proza

Tao Lin: Mini pudli mog djetinjstva

Tao Lin (rođen 1983.) američki je romanopisac, pjesnik, esejist, pisac kratkih priča i umjetnik. Objavio je tri romana, dvije knjige poezije, jednu zbirku kratkih priča, i jednu novelu u tiskanom obliku, kao i opsežan asortiman online sadržaja. Njegov treći roman, Taipei objavljen je 2013.
Suradnik je brojnih časopisa.
U studenom 2008. Lin je osnovao Muumuu House, nezavisnu izdavačku kuću, te je 2010. bio suosnivač MDMAfilms, nezavisne filmske produkcijske tvrtke.
Bio je gost prvog izdanja Književne karike ili festivala LitLink podnaslovljenog 'Croatia-link-USA' na kom je čitao priču koju donosimo.



 

Kad sam odrastao u predgrađu kod Orlanda, moja obitelj je imala dva mini pudla. Binky (muško) i Tabby (žensko). Prvo smo kupili Binkyja, kad sam imao šest ili sedam godina. Kupili smo Tabby tri ili četiri godine kasnije. Imali su sličnu veličinu kostura, ali Tabby je većinu svog života bila duplo teža od Binkyja, koji je težio u prosjeku dva i pol kilograma. Oboje smo vidjeli kao bijele, mada su u jednom momentu, na naše veselje, veterinari konzistentno počeli Tabby označavati kao "boje marelice". Binky je koštao oko 250 dolara, Tabby oko 400.

 

Binkyjevi roditelji su bili čistokrvni psi koje se, mislim, redovito slalo na natjecanja. Sjećam se da sam pokušao podragati Binkyjevu majku ili oca u hodniku s tapetom dok je ona ili on, ignorirajući me, odšetala s pravilnim držanjem, i činila se iskreno nezainteresirana. Kad smo išli upoznati Tabby, da vidimo hoće li nam se svidjeti, sjećam se da me uhvatila neka daleka milina od toga kako je cijela njezina obitelj - ležali su na bokovima, zatvorenih očiju, na sofama i raznim dijelovima poda - izgledala kao da spava. Bilo je vruće, ljetno poslijepodne. Ta scena, od možda šest mini pudla, me podsjetila na krave na pašnjaku - koje spavaju, doduše, umjesto da pasu travu.

 

Tabby je imala duge noge i pravokutno tijelo. Glava joj se činila malena jer je, u usporedbi s Binkyjem, bila toliko teška. Izgledala je kao srna. Kad je stajala na mjestu na četiri noge mogli smo nakratko staviti stvari na vrh njezinog tijela, koje je bilo široko i ravno, kao mali, pokretni šank. Tabby je jednom pala sa stola, s visine možda šest puta veće od njene, i sletjela tijelom na tvrdi pod s linoleumom, neozlijeđena i neuznemirena. Moja mama bi mi ponekad rekla, "Tabby je smiješna, zar ne?" s ozbiljnim izrazom lica. Sada shvaćam da je Tabby bila "čudna". Prvom prilikom bi bježala od nas, bez određenog odredišta. Jednom, bježeći iz naše kuće, činilo se da je Tabby nestala. Nismo znali gdje je otišla do slijedećeg dana, kad ju je obitelj koja se nedavno doselila u naše susjedstvo donijela doma. Prošlog dana, Tabby je izgleda uskočila u kombi te obitelji kad je stao na putu iz susjedstva i otvorio klizna vrata da primi još jednog (ljudskog) putnika. Tabby je prenoćila u kući te obitelji.

 

Tabby bi te ponekad promatrala pomičući samo oči, vjerojatno da uštedi energiju potrebnu za pomicanje cijele glave. Odazivala se gotovo svakom imenu ili zvuku. Nisam siguran je li ikad povezala svoje ime, išta više nego bilo koji drugi ljudski zvuk slične duljine i tona, s vlastitom egzistencijom. Dozvoljavala je ljudima da vuku njeno svjesno, nekontrolirano tijelo kroz kuću, na tepihu ili pločicama ili linoleumu, tako da je drže za stražnje noge (jednu za svaku ruku) i polako ju, sve brže, vuku kao saonice.

 

Binky, koji je, mislili smo, bio više "ozbiljan" nego Tabby, nam nikad ne bi dozvolio da ga vučemo kao saonice. Mislim da bi mu se to činilo apsurdno nepristojnim. U usporedbi s Tabby, koju smo s ljubavlju smatrali "glupom" i "neozbiljnom", usredotočenom samo na hranu, Binkyja smo vidjeli kao inteligentnog, osjetljivog, čak i sofisticiranog psa. Mislim da sam osjećao da Binky ima pronicljiv, rezerviran, ljubazan smisao za humor. Njegova dominantna karakterna crta je bila gunđavost (djeca iz susjedstva su govorila da je "zločest") ali činio mi se gunđav na razborit način, vrijedan poštovanja. Volio sam i poštovao to što je Binky redovito, žestoko napadao ljude. Kad bismo ga dirali na način koji mu se nije sviđao, ili kad bismo mu se previše približili dok je jeo, ili kad se sklupčao na mom krevetu i osjetio kako premještam noge ispod pokrivača, što mu je smetalo, zarežao bi u znak upozorenja, napeto se držeći vrlo mirno. Ako bismo nastavili s tim što mu se nije sviđalo, skočio bi, ili se bacio na nas s iskeženim zubima, grizući što god je bilo prisutno - uglavnom našu odjeću.

Mislim da je Binky uspio apstrahirati tlocrt kuće. Kad me ganjao, ili kad sam ja ganjao njega, u krug - kroz kuhinju, vrata, dnevnu sobu, sobu s klavirom, hodnik, napola natrag u kuhinju - nekad bi se okrenuo i potrčao u suprotnom smjeru, ili se ukipio, predviđajući da ću nastaviti, u krugu, natrag do njegove lokacije.

 

Tabby je, čini mi se, vjerovala da ako ona ne može vidjeti nas, mi ne možemo vidjeti nju. Ponekad, kad bi u ustima nosila grozd ili neku drugu hranu, s namjerom da ju negdje sakrije, ganjao bih je a ona bi pobjegla i gurnula glavu pod krevet mojih roditelja i prestala se kretati, s cijelim izloženim tijelom. Ponekad bi, nakon što bi pobjegla i nestala na pet-šest sati, stajala pred ulaznim vratima dok je moja mama, tata, brat ili ja ne bismo primijetili. Vidio bih ju kako stoji tamo - čeka u tišini, odsutna na simpatičan način koji mi se, na nekoj razini, vjerojatno činio kao strpljenje - i pustio bih ju unutra. Rijetko bi zagrebala, ili "pokucala", vrata.

 

Binky bi grebao vrata odmah i opetovano, dok ga ne bismo pustili unutra. Kad ga ne bismo čuli, otišao bi iza kuće i zagrebao jedno od dva stražnja vrata, ponekad lajući. Distribucija i intenzitet laveža je ukazivao na prisutnost i razvoj umora i frustracije.

 

Kad smo ih željeli dozvati oboje, rekli bismo ili povikali "Bin-Ta". Mislim da su bili jedini mini pudli u našem susjedstvu, Willow Run, koje je imalo šezdesetak kuća i baru i petnaestak zemljišta bez kuća, u rasponu od lagano zaraslih u korov do umjereno pošumljenih. Willow Run je bio sadržan u zidu koji se otvarao samo sprijeda, gdje su automobili mogli ulaziti ili izlaziti. Sjećam se da sam vjerovao - uz polako rastuću svijest da se tako činilo zbog moje perspektive - da su drugi psi u mom susjedstvu bili "glupi". Sjećam se da sam to spomenuo mami, i da se, barem jednom, složila sa mnom, i rekla u blago znatiželjnom tonu da se zaista činilo tako.

 

Ne mogu se sjetiti ičega što su Binky i Tabby radili a da mi se danas ne čini simpatično. Kad god razmišljam o njima poželim naučiti još o mini pudlima.

 

Tabby je imala dijabetes zadnjih par godina života. Jednom je moja mama, koja je u to vrijeme živjela sama u kući, ubrizgala Tabby krivu količinu inzulina i našla ju mrtvu u sobi. Tabby je bilo oko dvanaest. Binky je živio još dvije-tri godine, dok nije navršio osamnaest, kad su ga uspavali, nakon što je godinu dana bio slijep a onda oko šest mjeseci slijep i gluh.

 

Ponekad bih, prije nego što je oslijepio, ležao na tepihu i gledao Binkyju u oči, mazeći ga na suptilno nepredvidljiv način (da izbjegnem režanje i/ili ugrize). Eksperimentalno bih mu rekao "Volim te" koristeći razne modulacije koje inače nikad nisam koristio, s TV-a ili filmova. Usredotočio bih se, govoreći to sve glasnije i s više uvjerenja i osjećaja, na pokušaj da povjerujem u vlastite riječi i praćenje toga što sam osjećao. Isprva bih se osjećao neugodno, i da je teško izgovoriti te riječi. Morao sam se prisiliti, kao da skačem u hladan bazen. nakon svakog ponavljanja sam osjećao manje nelagode, i osjećao sam se drugačije na druge načine. Nikad to nisam izgovorio dovoljno puta da ne bih osjećao nelagodu. Ali mogao sam osjetiti (i osjećati se uzbuđeno, i preplašeno zbog toga) da se drugi ljudi koji govore "Volim te" mnogo puta dnevno možda osjećaju normalno.

o nama

Nagrada Sedmica i Kritična masa 2019. za Miru Petrović

Pobjednica ovogodišnje nagrade "Sedmica i Kritična masa" za mlade prozne autore je Mira Petrović (1989.) iz Splita.
U užem izboru Nagrade za 2019. bili su: Leonarda Bosilj, Iva Hlavač, Toni Juričić, Maja Klarić, Dinko Kreho, Mira Petrović i Iva Sopka.
Ovo je bio četvrti natječaj koji raspisuje Kritična masa, a nagradu sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).
U žiriju nagrade Sedmica i Kritična masa bili su - Viktorija Božina, Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - DOBITNICA NAGRADE 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Dinko Kreho: Zoja

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Počinjemo s objavom radova koji su ušli u širi izbor... Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.) diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je član uredništva dvotjednika za kulturu i društvena pitanja Zarez, te suradnik na projektu Alternativna književna tumačenja (AKT). Autor je knjiga poezije Ravno sa pokretne trake (2006.) i Zapažanja o anđelima (2009.), kao i koautor (s Darijem Bevandom) radiodramskoga krimi serijala Bezdrov (2013.). Književnu kritiku, esejistiku i poeziju u novije vrijeme objavljuje u tjedniku Novosti, na portalima Booksa i Proletter, te u književnom dvomjesečniku Polja. Živi u Zagrebu.

proza

Leonarda Bosilj: Ptice ne lete

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Leonarda Bosilj (2000., Varaždin) studira psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom srednje škole sudjelovala je na literarnim natječajima (LiDraNo, Gjalski za učenike srednjih škola), a ovo je prvi put da šalje svoj rad na neki javni natječaj.

proza

Toni Juričić: Con calma

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Toni Juričić (1990., Labin) diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez i u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. Režirao je kratkometražne filmove (Momentum Mortem, Preludij Sumanutosti, Rosinette) i spotove za glazbene skupine NLV, Barbari, BluVinil, Nellcote i dr. Osnivač je i predsjednik udruge Notturno za produkciju i promicanje audio-vizualne djelatnosti. Pokretač je i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Režirao je monodramu Sv. Absinthia. Dobitnik je nagrade "Slavko Kolar" Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora. Trenutno je na doktorskom studiju u sklopu Sveučilišta u Durhamu.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Iva Hlavač: Humoreske o ženama koje se ne smiju

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Hlavač (1986., Osijek) diplomirala je na pravnom fakultetu u Osijeku. Objavila je dvije zbirke kratkih priča; „I obični ljudi imaju snove“ (2009.) izašla je u sklopu natječaja Matice hrvatske Osijek za osvojeno prvo mjesto, a „Svi smo dobro“ u izdanju Profila (biblioteka Periskop) 2016. godine te je, između ostaloga, dobila stimulaciju Ministarstva kultur za najbolje ostvarenje na području književnog stvaralaštva u 2016. Živi u Valpovu.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg