proza

Heidi Julavits: Nemir

Ja sam lovac na san. Pratim san kroz moju kuću. Pratim ga s džepnom lampom, i bočicom tableta, i dva jastuka, i pokrivačem, i knjigom za ubijanje vremena na čeki dok ne dođe krdo mraka. Čekam dok mi ne dojadi čekanje. Onda spakiram svoju opremu i odem u bolja lovišta, u udaljene dijelove kuće gdje je san viđen u dva ujutro, u tri.



 

Očito mjesto za lov na san su kreveti. U ovoj kući u Maineu, gdje živimo tri mjeseca u godini, ih ima napretek. Svaki od njih ima svoje vrline. Muž Krevet je preporučen zbog Muža, koji je često u njemu; madrac je nekad bio pristojan, a soba bruji i sikće raznobojnim zvukovima: smeđe, bijelo, koje god boje je razvlaživač zraka - ljubičasto. Ali ovaj krevet je stalno vlažan, kao što su brodski kreveti vlažni. Jastuci vonjaju po zemljanom podrumu koji je ravno ispod nas. Cijeli drugi kat pritišće iznad ovog kreveta, i stropovi su već niski. Smeđe, bijelo, ljubičasto, vlaga, niskost. I mušice, također. (Prozori nisu baš predani zidovima.)

 

12:20 ujutro. Spakiram svoju opremu. Premještam se.

 

Gore na katu su Dječji Kreveti. Dijete Broj Jedan spava na tankom futonu koji je u sredini napuhnut kao rolada. Na ovom krevetu nema ležanja. Može se samo pasti. Dijete Broj Jedan je pribijeno uza zid; ja se držim vanjskog ruba futona. Ipak, ovdje na rubu se može pronaći san. Dijete Broj Jedan i ja imamo dugu povijest zajedničkog spavanja na mjestima najmanje pogodnima za san. Spavali smo skupa na betonskim podovima. Spavali smo skupa u istoj drvenoj stolici. Spavali smo skupa ljuti, ponekad jedno na drugo.

 

Ne i večeras. 12:51 ujutro. Spakiram svoju opremu. Premještam se.

 

Dijete Broj Dva spava okomito Djetetu Broj Jedan. On je manji i ima niže standarde; spava na duplom zračnom madracu. Noć je za njega veliko kampiranje. Nosi traperice u krevet. I on ima kolekciju noćne opreme - lovi san pravim oružjem i japanskim borbenim zvrkovima. Ljuti se kad premjestim svoju opremu na njegov teritorij. Gunđa i rita se, i njegovo oružje se otkotrlja s madraca. Dupli zračni madraci nisu idealni ni za jednu osobu. To su u biti kućne igračke za bazen. Ali spavam s njim kad me strah da će biti ubijen. Bojim se da će bivši robijaš i vijetnamski veteran koji je sprejem crtao gusarske brodove i kitove po zidu štala mojih susjeda, i koji je bio vrlo vješt u izradi kupova kamenja koji su prkosili gravitaciji, i koji je možda otjeran iz grada zbog, kako se govorilo, psihološkog zatočenja jedne starice i upucavanja tinejdžericama, i na kojeg sam se crnohumorno referirala u jednom eseju, provaliti u našu otključanu kuću i nožem izbosti svih osim mene.

 

Ovaj strah, razvijen do svog logičkog zaključka (pogrebi, nepodnošljiva tuga, moje priključenje blago autoritarnom kultu za samopomoć koji vodi žena koja izgleda kao Katie Couric), me može odmah uspavati.

 

Ne i večeras. 1:12 ujutro. Mičem se.

 

S druge strane hodnika je soba za goste. Ova soba se ne grije. Također, ukleta je. Duh je žensko, bezopasna je. Prilično sam sigurna da je to ona djevojčica koja je polijepila stranice iz modnih časopisa s početka dvadesetog stoljeća po zidovima spremišta do kojeg se dolazi kroz mala vrata pored kreveta. Kad želim biti promatrana, spavam u ovoj sobi.

 

Ležim na krevetu. Toliko sam budna da eksperimentalno udaram čelom o zid. Da znam Morseovu abecedu, možda bih nešto rekla. Ali ne želim izgledati poremećeno, pogotovo ne pred duhom. Ne želim biti promatrana, ne večeras. Boriti se za spavanje je kao kad si bolestan, ili u trudovima, ili možda kao kad umireš. Želim mračno mjesto gdje to mogu obaviti sama.

 

1:48 ujutro. Razmatram kauče. Posjedujemo ih dva. Ponekad spavam na starom kauču u dnevnoj sobi, ali samo zimi kad je pun mjesec i nad snijegom je sloj leda i cijelo dvorište svjetluca. Novi kauč u dnevnoj sobi je od vune. Svrbi. Bez obzira na godišnje doba, ni ne pokušavam loviti san na njemu.

 

2:00 ujutro. Vraćam se u Muž Krevet. Pomislim, "Ovdje pripadam." Samo sam se dala u malo šaljivog noćnog turizma! Nisam ozbiljno razmišljala o premještanju. Pokušam se zavući ispod pokrivača bez da išta poremetim, čak ni vlažni zrak (koji, kad ga u ovo vrijeme gnjaviš, glasno usiše). Ležim kruto i pitam se kako je Muž postigao to što je postigao. Kako mu to pođe za rukom, samo spavati ovako? Kako nađe san bez da ga traži, kako noću putuje tako neopterećen? Postanem ljubomorna. Mužu je sve tako lako. Nema pojma koliko ja posla obavim dok on spava. Spašavanje Djeteta Broj Jedan i Djeteta Broj Dva od smrti. Ruženje s duhom one curice pune snova koja se vjerojatno u životu nije maknula iz ovog grada, kojoj treba prijatelj poput mene da joj kaže utješne stvari kao, "Ozbiljno, nije ti New York baš nešto." Štitim mrtve i neumrle ove kuće. Čuvam se od "dobrih" izgleda koje ljude uljuljkaju u san. Od 0.0000000000000000000001 postotne šanse da bivši robijaš i vijetnamski veteran čita književne antologije kako bi identificirao slijedeću metu. Od 0.0000000000000000000001 postotne šanse da će se propanska grijalica Djeteta Broj Jedan i Djeteta Broj Dva pokvariti i da će umrijeti kao Vitas Gerulaitis u Hamptonima. Od 0.0000000000000000000001 postotne šanse da će večeras miš progristi stare instalacije i učiniti našeg duha beskućnikom.

 

2:45 ujutro. Odustajem od kuće. Pratim san van. Teško je manevrirati kroz vanjska vrata pod punom opremom. Pokrivač zapne za zasun. Baterijska lampa padne na verandu. Bočica s tabletama mi ispadne u grmlje. Psujem i stvarno se jebeno naljutim i bacim svaku jebenu stvar koju već nisam bacila na jebenu travu. Onda ponovno skupim svoje stvari, skuliram se i krenem prema kokošinjcu. Ili onome što je nekad bilo kokošinjac ili šupa za alat, a sada je mjesto za goste koje se trudimo rijetko imati. Nema grijanja ni vode; krevet je prekriven pokrivačima koji mogu biti tepisi. Ležati u ovom krevetu znači imati osjećaj kao da je na tebi drugo tijelo. Ali ne tijelo kojem išta duguješ - ni ljubav ni brigu. Gledam porub na stropu gdje ose ulaze i izlaze i postavljam si teška pitanja. Zašto se moram prognati u odvojenu zgradu? Mjesto sagrađeno za kokoši ili alat? Govorim si da je to vrlina, to što ne uspijevam spavati u vlastitoj kući, ili uopće. Govorim si da provodim više sati nego drugi ljudi svjesna da sam živa, i da se tijekom života sve to zbroji i daje više života, više živosti. Više sam živa od ostatka moje obitelji. To mi je najveći noćni strah. To je razlog zbog kojeg lovim. Nikad ne želim biti življa od njih.

 

Prevod: Marino Buble

proza

Marko Gregur: Dan za izlazak

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marko Gregur (Koprivnica, 1982.) piše poeziju i prozu, koju je objavljivao u mnogim domaćim časopisima i novinama, kao i u inozemnim časopisima.Dobitnik je nagrade Ulaznica i Prozak za najbolji prozni rukopis autora do 35 godina starosti iz Republike Hrvatske. Objavio je zbirku poezije Lirska grafomanija (Naklada Ceres, 2011.), zbirke priča Peglica u prosincu (DHK, 2012.) i Divan dan za Drinkopoly (Algoritam, 2014.) te roman Kak je zgorel presvetli Trombetassicz (Hena com, 2017.) Uvršten je u antologiju mladih hrvatskih prozaika Bez vrata, bez kucanja (Sandorf, 2012.).

proza

Anita Vein Dević: Ulomak iz romana 'Ukradeno djetinjstvo'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Anita Vein Dević (1987., Karlovac) magistrirala je na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu. Piše poeziju, kratke priče, i nastavak romana „Ukradeno djetinjstvo“.

proza

Josip Razum: Dvije priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Josip Razum (1991., Zagreb) apsolvent je psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u "Fantomu slobode", osvojio nagradu na KSET-ovom natječaju za kratku priču, član je i suosnivač Književne grupe 90+.


proza

Marta Glowatzky Novosel: Dvije priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

U širi izbor ušla je i Marta Glowatzky Novosel (Čakovec, 1983.), profesorica flaute, prevoditelj i sudski tumač za njemački jezik.
Glowatzky je uz glazbenu akademiju u Münchenu završila i poslijediplomski interdisciplinarni studij konferencijskog prevođenja u sklopu Sveučilišta grada Zagreba. Objavljivala je u nekoliko zbornika i portala.

proza

Zoran Hercigonja: Kolotečina: Testiranje stvarnosti

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Zoran Hercigonja (1990.) rođen je u Varaždinu gdje je diplomirao na Fakultetu organizacije i informatike. Radi kao profesor i objavljuje na portalu Poezija Online. Bavi se i likovnom umjetnošću.

proza

Stephanie Stelko: Ružica putuje u Maroko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Stephanie Stelko (1992., Rijeka) svježe je ime na sceni s obzirom da se pisanju vratila nakon što je prije dvije godine diplomirala medicinsku antropologiju i sociologiju u Amsterdamu. Teme koje obrađuje u antropološko-sociološkom i novinarskom radu tiču se marginaliziranih skupina, nejednakosti, feminizma, seksualnosti, tijela i zdravlja.

proza

Martin Majcenović: Medvjeđa usluga

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Martin Majcenović (1990.) diplomirao je kroatistiku i lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kratka proza objavljivana mu je između ostalog i u Zarezu, Autsajderskim fragmentima, Booksi... Sudjelovao je u užim izborima na natječajima za kratku priču Broda kulture (2013. i 2016.) i FEKP-a (2014.) Član je Književne grupe 90+, a piše za portal Ziher.hr.

proza

Paula Ćaćić: Franzenova 'Sloboda'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S dvije kratke priče u širi izbor ušla je i Paula Ćaćić (1994., Vinkovci), studentica indologije i južnoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uz nagrađivane kratke priče i poeziju, Ćaćić piše i novinske tekstove za web portal VOXfeminae.

proza

Dunja Matić: Večera

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dunja Matić (1988., Rijeka) je magistra kulturologije, urednica, recenzentica i književna kritičarka. Prozu, poeziju i osvrte objavljuje na stranicama Gradske knjižnice Rijeka i Književnosti uživo, dio čijeg je uredništva od 2013. godine. Roman „Troslojne posteljine“ izlazi u izdanju Studia TiM ove godine, a u pripremi je zbirka kratkih priča „Kozmofilije“.

proza

Sara Kopeczky: Atomi različitih zvijezda

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Sara Kopeczky (1992., Zagreb) diplomirala je anglistiku i talijanistiku, prozu i poeziju objavljivala je u časopisima, zbornicima i na portalima u Hrvatskoj i u inozemstvu. Pobijedila je na natječaju knjižnice Daruvar za najljepše ljubavno pismo. Članica je Novog Književnog Vala, književne skupine nastale iz škole kreativnog pisanja pod vodstvom Irene Delonge Nešić. Urednica je Split Minda, časopisa za književnost i kulturu studenata Filozofskog fakulteta u Splitu.

proza

Alen Brlek: Mjehur

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Alen Brlek (1988., Zagreb) dobitnik je nagrade Na vrh jezika 2013. godine za zbirku poezije Metakmorfoze. Objavljivan je između ostalog i u e-časopisu Književnost uživo, Zarezu, Fantomu slobode, zborniku Tko čita?, internet portalu Strane. Sudionik je nekoliko regionalnih i međunarodnih književnih festivala, a priprema i drugu zbirku poezije 'Pratišina'.

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg