proza

Vlado Bulic: Brodosplit

Brodosplit kojeg poznajem, nalazi se u fotografskim albumima moje obitelji. U ona dva najvažnija – bijelom i crnom koji su se prvi pakirali kod svake naše selidbe, a na kraju se skrasili na splitskom Sućidru, u stanu koji smo stara i ja dobili od Brodosplita. U bijelom su fotografije s vjenčanja mojih roditelja, a u crnom fotografije s očeva sprovoda.



 

     U bijelom je i fotografija nad kojom stara i ja uvijek zastanemo – ona u bijeloj vjenčanici sa šeširom, izgleda kao francuska glumica, do nje stari, a iza njih škverski stolari s čašama u ruci – barba Iško, barba Perasović, barba Bafa, barba Ćarija, barba Laura, a tu je i Nikola, visoki mladić s brkovima, elektrozavarivač dodjeljen stolarskoj radioni. Da trebam dati naslov toj fotografiji iz 1978. godine, nazvao bih je „Optimizam“.

     Crni album nastao je četiri godine poslije. Na fotografijama je tužna povorka koja ide kroz selo, a u gužvi možeš razabrati skoro sve ljude s prethodne fotografije, tu je cijela stolarska radiona, tu su i škverani iz drugih radnih jedinica. Došli su autobusima Brodosplitovog sindikata, istim autobusima kojima su puno godina kasnije došli i na sprovod majčinog oca koji je poginuo u tvornici ferolegura „Dalmacija Dugi rat“. Brodosplit i njegovi radnici bili su uz mene i staru u svim našim nedaćama, a riječ „Škver“ se u mojoj familiji uvijek izgovarala sa strahopoštovanjem.

---

     Od starog su mi ostali drvena puška i drveni nož – igračke koje mi je napravio u Brodosplitovoj stolarskoj radioni, ostala je drvena maketa broda Santa Maria koja se i danas nalazi na kredenci u rodnoj mi kući, a ostala su i harmonika-vrata u kući jednog od rođaka. Obiteljska legenda kaže da se stari, sredinom sedamdesetih, kad su se u stolarskoj radioni bila pojavila prva harmonika-vrata, skrio od šefova nakon kraja smjene, razmontirao ih, premjerio svaki dio, proučavao ih do u sitne jutarnje sate, a onda zaspao i u radioni dočekao sljedeći radni dan. Rođak, koji je tada gradio kuću, dobio je tako prva harmonika-vrata u selu i široj okolici. Stari ih je napravio iz nule i funkcioniraju i dan danas.

     U prvim razredima osnovne, učiteljica bi nas pitala što želimo biti kad odrastemo. Ja sam uvijek odgovarao da želim biti stolar, raditi u Brodosplitu i jednog dana napraviti harmonika-vrata kao i moj stari, najbolji od svih škverskih meštara.

     Ne znam kako je Djed Mraz saznao za to, ali te godine, nakon priredbe u kojoj su sva škverska dica dobijala poklone, u mojoj se kesi pojavio stolarski alat – mala pila, rašpa, metar i čekić. Nakon priredbe smo išli na kolače. Bili smo tu mater, kolegica joj teta Sanda, barba Rajko iz cjevara, njihovi Zoki i Željka, i ja. Gledao sam u svoj poklon i nisam mogao dočekati da dođem doma i isprobam svoj alat.

     Još uvijek nisam napravio harmonika-vrata. Moj najveći stolarski uspjeh stalak je za salvete koji i danas stoji u stanu, negdje pored albuma. To je jedina stvar koju sam napravio u životu, a koju mogu uzeti u ruku, opipati. Divan osjećaj.

---

     U ograđeni prostor Brodosplita, prvi put sam ušao kad je bilo porinuće Amorelle. Prošvercao me rođak Lenko u FAP-u Jadrantransa. Prolazimo kapiju, a u daljini se ukazuje Amorella. Čelična grdosija stajala je na navozima i čekala da se prekine konop, da boca šampanjca poleti prema njoj, da se upale sirene pa da klizne u more. A meni srce veće od nje. Sutra ću u razredu pričat kako sam bio ovdje, u Škveru, kako sam gledao Amorellu kako ide u more. Cijeli grad je samo o Amorelli pričao.

     Izašli smo iz FAP-a, došli do bine i čekali. Pun Škver djece, penzionera, ljudi u svakodnevnoj odjeći. Svi se prošvercali nekako, kao i ja u FAP-u. Svi gledaju u Amorellu i čekaju da krene. Sad će, sad će, šapće se i napetost raste. Poleće boca šampanjca, razbija se, pale se sirene, ljudi se ukipljuju, usta im poluotvorena, gledaju to čelično čudovište kako poslušno klizi niz navoze i događa se sasvim spontana minuta šutnje. A onda pljesak. I traje. I traje.

     Pljeskalo se mojoj staroj, teti Sandi, barba Rajku, barba Tonću, Nikoli i svim onim ljudima iz našeg crnog i bijelog albuma. Svi ti ljudi možda su se u svojim životima tri puta maknuli iz Splita, ali kako reče moja učiteljica, njihova stolarija, njihova limarija, njihove cijevi, zavjese koje moja stara šije, plove svim morima svijeta.

--------

     Nedugo nakon očeve smrti, Brodosplit mi je zaposlio staru. Kao udovica njihovog radnika, imala je prednost pri zapošljavanju. Radila je kao čistačica u upravnoj zgradi. Obiteljska legenda kaže da ju je jedan od šefova zatekao kako lista nekakve papire pa je posprdno upitao: „Šta je, mala, ali se razumiš u to?“ na što mu je drsko odgovorila da ona ima svoje školovanje, da je završila za krojačicu. Uslijedila je njegova rečenica koja se u mojoj familiji ponavlja kao poslovica: „Neće škola metlu držat!“ Uskoro je prebačena na mjesto pointera, a potom kao krojačica, u stolarsku radionu, među očeve prijatelje.

     Tako je došlo do mog prvog ozbiljnijeg putovanja. Stara me prošvercala na sindikalno putovanje po bivšoj Jugoslaviji. Preciznije, nitko iz radione nije imao ništa protiv da mali pokojnog Ivana ide s njima. Tako sam sa škveranima prošao Plitvice, Jajce, Titov Drvar, Petrovu goru, Jasenovac i još mnoga mjesta čijih se imena više ne sjećam. Tako sam upoznao Nikolu, onog visokog elektrozavarivača s brkovima s fotografije vjenčanja mojih roditelja. I njegovog prijatelja, velikog zajebanta barba Žilu. Dok su ostali obilazili muzeje, odavali počast partizanima i žrtvama rata, Žile, Nikola i ja krstarili smo tim putevima revolucije i tražili flipere. U skoro svakom od tih Titovih gradova, odigrao sam s Nikolom nekoliko partija. Bio mi je legenda.

     Tako se u mojoj obitelji počeo formirati i treći album – onaj veselih boja. Krajem osamdesetih, stara i ja, udovica i sin pokojnog radnika, dobili smo od Brodosplita stan na Sućidru, a uskoro su se ona i Nikola vjenčali. Bilo je to malo, ali veselo vjenčanje. Kumovi su im bili teta Sanda i barba Žile, gosti uglavnom škverski radnici, a fotografija s njihovog vjenčanja na kojoj sam ja s njih četvero, mogla bi nositi isti naslov kao i ona s vjenčanja od starog – „Optimizam“.

Ali umjesto optimizma došle su devedesete. Pamtim ih po zračnim uzbunima, skloništima i strahu za Nikolu i staru dok iz Lore pucaju po Brodosplitu. Ali pamtim i lijepe stvari - pamtim prinovu u našoj obitelji, danas najljepšu studenticu u Splitu i šire, a pamtim i Nikoline prekovremene sate.

Nikad neću saznati koliko je prekovremenih Nikola otukao da se meni kupi prvi kompjuter. Sjećam se samo da bi se on i stara ustali oko šest, popili kavu, onu škversku, gustu kao puding, a onda krenuli put Brodosplita. Stara bi se vratila oko tri i po, a Nikola bi redovno ostajao do sedam. Onda bi večerao, pogledao Dnevnik i nakon pola sata zaspao. Jedina zabava bio mu je fliper koji sam, samo za njega, instalirao na novi kompjuter.  

----

     Kad god pročitam novinski tekst u kojem se tvrdi da su škverski radnici lijeni, a u zadnje vrijeme ih je sve više, sjetim se Nikole i dobijem poriv da nađem autora i prebijem ga ispred cijele redakcije, a onda i urednika, pa njegovog urednika.

     Nikola je od svoje osamnaeste radio u Brodosplitu. Do mirovine je napunio punih četrdeset godina staža, četrdeset godina je taj čovjek svako jutro ustajao, ispijao svoju gustu kavu i odlazio k svome aparatu za varenje. Da bi moja sestra danas bila to što je, da bih ja danas bio to što jesam.

     Kad sam se 2001. doma pojavio s pričom da odustajem od elektrotehnike i počinjem se baviti pisanjem, stara se rasplakala. Nikola nije rekao ni riječi. Nije riječ rekao niti jednom u sljedećih pet godina kad sam žicao lovu iz Zagreba. Znao sam da je svako to žicanje značilo još prekovremenih, još jedan Nikolin škverski dan od sedam do sedam. Ali svejedno sam kockao. I Nikola sa mnom. Zakockao sam pet godina svog života, dane i dane Nikolinog rada da bih napisao taj jebeni roman, a Nikola me niti jednom nije upitao kad ću počet „radit nešto normalno“. Na kraju se isplatilo, roman je izašao, pobrao je dobre kritike i nekoliko nagrada, a kritika mi je tepala da sam prvi predstavnik cyber-generacije u našoj književnosti.

     Ako ćemo povjerovati u to tepanje, onda se zaključak nameće sam – prvog predstavnika cyber-generacije u hrvatskoj književnosti, stvorili su Brodosplit i prekovremeni sati Nikole Zebića, elektrozavarivača u stolarskoj radioni.   

---

     Prije nekoliko godina, Nikoli je umrla majka. Škver je u međuvremenu pao na niske grane, toliko niske da više nije bilo sindikalnog autobusa da dovede škverane do Nikolina rodnog mjesta. Ali oni su svejedno došli - privatnim automobilima, javnim prijevozom - bili su tu opet ljudi iz naših obiteljskih foto-albuma.

     Nakon sprovoda, pričalo se o situaciji u Brodosplitu, a jedan od njih, inače poslovođa u jednoj radioni, dijelio je s nama svoju muku. Od šefa je dobio zadatak da izabere dvojicu kojima se mora uručiti otkaz. „Komu da ga dan, oću ovin mulcima šta in je to prvi posa, oću starijima šta čekaju koju godinu do penzije, oću meštrima u najboljin godinan?“ Na koncu je rekao šefu da tu odluku on donijeti ne može, po cijenu degradacije s mjesta poslovođe. „Neću da me ljudi proklinju“, kaže.

     Nakon nekoliko mjeseci, njegovu sam fotografiju ugledao u novinama. U prvom planu je stajala Jadranka Kosor, u drugom, on i kolega u plavim trlišima. Poslužio je kao ilustracija škverskog radnika. Njegova priča, nažalost, nije stala ni u fotografiju ni u tekst kojeg je ilustrirala.

--- 

         22. rujna 2010. godine, čekam staru na izlazu iz Brodosplita. Kolona se već formira, u prvim redovima su oni s transparentima, a među njima i onaj „I ćaća i mater bili su škverani“. Uskoro se pojavljuju mater i teta Sanda, a s njima i cijela stolarska radiona. „Točno san znala da ćeš doć“, govori stara razdragano. I teti Sandi je drago šta me vidi, i barba Rajku, i barba Juri, i ostalim škveranima iz naših albuma. Stara me uzima za ruku i krećemo put Općine, u prosvjed za spas škvera. Iza nas, stolarska radiona, sva ona lica koja sam, na fotografijama, već jednom vidio u koloni. Smrknuta kao i danas. I na trenutak mi se učini da sam na očevom sprovodu.

        

 

 

Tekst je prvotno objavljen u tjedniku Forum.

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

intervju

Dinko Kreho: Književna ''mladost'' je sklizak i evazivan pojam koji najčešće nosi i problematičan ideološki balast

Predstavljamo uži izbor Nagrade Sedmica & Kritična masa

Dinko je u uži izbor ušao s pričom ''Zoja''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od dvojice muških natjecatelja.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Ivana Pintarić: Priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je po zanimanju edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana „Gorimo (ali ne boli više)“ ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja proze pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je i priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO.

proza

Marin Ivančić: Karijatida

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marin Ivančić (1991., Karlovac) diplomirani je pravnik na stručnom usavršavanju u Hrvatskoj komori ovlaštenih inženjera geodezije. Od zala birokracije dušu spašava čitanjem, županijskim nogometom, a odnedavno i pisanjem. Igra zadnjeg veznog u NK Dobra-Novigrad na Dobri, ima dobar udarac i pregled igre. Čitalački ukus mu je hipsterski eklektičan. Ovo mu je prvi objavljeni rad.

proza

Jelena Petković: Japan

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jelena Petković (1984.) diplomirala je povijest i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Živi i radi u Vukovaru.

proza

Luiza Bouharaoua: Zvučni zid

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luiza Bouharaoua (1985., Split) diplomirala je kroatistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Splitu. Radi u Skribonautima. Prevodi i piše. Prevela je roman Rachel Kushner "Bacači plamena" (Profil, 2017.). Kratke priče objavljivala je u The Split Mindu, Fantomu Slobode i na portalima Kritična masa i Nema. Priče su joj izvođene u na Trećem programu hrvatskog radija. Uvrštena je u regionalni zbornik "Izvan koridora - najbolja kratka priča" (VBZ, 2011.) i antologiju hrvatske mlade proze "Bez vrata, bez kucanja" (Sandorf, 2012.). Finalistica je natječaja Festivala europske kratke priče u 2016. i 2017. godini. Dobitnica je nagrade Ulaznica za kratku priču te nagrade Prozak za najbolji prozni rukopis autora/ica do 35 godina. U 2019. izlazi joj Prozakom nagrađeni prvijenac.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Jan Bolić: Mrtvi kanal (ulomak iz neobjavljenog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jan Bolić (1995., Rijeka) je autor koji boluje od progresivne bolesti spinalne mišićne atrofije tip 2 zbog koje ne može pomaknuti gotovo nijedan dio tijela, no i dalje, bez obzira na progresiju bolesti, uspijeva pisati s dva prsta koja još uvijek može pomaknuti i s njima stvara književna djela. Dosad je objavio dvije knjige: zbirku poezije „Trenutci“ (2016.) i zbirku poezije i proznih zapisa „Može biti lijepo“ (2017.). Jedna pjesma objavljena je i u zbirci poezije skupine autora iz cijele RH naziva „Petrinjske staze“ iz Petrinje. Povremeno objavljuje svoje radove na književnim portalima i svom Facebook profilu U trećoj knjizi odlučio se pozabaviti žanrom krimića.

proza

Andrea Bauk: Kult užarene krune

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Andrea Bauk (1985., Rijeka) je završila stručni studij vinarstva u Poreču nakon kojeg je radila razne poslove. Teme njezinog pisanja su SF, međuljudski, pogotovo obiteljski odnosi i tabu teme, a njezini likovi redovito su autsajderi i mizantropi. Nekoliko njezinih priča i pjesama objavljene su u sklopu književnih natječaja.

proza

Luka Katančić: Papirnati poljubac

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Katančić (1996., Zagreb) student je Pravnog fakulteta u Zagrebu. 2014. i 2015. godine osvojio je treće nagrade: „Stanislav Preprek“, „Joan Flora“, „Pavle Popović“, „Janoš Siveri“, „Rade Tomić“ te drugu nagradu „Duško Trifunović“ u Novom Sadu za poeziju u kategoriji do 30 godina.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg