proza

Marija Borovičkić: Moja prijateljica L`Origine

Pročitajte jedan sasvim osobni put kroz povijest moderne umjetnosti s Courbetovom L'origine du mond kao vodiljom.
Marija Borovičkić rođena je 1985. u Splitu, a magistrirala na odsjecima za povijest umjetnosti i etnologiju i kulturnu antropologiju na Filozofskom u Zagrebu. Zastupljena je u antologiji mlade proze "Bez vrata bez kucanja".



 

MOJA PRIJATELJICA L`ORIGINE

 

1. Prvi susret

 

Ni pet ni šest, predamnom su se raširile gole ženske noge kao Crveno more pred Mojsijem.

A sve je do tada bilo uniformirano i očekivano, slika za slikom, panel za panelom, prostorija za prostorijom…

Naivno zatečena, s osmjehom od uha do uha, zagledala sam se u sliku, točnije ulje na platnu, kao da sam prvi put vidjela onu stvar. Profesor se mrtvo hladno prebacio s prijašnje slike na ovu, tek lagano i usporeno podigavši prstom skupe naočale prema korijenu nosa. Dok je on bacao činjenice o dotičnoj, ja sam hvatala tek komadiće njegovog pretihog cjelodnevnog monologa: „Gustave Courbet“, „L`Origine du monde ili Izvor svijeta“, „nastalo godine tisuću osamsto šezdeset…“ „začetnik realizma“, „odbacio idealizam i konvencije“, „brojne kontroverze“…

I prije nego sam se zbrojila i snašla - novi glas:

 

-          What do you say about this?

 

Prpošno me upitao mlađahni stranac s dobrim engleskim, dovoljno nesavršenim da shvatim da priča nematerinji jezik. Ljepuškast i za glavu manji od mene, ličio mi je na tipičnog putnika backpackera, mladog, alternativnog hedonistu (trunku presrdačnog i prekomunikativnog za moj ukus), na samotnog svjetskog putnika koji upoznaje stotine ljudi mjesečno, neradnika sina bogatih roditelja i još niz stvari koje sam neraspoloženo i stereotipno iskonstruirala u nekoliko sekundi komunikacije s njim.

 

-          Ha? About this picture? – pitam ja, praveći se da ne znam o čemu priča, kupujući vrijeme za smišljanje suvislog odgovora.

 

Umjesto čekanog odgovora provrtila sam svoje ženske bodljikave misli i zaključila da smo oboje stranci u ovoj državi i posjetitelji u ovom muzeju i da je od cijele gomile studentica i nekoliko starijih profesora, uhvatio baš mene za spontano čavrljanje na engleskom.

Čudan sjaj u njegovim očima kojima me prefokusirano gledao i širok presrdačni osmjeh uvjerili su me da je cijeli prepun nečeg „pre“ i da nije uletio slučajno meni i slučajno na ovoj slici. Stoga sam, da zadržim minimum pristojnosti i nešto više licemjernosti, pročavrljala par riječi, reda radi.

 

I tako sam se ja prvi put susrela sa ovom slikom, u ovim i ovakvim muško-ženskim okolnostima...

 

2. Slikar i kičerica

 

Nekoliko godina kasnije, ne baš identična ova slika, ali sasvim dosljedno utjelovljena u novoj slici, ukazala mi se ponovno:

 

-          A kolko gospodična imate godina, ak se smije znat? – upitao me stariji gospodin.

-          27.

-          Ma kaaakvi! Ne veerujem vam! Sigurno nemate prek 20. Uvrh glave, jel tak, Miha?

-          Tak je, ja ne bi dal ni prek 17.

 

Trude se oni i trudim se ja, ostati ljubazna.

Nadaju se pak oni da mi laska. A nadam se ja da uskoro odlaze.

Slađahna maglica iluzije da nam godine ipak ne prolaze, više me guši nego očarava stoga paralelno nastojim razbistriti prebukirani obzor razmišljanjem o nečem drugom.

 

Dakle, što se udvaračkih metoda i njihove sofisticiranosti tiče, iako imamo iste instinkte kao naši kućni ljubimci, odmakli smo korak dalje. Imamo manire, taktiku i planove. Lijepo se oblačimo, uređujemo, obrazujemo, vježbamo dobrim ponašanjima i predviđanjim i upravo zato bogatstvo ljudske komunikacije naprosto fascinira izmjenom boja, oblika i posljedica. Čak se eto i zaljubljujemo, ponekad i smrtno, kako kažu. Komunikacija udvaranja je antropološko čudo, baš kao i umjetnost.

 

Nakon što sam provarila ovaj zaključak, lutajući mislima na drugu stranu od teme tekućeg razgovora, počela me lagano hvatati panika od tog antropološkog čuda i neizvjesnog kraja predugačkog razgovora prepunog komplimenata i slađahnih maglica. Pitala sam se tko je pobogu taj stariji sijedi čovjek pod crnim šeširom u gospodskom mantilu. Sav naočit i uglancan, s finim manirama i onim kunsthistoričarskim vještačkim načinom na koji gleda izložene slike. Potražila sam ga na internetu i pronašla, i to ne samo njega, nego i Nju.

 

Gospodin je slikar, uvaženi, kako kažu kolege u predgovorima. I to slikar erotske tematike, metalnih penisa i strateških ženskih mjesta.

 

Krasno, mislim si, gledajući crvenu ženu raskošno raširenih nogu na Googleovog tražilici. Ova je pak prava erotska kičerica, dosta modernija, skicozno naslikana, bez previše detalja, ne broji svaku dlaku, a ima još i dvije noge, dvije štikle, dvije ruke, dvije cice i jednu potpuno zanemarenu, skoro izbrisanu glavu.

 

Slikarstvo u duhu modernizma može si priuštiti krivu boju, slobodu selekcije bitnog i eliminacije nebitnog, stoga je sve regularno.

 

3. Profesor i Postpepeljuga

 

Ako je za vjerovati zapadnoj povijesti umjetnosti, nakon prve i druge moderne došla nam je i treća - postmoderna, a ona je pak udrobila u sebe sve dotadašnje stilove, pravce, perspektive i prakse, dajući si još veće pravo od moderne – pravo spajanja nespojivog. Što luđe to bolje. Ako smo do sada mislili da nešto znamo, postmoderna će nam dokazati da ipak ne znamo.

 

Zato me je moja L`Origine i posljednji, treći put provela kroz povijesno-umjetničko putovanje.

 

Naime, jedne lijepe ljetne večeri (moram to naglasiti jer u takvim se večerima događaju posebna poznanstva), na moje radno mjesto naišao je jedan zanimljiv profesor, zasigurno intelektualac. Visok, markantan, elokventan i spreman za razgovore. Za početak.

 

Nas dvoje obišli smo cijelu galeriju, uzduž i poprijeko, ćaskajući neformalno o slikama, skulpturama, suvremenoj umjetnosti i smislu - svega. Bilo je to jedno od mojih stručnih vodstva, s odličnim sugovornikom, puno više kreativnog žara interpretiranja i puno manje monologa.

 

Histeričan poziv očuha koji me je čekao na prometnoj cesti pred galerijom na sva četiri žmigavca, u sekundi me otrgnuo iz te bajkovite umjetničke rute i ja sam, baš poput Pepeljuge (točno pred ponoć!), poletjela vani, uz kratak pozdrav i iskreno žaljenje zbog prekinute diskusije.

 

S obzirom da Pepeljuge i ine princeze ne ostaju neugodno nedorečene i da se njihov mužjak ponovno pojavi kad-tad, pojavio se eto i ovaj moj posjetitelj.

 

Nakon mjesec dana pod galerijskim pultom dočekala me bijela kuverta. Nemarnim rukopisom napisano je „za Mariju“. U kuverti razglednica. Slika. Igračka. Moja prijateljica L`Origine u plastificiranoj verziji lomljenja svjetlosti. Kada se slika nagne prema dolje – pica. Kada se nagne prema gore – pimpek!

 

Ponovno me zatekla, i to kako... Intenzivno razmišljam o suptilnosti te njegove poruke. I zaključujem: ma zaista jedan intelektualan čin, nedvosmislen, a opet u duhu umjetnosti i našeg noćnog razgovora. Dapače, dotiče se i suvremenih teorija, propituje muško-ženske odnose, zadire u feminističke teorije, seksologiju, pitanje identiteta, suvremenih intervencija u klasična djela, nove medije… Slojevitost tumačenja nema kraja i to je onaj spomenuti „post“.

 

A kada se ogoli sva ta roba – pica i pimpek, od jednog profesora.

 

I jedna Postpepeljuga.

 

4. Zajednički L`Origine

 

Tako sam ja pomoću moje L`Origine savladala umjetnost 19. i 20. stoljeća u Europi.

No, ipak, nisam odoljela zapitati se kako bi izgledala jedna drugačija povijest umjetnosti, neka o kojoj se ne priča i o kojoj nas nitko nije podučio, pr. neka afrička plemenska, kojoj povijest ne prolazi kroz vremensku lentu sa strelicom, koja stoljeća ne bilježi tako temeljito ili ih pak, nekom nezamislivom odvažnošću, niti ne broji.

Imaju li takve kulture prvo naslikane sve dlake na svome mjestu pa kreativan izbris nekog uda pa zatim igračku za odrasle - varavog hermafrodita?

 

I nije mi dosta, moram još malo - postoji li i kod njih tisuću metoda udvaranja ili samo njih nekoliko? Možda samo poziv? Ruku na srce, sa svim tim kamuflažama i bez njih, moja prijateljica pica L`Origine ipak je samo pica, i svi se mi posložimo jedni s drugima kao puzzle, bez obzira imamo li fine mantile, vodimo li intelektualne razgovore ili širimo neodoljive osmjehe.

 

Kada skinemo svu tu pomno ispeglanu odjeću antropološkog čuda, ponovno dolazimo na obični zajednički L`Origine i vraćamo se na početak evolucije. I ove priče.

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

intervju

Dinko Kreho: Književna ''mladost'' je sklizak i evazivan pojam koji najčešće nosi i problematičan ideološki balast

Predstavljamo uži izbor Nagrade Sedmica & Kritična masa

Dinko je u uži izbor ušao s pričom ''Zoja''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od dvojice muških natjecatelja.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Ivana Pintarić: Priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je po zanimanju edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana „Gorimo (ali ne boli više)“ ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja proze pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je i priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO.

proza

Marin Ivančić: Karijatida

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marin Ivančić (1991., Karlovac) diplomirani je pravnik na stručnom usavršavanju u Hrvatskoj komori ovlaštenih inženjera geodezije. Od zala birokracije dušu spašava čitanjem, županijskim nogometom, a odnedavno i pisanjem. Igra zadnjeg veznog u NK Dobra-Novigrad na Dobri, ima dobar udarac i pregled igre. Čitalački ukus mu je hipsterski eklektičan. Ovo mu je prvi objavljeni rad.

proza

Jelena Petković: Japan

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jelena Petković (1984.) diplomirala je povijest i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Živi i radi u Vukovaru.

proza

Luiza Bouharaoua: Zvučni zid

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luiza Bouharaoua (1985., Split) diplomirala je kroatistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Splitu. Radi u Skribonautima. Prevodi i piše. Prevela je roman Rachel Kushner "Bacači plamena" (Profil, 2017.). Kratke priče objavljivala je u The Split Mindu, Fantomu Slobode i na portalima Kritična masa i Nema. Priče su joj izvođene u na Trećem programu hrvatskog radija. Uvrštena je u regionalni zbornik "Izvan koridora - najbolja kratka priča" (VBZ, 2011.) i antologiju hrvatske mlade proze "Bez vrata, bez kucanja" (Sandorf, 2012.). Finalistica je natječaja Festivala europske kratke priče u 2016. i 2017. godini. Dobitnica je nagrade Ulaznica za kratku priču te nagrade Prozak za najbolji prozni rukopis autora/ica do 35 godina. U 2019. izlazi joj Prozakom nagrađeni prvijenac.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Jan Bolić: Mrtvi kanal (ulomak iz neobjavljenog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jan Bolić (1995., Rijeka) je autor koji boluje od progresivne bolesti spinalne mišićne atrofije tip 2 zbog koje ne može pomaknuti gotovo nijedan dio tijela, no i dalje, bez obzira na progresiju bolesti, uspijeva pisati s dva prsta koja još uvijek može pomaknuti i s njima stvara književna djela. Dosad je objavio dvije knjige: zbirku poezije „Trenutci“ (2016.) i zbirku poezije i proznih zapisa „Može biti lijepo“ (2017.). Jedna pjesma objavljena je i u zbirci poezije skupine autora iz cijele RH naziva „Petrinjske staze“ iz Petrinje. Povremeno objavljuje svoje radove na književnim portalima i svom Facebook profilu U trećoj knjizi odlučio se pozabaviti žanrom krimića.

proza

Andrea Bauk: Kult užarene krune

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Andrea Bauk (1985., Rijeka) je završila stručni studij vinarstva u Poreču nakon kojeg je radila razne poslove. Teme njezinog pisanja su SF, međuljudski, pogotovo obiteljski odnosi i tabu teme, a njezini likovi redovito su autsajderi i mizantropi. Nekoliko njezinih priča i pjesama objavljene su u sklopu književnih natječaja.

proza

Luka Katančić: Papirnati poljubac

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Katančić (1996., Zagreb) student je Pravnog fakulteta u Zagrebu. 2014. i 2015. godine osvojio je treće nagrade: „Stanislav Preprek“, „Joan Flora“, „Pavle Popović“, „Janoš Siveri“, „Rade Tomić“ te drugu nagradu „Duško Trifunović“ u Novom Sadu za poeziju u kategoriji do 30 godina.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg