proza

Nada Topić: Male stvari

Predstavljamo vam tri kratke priče Nade Topić, a koje su dio proznog rukopisa "Male stvari". Po riječima autorice riječ je o vrlo kratkim prozama, koje bi trebale funkcionirati svaka za sebe, ali i kao cjelina.



SOBA

 

Soba je puna mraka.

Do vrha.

I kad otvorim prozor i vrata, opet je puna. Ne može se mrak isprazniti.

Bojim se sobe dok u njoj spavam. Zamišljam da sam u drugoj sobi. Onoj u kojoj je dan. Koja ima bijele zidove, visoke prozore i plave zavjese. Ta soba je u nekoj drugoj kući i samo je moja.

Ja nemam svoju sobu.

Zato mogu spavati bilo gdje: u kužini na kauču, sa sestrama ili na praznoj strani njenog kreveta. Nekad legnem u jednu sobu, a probudim se u drugoj, ili u hodniku na podu. Ali onda već bude dan i nije me strah.

Kad spavamo zajedno, ona ne progovara, samo poravna plahte, tiho uzdahne i promeškolji se nogama. Leži na leđima i dugo promatra. Ne znam u što gleda kada je mrak.

Ja je oponašam, ali ne vidim ništa, i opet me strah.

***

U sobi je krevet, dva kantunala, ormar i psiha. U ormaru je posteljina, odjeća, njena odrezana kosa i prozirna vrećica sa zlatnim lančićima. Sve tri imamo zlatne lančiće s početnim slovom imena. U kantunalima su grudnjaci, donje majice, najlonske čarape, gaćice i vrećice pamuka. U psihi su plave koverte, fotografije i fascikli s dokumentima.
U ogledalu je isto mrak.

***

U fascikli je osmrtnica. Ona iz novina. Znam jer sam pogledala.

***

Poviše kreveta je njihova uokvirena fotografija s vjenčanja. Kad je dan, fotografiju možeš vidjeti u ogledalu i iz kreveta. Ona je u vjenčanici i ima lančić od bisera. Sestra kaže da to nije istina i da  je vjenčanica nacrtana.

Ja ne vjerujem sestri jer ona svašta izmišlja. Izmislila je i Vladičku koji ubija.

***

Mrak ti može ući kroz oči, na usta i uši. Zato sve trebaš čvrsto stisnuti ili zatvoriti prstima. Probala sam, jer ako uđe mrak, gdje ću onda ja?

Sobu treba posrediti svaki dan čim se probudiš. To nije teško. Treba ti samo krpa i sprej za prašinu.

I za mrak.

 

 

KOSA

 

Ona čuva kosu u ormaru.

U najlonskoj vrećici, dvije crne pletenice s uvojcima, ja ne vjerujem da je to njena kosa, jer na glavi joj je sijeda, a ova u ormaru je crna i sjajna, a i za koga je čuva, za koga, kad mi svi imamo kosu, sestre dugu, ja kratku od koje se ne može ništa, ni rep, ni pundža, ni pletenica. Ona ne da da pustim kosu i kad smo u frizera kaže na muško, jer tako se zove moja frizura, na muško i onda frizerka uzdahne i šiša, kosa pada po podu i po rukama, dlake ostaju u nosu, u očima, vozimo se autobusom i netko kaže mali, makni se, a to znači da me frizerka dobro ošišala i ona je zadovoljna.

I priča s nepoznatima.

Prvo u autobusu, a onda u ambulanti dok čekamo da mi sestra izvadi krv, ona priča i ne zaustavlja se, tim nepoznatim ljudima kaže ženo ili dobri čoviče, i mislim se kako ona zna koji su ljudi dobri i s kojima se smije pričati, neugodno mi je i bojim se igle, ali ne kažem ništa, samo izvadim dlaku iz lijevog kuta usana.

Kosa se ne smije dirati.

Zato vrećicu otvaram kad nema nikoga, i gledam je i diram prstima, prislanjam je na svoju ošišanu glavu i zamišljam kako bi to bilo, s pletenicama kao Heidi, jer to mi je najdraža knjiga, zamišljam svašta i gledam se u ogledalu u njenoj sobi, koja je sad i moja.

Dugu kosu je imala prije, dok je bilo vremena za češljanje, jer za kosu trebaš imati vremena i živaca, tako ona kaže, a kad nemaš ni jednog ni drugog, moraš uzeti škare i odrezati obje sama i spremiti ih u vrećicu, tako to ide, pa ti vidi kako ćeš.

Obje sestre imaju dugu kosu i ona ima dugu kosu i smije se na svim slikama.

Ja imam kratku kosu i ona ima kratku kosu, ozbiljna je i više se ne fotografira.

Njena kosa raste u ormaru noću kad ne gledam, raste sama od sebe i vrećica se više ne može zavezat, ne može, samo ona to još ne zna, da zna, ubila bi me jer sam je dirala, tu njenu crnu kosu koju je sama odrezala, svojim rukama, zapravo škarama, dvaput, cap, cap.

I gotovo.

 

 

JEDNA

 

One su dvije, a ja sam jedna.

Ponekad ih ne mogu pronaći. Sakriju se u ormar, ispod kreveta, iza zavjese. Ili odu i zaborave na mene. One su starije i imaju imena dvostruko dulja od moga. Imaju svoju sobu punu postera. Imaju gramofon, ploče i police s knjigama. Imaju ruž i sjenilo za oči. Imaju košulje s jastučićima i dugu kosu koja pada po ramenima. Imaju prijateljice koje mirišu na grožđanu mast.

Kada se smiju, smijem se s njima.

Nečemu o čemu ništa ne znam.

Ja imam torbu s knjigama koja stoji na noćnom ormariću u majčinoj sobi. Imam prozirnu vrećicu punu bijelih perlica i krenu na koju ih nižem kad nema nikoga. Noću sanjam perlice u svim bojama kako padaju s neba u moju torbu.

Ja sam jedna.

Kad idem u školu, kad se igram, kad sjedim, kad spavam, kad jedem, uvijek sam jedna. Majku to zabrinjava, ali ne kaže ništa, nema vremena još i o tome.

Jednom sam upala u kanal kad je padala kiša i nisam mogla ustati. Plakala sam i one su me tražile. Sada kad ugledam prve kapljice na betonu, bježim u kuću i sjedim za stolom dok ne prestane.

Poslije kiše je sve čisto.

Poslije njih soba je nered.

Obožavam njihov nered, papiriće na podu, najlonke prebačene preko naslona fotelje, četku za kosu punu dlaka na radnom stolu, zelenu mašinu za pisanje s indigo papirima sa strane, ljubavni roman pročitan do pola, ogriske jabuke, rozi lak za nokte, uloške Ona, srebrne okrugle naušnice, bijeli fen, Bronhi bombone, šibice, čaše.

Uđem i ništa ne diram. Samo gledam.

One su dvije i kad ih nema.

Ja sam jedna.

 

 

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Ivana Pintarić: Priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je po zanimanju edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana „Gorimo (ali ne boli više)“ ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja proze pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je i priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO.

proza

Marin Ivančić: Karijatida

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marin Ivančić (1991., Karlovac) diplomirani je pravnik na stručnom usavršavanju u Hrvatskoj komori ovlaštenih inženjera geodezije. Od zala birokracije dušu spašava čitanjem, županijskim nogometom, a odnedavno i pisanjem. Igra zadnjeg veznog u NK Dobra-Novigrad na Dobri, ima dobar udarac i pregled igre. Čitalački ukus mu je hipsterski eklektičan. Ovo mu je prvi objavljeni rad.

proza

Jelena Petković: Japan

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jelena Petković (1984.) diplomirala je povijest i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Živi i radi u Vukovaru.

proza

Luiza Bouharaoua: Zvučni zid

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luiza Bouharaoua (1985., Split) diplomirala je kroatistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Splitu. Radi u Skribonautima. Prevodi i piše. Prevela je roman Rachel Kushner "Bacači plamena" (Profil, 2017.). Kratke priče objavljivala je u The Split Mindu, Fantomu Slobode i na portalima Kritična masa i Nema. Priče su joj izvođene u na Trećem programu hrvatskog radija. Uvrštena je u regionalni zbornik "Izvan koridora - najbolja kratka priča" (VBZ, 2011.) i antologiju hrvatske mlade proze "Bez vrata, bez kucanja" (Sandorf, 2012.). Finalistica je natječaja Festivala europske kratke priče u 2016. i 2017. godini. Dobitnica je nagrade Ulaznica za kratku priču te nagrade Prozak za najbolji prozni rukopis autora/ica do 35 godina. U 2019. izlazi joj Prozakom nagrađeni prvijenac.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Jan Bolić: Mrtvi kanal (ulomak iz neobjavljenog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jan Bolić (1995., Rijeka) je autor koji boluje od progresivne bolesti spinalne mišićne atrofije tip 2 zbog koje ne može pomaknuti gotovo nijedan dio tijela, no i dalje, bez obzira na progresiju bolesti, uspijeva pisati s dva prsta koja još uvijek može pomaknuti i s njima stvara književna djela. Dosad je objavio dvije knjige: zbirku poezije „Trenutci“ (2016.) i zbirku poezije i proznih zapisa „Može biti lijepo“ (2017.). Jedna pjesma objavljena je i u zbirci poezije skupine autora iz cijele RH naziva „Petrinjske staze“ iz Petrinje. Povremeno objavljuje svoje radove na književnim portalima i svom Facebook profilu U trećoj knjizi odlučio se pozabaviti žanrom krimića.

proza

Andrea Bauk: Kult užarene krune

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Andrea Bauk (1985., Rijeka) je završila stručni studij vinarstva u Poreču nakon kojeg je radila razne poslove. Teme njezinog pisanja su SF, međuljudski, pogotovo obiteljski odnosi i tabu teme, a njezini likovi redovito su autsajderi i mizantropi. Nekoliko njezinih priča i pjesama objavljene su u sklopu književnih natječaja.

proza

Luka Katančić: Papirnati poljubac

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Katančić (1996., Zagreb) student je Pravnog fakulteta u Zagrebu. 2014. i 2015. godine osvojio je treće nagrade: „Stanislav Preprek“, „Joan Flora“, „Pavle Popović“, „Janoš Siveri“, „Rade Tomić“ te drugu nagradu „Duško Trifunović“ u Novom Sadu za poeziju u kategoriji do 30 godina.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg