proza

Tao Lin: Mini pudli mog djetinjstva

Tao Lin (rođen 1983.) američki je romanopisac, pjesnik, esejist, pisac kratkih priča i umjetnik. Objavio je tri romana, dvije knjige poezije, jednu zbirku kratkih priča, i jednu novelu u tiskanom obliku, kao i opsežan asortiman online sadržaja. Njegov treći roman, Taipei objavljen je 2013.
Suradnik je brojnih časopisa.
U studenom 2008. Lin je osnovao Muumuu House, nezavisnu izdavačku kuću, te je 2010. bio suosnivač MDMAfilms, nezavisne filmske produkcijske tvrtke.
Bio je gost prvog izdanja Književne karike ili festivala LitLink podnaslovljenog 'Croatia-link-USA' na kom je čitao priču koju donosimo.



 

Kad sam odrastao u predgrađu kod Orlanda, moja obitelj je imala dva mini pudla. Binky (muško) i Tabby (žensko). Prvo smo kupili Binkyja, kad sam imao šest ili sedam godina. Kupili smo Tabby tri ili četiri godine kasnije. Imali su sličnu veličinu kostura, ali Tabby je većinu svog života bila duplo teža od Binkyja, koji je težio u prosjeku dva i pol kilograma. Oboje smo vidjeli kao bijele, mada su u jednom momentu, na naše veselje, veterinari konzistentno počeli Tabby označavati kao "boje marelice". Binky je koštao oko 250 dolara, Tabby oko 400.

 

Binkyjevi roditelji su bili čistokrvni psi koje se, mislim, redovito slalo na natjecanja. Sjećam se da sam pokušao podragati Binkyjevu majku ili oca u hodniku s tapetom dok je ona ili on, ignorirajući me, odšetala s pravilnim držanjem, i činila se iskreno nezainteresirana. Kad smo išli upoznati Tabby, da vidimo hoće li nam se svidjeti, sjećam se da me uhvatila neka daleka milina od toga kako je cijela njezina obitelj - ležali su na bokovima, zatvorenih očiju, na sofama i raznim dijelovima poda - izgledala kao da spava. Bilo je vruće, ljetno poslijepodne. Ta scena, od možda šest mini pudla, me podsjetila na krave na pašnjaku - koje spavaju, doduše, umjesto da pasu travu.

 

Tabby je imala duge noge i pravokutno tijelo. Glava joj se činila malena jer je, u usporedbi s Binkyjem, bila toliko teška. Izgledala je kao srna. Kad je stajala na mjestu na četiri noge mogli smo nakratko staviti stvari na vrh njezinog tijela, koje je bilo široko i ravno, kao mali, pokretni šank. Tabby je jednom pala sa stola, s visine možda šest puta veće od njene, i sletjela tijelom na tvrdi pod s linoleumom, neozlijeđena i neuznemirena. Moja mama bi mi ponekad rekla, "Tabby je smiješna, zar ne?" s ozbiljnim izrazom lica. Sada shvaćam da je Tabby bila "čudna". Prvom prilikom bi bježala od nas, bez određenog odredišta. Jednom, bježeći iz naše kuće, činilo se da je Tabby nestala. Nismo znali gdje je otišla do slijedećeg dana, kad ju je obitelj koja se nedavno doselila u naše susjedstvo donijela doma. Prošlog dana, Tabby je izgleda uskočila u kombi te obitelji kad je stao na putu iz susjedstva i otvorio klizna vrata da primi još jednog (ljudskog) putnika. Tabby je prenoćila u kući te obitelji.

 

Tabby bi te ponekad promatrala pomičući samo oči, vjerojatno da uštedi energiju potrebnu za pomicanje cijele glave. Odazivala se gotovo svakom imenu ili zvuku. Nisam siguran je li ikad povezala svoje ime, išta više nego bilo koji drugi ljudski zvuk slične duljine i tona, s vlastitom egzistencijom. Dozvoljavala je ljudima da vuku njeno svjesno, nekontrolirano tijelo kroz kuću, na tepihu ili pločicama ili linoleumu, tako da je drže za stražnje noge (jednu za svaku ruku) i polako ju, sve brže, vuku kao saonice.

 

Binky, koji je, mislili smo, bio više "ozbiljan" nego Tabby, nam nikad ne bi dozvolio da ga vučemo kao saonice. Mislim da bi mu se to činilo apsurdno nepristojnim. U usporedbi s Tabby, koju smo s ljubavlju smatrali "glupom" i "neozbiljnom", usredotočenom samo na hranu, Binkyja smo vidjeli kao inteligentnog, osjetljivog, čak i sofisticiranog psa. Mislim da sam osjećao da Binky ima pronicljiv, rezerviran, ljubazan smisao za humor. Njegova dominantna karakterna crta je bila gunđavost (djeca iz susjedstva su govorila da je "zločest") ali činio mi se gunđav na razborit način, vrijedan poštovanja. Volio sam i poštovao to što je Binky redovito, žestoko napadao ljude. Kad bismo ga dirali na način koji mu se nije sviđao, ili kad bismo mu se previše približili dok je jeo, ili kad se sklupčao na mom krevetu i osjetio kako premještam noge ispod pokrivača, što mu je smetalo, zarežao bi u znak upozorenja, napeto se držeći vrlo mirno. Ako bismo nastavili s tim što mu se nije sviđalo, skočio bi, ili se bacio na nas s iskeženim zubima, grizući što god je bilo prisutno - uglavnom našu odjeću.

Mislim da je Binky uspio apstrahirati tlocrt kuće. Kad me ganjao, ili kad sam ja ganjao njega, u krug - kroz kuhinju, vrata, dnevnu sobu, sobu s klavirom, hodnik, napola natrag u kuhinju - nekad bi se okrenuo i potrčao u suprotnom smjeru, ili se ukipio, predviđajući da ću nastaviti, u krugu, natrag do njegove lokacije.

 

Tabby je, čini mi se, vjerovala da ako ona ne može vidjeti nas, mi ne možemo vidjeti nju. Ponekad, kad bi u ustima nosila grozd ili neku drugu hranu, s namjerom da ju negdje sakrije, ganjao bih je a ona bi pobjegla i gurnula glavu pod krevet mojih roditelja i prestala se kretati, s cijelim izloženim tijelom. Ponekad bi, nakon što bi pobjegla i nestala na pet-šest sati, stajala pred ulaznim vratima dok je moja mama, tata, brat ili ja ne bismo primijetili. Vidio bih ju kako stoji tamo - čeka u tišini, odsutna na simpatičan način koji mi se, na nekoj razini, vjerojatno činio kao strpljenje - i pustio bih ju unutra. Rijetko bi zagrebala, ili "pokucala", vrata.

 

Binky bi grebao vrata odmah i opetovano, dok ga ne bismo pustili unutra. Kad ga ne bismo čuli, otišao bi iza kuće i zagrebao jedno od dva stražnja vrata, ponekad lajući. Distribucija i intenzitet laveža je ukazivao na prisutnost i razvoj umora i frustracije.

 

Kad smo ih željeli dozvati oboje, rekli bismo ili povikali "Bin-Ta". Mislim da su bili jedini mini pudli u našem susjedstvu, Willow Run, koje je imalo šezdesetak kuća i baru i petnaestak zemljišta bez kuća, u rasponu od lagano zaraslih u korov do umjereno pošumljenih. Willow Run je bio sadržan u zidu koji se otvarao samo sprijeda, gdje su automobili mogli ulaziti ili izlaziti. Sjećam se da sam vjerovao - uz polako rastuću svijest da se tako činilo zbog moje perspektive - da su drugi psi u mom susjedstvu bili "glupi". Sjećam se da sam to spomenuo mami, i da se, barem jednom, složila sa mnom, i rekla u blago znatiželjnom tonu da se zaista činilo tako.

 

Ne mogu se sjetiti ičega što su Binky i Tabby radili a da mi se danas ne čini simpatično. Kad god razmišljam o njima poželim naučiti još o mini pudlima.

 

Tabby je imala dijabetes zadnjih par godina života. Jednom je moja mama, koja je u to vrijeme živjela sama u kući, ubrizgala Tabby krivu količinu inzulina i našla ju mrtvu u sobi. Tabby je bilo oko dvanaest. Binky je živio još dvije-tri godine, dok nije navršio osamnaest, kad su ga uspavali, nakon što je godinu dana bio slijep a onda oko šest mjeseci slijep i gluh.

 

Ponekad bih, prije nego što je oslijepio, ležao na tepihu i gledao Binkyju u oči, mazeći ga na suptilno nepredvidljiv način (da izbjegnem režanje i/ili ugrize). Eksperimentalno bih mu rekao "Volim te" koristeći razne modulacije koje inače nikad nisam koristio, s TV-a ili filmova. Usredotočio bih se, govoreći to sve glasnije i s više uvjerenja i osjećaja, na pokušaj da povjerujem u vlastite riječi i praćenje toga što sam osjećao. Isprva bih se osjećao neugodno, i da je teško izgovoriti te riječi. Morao sam se prisiliti, kao da skačem u hladan bazen. nakon svakog ponavljanja sam osjećao manje nelagode, i osjećao sam se drugačije na druge načine. Nikad to nisam izgovorio dovoljno puta da ne bih osjećao nelagodu. Ali mogao sam osjetiti (i osjećati se uzbuđeno, i preplašeno zbog toga) da se drugi ljudi koji govore "Volim te" mnogo puta dnevno možda osjećaju normalno.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Ivana Pintarić: Priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je po zanimanju edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana „Gorimo (ali ne boli više)“ ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja proze pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je i priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO.

proza

Marin Ivančić: Karijatida

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marin Ivančić (1991., Karlovac) diplomirani je pravnik na stručnom usavršavanju u Hrvatskoj komori ovlaštenih inženjera geodezije. Od zala birokracije dušu spašava čitanjem, županijskim nogometom, a odnedavno i pisanjem. Igra zadnjeg veznog u NK Dobra-Novigrad na Dobri, ima dobar udarac i pregled igre. Čitalački ukus mu je hipsterski eklektičan. Ovo mu je prvi objavljeni rad.

proza

Jelena Petković: Japan

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jelena Petković (1984.) diplomirala je povijest i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Živi i radi u Vukovaru.

proza

Luiza Bouharaoua: Zvučni zid

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luiza Bouharaoua (1985., Split) diplomirala je kroatistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Splitu. Radi u Skribonautima. Prevodi i piše. Prevela je roman Rachel Kushner "Bacači plamena" (Profil, 2017.). Kratke priče objavljivala je u The Split Mindu, Fantomu Slobode i na portalima Kritična masa i Nema. Priče su joj izvođene u na Trećem programu hrvatskog radija. Uvrštena je u regionalni zbornik "Izvan koridora - najbolja kratka priča" (VBZ, 2011.) i antologiju hrvatske mlade proze "Bez vrata, bez kucanja" (Sandorf, 2012.). Finalistica je natječaja Festivala europske kratke priče u 2016. i 2017. godini. Dobitnica je nagrade Ulaznica za kratku priču te nagrade Prozak za najbolji prozni rukopis autora/ica do 35 godina. U 2019. izlazi joj Prozakom nagrađeni prvijenac.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Jan Bolić: Mrtvi kanal (ulomak iz neobjavljenog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jan Bolić (1995., Rijeka) je autor koji boluje od progresivne bolesti spinalne mišićne atrofije tip 2 zbog koje ne može pomaknuti gotovo nijedan dio tijela, no i dalje, bez obzira na progresiju bolesti, uspijeva pisati s dva prsta koja još uvijek može pomaknuti i s njima stvara književna djela. Dosad je objavio dvije knjige: zbirku poezije „Trenutci“ (2016.) i zbirku poezije i proznih zapisa „Može biti lijepo“ (2017.). Jedna pjesma objavljena je i u zbirci poezije skupine autora iz cijele RH naziva „Petrinjske staze“ iz Petrinje. Povremeno objavljuje svoje radove na književnim portalima i svom Facebook profilu U trećoj knjizi odlučio se pozabaviti žanrom krimića.

proza

Andrea Bauk: Kult užarene krune

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Andrea Bauk (1985., Rijeka) je završila stručni studij vinarstva u Poreču nakon kojeg je radila razne poslove. Teme njezinog pisanja su SF, međuljudski, pogotovo obiteljski odnosi i tabu teme, a njezini likovi redovito su autsajderi i mizantropi. Nekoliko njezinih priča i pjesama objavljene su u sklopu književnih natječaja.

proza

Luka Katančić: Papirnati poljubac

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Katančić (1996., Zagreb) student je Pravnog fakulteta u Zagrebu. 2014. i 2015. godine osvojio je treće nagrade: „Stanislav Preprek“, „Joan Flora“, „Pavle Popović“, „Janoš Siveri“, „Rade Tomić“ te drugu nagradu „Duško Trifunović“ u Novom Sadu za poeziju u kategoriji do 30 godina.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg