proza

Tao Lin: Mini pudli mog djetinjstva

Tao Lin (rođen 1983.) američki je romanopisac, pjesnik, esejist, pisac kratkih priča i umjetnik. Objavio je tri romana, dvije knjige poezije, jednu zbirku kratkih priča, i jednu novelu u tiskanom obliku, kao i opsežan asortiman online sadržaja. Njegov treći roman, Taipei objavljen je 2013.
Suradnik je brojnih časopisa.
U studenom 2008. Lin je osnovao Muumuu House, nezavisnu izdavačku kuću, te je 2010. bio suosnivač MDMAfilms, nezavisne filmske produkcijske tvrtke.
Bio je gost prvog izdanja Književne karike ili festivala LitLink podnaslovljenog 'Croatia-link-USA' na kom je čitao priču koju donosimo.



 

Kad sam odrastao u predgrađu kod Orlanda, moja obitelj je imala dva mini pudla. Binky (muško) i Tabby (žensko). Prvo smo kupili Binkyja, kad sam imao šest ili sedam godina. Kupili smo Tabby tri ili četiri godine kasnije. Imali su sličnu veličinu kostura, ali Tabby je većinu svog života bila duplo teža od Binkyja, koji je težio u prosjeku dva i pol kilograma. Oboje smo vidjeli kao bijele, mada su u jednom momentu, na naše veselje, veterinari konzistentno počeli Tabby označavati kao "boje marelice". Binky je koštao oko 250 dolara, Tabby oko 400.

 

Binkyjevi roditelji su bili čistokrvni psi koje se, mislim, redovito slalo na natjecanja. Sjećam se da sam pokušao podragati Binkyjevu majku ili oca u hodniku s tapetom dok je ona ili on, ignorirajući me, odšetala s pravilnim držanjem, i činila se iskreno nezainteresirana. Kad smo išli upoznati Tabby, da vidimo hoće li nam se svidjeti, sjećam se da me uhvatila neka daleka milina od toga kako je cijela njezina obitelj - ležali su na bokovima, zatvorenih očiju, na sofama i raznim dijelovima poda - izgledala kao da spava. Bilo je vruće, ljetno poslijepodne. Ta scena, od možda šest mini pudla, me podsjetila na krave na pašnjaku - koje spavaju, doduše, umjesto da pasu travu.

 

Tabby je imala duge noge i pravokutno tijelo. Glava joj se činila malena jer je, u usporedbi s Binkyjem, bila toliko teška. Izgledala je kao srna. Kad je stajala na mjestu na četiri noge mogli smo nakratko staviti stvari na vrh njezinog tijela, koje je bilo široko i ravno, kao mali, pokretni šank. Tabby je jednom pala sa stola, s visine možda šest puta veće od njene, i sletjela tijelom na tvrdi pod s linoleumom, neozlijeđena i neuznemirena. Moja mama bi mi ponekad rekla, "Tabby je smiješna, zar ne?" s ozbiljnim izrazom lica. Sada shvaćam da je Tabby bila "čudna". Prvom prilikom bi bježala od nas, bez određenog odredišta. Jednom, bježeći iz naše kuće, činilo se da je Tabby nestala. Nismo znali gdje je otišla do slijedećeg dana, kad ju je obitelj koja se nedavno doselila u naše susjedstvo donijela doma. Prošlog dana, Tabby je izgleda uskočila u kombi te obitelji kad je stao na putu iz susjedstva i otvorio klizna vrata da primi još jednog (ljudskog) putnika. Tabby je prenoćila u kući te obitelji.

 

Tabby bi te ponekad promatrala pomičući samo oči, vjerojatno da uštedi energiju potrebnu za pomicanje cijele glave. Odazivala se gotovo svakom imenu ili zvuku. Nisam siguran je li ikad povezala svoje ime, išta više nego bilo koji drugi ljudski zvuk slične duljine i tona, s vlastitom egzistencijom. Dozvoljavala je ljudima da vuku njeno svjesno, nekontrolirano tijelo kroz kuću, na tepihu ili pločicama ili linoleumu, tako da je drže za stražnje noge (jednu za svaku ruku) i polako ju, sve brže, vuku kao saonice.

 

Binky, koji je, mislili smo, bio više "ozbiljan" nego Tabby, nam nikad ne bi dozvolio da ga vučemo kao saonice. Mislim da bi mu se to činilo apsurdno nepristojnim. U usporedbi s Tabby, koju smo s ljubavlju smatrali "glupom" i "neozbiljnom", usredotočenom samo na hranu, Binkyja smo vidjeli kao inteligentnog, osjetljivog, čak i sofisticiranog psa. Mislim da sam osjećao da Binky ima pronicljiv, rezerviran, ljubazan smisao za humor. Njegova dominantna karakterna crta je bila gunđavost (djeca iz susjedstva su govorila da je "zločest") ali činio mi se gunđav na razborit način, vrijedan poštovanja. Volio sam i poštovao to što je Binky redovito, žestoko napadao ljude. Kad bismo ga dirali na način koji mu se nije sviđao, ili kad bismo mu se previše približili dok je jeo, ili kad se sklupčao na mom krevetu i osjetio kako premještam noge ispod pokrivača, što mu je smetalo, zarežao bi u znak upozorenja, napeto se držeći vrlo mirno. Ako bismo nastavili s tim što mu se nije sviđalo, skočio bi, ili se bacio na nas s iskeženim zubima, grizući što god je bilo prisutno - uglavnom našu odjeću.

Mislim da je Binky uspio apstrahirati tlocrt kuće. Kad me ganjao, ili kad sam ja ganjao njega, u krug - kroz kuhinju, vrata, dnevnu sobu, sobu s klavirom, hodnik, napola natrag u kuhinju - nekad bi se okrenuo i potrčao u suprotnom smjeru, ili se ukipio, predviđajući da ću nastaviti, u krugu, natrag do njegove lokacije.

 

Tabby je, čini mi se, vjerovala da ako ona ne može vidjeti nas, mi ne možemo vidjeti nju. Ponekad, kad bi u ustima nosila grozd ili neku drugu hranu, s namjerom da ju negdje sakrije, ganjao bih je a ona bi pobjegla i gurnula glavu pod krevet mojih roditelja i prestala se kretati, s cijelim izloženim tijelom. Ponekad bi, nakon što bi pobjegla i nestala na pet-šest sati, stajala pred ulaznim vratima dok je moja mama, tata, brat ili ja ne bismo primijetili. Vidio bih ju kako stoji tamo - čeka u tišini, odsutna na simpatičan način koji mi se, na nekoj razini, vjerojatno činio kao strpljenje - i pustio bih ju unutra. Rijetko bi zagrebala, ili "pokucala", vrata.

 

Binky bi grebao vrata odmah i opetovano, dok ga ne bismo pustili unutra. Kad ga ne bismo čuli, otišao bi iza kuće i zagrebao jedno od dva stražnja vrata, ponekad lajući. Distribucija i intenzitet laveža je ukazivao na prisutnost i razvoj umora i frustracije.

 

Kad smo ih željeli dozvati oboje, rekli bismo ili povikali "Bin-Ta". Mislim da su bili jedini mini pudli u našem susjedstvu, Willow Run, koje je imalo šezdesetak kuća i baru i petnaestak zemljišta bez kuća, u rasponu od lagano zaraslih u korov do umjereno pošumljenih. Willow Run je bio sadržan u zidu koji se otvarao samo sprijeda, gdje su automobili mogli ulaziti ili izlaziti. Sjećam se da sam vjerovao - uz polako rastuću svijest da se tako činilo zbog moje perspektive - da su drugi psi u mom susjedstvu bili "glupi". Sjećam se da sam to spomenuo mami, i da se, barem jednom, složila sa mnom, i rekla u blago znatiželjnom tonu da se zaista činilo tako.

 

Ne mogu se sjetiti ičega što su Binky i Tabby radili a da mi se danas ne čini simpatično. Kad god razmišljam o njima poželim naučiti još o mini pudlima.

 

Tabby je imala dijabetes zadnjih par godina života. Jednom je moja mama, koja je u to vrijeme živjela sama u kući, ubrizgala Tabby krivu količinu inzulina i našla ju mrtvu u sobi. Tabby je bilo oko dvanaest. Binky je živio još dvije-tri godine, dok nije navršio osamnaest, kad su ga uspavali, nakon što je godinu dana bio slijep a onda oko šest mjeseci slijep i gluh.

 

Ponekad bih, prije nego što je oslijepio, ležao na tepihu i gledao Binkyju u oči, mazeći ga na suptilno nepredvidljiv način (da izbjegnem režanje i/ili ugrize). Eksperimentalno bih mu rekao "Volim te" koristeći razne modulacije koje inače nikad nisam koristio, s TV-a ili filmova. Usredotočio bih se, govoreći to sve glasnije i s više uvjerenja i osjećaja, na pokušaj da povjerujem u vlastite riječi i praćenje toga što sam osjećao. Isprva bih se osjećao neugodno, i da je teško izgovoriti te riječi. Morao sam se prisiliti, kao da skačem u hladan bazen. nakon svakog ponavljanja sam osjećao manje nelagode, i osjećao sam se drugačije na druge načine. Nikad to nisam izgovorio dovoljno puta da ne bih osjećao nelagodu. Ali mogao sam osjetiti (i osjećati se uzbuđeno, i preplašeno zbog toga) da se drugi ljudi koji govore "Volim te" mnogo puta dnevno možda osjećaju normalno.

proza

Nell Zink: Zidarčac

Nell Zink je nakon "kasnog" debija (2014) ekspresno od autsajdera postala književni događaj, te je sa serijom knjiga idućih godina potvrdila visoko i izdvojeno mjesto na američkoj sceni. The New York Times uvrstio je njezin ekološki osviješten roman The Wallcreeper među značajne knjige 2014. godine, kao i njezinu knjigu iz 2015. godine o temama rase i roda, koja je nominirana za nacionalnu književnu nagradu Mislaid. Roman Nicotine objavila je 2016., kao i zbirku novela Private Novelist. Hvaljena je od Guardiana do New Yorkera, premda im je bilo teško klasificirati je.
Rođena je u južnoj Kaliforniji, odrasla je u ruralnoj Virginiji, diplomirala filozofiju na Fakultetu William i Mary 1981. godine.
Bila je gošća Lit link festivala / Književne karike 2018.
Pročitajte uvodni ulomak iz njezina romana The Wallcreeper.

proza

Rachel Kushner: Bacači plamena

Pročitajte "motoristički" ulomak iz romana "Bacači plamena" Rachel Kushner, već pomalo kultne američke spisateljice, smješten u 1977. godinu. Radnja romana klizi od američke provincije, preko artističkih i intelektualnih krugova New Yorka do Europe prateći put junakinje Reno. „Ovo je jedno od najuzbudljivijih književnih iskustava koje sam imao u posljednjem desetljeću... DeLillo odjekuje ovdje, kao i Doctorow, kao i Carey”, napisao je o romanu Colum McCann.
Rachel Kushner rođena je 1968. u saveznoj državi Oregon, a odrasla je u San Franciscu. Njezini su romani prevedeni na 15 jezika. Živi u Los Angelesu.
Roman "Bacači plamena" objavio je Profil u prijevodu Luize Bouharaoue.
Pročitajte dio pa vidite dalje (a ide dosta dalje).

poezija

Ana Škvorc: Strahujete li da se neću uklopiti?

Ana Škvorc (1991., Čakovec) prethodno je poeziju objavljivala u Temi i Poeziji. Studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

poezija

Branko Maleš: Mutno

Pročitajte izbor iz knjige pjesama "Mutno" Branka Maleša, za koju je autor nedavno dobio nagradu "Vladimir Nazor".
Branko Maleš (1949., Zagreb) spada među najznačajnije suvremene hrvatske pjesnike i pjesničke inovatore internacionalnog ranga. Autor je brojnih knjiga ("Tekst", 1978; "Praksa laži", 1986; "Placebo", 1992; „biba posavec“, 1996; "Trickster", 1998; "Vertigo", 2010; "Mutno", 2017, itd.), dobitnik "Goranova vijenca", a među ostalim je i član žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade autore.

proza

Viktorija Božina: Ulomak iz romana 'Turbofolk'

Viktorija Božina rođena je 1990. u Zadru gdje pohađa diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti. Tri godine boravila je u Americi gdje je završila studij informatike. Roman iz kojeg donosimo ulomak uskoro će ugledati svjetlo dana u izdanju Sandorfa.

proza

Catherine Lacey: Povrede

Catherine Lacey sjajan je američki glas nove generacije. Autorica je romana "The Answers" i "Nobody Is Ever Missing" te zbirke kratkih priča "Certain American States" koja upravo izlazi. Dobitnica je nagrade Whiting, stipendije New York Foundation for the Arts, bila je finalistica nagrade Young Lions Fiction. Njezini romani prevedeni su na talijanski, francuski, španjolski, nizozemski i njemački, a djela su joj objavljivana u The New York Timesu, Harper’su, Vogueu i drugdje. Časopis Granta uvrstio ju je 2017. u prestižnu dekadnu selekciju najboljih novih američkih prozaika. Između brojnih pohvala nazvana je i “DeLillom za milenijalce”. Rođena je 1985. u Mississippiju, živi u Chicagu. Bila je gošća Lit link festivala 2018. te nastupala u Zagrebu, Puli i Rijeci.
Pročitajte ulomak iz njene knjige priča "Certain American States" koja u kolovozu izlazi u Americi.

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - POBJEDNIČKA PRIČA

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

poezija

Ana Miković: Pjesme

Ana Miković rođena je 1987. u Beogradu gdje je diplomirala na katedri za srpsku književnost s južnoslavenskim književnostima. Dio je glazbeno-poetske trupe Nebograd.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg