudo, baš kao i umjetnost.

 

Nakon što sam provarila ovaj zaključak, lutajući mislima na drugu stranu od teme tekućeg razgovora, počela me lagano hvatati panika od tog antropološkog čuda i neizvjesnog kraja predugačkog razgovora prepunog komplimenata i slađahnih maglica. Pitala sam se tko je pobogu taj stariji sijedi čovjek pod crnim šeširom u gospodskom mantilu. Sav naočit i uglancan, s finim manirama i onim kunsthistoričarskim vještačkim načinom na koji gleda izložene slike. Potražila sam ga na internetu i pronašla, i to ne samo njega, nego i Nju.

 

Gospodin je slikar, uvaženi, kako kažu kolege u predgovorima. I to slikar erotske tematike, metalnih penisa i strateških ženskih mjesta.

 

Krasno, mislim si, gledajući crvenu ženu raskošno raširenih nogu na Googleovog tražilici. Ova je pak prava erotska kičerica, dosta modernija, skicozno naslikana, bez previše detalja, ne broji svaku dlaku, a ima još i dvije noge, dvije štikle, dvije ruke, dvije cice i jednu potpuno zanemarenu, skoro izbrisanu glavu.

 

Slikarstvo u duhu modernizma može si priuštiti krivu boju, slobodu selekcije bitnog i eliminacije nebitnog, stoga je sve regularno.

 

3. Profesor i Postpepeljuga

 

Ako je za vjerovati zapadnoj povijesti umjetnosti, nakon prve i druge moderne došla nam je i treća - postmoderna, a ona je pak udrobila u sebe sve dotadašnje stilove, pravce, perspektive i prakse, dajući si još veće pravo od moderne – pravo spajanja nespojivog. Što luđe to bolje. Ako smo do sada mislili da nešto znamo, postmoderna će nam dokazati da ipak ne znamo.

 

Zato me je moja L`Origine i posljednji, treći put provela kroz povijesno-umjetničko putovanje.

 

Naime, jedne lijepe ljetne večeri (moram to naglasiti jer u takvim se večerima događaju posebna poznanstva), na moje radno mjesto naišao je jedan zanimljiv profesor, zasigurno intelektualac. Visok, markantan, elokventan i spreman za razgovore. Za početak.

 

Nas dvoje obišli smo cijelu galeriju, uzduž i poprijeko, ćaskajući neformalno o slikama, skulpturama, suvremenoj umjetnosti i smislu - svega. Bilo je to jedno od mojih stručnih vodstva, s odličnim sugovornikom, puno više kreativnog žara interpretiranja i puno manje monologa.

 

Histeričan poziv očuha koji me je čekao na prometnoj cesti pred galerijom na sva četiri žmigavca, u sekundi me otrgnuo iz te bajkovite umjetničke rute i ja sam, baš poput Pepeljuge (točno pred ponoć!), poletjela vani, uz kratak pozdrav i iskreno žaljenje zbog prekinute diskusije.

 

S obzirom da Pepeljuge i ine princeze ne ostaju neugodno nedorečene i da se njihov mužjak ponovno pojavi kad-tad, pojavio se eto i ovaj moj posjetitelj.

 

Nakon mjesec dana pod galerijskim pultom dočekala me bijela kuverta. Nemarnim rukopisom napisano je „za Mariju“. U kuverti razglednica. Slika. Igračka. Moja prijateljica L`Origine u plastificiranoj verziji lomljenja svjetlosti. Kada se slika nagne prema dolje – pica. Kada se nagne prema gore – pimpek!

 

Ponovno me zatekla, i to kako... Intenzivno razmišljam o suptilnosti te njegove poruke. I zaključujem: ma zaista jedan intelektualan čin, nedvosmislen, a opet u duhu umjetnosti i našeg noćnog razgovora. Dapače, dotiče se i suvremenih teorija, propituje muško-ženske odnose, zadire u feminističke teorije, seksologiju, pitanje identiteta, suvremenih intervencija u klasična djela, nove medije… Slojevitost tumačenja nema kraja i to je onaj spomenuti „post“.

 

A kada se ogoli sva ta roba – pica i pimpek, od jednog profesora.

 

I jedna Postpepeljuga.

 

4. Zajednički L`Origine

 

Tako sam ja pomoću moje L`Origine savladala umjetnost 19. i 20. stoljeća u Europi.

No, ipak, nisam odoljela zapitati se kako bi izgledala jedna drugačija povijest umjetnosti, neka o kojoj se ne priča i o kojoj nas nitko nije podučio, pr. neka afrička plemenska, kojoj povijest ne prolazi kroz vremensku lentu sa strelicom, koja stoljeća ne bilježi tako temeljito ili ih pak, nekom nezamislivom odvažnošću, niti ne broji.

Imaju li takve kulture prvo naslikane sve dlake na svome mjestu pa kreativan izbris nekog uda pa zatim igračku za odrasle - varavog hermafrodita?

 

I nije mi dosta, moram još malo - postoji li i kod njih tisuću metoda udvaranja ili samo njih nekoliko? Možda samo poziv? Ruku na srce, sa svim tim kamuflažama i bez njih, moja prijateljica pica L`Origine ipak je samo pica, i svi se mi posložimo jedni s drugima kao puzzle, bez obzira imamo li fine mantile, vodimo li intelektualne razgovore ili širimo neodoljive osmjehe.

 

Kada skinemo svu tu pomno ispeglanu odjeću antropološkog čuda, ponovno dolazimo na obični zajednički L`Origine i vraćamo se na početak evolucije. I ove priče.

o nama

Nagrada Sedmica i Kritična masa 2019. za Miru Petrović

Pobjednica ovogodišnje nagrade "Sedmica i Kritična masa" za mlade prozne autore je Mira Petrović (1989.) iz Splita.
U užem izboru Nagrade za 2019. bili su: Leonarda Bosilj, Iva Hlavač, Toni Juričić, Maja Klarić, Dinko Kreho, Mira Petrović i Iva Sopka.
Ovo je bio četvrti natječaj koji raspisuje Kritična masa, a nagradu sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).
U žiriju nagrade Sedmica i Kritična masa bili su - Viktorija Božina, Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - DOBITNICA NAGRADE 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Dinko Kreho: Zoja

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Počinjemo s objavom radova koji su ušli u širi izbor... Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.) diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je član uredništva dvotjednika za kulturu i društvena pitanja Zarez, te suradnik na projektu Alternativna književna tumačenja (AKT). Autor je knjiga poezije Ravno sa pokretne trake (2006.) i Zapažanja o anđelima (2009.), kao i koautor (s Darijem Bevandom) radiodramskoga krimi serijala Bezdrov (2013.). Književnu kritiku, esejistiku i poeziju u novije vrijeme objavljuje u tjedniku Novosti, na portalima Booksa i Proletter, te u književnom dvomjesečniku Polja. Živi u Zagrebu.

proza

Leonarda Bosilj: Ptice ne lete

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Leonarda Bosilj (2000., Varaždin) studira psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom srednje škole sudjelovala je na literarnim natječajima (LiDraNo, Gjalski za učenike srednjih škola), a ovo je prvi put da šalje svoj rad na neki javni natječaj.

proza

Toni Juričić: Con calma

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Toni Juričić (1990., Labin) diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez i u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. Režirao je kratkometražne filmove (Momentum Mortem, Preludij Sumanutosti, Rosinette) i spotove za glazbene skupine NLV, Barbari, BluVinil, Nellcote i dr. Osnivač je i predsjednik udruge Notturno za produkciju i promicanje audio-vizualne djelatnosti. Pokretač je i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Režirao je monodramu Sv. Absinthia. Dobitnik je nagrade "Slavko Kolar" Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora. Trenutno je na doktorskom studiju u sklopu Sveučilišta u Durhamu.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Iva Hlavač: Humoreske o ženama koje se ne smiju

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Hlavač (1986., Osijek) diplomirala je na pravnom fakultetu u Osijeku. Objavila je dvije zbirke kratkih priča; „I obični ljudi imaju snove“ (2009.) izašla je u sklopu natječaja Matice hrvatske Osijek za osvojeno prvo mjesto, a „Svi smo dobro“ u izdanju Profila (biblioteka Periskop) 2016. godine te je, između ostaloga, dobila stimulaciju Ministarstva kultur za najbolje ostvarenje na području književnog stvaralaštva u 2016. Živi u Valpovu.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg