proza

Heidi Julavits: Nemir

Ja sam lovac na san. Pratim san kroz moju kuću. Pratim ga s džepnom lampom, i bočicom tableta, i dva jastuka, i pokrivačem, i knjigom za ubijanje vremena na čeki dok ne dođe krdo mraka. Čekam dok mi ne dojadi čekanje. Onda spakiram svoju opremu i odem u bolja lovišta, u udaljene dijelove kuće gdje je san viđen u dva ujutro, u tri.



 

Očito mjesto za lov na san su kreveti. U ovoj kući u Maineu, gdje živimo tri mjeseca u godini, ih ima napretek. Svaki od njih ima svoje vrline. Muž Krevet je preporučen zbog Muža, koji je često u njemu; madrac je nekad bio pristojan, a soba bruji i sikće raznobojnim zvukovima: smeđe, bijelo, koje god boje je razvlaživač zraka - ljubičasto. Ali ovaj krevet je stalno vlažan, kao što su brodski kreveti vlažni. Jastuci vonjaju po zemljanom podrumu koji je ravno ispod nas. Cijeli drugi kat pritišće iznad ovog kreveta, i stropovi su već niski. Smeđe, bijelo, ljubičasto, vlaga, niskost. I mušice, također. (Prozori nisu baš predani zidovima.)

 

12:20 ujutro. Spakiram svoju opremu. Premještam se.

 

Gore na katu su Dječji Kreveti. Dijete Broj Jedan spava na tankom futonu koji je u sredini napuhnut kao rolada. Na ovom krevetu nema ležanja. Može se samo pasti. Dijete Broj Jedan je pribijeno uza zid; ja se držim vanjskog ruba futona. Ipak, ovdje na rubu se može pronaći san. Dijete Broj Jedan i ja imamo dugu povijest zajedničkog spavanja na mjestima najmanje pogodnima za san. Spavali smo skupa na betonskim podovima. Spavali smo skupa u istoj drvenoj stolici. Spavali smo skupa ljuti, ponekad jedno na drugo.

 

Ne i večeras. 12:51 ujutro. Spakiram svoju opremu. Premještam se.

 

Dijete Broj Dva spava okomito Djetetu Broj Jedan. On je manji i ima niže standarde; spava na duplom zračnom madracu. Noć je za njega veliko kampiranje. Nosi traperice u krevet. I on ima kolekciju noćne opreme - lovi san pravim oružjem i japanskim borbenim zvrkovima. Ljuti se kad premjestim svoju opremu na njegov teritorij. Gunđa i rita se, i njegovo oružje se otkotrlja s madraca. Dupli zračni madraci nisu idealni ni za jednu osobu. To su u biti kućne igračke za bazen. Ali spavam s njim kad me strah da će biti ubijen. Bojim se da će bivši robijaš i vijetnamski veteran koji je sprejem crtao gusarske brodove i kitove po zidu štala mojih susjeda, i koji je bio vrlo vješt u izradi kupova kamenja koji su prkosili gravitaciji, i koji je možda otjeran iz grada zbog, kako se govorilo, psihološkog zatočenja jedne starice i upucavanja tinejdžericama, i na kojeg sam se crnohumorno referirala u jednom eseju, provaliti u našu otključanu kuću i nožem izbosti svih osim mene.

 

Ovaj strah, razvijen do svog logičkog zaključka (pogrebi, nepodnošljiva tuga, moje priključenje blago autoritarnom kultu za samopomoć koji vodi žena koja izgleda kao Katie Couric), me može odmah uspavati.

 

Ne i večeras. 1:12 ujutro. Mičem se.

 

S druge strane hodnika je soba za goste. Ova soba se ne grije. Također, ukleta je. Duh je žensko, bezopasna je. Prilično sam sigurna da je to ona djevojčica koja je polijepila stranice iz modnih časopisa s početka dvadesetog stoljeća po zidovima spremišta do kojeg se dolazi kroz mala vrata pored kreveta. Kad želim biti promatrana, spavam u ovoj sobi.

 

Ležim na krevetu. Toliko sam budna da eksperimentalno udaram čelom o zid. Da znam Morseovu abecedu, možda bih nešto rekla. Ali ne želim izgledati poremećeno, pogotovo ne pred duhom. Ne želim biti promatrana, ne večeras. Boriti se za spavanje je kao kad si bolestan, ili u trudovima, ili možda kao kad umireš. Želim mračno mjesto gdje to mogu obaviti sama.

 

1:48 ujutro. Razmatram kauče. Posjedujemo ih dva. Ponekad spavam na starom kauču u dnevnoj sobi, ali samo zimi kad je pun mjesec i nad snijegom je sloj leda i cijelo dvorište svjetluca. Novi kauč u dnevnoj sobi je od vune. Svrbi. Bez obzira na godišnje doba, ni ne pokušavam loviti san na njemu.

 

2:00 ujutro. Vraćam se u Muž Krevet. Pomislim, "Ovdje pripadam." Samo sam se dala u malo šaljivog noćnog turizma! Nisam ozbiljno razmišljala o premještanju. Pokušam se zavući ispod pokrivača bez da išta poremetim, čak ni vlažni zrak (koji, kad ga u ovo vrijeme gnjaviš, glasno usiše). Ležim kruto i pitam se kako je Muž postigao to što je postigao. Kako mu to pođe za rukom, samo spavati ovako? Kako nađe san bez da ga traži, kako noću putuje tako neopterećen? Postanem ljubomorna. Mužu je sve tako lako. Nema pojma koliko ja posla obavim dok on spava. Spašavanje Djeteta Broj Jedan i Djeteta Broj Dva od smrti. Ruženje s duhom one curice pune snova koja se vjerojatno u životu nije maknula iz ovog grada, kojoj treba prijatelj poput mene da joj kaže utješne stvari kao, "Ozbiljno, nije ti New York baš nešto." Štitim mrtve i neumrle ove kuće. Čuvam se od "dobrih" izgleda koje ljude uljuljkaju u san. Od 0.0000000000000000000001 postotne šanse da bivši robijaš i vijetnamski veteran čita književne antologije kako bi identificirao slijedeću metu. Od 0.0000000000000000000001 postotne šanse da će se propanska grijalica Djeteta Broj Jedan i Djeteta Broj Dva pokvariti i da će umrijeti kao Vitas Gerulaitis u Hamptonima. Od 0.0000000000000000000001 postotne šanse da će večeras miš progristi stare instalacije i učiniti našeg duha beskućnikom.

 

2:45 ujutro. Odustajem od kuće. Pratim san van. Teško je manevrirati kroz vanjska vrata pod punom opremom. Pokrivač zapne za zasun. Baterijska lampa padne na verandu. Bočica s tabletama mi ispadne u grmlje. Psujem i stvarno se jebeno naljutim i bacim svaku jebenu stvar koju već nisam bacila na jebenu travu. Onda ponovno skupim svoje stvari, skuliram se i krenem prema kokošinjcu. Ili onome što je nekad bilo kokošinjac ili šupa za alat, a sada je mjesto za goste koje se trudimo rijetko imati. Nema grijanja ni vode; krevet je prekriven pokrivačima koji mogu biti tepisi. Ležati u ovom krevetu znači imati osjećaj kao da je na tebi drugo tijelo. Ali ne tijelo kojem išta duguješ - ni ljubav ni brigu. Gledam porub na stropu gdje ose ulaze i izlaze i postavljam si teška pitanja. Zašto se moram prognati u odvojenu zgradu? Mjesto sagrađeno za kokoši ili alat? Govorim si da je to vrlina, to što ne uspijevam spavati u vlastitoj kući, ili uopće. Govorim si da provodim više sati nego drugi ljudi svjesna da sam živa, i da se tijekom života sve to zbroji i daje više života, više živosti. Više sam živa od ostatka moje obitelji. To mi je najveći noćni strah. To je razlog zbog kojeg lovim. Nikad ne želim biti življa od njih.

 

Prevod: Marino Buble

o nama

Nagradu Sedmica i Kritična masa za mlade pisce dobila je Marina Gudelj

Pobjednica ovogodišnje Nagrade Sedmica i Kritična masa za mlade autore je Marina Gudelj (1988.) iz Splita.
Marina Gudelj nagrađena je za priču "Lee".
U užem izboru Nagrade za 2017. bili su: Alen Brlek, Katja Grcić, Marko Gregur, Marina Gudelj, Mira Petrović, Iva Sopka i Ana Rajković.
Ovo je treća godina Nagrade koju sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).

intervju

Marina Gudelj: Mi smo generacija koja je dobila ostatke neke ranije i uljuljala se u pasivnost

Predstavljamo uži izbor Nagrade Sedmica&Kritična masa

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - UŽI IZBOR

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

proza

Elena Ferrante: Genijalna prijateljica

Romani Elene Ferrante s razlogom su postali svjetske uspješnice i jedan od književnih fenomena ovog desetljeća, kako po odazivu publike u različitim zemljama, tako i po sudu kritike.
"Genijalna prijateljica" – prvi je dio romaneskne tetralogije o Eleni i Lili, pronicljivim i inteligentnim djevojkama iz Napulja koje žele stvoriti život u okrilju zagušujuće, nasilne kulture.
Ovdje donosimo uvodna poglavlja romana, a knjigu u cjelini - što preporučujemo - možete pročitati u izdanju "Profila".
Roman je s talijanskog prevela Ana Badurina.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

poezija

Ognjen Obradović: Oticanja

Ognjen Obradović (1992., Užice, Srbija) diplomirao je dramaturgiju na FDU u Beogradu, a trenutno je na poslijediplomskom studiju Teorije dramskih umjetnosti, medija i kulture na istom fakultetu. Izvedene su mu drame i radio drame: Nedelja: juče, danas, sutra (2013., BDP), Put u Lisabon (2015., Radio Beograd), Da mi je da spustim ovu suzu (2016., Radio Beograd).
Donosimo nekoliko pjesama iz zbirke poezije Oticanja (2016.), za koju je Obradović dobio nagradu Mladi Dis.

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg