proza

Nikola Leskovar: Roman u nestajanju

Nikola Leskovar rođen je 1983. godine. Živi u Varaždinu. Studij hrvatskog jezika i književnosti završio je u Rijeci. Član je riječke književne udruge Katapult. Književne radove objavljivao u časopisima Zarez, Ulaznica i drugdje, a priča "Apokalipse" objavljena mu je u zbirci regionalnog natječaja "Izvan koridora" (2011.). S odlomkom iz neobjavljenog "Romana u nestajanju" uvršten je u pregled novih hrvatskih prozaika "Bez vrata bez kucanja".



 Roman u nestajanju

 

I.

Letizia voli zaboravljati.

Sjećanja su kratki videospotovi koji se vrte u podsvijesti. Ljudi živote sagledavaju kao „best of“ kompilaciju tih snimki. Ponosni su na iskustva. Smatraju se scenaristima i redateljima proživljenih filmića. Mali bogovi. Za Letiziju sjećanja su smeće koje svako malo izranja iz dubine i zagađuje život. Zaborav je čistač uma. Isto kao i trauma. Trauma je grčka riječ. Znači „rana“. Trauma je kao veliki bager koji gazi i nivelira hrđave olupine prošlosti, a zaborav je nepropusni sloj otupljenosti koji sprječava njihov povratak. Drevni Egipćani rane su smatrali Božjom kaznom pa se u njihovu liječenju isprepliću religija i magija. Magija se povezuje s književnošću, a sjećanje čini okosnicu pisanja. Pisci svoja sjećanja doživljavaju kao dnevnike ili enciklopedije koji se neprestano obogaćuju novim podacima pa često i biografije književnika postaju romani. Letizia svoj život ne doživljava kao enciklopediju. Za nju je život roman u nestajanju. Roman koji je neki redatelj, mali bog, izvadio iz Babilonske biblioteke i od njega napravio videospot. Njezin je život već bio napisan negdje u tom bezdanu, među bezbroj knjiga koje sadrže sve moguće kombinacije slova i ona zna kako će završiti.

Letizia ima večernji ritual. Lice i ruke maže kremom pred velikim ogledalom, u kojem se zrcali njezin lik od glave do pete, a zatim liježe i čita knjigu. Tjednima je čitala Borgesa, a sad čita Majstora i Margaritu. Kremu nanosi pokretom vojnika koji se maže ratnim bojama. Priprema se za novi dan. To je više duhovni čin nego želja da što duže ostane lijepa. Ionako će vrijeme, svirepi kipar, izbrazdati njeno tijelo usjecima i borama i na kraju će se samo moći nadati da će se naći neke samilosne ruke da ju preko ograde bace u ponor Babilonske biblioteke; gdje će joj nedokučivi zrak biti grob, a tijelo će se dugo strmoglavljivati, istrunuti i rasuti se u vrtlogu od padanja koje nema kraja.

Njezina svakodnevna borba njezin je posao. Nakon završenog studija književnosti zaposlila se honorarno kao novinarka. Ne zna što joj je to trebalo. Letizia voli samoću više nego upoznavanje novih ljudi, a sad svaki dan mora razgovarati s radnicima koji su ostali bez posla jer im je direktor bio lopov, sa seljacima kojima je propao urod jer država nije dala poticaje, s profesorima koje maltretiraju učenici, s učenicima koje maltretiraju profesori, sa studentima koji su razočarani svojom državom...

Iz ogledala promatra ju nepoznata osoba. Letizia je ljubomorna na nju. Strankinja živi u toj vodenastoj čistoći omeđena drvenim okvirima u ugodnom solipsizmu. Znala je da je to zapravo ona sâma, ali svaki pokušaj da u sebi tu činjenicu opiše ili razumije, bio je osuđen na tjeskobu. Sutra ujutro mora razgovarati s ljudima kojima su trgovci, teleoperateri, banke i komunalna poduzeća prekršili potrošačka prava. Pakao su drugi ljudi.

 

II.

Vesna je predsjednica Društva za zaštitu potrošača. Upravo vodi važan razgovor. Slušalicu je ukliještila između obraza i ramena. Pali cigaretu jednu za drugom. Largo, meko pakovanje, dvadeset pet komada. Bucmasti prsti stežu filter, igraju se žicom telefona, uvijaju plave kovrče, tupkaju po stolu, premeću papire.

– Oni rade lažne akcije da privuku kupce, ali to nisu „lažne“ akcije jer ponude makar jedan artikal, to smiju. Tipična navlakuša. To je trgovački centar Hitler.

 Svaki put kad Vesna završi razgovor, istog trena telefon joj ponovo zazvoni. Budući da zbog toga ne može na miru razgovarati s Vesnom, a žuri joj se na obilježavanje Svjetskog dana Roma, Letizia u blokić, na čijim je marginama listova utisnut logo lokalne novinske kuće, bilježi natuknice koje izvlači iz Vesninih rečenica i koje će iskoristiti za pisanje članka. Ne žele popraviti uređaj pod jamstvom. Telefonskom prodajom podvalili muda pod bubrege. Kupili krivotvoreni sat. Račun za internet veći od potrošenog prometa. Lažno reklamiranje proizvoda.

Vesna završava razgovor i pokroviteljski gleda novinarku.

– Što vas zanima? Pisala sam za vaš list, pitajte direktora. Koji je sad, Marić, Dragec, Domazet? – hvali se Vesna.

– Domazet. Hvala, saznala sam što sam trebala – odgovara Letizia i odlazi. Za pola sata već je u Nedođiji na obilježavanju Svjetskog dana Roma. Zidane kuće bez fasade i drvene kolibe, sve vrvi ljudima i psima. Na početku i kraju naselja hrpe otpada se gomilaju.

 – Slobodno napiši, seko, ako će nas i dalje progoniti zbog sakupljanja otpada, policija će se morati pojačati jer ćemo biti prisiljeni krasti – izjavu je dao Eduard Oršoš. Ima izraženu, gotovo majmunsku čeljust, a s crnim tragovima od motornog ulja na obrazima izgledao je kao mudri Indijanac. Sakupljali su Romi stare hladnjake, pećnice, perilice koje je bijeli čovjek bacao po potocima i šumama, čistili prirodu.

Bili su tamo i djelatnici redakcije časopisa Venó – za kulturu i društvena pitanja. Oni pišu i o homoseksualcima. Romi u prosjeku žive pedesetak godina, homoseksualci još manje. Lokalni metal bend napravio je videospot u kojem glume Romi. Metalci su savjest društva – kaže Mančester, kvartovski pijanac, kandidat za predsjednika ogranka Hrvatske čiste stranke prava. Romi homoseksualce nazivaju pederima. Metalci misle da je Mančester peder.

Prije nekoliko godina kroz Nedođiju putovao je, kako pripovijedaju stanovnici okolnih sela, Otto Zimmer, njemački turist koji je imao vilu na jadranskoj obali. Naselje Roma izgledalo mu je egzotično, kao scena iz filmova Emira Kusturice. Parkirao je kraj ceste Mercedes karavan i počeo snimati kolibe, kuće i ljude. Ukrali su mu kameru i istukli ga. Kad je policija došla, na autu više nije bilo kotača. Taj događaj prepričavaju ribiči koji love na obližnjem jezeru. – Pa ti sad zaposli Cigana! – kroz hihot završavaju ribičke priče.

Pomahnitalo rađaju djecu koja će ostati intelektualni invalidi i ljudski korov poput svojih roditelja – čula je Letizia u glavi glas svojeg oca i zadrhtala. Seka inače prati književna zbivanja, performanse i izložbe, piše za rubriku Kultura, ali s obzirom na to da kulturnih događaja nema puno, a od nečega se mora živjeti, preuzima zadatke koje joj stariji djelatnici iz redakcije ostave. Baš poput ovog s Romima.

Službeni autić na čijim je vratima logo lokalne novinske kuće vraća se u grad, u svoju garažu, a njena vozačica za radni stol i malo računalo. Letizia neprestano pretražuje internetske pustinje u nadi da će pronaći dobru vijest. Vijest u kojoj se nikome nije dogodilo nešto loše, koja nije samo zabilježeni kroničarski podatak ili afera političara. Tražila je novinu koja nagoviješta promjenu na bolje, evoluciju društva. Na virtualnom časopisu za književnost pročitala je intervju sa ženom koja opus Danila Kiša gleda kroz feminističku vizuru. Danilo Kiš u srpskoj je kulturi značajan kao Miroslav Krleža u hrvatskoj. Sviđa joj se kad se netko usudi kritizirati knjige pisaca jakih autoriteta.

Na drugom virtualnom portalu za književnost pronašla je reakciju na taj feministički tekst. – Netalentirane kokoši uskokodakale su se, hoće one neki kurac, postaju odurna sekta. Ma vi ste kurac, odnosno pička, dim, praznina, bitak i ništa – argumentirao je svoje stavove čovjek kraj čijeg je imena stajala odrednica pisac.

- Kako takva spodoba može biti pisac? – pomislila je Letizia – Kako je to samo poteklo iz njega – zatvorila je prozor, onaj na monitoru. Onaj u redakciji ostavila je otvoren. Hladni aprilski vjetar smirivao je bijes koji je osjetila prema spodobi.

- Nemam ništa protiv pedera! Oni mogu biti baletani i tekstopisci, ali ne mogu biti nogometaši! – s redakcijskog televizora grmio je glas trenera Dinama, a Letizia se još više razbjesnila.

Pred redakciju parkirala se marica i dva bijelo-plava BMW-a M5. Za minutu su se policajci popeli gore. Jedan od njih pitao je gdje je Domazet. Stariji novinar pokazao je prema hodniku. Netko je mjutirao trenera Dinama. Trojica policajaca otišla su u Domazetov ured, a svaki od preostale petorice zauzeo je uspravni stav, s rukama prekriženima iza leđa. Stajali su na izlazu iz svake prostorije. Jedan pred novinarskim odjelom, drugi pred uredom fotografa, treći ispred grafičke redakcije, četvrti kod računovodstva, peti kraj ekipe iz marketinga. Domazet je pobjegao među novinare i pretvarao se da piše članak, pokušavao je izgledati sabrano. I ostali su zaposlenici sjedili na svojim mjestima kao da se ništa posebno ne događa. Nakon pet minuta odveli su direktora u policijski kombi, vezanog lisicama, noseći kompjutor i dvije kartonske kutije iz njegova ureda.

Letizia je požurila na performans. Malo je zakasnila zbog opsade u redakciji. Umjetnik je u napuštenoj sinagogi kidao hrvatsku zastavu. Crveni reflektor ga je osvjetljivao. Publika se zgražala. Netko je zvao branitelje, netko policiju, netko je pljuvao na umjetnika.

To je trebao biti onaj terapeutski efekt koji ima umjetnost. Rezanjem domovinske zastave, razrješavaju se nacionalistički kompleksi i čovjek je spreman za ozdravljenje. Samo što se čini da su ljudi previše vezani uz rodnu grudu (gruda/grud/sisa/majčina sisa). Teško je dijete odvojiti od majčine sise. Umjetnik je pokušao, pa su ga tužili tati/policiji – napisala je u izvještaju. Urednik ju je posjeo za stol.

- To si napisala sad kad grad slavi 20. obljetnicu oslobođenja. Neće proći, prepravi. Idi na sajmište. Tamo general Ivan Mačić ima govor. Zvali su njegovi mračnjaci da će platiti intervju.

Uzela je diktafon, koji je od milja zvala žlabravac, blokić i penkalu marke Pilot. Na sajmištu je bilo nekoliko generalovih ljudi, ali on još nije došao. Odjenuli su trenirke i džempere. Bili su veliki i mišićavi, osim dvojice. Jedan od dvojice nosio je traperice i cijelo vrijeme je pričao, drugi je bio šutljiv, mršav i dugokos. Letizia ga je znala jer je bio voditelj bajkerskog kafića na izlazu iz grada. Ovi ostali stajali su kao panjevi i puhali u šake.

-          Vi ste novinari? – Pričljivi je pitao Letiziju i fotografa.

-          Gdje je general?

-          Dolazi. Koliko će to koštati?

-          Kad je u političke svrhe, stranica stoji oko četiri tisuće kuna.

Obrazi Pričljivog napuhnuli su se kao veliki prištevi.

-   Za te novce kupit ću dinamit i dignuti vam redakciju u zrak – prošištao je iz prišteva.

Letizia je shvatila da je zadatak završen, nazvala urednika i rekla mu da generalovi ljudi ne žele platiti i prijete da će dignuti redakciju u zrak. Urednik je rekao neka obavi posao do kraja, pa ako odluče platiti, bit će objavljeno, ako ne, ništa od toga. General se gegao iz smjera kafića.

- Famozni ručak kod mame kao i obično, obilje svega i torta na kraju. Siniša se naroljao već ujutro. Pušipel Classic, Sauvignon, a kod mene se nalijao domaćeg nefiltrirana mladog vina. Jedno vrijeme zujio je po dvorištu kao tramvaj na Borongaju, ali sad mu je bolje – smijao se general Mačić i pokazivao prema svojem prijatelju koji je hroptao i povraćao držeći se za haubu Opela. Auto je, sudeći prema očajnom izrazu lica Pričljivog, bio u njegovu vlasništvu.

Letiziji je Siniša bio poznat. Kad je general shvatio da su ovdje novinari, uozbiljio se. Siniša je završio s hroptanjem i zagrlio generala i Pričljivog.

- Amsterdam - podigao je prst tražeći pozornost - Mi zločesti dečki išli smo na neku jebačinu, mislim da je to koštalo cecea četrdeset guldena, u jednom izlogu stajala je prekrasna Azijatkinja. Kad je ona izvadila kurac, ja sam se skamenio na tren. Rek'o, svaka čast, ali ja sam platio četrdeset guldena, a ja kad nešto platim, to i potrošim. Pa kud je taj transvestit krenuo na medvjeda s grančicom koja šuška. I tako leži taj izjebani stvor na krevetu, ja zapalim pljugu i kažem: Hrvatska, Croatia, understand!?

Panjevi su se smješkali.

Novinarka je shvatila odakle joj je poznat Siniša. Iz romana Mihaila Afanaseviča Bulgakova. Točno je tako zamišljala nerasta Nikolaja Ivanoviča, na kojem je Margaritina kućna pomoćnica Nataša letjela iznad bregova i borova u okolici Moskve.

Uključila je žlabravca i stavila ga generalu pod njušku. Mozak je isključila, a duhom je već bila u svojoj sobi, hermetičnoj kutijici s krevetom, laptopom, policom s knjigama i kornjačom Rebeccom. General je dvadeset minuta pričao što je sve potrebno učiniti da bi Hrvatskoj bilo bolje. Kad je završio, Letizia je krenula kući, a on i branitelji pošli su u obilazak sajmišta. Tamo je fotograf generala slikao s prodavačima metli, čarapa, automobilskih oplata, domaćeg meda, starih mobitela i koječega ostalog.

Letizia je u to vrijeme, vozeći kući, već razmišljala o Vidi, anarhistici koja obavlja praksu u državnom arhivu. Upoznala ju je kad su djelatnici arhiva predstavljali knjigu Zapisi iz prošlosti. Uzela je izjavu.

- Iako na prvi pogled djeluje dosadno, arhivistika je poput poezije. Sistematizacija je iluzija reda, čvrstog oslonca, placebo koji nam olakšava život jer je sam život u svojoj biti potpuno kaotičan. Od najmanje stanice u našem tijelu do društvenog i gospodarskog sustava u kojem živimo. Kad ne bi bilo tog kaosa, sve bi sjelo u normalu. Zato i bezvlašće predstavlja ideju apsolutnog reda, poput arhivistike, tu nema diskriminacije – zanijela se Vida dajući izjavu o knjizi u kojoj se nalazi popis i ilustracije pravnih dokumenata od četrnaestog do osamnaestog stoljeća. Letiziju je pankerica podsjećala na još ljepšu verziju Lisbeth Salander, junakinju knjige Muškarci koji mrze žene. Zapravo filma. Knjigu nije čitala jer ne voli čitati djela koja nisu starija od barem pedeset godina. Samo mrtav pisac je dobar pisac, govorio je njezin profesor.

Prije spavanja Letizia obično čita klasike iz edicije Vrhovi svjetske književnosti. Već dva tjedna prolazi kroz Majstora i Margaritu. Prevoditeljica je napravila dobar posao, smatra, ali pravopis u knjizi je očajan. Ne poštuju se interpunkcijska pravila. Zarezi se stavljaju tamo gdje ne trebaju, a tamo gdje trebaju, izostavljeni su. Na koricama je ispisano četrnaest uglednih prezimena. Svi su urednici, ali nema ni jednog lektora. Pročitala je dvije stranice i zaspala.

- Tko si ti, napokon? – pitala je Majstora u svojem snu.

- Dio sam one sile što vječno želi zlo, a vječno čini dobro.

 

III.

Danas nije trebala ići na teren. U redakciji čekalo ju je slušanje i neprestano premotavanje žlabravca, pisanje tekstova i surfanje internetom. Za nekoliko sati odradila je normu i polako se spremala na drugi posao. Dva dana u tjednu predavala je hrvatski jezik trećem D razredu u srednjoj Medicinskoj školi. U razredu je bio kaos. Isto kao i u redakciji. Nisu imali vođu. To joj se sviđalo. Danas je predavala o Rimbaudu. On je riječima pridavao značenja koja društvo nije poznavalo. Polovice učenika nije bilo na nastavi jer je utorak. Nije ih zapisala. Dopuštala im je utorkiranje. Tako su učenici nazivali pijančevanje utorkom. Imali su prva dva sata stručne predmete, zatim rupu od tri sata, pa dva sata hrvatski. Njoj je bilo lakše raditi s polovicom razreda. Svi sretni.

Po ploči je pisala flomasterom. Ispisivala je imena boja. Crveno, plavo, zeleno, bijelo, crno. Učenici su pogađali koji pojam svaka od tih boja predstavlja. Crveno – ljubav, plavo – plemenitost, zeleno – nada, bijelo – čistoća, crno – smrt. Rimbaudu te su boje predstavljale nešto sasvim drugačije. Doživljavao ih je ne samo očima nego i zvukovima samoglasnika, koji su tjerali njegov um da stvara neobična značenja. Baš kao što je Letizia, gledajući i slušajući neke ljude, umišljala da čuje čudne poruke koje joj govori pokojni otac. Zvonilo je. Jedna učenica obrisala je ploču, koja je na kraju sata izgledala ovako.

Text Box: Kolektivna značenja
Individualna značenja
     

                         Ljubav/strast            Aristokracija/plemenitost               Besmrtnost, nada                   Mir, čistoća           Tuga, smrt

                  crveno                                     plavo                                          zeleno                                 bijelo                      crno

                                                                                 O                                                   U                                          E                             A

grimiz, krv iz usta,

reskost Trube, šutnja,

kruzi, božanski srh,

šator, pare,

tijelo muha

smiješak usne,

zviježđa, anđeli, Bog

mir pašnjaka, mir bora,

ledena koplja,

 

 

 

 

 kraljevi

 

 

 

 

U zbornici je profesor računalstva Kristan Vidaček opet držao jedan od svojih govora. Publika su mu bili profesor anatomije, nastavnica iz osnova zdravstvene struke i Kristina koja je predavala masažu.

- A da je ovo mrtav grad, govori podatak da sam se prije 15 minuta vratio s hitne. Zamisli grada, nikog na hitnoj nema, nema unesrećenih, nema krvavih, nema djece, nema ovih kojima je slabo... Sablasno prazno, meni je čak bilo neugodno. Docentica medicine je konstatirala da me je ugrizao insekt ili nešto slično, dala mi uputnicu za doktoricu i prepisala antibiotike. Jebote koji grad, nema nikog na hitnoj. Isusova majko, u kojem sam ja selu zapeo. Pa u svakom boljem gradu uvijek je hitna puna pacijenata. Zato je i Krležina obitelj pobjegla odavde. Je li tako Letizia?

Letizija nije bila raspoložena za Kristanov metropolitski rasizam. Zamišljala je Vidu kako prstima dodiruje svoj pirsing na sljepoočnici i govori o arhivistici. Ona ju prekida i poziva da gledaju film. Vida pristaje. Odlaze u Letizijinu kutijicu. Gledaju Tijelo kao knjiga. Lijepo im je zajedno. Počinju se družiti. Odlaze na koncerte, bazene, kazališne predstave. Ulaze u srednje godine, posjećuju književne večeri, obljetnice mature, rođendane, jedu u McDonald'su. Ponekad se posvađaju. Koža im je robava, stare, idu u toplice, na sprovode i kolektivne izlete u parkove prirode. Više ne prepoznaju jedna drugu.

Mali odmor je završio i vratila se u razred. Dočekalo ju je šest učenica i jedan učenik. Pustila ih je kući. Danas je dosadan dan u odnosu na jučerašnji. Nedavno joj je urednik dao kopiju ključa od redakcije kako bi mogla doći raditi i uzeti službeni auto ako joj slučajno zatreba kad treba ići na teren. Otišla je tamo i sjela za radni stol. Na njemu je bio ispisan poziv na književnu večer. Urednik je penkalom na papir malim slovima napisao njeno ime i ogradio ga vitičastim zagradama, pored je još dopisao crticu i poruku - ako hoćeš. Mrzila je vitičaste zagrade jer su duge i zavinute, djelovale su joj pretenciozno i ružno. Poput bižuterije. Samim time što se nalazi unutar tih zagrada i njezino joj se ime učinilo ružnim. Letizia. Odmah je sebe zamislila kao jedno od djece gastarbajtera koji na Facebooku objavljuju postove na njemačkom jeziku da bi ostalima dokazali koliko su pametni. Voljela je uglate zagrade. One su bile jednostavne i djelovale su snažno i stabilno. Sunce je tek počelo zalaziti. Uzela je ključ od dvjesto sedmice s logom novinske kuće i odvezla se do knjižnice.

 Tamo je bio recital na kojem su pjesničke uratke amatera čitali kazališni glumci. Vrhunac večeri bio je kad su pozvali misterioznu Isadoru Doner Graff iz Zagreba da preuzme nagradu za najbolju pjesmu pisanu na standardu. Moderatorica večeri i predsjednica gradskog književnog društva ostala je zaprepaštena kad je prema govornici počela koračati njoj poznata lokalna pjesnikinja.

- To sam ja – rekla je i uzela nagradu, enciklopediju i buket ruža.

- Ali ti nisi iz Zagreba.

- Jesam, tamo živim već dva mjeseca.

Tako se žiriju izjalovio plan da ove godine diplomatski jednu nagradu pošalje izvan svoje županije. Druge dvije nagrade dodijeljene su za najlokalpatriotskiju pjesmu i najbolju pjesmu na kajkavskom narječju. Letizia je predsjednicu pitala po kojim kriterijima odabiru pjesme za objavljivanje u zborniku.

- Gledamo da te pjesme budu u krajnjoj liniji pismene, da imaju određenu tematiku, poruku, ritam... To osjetite kad pročitate pjesmu, osjetite njezinu vibraciju – objasnila je.

Tvrda je moja bol kao kamenje na putu, još jedan mi je zabijen u stopala i krvarim uredno svake godine jednom kao nakaza.

Na povratku je Letizia svratila do bajkerskog kafića. Svirala su tri punk benda. Alkotest, Pakšu Direkt i BKD. Nadala se da će ovdje možda susresti Vidu. Iza šanka je šutljiv, mršav i dugokos branitelj sa sajmišta prao čaše. Naručila je energy-sokić i bezuspješno tražila lice ljepše verzije Lisbeth Salander. Dugokosi je baš natočio mjericu votke i počeo ulijevati energetski napitak marke Spar iz plastične boce od jedne litre.

- Zar ne ide u to Red Bull?

- Da ide, cuga bi se zvala Red Bull votka, a ne energy-sokić. I ne bi platila osam, nego dvadeset pet kuna.

Pakšu Direkt je završio sa svirkom i Nikola iz benda sjeo je kraj nje.

- Pratiš pankeriju?

- Nego što – Letizija mu je uvalila žlabravca – o čemu govore vaše pjesme?

- Naše pjesme su čista zajebancija, ne želimo se miješati u političke i socijalne probleme jer sve to radimo zbog zabave.

- To je to.

- Onda je vrijeme za isplatu.

Nikola je pokupio pet krigli piva, kojima im je šutljivi platio svirku, i izgubio se na terasi. Krenula je za njim.

- Vidio sam oglas za posao u novinama. Za sedmi mjesec. Raznošenje gotovih palačinki do konzumenata na plaži. Jedan od poslova koji se nudi je i prodavač palačinki. Jebem ti milu majku, tko se tog sjetio? U pičku materinu. Ja bih se tu zaposlio i onda na kraju dana rek'o gazdi, oprostite, sve sam pojeo, nisam stigao do cilja, žao mi je što nisam ispunio vaša očekivanja – Nikola je provaljivao za stolom i cijela se terasa smijala.

- Nikola, poznaješ ti Vidu?

- Znam ju, bili smo u istoj ekipi na NOFX-u u pulskom Uljaniku.

- Više se ne družite?

- Ona je na faksu. Čuo sam da namjerava volontirati u sklopu nekog projekta u Sloveniji.

- A so... – napućila je usne Letizia i ponovo se osjetila kao dijete gastarbajtera.

- Oprosti sad. Idem se rukovati s jednim gospodinom s kojim ću te kasnije upoznat' – bile su posljednje riječi koje joj je taj dan netko uputio.

Ostavila je deset kuna na šanku, odvezla se u redakciju, vratila auto i požurila u kutijicu. Majstor i Margarita, strana 252. Pročitala je pedesetak stranica. Margarita je letjela na metli, uništavala prozore na zgradama, a kasnije bila domaćica na balu mrtvaca. Messire je bio zadovoljan. Kako je tonula u san, Letiziji je u podsvijesti lebdjela slika s margine papira u redakciji na kojem je pisalo: {letizia} – ako hoćeš.

IV.

Sanjala je ljetovanja na kojima su njezini roditelji bili opušteni, na kojima su se često šalili i pjevali, izmišljali nove stihove poznatih pjesama, smijali se mami kako plesom oponaša svoju, u to vrijeme, omiljenu Tinu Turner. Zbilja ju je dobro oponašala. Sanjala je noć uoči odlaska na ljetovanje. Uvijek je ostajala budna u takvim prilikama. Zbog uzbuđenja i veselja. Mama je uvijek govorila – Spavaj, jutro će brzo doći. Nije im bilo teško do Poreča potegnuti u autu bez klime po kvrgavim cestama. Put bi trajao i 9 sati. Uz Abbu na kaseti, nitko nije brinuo. Sanjala je miris sobe stare, ali lijepe kuće, u kojoj su često ljetovali. Vlasnica je bila stara gospođa, koja bi cijeli dan neprestano hodala rivom sa slamnatim šeširom širokog oboda na glavi, noseći u ruci košaru s tamnim bočicima i vikala, odnosno više pjevušila: Uuuljeee, maaasliiinovo, ooorah, kaaantariiiiooon!

 Sanjala je sendviče koje su spremali za plažu; i krafne, iz kojih bi uvijek potajice bacala dio s marmeladom (i dan-danas to radi, ali ne potajice). Tata je sitan novac za sladoled uvijek vadio iz knjige koju bi ponio sa sobom na plažu. Kovanice bi uglavio između korica knjige i glatkog papira u koji je knjiga bila umotana. Sanjala je čovjeka kojeg su zvali morski vuk. On bi ujutro došao i zaronio, a izronio bi na istome mjestu tek oko šest popodne. Uz njega je i njezina sestra voljela roniti i vaditi ježeve. Sanjala je mamine ruke, koje su joj brižno i stalno mazale leđa i koja ju je učila kako se pravilno izgovara jedrenjak.

Sanjala je njemačke stripove koje su klinci prodavali na trgovima. Njihove su ju ilustracije oduševljavale iako ništa nije razumjela. Bili su tu i treskači u luna-parku, na čije je žetone tata uredno ostavljao pola plaće. Vozila ih je kao prava vozačica, najbolje od svih u svakoj rundi. Često se igrala malim školjkama priljepcima. Sanjala je svoje prijateljice iz Jesenica i škorpiona na zidu kojeg je tata opalio klompom. Bezbrižnost i jednostavnost koju može osjetiti samo dijete zaštićeno uz svoje roditelje, koji u te dane ne moraju na posao.

Sanjala je sve ono što je mislila da je bager pregazio.

U ušima joj se javio zvuk, svojevrsni škrip, tatinih iznošenih crvenih japanki. Svaki put kad je hodala uz njega do plaže i natrag, proučavala bi taj zvuk. Pitala ga je, čudeći se, zašto njezine japanke ne škripe. On ju je podigao i rekao:

Probudi se.

 

 

proza

Marko Gregur: Dan za izlazak

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marko Gregur (Koprivnica, 1982.) piše poeziju i prozu, koju je objavljivao u mnogim domaćim časopisima i novinama, kao i u inozemnim časopisima.Dobitnik je nagrade Ulaznica i Prozak za najbolji prozni rukopis autora do 35 godina starosti iz Republike Hrvatske. Objavio je zbirku poezije Lirska grafomanija (Naklada Ceres, 2011.), zbirke priča Peglica u prosincu (DHK, 2012.) i Divan dan za Drinkopoly (Algoritam, 2014.) te roman Kak je zgorel presvetli Trombetassicz (Hena com, 2017.) Uvršten je u antologiju mladih hrvatskih prozaika Bez vrata, bez kucanja (Sandorf, 2012.).

proza

Anita Vein Dević: Ulomak iz romana 'Ukradeno djetinjstvo'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Anita Vein Dević (1987., Karlovac) magistrirala je na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu. Piše poeziju, kratke priče, i nastavak romana „Ukradeno djetinjstvo“.

proza

Josip Razum: Dvije priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Josip Razum (1991., Zagreb) apsolvent je psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u "Fantomu slobode", osvojio nagradu na KSET-ovom natječaju za kratku priču, član je i suosnivač Književne grupe 90+.


proza

Marta Glowatzky Novosel: Dvije priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

U širi izbor ušla je i Marta Glowatzky Novosel (Čakovec, 1983.), profesorica flaute, prevoditelj i sudski tumač za njemački jezik.
Glowatzky je uz glazbenu akademiju u Münchenu završila i poslijediplomski interdisciplinarni studij konferencijskog prevođenja u sklopu Sveučilišta grada Zagreba. Objavljivala je u nekoliko zbornika i portala.

proza

Zoran Hercigonja: Kolotečina: Testiranje stvarnosti

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Zoran Hercigonja (1990.) rođen je u Varaždinu gdje je diplomirao na Fakultetu organizacije i informatike. Radi kao profesor i objavljuje na portalu Poezija Online. Bavi se i likovnom umjetnošću.

proza

Stephanie Stelko: Ružica putuje u Maroko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Stephanie Stelko (1992., Rijeka) svježe je ime na sceni s obzirom da se pisanju vratila nakon što je prije dvije godine diplomirala medicinsku antropologiju i sociologiju u Amsterdamu. Teme koje obrađuje u antropološko-sociološkom i novinarskom radu tiču se marginaliziranih skupina, nejednakosti, feminizma, seksualnosti, tijela i zdravlja.

proza

Martin Majcenović: Medvjeđa usluga

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Martin Majcenović (1990.) diplomirao je kroatistiku i lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kratka proza objavljivana mu je između ostalog i u Zarezu, Autsajderskim fragmentima, Booksi... Sudjelovao je u užim izborima na natječajima za kratku priču Broda kulture (2013. i 2016.) i FEKP-a (2014.) Član je Književne grupe 90+, a piše za portal Ziher.hr.

proza

Paula Ćaćić: Franzenova 'Sloboda'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S dvije kratke priče u širi izbor ušla je i Paula Ćaćić (1994., Vinkovci), studentica indologije i južnoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uz nagrađivane kratke priče i poeziju, Ćaćić piše i novinske tekstove za web portal VOXfeminae.

proza

Dunja Matić: Večera

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dunja Matić (1988., Rijeka) je magistra kulturologije, urednica, recenzentica i književna kritičarka. Prozu, poeziju i osvrte objavljuje na stranicama Gradske knjižnice Rijeka i Književnosti uživo, dio čijeg je uredništva od 2013. godine. Roman „Troslojne posteljine“ izlazi u izdanju Studia TiM ove godine, a u pripremi je zbirka kratkih priča „Kozmofilije“.

proza

Sara Kopeczky: Atomi različitih zvijezda

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Sara Kopeczky (1992., Zagreb) diplomirala je anglistiku i talijanistiku, prozu i poeziju objavljivala je u časopisima, zbornicima i na portalima u Hrvatskoj i u inozemstvu. Pobijedila je na natječaju knjižnice Daruvar za najljepše ljubavno pismo. Članica je Novog Književnog Vala, književne skupine nastale iz škole kreativnog pisanja pod vodstvom Irene Delonge Nešić. Urednica je Split Minda, časopisa za književnost i kulturu studenata Filozofskog fakulteta u Splitu.

proza

Alen Brlek: Mjehur

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Alen Brlek (1988., Zagreb) dobitnik je nagrade Na vrh jezika 2013. godine za zbirku poezije Metakmorfoze. Objavljivan je između ostalog i u e-časopisu Književnost uživo, Zarezu, Fantomu slobode, zborniku Tko čita?, internet portalu Strane. Sudionik je nekoliko regionalnih i međunarodnih književnih festivala, a priprema i drugu zbirku poezije 'Pratišina'.

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg