proza

Elvis Serdar: Protiv

Elvis Serdar, vitalni je, uvijek živčani, 40-togodišnjak rođen 72. god. Cijeli život živi u Sv. Filip i Jakovu. Dok čeka potpunu književnu afirmaciju za život zarađuje rodulom i pinelom. 2009. u nakladi „Bošković“ objavljuje roman „Dvoje protiv gazde“, dok kratka priča „Bolna depilacija“ krasi zbirku „Trenutak proze“ u izdanju Znanja. Pisanje doživljava kao hobi i pisati će dok bude uživao u tomu.



 

P R O T I V

Crkla mi televizija. I sad ja, hrvatski muž, otac i odgajatelj, vođa čopora i alfa mužjak između moja četiri zida bespomoćno i beskorisno mašem najkorisnijom spravom izmišljenom u povijesti čovječanstva - daljinskim upravljačem. Propada mi investicija uložena u sportski paket i sad mi se živci taru ne znajući u kojoj će početnoj postavi istrčati Chelsea.

- Govno kinesko - rekao sam tiho.

- Panasonic je japanski, a ne kineski - ispravi me moj ko fol u domaću zadaću zadubljen sin.

Čudo tehnike tanko par centimetara nije izdržalo ni godinu dana, a adekvatne... točnije, nikakve zamjene nemam.

- A da posudiš televiziju od strica Jere – mudro će opet ovaj moj osmogodišnjak.

Umjesto da svu koncentraciju svijeta usmjeri na domaću zadaću iz hrvatskog on traži idealno rješenje za moj problem. Tatino dijete, dobrobit roditelja prvo, a škola ako se stigne. Moš mislit, ne laje pas radi sela ili kako već ono ide... Pravim se da ga ne čujem jer je u pola sata od kad je počeo zadaću tri puta bio žedan, dva puta išao na wc, jednom oštrio olovku, tri ili četiri puta se ustajao po gumicu ili neki drugi dio potrebne opreme s kojom bi uspješno obavio domaći rad. Zadatak mu nije bio nimalo lak, trebao je svojim riječima završiti priču o nekom gologuzom vrapčiću koji je pred zimu ostao bez krova nad glavom.

- Jesi li ti tata ikad bio peder? - ispalio je nakon što je shvatio da neću reagirati na njegov prijedlog s televizijom. S daljinskim upravljačem u ruci blenem u njega, a odluka o ignoriranju u obrazovne svrhe završi ko i panasonic, bio on kineski il' japanski... ne radi kao ni moj govorni organ u ovom trenutku.  Hipnotizirano priđem  kuhinjskom stolu želeći saznat koji se to vrag kuha u mozgu mog potomka.

Ozbiljnog izraza lica s autoritativnim stavom sjednem preko puta njega i pitam:

- Otkud ti sad  taj peder?

- Pa... pederi su... Barba Slavko mi je rekao da oni vole muške i da jedan drugome pokazuju guzicu - izgovorio je u dahu nakon početnog zamuckivanja, a meni se objese ramena... a onaj autoritativni stav ode bolje da ne kažem gdje.

- I što još kaže... počeh glasno, a onda jedva čujno sebi u bradu... taj peder... pa opet dignem glas... barba Slavko?- pitam dijelom znatiželjno, dijelom nadrkano. Kakva li su to saznanja našeg prvog susjeda o seksualnim manjinama i što to zna jedan stokilaš sa šest razreda osnovne škole koji u radnoj knjižici nema zaveden ni jedan jedini dan.

- Pa... i... ono... još nam je reka da se oni ne žene i da se ljube u pišu – Izgovori mali to prilično ležerno kao da zna o čemu se tu radi.

Sad mi se i vilica objesila od muke, ali sam znao da ću ovaj muško mučki razgovor morati nekako odradit.

Barba Slavko je pederčina samo takva, mislim se, šta je i njemu crkla televizija pa nema pametnijeg posla od ispiranja nedužnih mozgova.

- Ajmo ispočetka - počnem samouvjereno - Postoje homoseksualci, koje neki zovu pederi iako je peder zapravo karakterna osobina muškarca. Kužiš?.

- Kužim - rekao je neuvjerljivo. - A ko su sad ti homoseljaci? - nastavio je.

U glavi mi rečenice preskaču jedna drugu, sve redom neprikladne za dječje uši jer koliko god bio raspižđen, a bogme jesam... toliko da sam zaboravio i televiziju i Chelsea... ipak mi je bilo jasno da još nije vrijeme da sina upoznajem s metaforičkim bogatstvom hrvatskog jezika. Jer da sad krenem objašnjavat da je barba slavko peder, pizda, govno, gnjida... unio bih posvemašnju pomutnju u njegov, još uvijek brijem, pametni mozgić.

- Polako - rekao sam mu, pa nastavio - kad ja tebi kažem ne melji, to znači da ja tebi zapravo kažem da ne govoriš jer znam da ti tog trena ništa ne melješ. Tako je i sa pederima. Nekad nekome kažeš „ne budi peder“ samo da se prestane ponašati kako se ponaša. A homoseksualci, a ne homoseljaci, su ljudi, muškarci i žene koji vole ljude istog spola.

- Znači točno je da se ljube u pišu, baš kako je reka barba Slavko.

- O, muko Isusova - rekao sam u sebi.

- Ajmo ponovo... Stric Jere se još nije oženio, znači li to da je on peder i da drugima pokazuje svoju guzicu ili taj tvoj vrabac koji skakuće po bijelom svijetu gole guzice tražeći topli dom. Je li i on peder? Shvaćam da mi se svakom sljedećom riječi glas diže za decibel... pa napravim pauzu. Kao da nisam bio dovoljno ljut jer mi je riknila televizija, samo mi je još ovo trebalo.

Nestalo je sigurnosti u glasu moga sina, ali je ipak nastavio:

- Za vrapca ne znam, ali stric Jere je sumnjiv barba Slavku.

- Pa stric Jere nije peder, nikome ne pokazuje guzicu niti ikoga ljubi u pišu - rekao sam mu nervozno, ali njega to još uvijek nije uvjerilo da je stajalište jednog majmuna koji mom i svom sinu drži predavanje iz pederluka pogrešno.

Sad sam znao da ovome nema kraja i u sebi sam počeo psovati kineza il japanca, svejedno, koji mi uništi mirno kišno popodne, pomislim na školstvo i jebeni zdravstveni. Ako ni za što drugo potreban je da mi sin ne uči te stvari od stokilaša s šest osnovne... a i da roditelji mogu u miru gledat pošteno plaćen sportski paket na televiziji, neka lijepo neugodne razgovore odrade stručnjaci tako da na meni ostane samo onaj dio: ljubav, podrška što god bio... mislim seksualno... ne kriminalac il narkoman... moram prestat vodit unutrašnje monologe, počinjem zbunjivat sam sebe.

Shvatim da je razgovor zastranio i da ne bi imalo smisla nastavit s tim da se homoseksualci rađaju, a pederi ko barba Slavko nastaju odgojem ili ko zna čim. Ko će razumit mentalne sklopove tih čudnovatih oblika života.

Saberem se na brzinu, koliko se dalo, i odlučim ovaj razgovor dovesti u okvire prihvatljive jednom osmogodišnjaku.

- Jesi ti ono mene pita jesam li ikad bio peder....e, pod jedan: peder se ne može bit pa ne bit... (eto ti barba Slavko za primjer, mislim u sebi, taj će bit peder do kraja)... dakle, da sam ikad bio peder to bi bio i sad i... (suzdržim se da dometnem: s obzirom di živimo tebe ne bi bilo).

- Barba Slavko je rekao da nikad ne znaš tko je peder i da je on protiv njih. - ozbiljno mi reče moj nasljednik pa nastavi,  – barba Slavko kaže da oni razbijaju naše obitelji i da je to protiv Isusa.

- Čekaj, čekaj, a maloprije si mi predložio da od strica Jere posudim televiziju, a misliš da on razbija našu obitelj.

- Je, a zašto onda nećeš posudit televiziju od njega ako nije peder. Znači da je peder.

- Ma nije peder - i proklinjem svog brata koji je sa četrdeset i tri u guzici još neoženjen. Pizda li mu materina pederska.

Duboko sam udahnuo, i pokušao smireno i odgovorno doći do kraja ovog razgovora.

- Dobro, dobro – rekao mi je sin smireno baš kao da o ničemu do sada nismo razgovarali – barba Slavko  je protiv njih, ali isto posudi televiziju od strica da mogu gledat crtani.

- On je protiv njih, kažeš - zbunjeno sam mu odgovorio, a sad bi se i ja najradije ustao i otišao piti ili da odem do wc-a, ili bih odustao od ovog razgovora uz nekoliko psovki protiv neandertalca Slavka uz napomenu kako ne želim više čuti riječ peder u mojoj kući i otišao gledati televiziju, ali nje, televizije, spasiteljice, nema. Tehnološko čudo od tri centimetra debljine me izdalo i sad pokušavam držat  sat zdravstvenog odgoja na temu seksualne ravnopravnosti.

- Je, on je protiv njih i glasati će protiv njih na izborima. - rekao je važno.

- To je zapravo referendum, izbori su nešto drugo - rekao sam smireno. - On će znači glasati protiv - pitao sam.

- Da, on je reka protiv pedera . A za koga ćeš ti glasati? - pitao me.

- A čuj, ako će barba Slavko glasati protiv onda bi bilo u redu da i ja zaokružim protiv. I napraviti ću ono što bi napravio i Isus na kog se barba Slavko tako rado poziva. Dati ću glas slabima i obespravljenima. Što kažeš?

Je, znam, nisam mu ništa objasnio, al sam, bar zasad, završio s ovim razgovorom koji me umorio toliko da mi više nije bilo ni do televizije ni do utakmice.

Moj sin nije ništa rekao, ali se iz pogleda dalo zaključiti kako je ponosan na svog oca koji će poput barba Slavka glasati protiv.

 

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

intervju

Dinko Kreho: Književna ''mladost'' je sklizak i evazivan pojam koji najčešće nosi i problematičan ideološki balast

Predstavljamo uži izbor Nagrade Sedmica & Kritična masa

Dinko je u uži izbor ušao s pričom ''Zoja''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od dvojice muških natjecatelja.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Ivana Pintarić: Priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je po zanimanju edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana „Gorimo (ali ne boli više)“ ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja proze pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je i priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO.

proza

Marin Ivančić: Karijatida

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marin Ivančić (1991., Karlovac) diplomirani je pravnik na stručnom usavršavanju u Hrvatskoj komori ovlaštenih inženjera geodezije. Od zala birokracije dušu spašava čitanjem, županijskim nogometom, a odnedavno i pisanjem. Igra zadnjeg veznog u NK Dobra-Novigrad na Dobri, ima dobar udarac i pregled igre. Čitalački ukus mu je hipsterski eklektičan. Ovo mu je prvi objavljeni rad.

proza

Jelena Petković: Japan

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jelena Petković (1984.) diplomirala je povijest i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Živi i radi u Vukovaru.

proza

Luiza Bouharaoua: Zvučni zid

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luiza Bouharaoua (1985., Split) diplomirala je kroatistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Splitu. Radi u Skribonautima. Prevodi i piše. Prevela je roman Rachel Kushner "Bacači plamena" (Profil, 2017.). Kratke priče objavljivala je u The Split Mindu, Fantomu Slobode i na portalima Kritična masa i Nema. Priče su joj izvođene u na Trećem programu hrvatskog radija. Uvrštena je u regionalni zbornik "Izvan koridora - najbolja kratka priča" (VBZ, 2011.) i antologiju hrvatske mlade proze "Bez vrata, bez kucanja" (Sandorf, 2012.). Finalistica je natječaja Festivala europske kratke priče u 2016. i 2017. godini. Dobitnica je nagrade Ulaznica za kratku priču te nagrade Prozak za najbolji prozni rukopis autora/ica do 35 godina. U 2019. izlazi joj Prozakom nagrađeni prvijenac.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Jan Bolić: Mrtvi kanal (ulomak iz neobjavljenog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jan Bolić (1995., Rijeka) je autor koji boluje od progresivne bolesti spinalne mišićne atrofije tip 2 zbog koje ne može pomaknuti gotovo nijedan dio tijela, no i dalje, bez obzira na progresiju bolesti, uspijeva pisati s dva prsta koja još uvijek može pomaknuti i s njima stvara književna djela. Dosad je objavio dvije knjige: zbirku poezije „Trenutci“ (2016.) i zbirku poezije i proznih zapisa „Može biti lijepo“ (2017.). Jedna pjesma objavljena je i u zbirci poezije skupine autora iz cijele RH naziva „Petrinjske staze“ iz Petrinje. Povremeno objavljuje svoje radove na književnim portalima i svom Facebook profilu U trećoj knjizi odlučio se pozabaviti žanrom krimića.

proza

Andrea Bauk: Kult užarene krune

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Andrea Bauk (1985., Rijeka) je završila stručni studij vinarstva u Poreču nakon kojeg je radila razne poslove. Teme njezinog pisanja su SF, međuljudski, pogotovo obiteljski odnosi i tabu teme, a njezini likovi redovito su autsajderi i mizantropi. Nekoliko njezinih priča i pjesama objavljene su u sklopu književnih natječaja.

proza

Luka Katančić: Papirnati poljubac

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Katančić (1996., Zagreb) student je Pravnog fakulteta u Zagrebu. 2014. i 2015. godine osvojio je treće nagrade: „Stanislav Preprek“, „Joan Flora“, „Pavle Popović“, „Janoš Siveri“, „Rade Tomić“ te drugu nagradu „Duško Trifunović“ u Novom Sadu za poeziju u kategoriji do 30 godina.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg