proza

Igor Beleš: Hejzi je imao smisla

Igor Beleš rođen je 1978. godine u Borovu Naselju. Živi u Rijeci. Osim što piše prozu, piše recenzije za glazbeni portal muzika.hr, svira klavijature u bendu i povremeno radi kao DJ. U riječkoj ediciji Katapult objavio je svoj prvi roman "Svitanje na zapadu" (2012.).



 

          Odrastati u industrijskom naselju na prvi pogled i nije baš neki jackpot za idealno djetinjstvo. Tvorničke trube prvo te bude u pet ujutro, pa u šest, označavajući tako početak prve, a onda poslije u 14 kraj prve i početak druge smjene. Hvala nebesima štedjeli su nas one večernje u 22 sata, kada su obućarski i gumeni insomnijaci u plavim kutama odlazili praviti cipele za nas spavače da se ne bismo ujutro probudili bosi. To je imalo smisla.

          I škola je imala smisla. Eksperimentalna. Nisam siguran postoje li još i danas takve, uz sve te prosvjetne ministre koji i sami izgledaju kao da su rezultat nečijeg neuspjelog eksperimenta. Tada ih je u Hrvatskoj bilo čak pet i ja sam pohađao jednu od njih. Za one malo manje upućene, eksperimentalna škola nije ustanova koja vrši pokuse na učenicima, nego na nastavnom programu, a onda uspjehe tih pokusa potencijalno primjenjuje u cijelom školskom sustavu. Tako je bilo nekad i to je imalo smisla.

          Moja je generacija imala sreću biti dijelom zaista jedinstvenoga eksperimenta. Kao prvo, škola je bila prenapučena jer svi ti gumari i obućari nisu radili samo cipele, nego i djecu. Mi smo, po uzoru na naše roditelje, školu pohađali u tri smjene: prva od 7 do 11 sati, druga od 11 do 15 i treća od 15 do 19. Niti jedan dan nisi bio u školi duže od četiri sata. To je itekako imalo smisla.

          Raspored sati sastojao se od četiri školska sata osnovnih predmeta, a posljednji peti bio je izborni. Izborni predmeti širili su se na sve poznate i nepoznate grane ljudskih djelatnosti, od novinarstava, informatike koja je tada bila još u povojima, preko astronomije, kemije, biologije sve do košarke i nogometa. Moj najbolji školski prijatelj i ja mudro smo izabrali novinarstvo ponedjeljkom, a sve ostale dane košarku. Na novinarstvu smo još nešto i radili za školski list, a ostatak tjedna za petog školskog sata bili smo puki statisti prenapučene dvorane jer su svi izabrali košarku kao izborni predmet. Svaki peti sat možda bi i dotakli loptu, a ostalo vrijeme smo uglavnom proveli sjedeći na prašnjavom parketu gledajući starije učenike kako igraju košarku. Nije to bio baš neki NBA, ali je imalo smisla.

          Na nedjeljnim matinejama najčešće smo gledali kako partizani tamane Švabe. Ustaše i četnici, po našem shvaćanju, također su bili Švabe koji su u školi naučili naš jezik. I njih su partizani tamanili. Isto tako smo ih i mi tamanili, poslije u igri kada smo pokušavali vlastitom maštom prenositi scene iz filma na livadu iza zgrade. To je imalo smisla.

          Na dan kada smo postali pioniri, gradska dvorana je bila puna. Nakon tog dana samo sam je još jednom vidio punu i to na koncertu Bijelog dugmeta kada sam ponovno shvatio važnost dana kada sam stupio u pionire. Na dvoranskom parketu hrpa jednako obučene djece, a na tribinama njihovi roditelji. Moja mama uvjeravala me kako me je odmah ugledala, ali ja danas više nisam siguran u to. Kroz sve te identične plave kapice i crvene marame sretan sam što me je prava majka poslije i našla. To nije imalo smisla.

          Tada je došla devedeseta i mi smo ispred direktorove kuće vidjeli Yugo Floridu i maštali kako ćemo kad odrastemo imati upravo takav automobil. Na svu sreću vrijeme je izbrisalo smisao iz te odluke.

          Tada smo mi postali Švabe koji su u školi učili naš jezik. Moj prijatelj je postao četnik, a ja ustaša. Kako smo postali ono što smo toliko puta tamanili na livadi iza zgrade, još i danas mi nema smisla. Prestali smo tamaniti Švabe, više nismo zajedno nabijali loptu, više nije bilo partizanskih filmova na nedjeljnim matinejama. Umjesto toga dobili smo nedjeljne mise i zemljopisne vriske. Meni nije bilo jasno ako je to sve Jugoslavija, zašto smo sad to podijelili na Hrvatsku i Srbiju. A ako već i postoji ta podjela, zemljopisno je Borovo naselje pripadalo Hrvatskoj što su moji srpski prijatelji odbijali tvrdeći kako je to ipak Srbija. To mi sve nije imalo smisla, ali te su nacionalističke teme zamijenili vječna pitanja statusa Eternije, He-Mana i Skeletora, iako je status Eternije uvelike imao više smisla od statusa Jugoslavije.

          Moji prijatelji iz razreda polako su počeli nestajati bez traga. Svakim nas je danom u razredu bilo manje. Na pitanje što se dogodilo s Jovankom, Jovanom, Antom, Slavkom nitko nije imao odgovora. Jesu li bolesni? Treba li im zadaću odnijeti? Sve su to bila pitanja koja su imala smisla. Ne treba im zadaća, nisu bolesni, oni jednostavno nisu... znaš – naši. Bili su to odgovori koji nisu imali smisla.

          Kako je vrijeme polako odmicalo, a detonacije se rapidno primicale, došlo je vrijeme da i ja nestanem iz razreda. Početak mog izbjegličkog puta bio je zakazan u srijedu, međutim ja sam u školi slagao da je zakazan u subotu kako bi mi moja školska godina završila u petak. Isprva sam pomislio kako je to odlična ideja. Ista se već sutradan pokazala u potpunosti glupom. Istina, imao sam pet slobodnih dana ispred sebe, ali pet zatvorenih dana jer – kako ću van iz kuće kada sam svima rekao da putujem u subotu? Što ako me netko od njih vidi i prijavi me razredniku? Kazne u mojoj glavi bile su bizarne, od ponavljanja razreda do vraćanja u školu. I tako sam ja, ne riskirajući previše, umirao od dosade i skrivao se iza raznih uglova zgrada u onim rijetkim trenucima kada sam i mogao izaći, čekajući srijedu, čekajući da započne moj izbjeglički put bez krajnje destinacije. To nije imalo smisla.

          Svanula je ta srijeda, a ja sam od uzbuđenja probdio cijelu noć, što se poslije pokazalo kobnim i umalo fatalnim. Taj sam se dan skrivao kod bake u stanu i nestrpljivo čekao večer pa da konačno započnem svoj izbjeglički život. U ovom statičnom, nisam više ništa drugo ni bio nego statista. Na moju veliku radost nismo čekali noć kako bismo napustili Borovo naselje, iako nam je vlak iz Vinkovaca, udaljen autom 20-ak minuta, polazio tek u ponoć. Sve što sam htio bilo je više prekinuti to svoje zatočeništvo, a stric i roditelji su htjeli izbjeći barikade u srpskim selima. Bio sam uzbuđen jer ću konačno vidjeti i te barikade o kojima svi već mjesecima bruje. U mojoj dječjoj mašti nisam imao ni najbližu sliku kako te barikade izgledaju. Moje misli su išle do prizora gdje dvojica bradatih muškaraca stoje na malom brdu od šljunka na cesti i zaustavljaju automobile. Narančasti stojadin, kojim nas je stric vozio, prošao je prvo kroz Bršadin, ali bradonja na cesti tamo nije bilo. Narančasti stojadin nas je zatim provezao kroz Nuštar, ali tamo pak nije bilo golobradih muškaraca. Stigli smo na Vinkovački željeznički kolodvor oko 17 i 30 i tamo stajali do ponoći. To nije imalo smisla.

          Stric se brzo pozdravio s nama i zauvijek napustio moj život. Mi smo ostali sami na željezničkom kolodvoru, jednim od bitnijih prometnih sjecišta u tadašnjoj državi. Bitno ili nebitno sjecište, bilo je do zla boga dosadno. Prošao sam nebrojeno puta sve perone. Na svakom se nalazio sat koji me je samo podsjećao da imam još puno vremena do polaska našega vlaka, ali barem sam mogao bezbrižno biti na otvorenom bez straha da ću sresti nekoga iz svoje škole. Kako sam probdio prethodnu noć, umor me je počeo pomalo svladavati, ali uzbuđenje zbog vožnje nekim prijevoznim sredstvom je nadvladalo umor. Konačno je došla i ponoć i mi smo sjeli u dugački vlak s nebrojeno puno vagona od kojih su svi bili vagoni prvog razreda dok je samo posljednji bio drugog razreda za koji smo imali karte. To nije imalo nikakvog željezničkog, ali ni općeg smisla.

          Jedini vagon drugog razreda bio je pun k'o šipak, niti odbačena čačkalica da je kojim slučajem pala na pod ne bi taj pod dotaknula, već bi vjerojatno pala na nečiju glavu. Ljudi iz svih krajeva bivše nam države, Makedonci, Srbi, Bosanci, Romi svi su se zgurali u taj jedini vagon. Ironija je bila u tome što su te nacije bježale same od sebe zbog straha, ali eto nisu imali novaca za prvi razred jugoslavenskih narodnih željeznica pa su zajedno i jeftino bježali jedni od drugih. To pak nije imalo smisla.

          Mi smo našli rješenje. Smjestili smo se u kupe susjednog praznog vagona, dok je moj otac stražario u hodniku čekajući konduktera kako bi se mi, kad se on pojavi brzo nekako zgurali u posljednji vagon za kojeg smo imali karte. Prvi je puta to i upalilo, došao je kondukter, mi smo sa svim našim stvarima pojurili u posljednji vagon, pokazali karte, a kada je ovaj zamaknuo za drugi vagon, mi smo se ponovno preselili u prvi razred. Otac je i dalje stražario, ali je zbog umora valjda zaspao, pa nas je kondukter u svom sljedećem obilasku uhvatio. Žalili smo se kako tamo nema mjesta i kako je ovaj vagon, kao u ostalom i ostatak vlaka prazan. On je samo slijegao ramenima i rekao nam da možemo biti u prvom razredu dok ga nema, ali čim se on pojavi moramo brzo preći u drugi razred. Ni to nije imalo smisla.

          Zorom smo stigli u Sežanu. Iskrcali smo se iz vlaka i čekali mog tetka iz Švicarske da dođe po nas. Suprotno našim uvjerenjima kako će ovaj stići vlakom, on je došao taksijem iz Trsta. Još dok smo ga čekali, brat i ja otišli smo u grad kako bi si kupili nešto za čitanje. Ja sam si kupio Alana Forda, Texa Willera, a brat pisani roman Hejzi. Slovenska prodavačica naplatila nam je izgovarajući brojeve obrnuto. To me zbunilo pa mi je morala nekoliko puta ponoviti iznos sve dok se brat nije umiješao i riješio me muke.

          Došao je i trenutak rastanka, mama je plakala, otac nas je zabrinuto gledao, a ja sam bio uzbuđen jer ću prvi puta prijeći granicu i napustiti ovaj grad u kojem ni brojeve ne izgovaraju ispravno.

          Sjeli smo u taksi i krenuli put Trsta, te balkanske šoping meke za koju sam čuo gledajući seriju Bolji život. Međutim ono što sam vidio od Trsta bio je samo željeznički kolodvor koji i nije bio nešto zanimljiviji od vinkovačkog, osim što je u ovom bilo više ljudi, a nije bio važno prometno sjecište. To mi opet nije imalo smisla.

          Putovali smo brzim vlakom pa od mog upoznavanja sa zapadnim svijetom kroz prozor nije bilo ništa. Jedino što sam vidio bili su željeznički kolodvori koji su svi odreda bili identični. Granicu između Italije i Švicarske prešli smo pješice i oko sedam uvečer našli se u Chiassu. Od umora moje oči nisu mogle upijati prve švicarske dojmove. Naslonio sam se na trenutak na rasvjetni stup i zaspao pa umalo završio pod kotačima autobusa.

          U naše konačno švicarsko odredište, Mendrisio, stigli smo upravo tim autobusom, a ja sam odmah po izlasku iz njega ponovno zaspao, tako da su moje švicarske avanture bile odgođene za sutradan.

          Te iste avantura taman su i trajale jedan dan. Moja sestrična provela me kroz Mendrisio u svega 20-ak minuta; vidio sam sve što sam trebao, iako i nisam imao puno toga za vidjeti. Par uređenih ulica koje su djelovale napušteno zbog nedostatka ljudi. Nije bilo djece koja naganjaju loptu ili pucaju po imaginarnim Švabama, nije bilo baba koje bi ih tjerale jer stvaraju buku, nije bilo ispijanja kava po dvorištima, nije bilo znatiželjnih ljudi koji bi te pitali “Mali, čiji si ti?”. Nije bilo žive duše. Nije više bilo niti tvorničke sirene. Njihovim ulicama lutali smo samo sestrična i ja, tražeći ono mjesto koje je već tada za nas bilo zauvijek izgubljeno. Tražili smo neku švicarsku inačicu stare i neupotrebljive pumpe za vodu pokraj koje smo se nalazili s prijateljima, zelenu trafostanicu kod koje smo se uvijek igrali skrivača. Švicarska ima puno stvari, ali nije imala ono što je nama tada bilo najpotrebnije. Švicarska nije imala Borovo naselje.

          Na kraju smo i mi odustali od lutanja praznim ulicama. Kako se ljeto primicalo kraju, ja sam sve više razmišljao o povratku, iako ga nitko nije spominjao. Da stvar bude još gora, mjesec dana po mom dolasku, za nama su došle mama i baka govoreći kako su jedva uspjele izaći iz Borova. Bit će da su one vidjele barikade.

          Početak školske godine se približavao, ali meni nitko knjigu nije spominjao. S jedne strane me je to obradovalo. S druge šokiralo.

          Zatvarao sam se u sobu i čitao Alan Forda i Texa Willera koje sam kupio u Sežani. Svaki dan po jednom. Pročitao sam ih točno 27 puta u isto toliko dana. To je imalo smisla prva dva dana.

          Nasuprot kući u kojoj smo živjeli bio je kiosk s gomilom Dylan Dogova, Texa Willera, Zagora i ostalih. Svi onako u čvrstim kartonskim koricama. Ja koji sam dva ista stripa čitao već 27 dana, odlazio bih svakodnevno u taj kiosk i divio se svim tim junacima koji su me pratili čitavo djetinjstvo. Mogao sam ih jedino gledati jer su i švicarski Zagor i Dylan Dog pričali meni nerazumljivi talijanski. Bit će da su i oni od muke promijenili jezik i nacionalnost. To mi je imalo smisla.

          U međuvremenu su se u Borovu pojavili novi junaci, kapetan Dragan, Knindže, Super Hrvoje i ostali. Bili su toliko popularni da su ih čak svakodnevno prikazivali u švicarskom večernjem dnevniku, tako da sam imao prilike gledati Borovo na televiziji kad se već nisam mogao vratiti tamo. U svojih 12 godina života, ne sjećam se da sam ijednom vidio Borovo na našoj televiziji, a eto ovdje u Švicarskoj ga skoro nisu prestajali emitirati. Svakog dana je tog Borova bilo sve manje, a ni otac se više nije javljao. Kažu da je posudio novce kako bi kupio pušku da brani novonastalu državu. To mi nije imalo smisla.

          U nedostatku boljeg rješenja s vlastitom dosadom, odlučio sam kako sam dovoljno odrastao da s crtanih pređem na pisane romane. Uzeo sam bratovog Hejzija i taj je već nakon 10 stranica ubio lopova, spavao s njegovom ženom, sestrom svoje klijentice i glavnom svjedokinjom. U svom tom besmislu koje me je okruživalo Hejzi je na kraju jedini imao smisla.

 

 

 

 

 

 

 

      

 

 

 

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Luka Mayer: Tko, što?

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Mayer (1999., Zagreb) studira šumarstvo u Zagrebu. Pohađao je satove kreativnog pisanja i radionice čitanja Zorana Ferića.

proza

Ana Romić: Tjedan dana posutih fragmentima samoće

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Romić (1993., Hrvace) studirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru gdje je magistrirala s radom Filozofija egzistencijalizma u romanu „Sam čovjek“ Ive Kozarčanina. Velika je ljubiteljica književnosti, osobito poezije koju i sama piše, te psihologije i filozofije. Živi u Zagrebu.

proza

Matea Šimić: Kuća za bivše

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Matea Šimić rođena je 1985. godine u Oroslavju, Hrvatska. Diplomirala je engleski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Piše poeziju, prozu i društvene komentare na hrvatskom i engleskom. Članica je Sarajevo Writers’ Workshop-a od 2012. godine. Radovi su joj objavljivani, između ostalog, u časopisu za istraživanje i umjetnost EuropeNow, časopisu za feminističku teoriju i umjetnost Bona, portalu za književnost i kulturu Strane te portalu za politiku i društvena pitanja Digitalna demokracija. Osnivačica je i urednica dvojezičnog magazina za književnost i umjetnost NEMA. Živi i radi u Barceloni.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

proza

Monika Filipović: Ljetna večer u Zagrebu '18.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Monika Filipović rođena je u Zagrebu 1996. godine. Studentica je politologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem poezije i kratkih priča, a trenutno radi i na svom prvom romanu. U svome pisanju najradije se okreće realizmu. Dosad nije objavila nijedan svoj rad.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg