proza

Marija Borovičkić: Moja prijateljica L`Origine

Pročitajte jedan sasvim osobni put kroz povijest moderne umjetnosti s Courbetovom L'origine du mond kao vodiljom.
Marija Borovičkić rođena je 1985. u Splitu, a magistrirala na odsjecima za povijest umjetnosti i etnologiju i kulturnu antropologiju na Filozofskom u Zagrebu. Zastupljena je u antologiji mlade proze "Bez vrata bez kucanja".



 

MOJA PRIJATELJICA L`ORIGINE

 

1. Prvi susret

 

Ni pet ni šest, predamnom su se raširile gole ženske noge kao Crveno more pred Mojsijem.

A sve je do tada bilo uniformirano i očekivano, slika za slikom, panel za panelom, prostorija za prostorijom…

Naivno zatečena, s osmjehom od uha do uha, zagledala sam se u sliku, točnije ulje na platnu, kao da sam prvi put vidjela onu stvar. Profesor se mrtvo hladno prebacio s prijašnje slike na ovu, tek lagano i usporeno podigavši prstom skupe naočale prema korijenu nosa. Dok je on bacao činjenice o dotičnoj, ja sam hvatala tek komadiće njegovog pretihog cjelodnevnog monologa: „Gustave Courbet“, „L`Origine du monde ili Izvor svijeta“, „nastalo godine tisuću osamsto šezdeset…“ „začetnik realizma“, „odbacio idealizam i konvencije“, „brojne kontroverze“…

I prije nego sam se zbrojila i snašla - novi glas:

 

-          What do you say about this?

 

Prpošno me upitao mlađahni stranac s dobrim engleskim, dovoljno nesavršenim da shvatim da priča nematerinji jezik. Ljepuškast i za glavu manji od mene, ličio mi je na tipičnog putnika backpackera, mladog, alternativnog hedonistu (trunku presrdačnog i prekomunikativnog za moj ukus), na samotnog svjetskog putnika koji upoznaje stotine ljudi mjesečno, neradnika sina bogatih roditelja i još niz stvari koje sam neraspoloženo i stereotipno iskonstruirala u nekoliko sekundi komunikacije s njim.

 

-          Ha? About this picture? – pitam ja, praveći se da ne znam o čemu priča, kupujući vrijeme za smišljanje suvislog odgovora.

 

Umjesto čekanog odgovora provrtila sam svoje ženske bodljikave misli i zaključila da smo oboje stranci u ovoj državi i posjetitelji u ovom muzeju i da je od cijele gomile studentica i nekoliko starijih profesora, uhvatio baš mene za spontano čavrljanje na engleskom.

Čudan sjaj u njegovim očima kojima me prefokusirano gledao i širok presrdačni osmjeh uvjerili su me da je cijeli prepun nečeg „pre“ i da nije uletio slučajno meni i slučajno na ovoj slici. Stoga sam, da zadržim minimum pristojnosti i nešto više licemjernosti, pročavrljala par riječi, reda radi.

 

I tako sam se ja prvi put susrela sa ovom slikom, u ovim i ovakvim muško-ženskim okolnostima...

 

2. Slikar i kičerica

 

Nekoliko godina kasnije, ne baš identična ova slika, ali sasvim dosljedno utjelovljena u novoj slici, ukazala mi se ponovno:

 

-          A kolko gospodična imate godina, ak se smije znat? – upitao me stariji gospodin.

-          27.

-          Ma kaaakvi! Ne veerujem vam! Sigurno nemate prek 20. Uvrh glave, jel tak, Miha?

-          Tak je, ja ne bi dal ni prek 17.

 

Trude se oni i trudim se ja, ostati ljubazna.

Nadaju se pak oni da mi laska. A nadam se ja da uskoro odlaze.

Slađahna maglica iluzije da nam godine ipak ne prolaze, više me guši nego očarava stoga paralelno nastojim razbistriti prebukirani obzor razmišljanjem o nečem drugom.

 

Dakle, što se udvaračkih metoda i njihove sofisticiranosti tiče, iako imamo iste instinkte kao naši kućni ljubimci, odmakli smo korak dalje. Imamo manire, taktiku i planove. Lijepo se oblačimo, uređujemo, obrazujemo, vježbamo dobrim ponašanjima i predviđanjim i upravo zato bogatstvo ljudske komunikacije naprosto fascinira izmjenom boja, oblika i posljedica. Čak se eto i zaljubljujemo, ponekad i smrtno, kako kažu. Komunikacija udvaranja je antropološko čudo, baš kao i umjetnost.

 

Nakon što sam provarila ovaj zaključak, lutajući mislima na drugu stranu od teme tekućeg razgovora, počela me lagano hvatati panika od tog antropološkog čuda i neizvjesnog kraja predugačkog razgovora prepunog komplimenata i slađahnih maglica. Pitala sam se tko je pobogu taj stariji sijedi čovjek pod crnim šeširom u gospodskom mantilu. Sav naočit i uglancan, s finim manirama i onim kunsthistoričarskim vještačkim načinom na koji gleda izložene slike. Potražila sam ga na internetu i pronašla, i to ne samo njega, nego i Nju.

 

Gospodin je slikar, uvaženi, kako kažu kolege u predgovorima. I to slikar erotske tematike, metalnih penisa i strateških ženskih mjesta.

 

Krasno, mislim si, gledajući crvenu ženu raskošno raširenih nogu na Googleovog tražilici. Ova je pak prava erotska kičerica, dosta modernija, skicozno naslikana, bez previše detalja, ne broji svaku dlaku, a ima još i dvije noge, dvije štikle, dvije ruke, dvije cice i jednu potpuno zanemarenu, skoro izbrisanu glavu.

 

Slikarstvo u duhu modernizma može si priuštiti krivu boju, slobodu selekcije bitnog i eliminacije nebitnog, stoga je sve regularno.

 

3. Profesor i Postpepeljuga

 

Ako je za vjerovati zapadnoj povijesti umjetnosti, nakon prve i druge moderne došla nam je i treća - postmoderna, a ona je pak udrobila u sebe sve dotadašnje stilove, pravce, perspektive i prakse, dajući si još veće pravo od moderne – pravo spajanja nespojivog. Što luđe to bolje. Ako smo do sada mislili da nešto znamo, postmoderna će nam dokazati da ipak ne znamo.

 

Zato me je moja L`Origine i posljednji, treći put provela kroz povijesno-umjetničko putovanje.

 

Naime, jedne lijepe ljetne večeri (moram to naglasiti jer u takvim se večerima događaju posebna poznanstva), na moje radno mjesto naišao je jedan zanimljiv profesor, zasigurno intelektualac. Visok, markantan, elokventan i spreman za razgovore. Za početak.

 

Nas dvoje obišli smo cijelu galeriju, uzduž i poprijeko, ćaskajući neformalno o slikama, skulpturama, suvremenoj umjetnosti i smislu - svega. Bilo je to jedno od mojih stručnih vodstva, s odličnim sugovornikom, puno više kreativnog žara interpretiranja i puno manje monologa.

 

Histeričan poziv očuha koji me je čekao na prometnoj cesti pred galerijom na sva četiri žmigavca, u sekundi me otrgnuo iz te bajkovite umjetničke rute i ja sam, baš poput Pepeljuge (točno pred ponoć!), poletjela vani, uz kratak pozdrav i iskreno žaljenje zbog prekinute diskusije.

 

S obzirom da Pepeljuge i ine princeze ne ostaju neugodno nedorečene i da se njihov mužjak ponovno pojavi kad-tad, pojavio se eto i ovaj moj posjetitelj.

 

Nakon mjesec dana pod galerijskim pultom dočekala me bijela kuverta. Nemarnim rukopisom napisano je „za Mariju“. U kuverti razglednica. Slika. Igračka. Moja prijateljica L`Origine u plastificiranoj verziji lomljenja svjetlosti. Kada se slika nagne prema dolje – pica. Kada se nagne prema gore – pimpek!

 

Ponovno me zatekla, i to kako... Intenzivno razmišljam o suptilnosti te njegove poruke. I zaključujem: ma zaista jedan intelektualan čin, nedvosmislen, a opet u duhu umjetnosti i našeg noćnog razgovora. Dapače, dotiče se i suvremenih teorija, propituje muško-ženske odnose, zadire u feminističke teorije, seksologiju, pitanje identiteta, suvremenih intervencija u klasična djela, nove medije… Slojevitost tumačenja nema kraja i to je onaj spomenuti „post“.

 

A kada se ogoli sva ta roba – pica i pimpek, od jednog profesora.

 

I jedna Postpepeljuga.

 

4. Zajednički L`Origine

 

Tako sam ja pomoću moje L`Origine savladala umjetnost 19. i 20. stoljeća u Europi.

No, ipak, nisam odoljela zapitati se kako bi izgledala jedna drugačija povijest umjetnosti, neka o kojoj se ne priča i o kojoj nas nitko nije podučio, pr. neka afrička plemenska, kojoj povijest ne prolazi kroz vremensku lentu sa strelicom, koja stoljeća ne bilježi tako temeljito ili ih pak, nekom nezamislivom odvažnošću, niti ne broji.

Imaju li takve kulture prvo naslikane sve dlake na svome mjestu pa kreativan izbris nekog uda pa zatim igračku za odrasle - varavog hermafrodita?

 

I nije mi dosta, moram još malo - postoji li i kod njih tisuću metoda udvaranja ili samo njih nekoliko? Možda samo poziv? Ruku na srce, sa svim tim kamuflažama i bez njih, moja prijateljica pica L`Origine ipak je samo pica, i svi se mi posložimo jedni s drugima kao puzzle, bez obzira imamo li fine mantile, vodimo li intelektualne razgovore ili širimo neodoljive osmjehe.

 

Kada skinemo svu tu pomno ispeglanu odjeću antropološkog čuda, ponovno dolazimo na obični zajednički L`Origine i vraćamo se na početak evolucije. I ove priče.

proza

Nell Zink: Zidarčac

Nell Zink je nakon "kasnog" debija (2014) ekspresno od autsajdera postala književni događaj, te je sa serijom knjiga idućih godina potvrdila visoko i izdvojeno mjesto na američkoj sceni. The New York Times uvrstio je njezin ekološki osviješten roman The Wallcreeper među značajne knjige 2014. godine, kao i njezinu knjigu iz 2015. godine o temama rase i roda, koja je nominirana za nacionalnu književnu nagradu Mislaid. Roman Nicotine objavila je 2016., kao i zbirku novela Private Novelist. Hvaljena je od Guardiana do New Yorkera, premda im je bilo teško klasificirati je.
Rođena je u južnoj Kaliforniji, odrasla je u ruralnoj Virginiji, diplomirala filozofiju na Fakultetu William i Mary 1981. godine.
Bila je gošća Lit link festivala / Književne karike 2018.
Pročitajte uvodni ulomak iz njezina romana The Wallcreeper.

proza

Rachel Kushner: Bacači plamena

Pročitajte "motoristički" ulomak iz romana "Bacači plamena" Rachel Kushner, već pomalo kultne američke spisateljice, smješten u 1977. godinu. Radnja romana klizi od američke provincije, preko artističkih i intelektualnih krugova New Yorka do Europe prateći put junakinje Reno. „Ovo je jedno od najuzbudljivijih književnih iskustava koje sam imao u posljednjem desetljeću... DeLillo odjekuje ovdje, kao i Doctorow, kao i Carey”, napisao je o romanu Colum McCann.
Rachel Kushner rođena je 1968. u saveznoj državi Oregon, a odrasla je u San Franciscu. Njezini su romani prevedeni na 15 jezika. Živi u Los Angelesu.
Roman "Bacači plamena" objavio je Profil u prijevodu Luize Bouharaoue.
Pročitajte dio pa vidite dalje (a ide dosta dalje).

poezija

Ana Škvorc: Strahujete li da se neću uklopiti?

Ana Škvorc (1991., Čakovec) prethodno je poeziju objavljivala u Temi i Poeziji. Studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

poezija

Branko Maleš: Mutno

Pročitajte izbor iz knjige pjesama "Mutno" Branka Maleša, za koju je autor nedavno dobio nagradu "Vladimir Nazor".
Branko Maleš (1949., Zagreb) spada među najznačajnije suvremene hrvatske pjesnike i pjesničke inovatore internacionalnog ranga. Autor je brojnih knjiga ("Tekst", 1978; "Praksa laži", 1986; "Placebo", 1992; „biba posavec“, 1996; "Trickster", 1998; "Vertigo", 2010; "Mutno", 2017, itd.), dobitnik "Goranova vijenca", a među ostalim je i član žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade autore.

proza

Viktorija Božina: Ulomak iz romana 'Turbofolk'

Viktorija Božina rođena je 1990. u Zadru gdje pohađa diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti. Tri godine boravila je u Americi gdje je završila studij informatike. Roman iz kojeg donosimo ulomak uskoro će ugledati svjetlo dana u izdanju Sandorfa.

proza

Catherine Lacey: Povrede

Catherine Lacey sjajan je američki glas nove generacije. Autorica je romana "The Answers" i "Nobody Is Ever Missing" te zbirke kratkih priča "Certain American States" koja upravo izlazi. Dobitnica je nagrade Whiting, stipendije New York Foundation for the Arts, bila je finalistica nagrade Young Lions Fiction. Njezini romani prevedeni su na talijanski, francuski, španjolski, nizozemski i njemački, a djela su joj objavljivana u The New York Timesu, Harper’su, Vogueu i drugdje. Časopis Granta uvrstio ju je 2017. u prestižnu dekadnu selekciju najboljih novih američkih prozaika. Između brojnih pohvala nazvana je i “DeLillom za milenijalce”. Rođena je 1985. u Mississippiju, živi u Chicagu. Bila je gošća Lit link festivala 2018. te nastupala u Zagrebu, Puli i Rijeci.
Pročitajte ulomak iz njene knjige priča "Certain American States" koja u kolovozu izlazi u Americi.

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - POBJEDNIČKA PRIČA

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

poezija

Ana Miković: Pjesme

Ana Miković rođena je 1987. u Beogradu gdje je diplomirala na katedri za srpsku književnost s južnoslavenskim književnostima. Dio je glazbeno-poetske trupe Nebograd.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg