proza

Goran Janković: Događaj na brdu iznad puta

Predstavljamo vam drugo poglavlje iz romana “Događaj na brdu iznad puta” Gorana Jankovića, autora rođenog 1959. godine u Zenici, a koji danas živi i radi u Ljubljani.



II

           

Autobus, zastario dibidus, tek toliko uštiman i uglancan da posluži pukoj svrsi, mili novoprokopanim ratnim putem kroz tmuran, vlažan jesenji dan ka jugu, ka Jadranu. Pun ljudi i krcat stvarima: najraznovrsnijim torbama, kesama, cekerima i zavežljajima, a od ljudi uglavnom žene i djeca. Starije žene, poneka mlađa i buljuk djece raznog uzrasta. Između njih pokoji dido, a tu su i četvorica muškaraca podobnih godina za vojsku.

Jedan od njih upravo otvara oči, dolazeći k sebi, pošto ga je umor bio prevario kratkim snom. Sjedi s početka druge polovine reda iza šofera. U naručju mu spava trogodišnja djevojčica. Do njega, zagledana kroz prozor, sjedi žena i tiho uzdiše. On prelijeće pogledom autobus i pri tom se malo skuplja, uvlači glavu u ramena, postajući svjestan toga što vidi i čuje.

“I onda je on o’š’o. Znao je kuda ide i opet je iš’o.”

“Crna jama... Ajooj... Crna jama, crna ja.”

“Tamo je, brat-bratu, bilo sto mrtvih.”

“Sanela, smiri se, molim te.”

“Čuvaj to ko oči u glavi.”

A onda se pokušava skoncentrisati na to šta govore ta dvojica na sjedalima iza njih.

- Ja mislim da imaju još dvije naše i tri njihove kontrole - čuje jednog.

- Bogme, prošli put nije bilo više naših, a njihova... samo još jedna, i jedna dubinska. Prošli put tu umalo nisam strad’o - dodaje drugi.

Kroz prozor promiče suri predio. Dijete u njegovom naručju počinje da se meškolji. Žena se premješta iz jednog položaja u drugi i usput ga okrzne prepadnutim pogledom. Pogledom koji bolje pita “šta će biti s nama” od bilo kojih riječi.

- Ne brini, mačko. Sve će biti u redu - odvraća joj on istog trenutka, pokušavajući se što iskrenije nasmiješiti.

I ona pokušava, ali oči su joj i dalje prestrašene.

- Šta sam ti rek’o. Gledaj gore - ispuca jedan od onih iza - Vidiš onaj kućerak na vrhu i ježeve ispred. Tu je.

- Ma samo da ne uzmu puno - odvrati drugi kao da dovršava neku brojalicu.

I njih dvoje pogledaše kroz prozor.

- Ne brini - reče on, pomilovavši je po šaci.

Ona tako jako stegnu njegovu šaku svojom da joj na noktima bijela boja uokviri rozu.

On joj, ne znajući kako da reaguje, namignu te se ispravi. Kroz šofer-šajbu ugleda čelične ježeve do kojih je ostalo još pedesetak metara. Osjeti kako mu se dlanovi oznojiše.

Autobus usporava. Putnici se pripremaju: vade dokumenta, popravljaju odjeću, trude se da na lica postave zvanične izraze. Gledaju čas u stvari, čas u umirenu djecu, čas u daljinu.

Preko puta njih troje sjedi baka, a do nje dječak, od oko pet godina, kunja. Baka kradomice, uglom očiju, gleda u njih: on se trudi da neprimjetno obriše oznojen dlan, a ona opet tiho uzdiše.

Autobus staje. Ulaze dvojica obučena tri četvrt vojnički. Jedan zastaje, drugi šutke kreće u kontrolu dokumenata.

- Kako ide, majstore - upita prvi, gledajući šofera.

- Eto, fala bogu, za sad bez problema - odgovara ovaj.

- Zadnjih pet dana nije bilo vaših autobusa?

- Granatirali su malo jače, pa nismo mogli...

- Majku im jebem! Priča se da je pedeset ljudi poginulo.

- Dvadeset i osam - popravi ga šofer - Samo u jednoj kući dvan’estero.

- Uhhh... Uhhh - odhukuje prvi vojnik ljuto.

- Ma nije moguće!? Kol’ko ovo imaš godina, Kosanoviću Ibro - nadjačava ga glas drugog vojnika.

- Šezdeset i osam - odgovara upitani.

- Šezdeset i osam, a nigdje sijede - čudi se drugi vojnik.

- Naša familija je poznata po tome. Zato se tako i prezivamo.

- Eh, ne bi’ ti dao više od četr’es’tpet-pedes’t da me kolješ. Uopšte ne izgledaš tol’ko star.

- Izgled vara. Evo, pogledajte - pokazuje Kosanović Ibro ruke i govori - Ovoliko staračkih pjega nema nijedan pedesetogodišnjak.

- Vidi, stvarno.

- Hej, jesu to neki problemi - dobacuje prvi vojnik.

- Ma jok - odvraća drugi, uzimajući dokumenta od Kosanovićevog susjeda - O, još jedan Kosan. Jeste rod?

- Ja sam mu sin.

- Šezdesetdrugo godište. Dobro. Izađi malo van - stavlja drugi vojnik njegove papire u džep i kreće dalje.

- Ali zašto? Sva dokumenta su mu ispravna, a dovde je bilo sigurno deset kontrola. Da nešto nije u redu ne bi... - buni se Kosanović stariji.

- Ništa ja ne znam. On je vojno sposoban i to treba malo provjeriti - prekida ga drugi vojnik, gledajući u dokumenta žene koja sjedi iza.

- A kako je kod vas? Je li istina to što se priča za ona dva sela - pita sad šofer prvog vojnika.

- Sravnili su ih sa zemljom. Redom su sve pobili. I djecu i starce. I krave i ovce. Čak i mačke. Samo je jedan mali preživio. Krv im jebem! Uhh, samo kad pomislim... Shvati: dijete od šest godina, a potpuno sijedo.

- Uhh.

- Al’ jučer smo im vratili prvu ratu. Tamo iza... - pokazuje prvi vojnik u daljinu, gledajući šofera i obližnje nekako svečano.

- Šta ima tamo njihovo? Znam samo za pola sela Mrakojlovaca. Al’ za njih kažu da su dobri... - govori šofer zamišljeno.

- Ma kako će biti dobri!? Čim su ONI, ne mogu biti dobri - ljutito ga prekida prvi vojnik.

Za to vrijeme drugi vojnik već stigao do bake što sjedi preko puta ono troje. Letimično joj pregledao dokumenta, bacio pogled na usnulog dječarca, klimnuo glavom te se okrenuo prema njima i njihovim ispruženim papirima. Ovlaš ih pogledao pa njemu rekao:

- Izađi van.

- Idi kod mame - reče muškarac, uhvativši djevojčicu ispod pazuha.

Mala otvori oči pa ih zatvori. Žena se malo bolje namjesti, ispruživši ruke, a on prigrli dijete i kao da se ukoči.

- I vas dvojica izađite - reče drugi vojnik onima iza.

- Daj je - reče žena odlučno.

- Idi kod mame - ponavlja muškarac, ali malu ne pušta iz zagrljaja.

Dvojica prozvanih prolaze između njega i bake. Krupni su, debeli pa to ne ide baš glatko. Dječak se budi, trlja oči i kako ih ugleda, siđe sa sjedišta.

Muškarac konačno pusti dijete iz zagrljaja, prebaci ga u ženino krilo te ustade i pođe ka izlazu. I mali, sav krmeljav, krenu ali zape za baku.

- Ma kud si ti kren’o - upita ona iznenađeno.

- Pa stigli smo, bako - odvrati dječak razložno.

- Stigli!? Ma nigdje mi nismo stigli. Brzo gore, naletu jedan.

- A čiko? Je li on stigao - pita dječak, vraćajući se na sjedište.

Prvi vojnik sprovodi četvoricu muškaraca iza čeličnih ježeva i naređuje im da stanu tik uz njih. Značajno baca pogled prema trećem vojniku (na što ovaj energično usmjerava mašinku na njih) te odlazi prema obližnjoj uzvisini, sa koje sve to tupim okom promatra stari mitraljez.

- Kuda ste krenuli? Otvorite torbe - prilazi im drugi vojnik, gledajući u njih pa u torbe pa u dokumenta.

- Ja kod sestre. Puno je jadnica bolesna - reče jedan od one dvojice, a da glas drugog vojnika još nije ni zamro.

- Ti - siknu on, gledajući Kosanovića pa papire - Koji si ti?

- Kosanović, gospodine.

- Šta imaš tu - pronašavši njegove papire i nogom pokazujući torbu, pita vojnik.

- Osobne stvari.

- Osobne - naglasi vojnik.

- Da. I malo darova.

- Osobnih darova?

- A dvije kile kafe i tri dimljena sira - razoružavajuće smireno izvještava Kosanović.

- Imaš li još kakvih dokumenata - pomirljivije pita drugi vojnik.

- Imam - govori Kosanović i spremno pruža plavu kuvertu.

Drugi vojnik iz nje vadi dva papira, letimično prelijeće pogledom njihovu sadržinu pa onda sve njegove papire prebacuje na zadnje mjesto i pomiče se ka sljedećem, blagonaklono klimnuvši Kosanoviću glavom.

- Kako se ti zoveš - tek tad pogleda onog što se prvi oglasio.

- Meho.

- Meho, kud si kren’o?

- Kod sestre. Strašno je bolesna.

- A šta će ti ‘vol’ka torba? Meni izgleda da bježiš.

- Ma to je za sestru. Jadnica je sama, a penziju nije primila šest mjeseci.

- Imaš li još kakvih dokumenata - namrgođeno pita drugi vojnik.

- Evo, ovaj telegram.

- Ti - uzevši telegram, obrati se drugi vojnik njegovom saputniku.

- Nagib, gospodine. Kren’o sam da vidim šta mi je s vikendicom. Čuo sam da ih redom uništavaju i da...

- Vikendaš, imaš li još kakve papirologije - podrugljivo ga prekida drugi vojnik.

- Imam rješenje o invalidnosti.

Drugi vojnik uzima rješenje i pomiče se naspram zadnjeg. Pita ga isto kao i prethodne, ali bez riječi, laganim dizanjem glave i obrva.

- Mirza Sokoljak. Idem u Holandiju, u Roterdam da postavim izložbu - odgovora ovaj.

- Izložbu!? Kakvu izložbu - iskreno se iznenadi vojnik.

- Ja sam slikar.

- Umjetnik - posprdno uskliknu vojnik - E moj umjetniče, RAT JE! Nije sad vrijeme za umjetnost - pa pogledavši prvog vojnika, iskezivši se i milujući mašinku - Mi smo sad jedini umjetnici! MI, koji crtamo s ovim!

Prvi vojnik se grohotom zasmija.

U kućici samo jedna prostorija. Siromašno opremljena odaje utisak privremenosti. U njoj sjede dvojica: prvi za prostim drvenim stolom u uglu, a dijagonalno od njega, pored peći drugi. Obučeni su u prave, ganc nove maskirne uniforme. Prvi u desnoj ruci drži telefonsku slušalicu, u lijevoj cigaretu, dok drugi predano čisti pištolj.

Ulazi drugi vojnik i prilazi stolu. Stavlja papire na njega. Onaj što sjedi za njim, upitno ga pogleda.

- Autobus, šefe.

Šef prstima, među kojima je cigareta, pokazuje drugom vojniku da razvrsta dokumenta, što ovaj i čini. Lagano se naginje naprijed i pogledom luta po njima pa naglo zastaje, ugledavši diplomu Likovne akademije u Sarajevu na ime Sokoljak Mirze.

- Vidi ovo - uzvikne ushićeno te, smanjivši visinu glasa ali ne i razdraganost, nastavi - Ne, ne. Ništa tebi. Čuj, sačekaj malo - spušta slušalicu na grudi i pita - Šta imamo?

- Ovaj je naš - odgovara vojnik, rukom pokazujući papire - Ovome je sestra bolesna. Ima nalaze i telegram. Ovaj ide da vidi šta mu je s vikendicom. I, ovaj je slikar-umjetnik. Naku izložbu...

- Dovedi turistu i Mirzu - reče šef, vraćajući slušalicu na uho - Halo. Čuj, nešto je iskrslo. Vrlo zanimljivo. Zovem te uskoro.

Ide gore-dolje po sobi pa skreće do ogledala. Gleda u njega, klima dva-tri puta glavom, potvrđujući nešto samom sebi, pa popravlja frizuru i obrve.

Drugi vojnik uvodi prozvane.  Šef gleda jednog, drugog, trećeg.

- Gdje je Mirza?

- Evo ga - pokazuje vojnik.

- Kako se ti zoveš - ljutito pita šef.

- Mirza Sokoljak.

Šef ga jedno vrijeme ćutke gleda, a onda se naglo okreće prema drugom:

- A kako je turisti ime? Ha?

- Nagib Torlukić, gospodine.

- E pa Nagibe, nešto ja nikako ne razumijem. Eto, oćelavio si, ostario, a pameti stek’o nisi. Kakva, bolan, vikendica, kad nas jebu gdje nas stignu?

- Mislio sam...

- Ma šta si ti mislio. Da si nešto mislio, uzeo bi pušku pa tamanio gamad.

- Pušku nisam uzeo jer sam osamdeset postotni invalid. A aktivan sam ja drugačije - brzo izdeklamova Nagib.

- Jes’ to ljut? Što galamiš?

- Ma ne galamim. Samo vam stavljam do znanja da...

- O, još smo i bezobrazni - naglašava šef opako - Stavlja mi ga čovjek do znanja!

- Nisam tako mislio...

- Joj, ovi mi najviše pritisak dižu. Takva me muka od vas hvata. Ma sa’ćemo odma’ vidjet kakav si ti to invalid - diže slušalicu, okreće broj - Daj mi doktora... Kad se vraća... Dobro. Reci mu da me odmah nazove.

- Ja samo...

- Začepi - dreknu šef, ustajući i idući ka njemu - Imaš drugih papira?

- Imam - žurno reče Nagib i iz unutarnjeg džepa izvadi dvaput presavijen list papira - Evo, izvol’te.

Šef otvara list. Ugledavši da iz njega proviruju dvije novčanice od po sto dolara, vraća ga u prethodni položaj i stavlja u džep.

- E dobro, Nagib-beže. Za sad si slobodan - pa obraćajući se drugom vojniku - Vodi ga natrag i reci šoferu nek šiba.

- A ovaj?

- Tu su neke nejasnoće - odvrati šef, gledajući u Mirzu - S kim putuješ?

- Sam.

- Provjeri - reče šef.

- A čije ti je onda ono dijete? - zastade drugi vojnik.

- Od one žene. Ne poznajem ih. Samo sam se poigrao s malom pa mi je zaspala na rukama.

- Provjeri - ponovi šef.

Nagib i drugi vojnik ulaze u autobus. Nagib se gega ka svom mjestu, a vojnik zastaje kod šofera i pita ga:

- S kim je putov’o onaj četvrti?

- Bogami, ne znam. Sjedi, sjedio je sa onom ženom i djetetom, al’ sam na kartama vidio da su drugih prezimena. A nisu ni zajedno došli.

- Kako prođe, kumašine - pita Meho Nagiba.

- Šuti, ne pitaj - odgovara ovaj tužno.

- Što, jel’ puno?

- Ma odra me ko Musa jarca.

- E jesi naš’o šta‘š reć... čuj, vikendica.

- Što - obrecnu se Nagib - Pa gore to pali.

- Gore ja, al’ sad smo između pa... A kol’ko ti uzeše?

- Jel’ onaj putuje s vama - pita drugi vojnik, prišavši do žene i djeteta.

- Ne - odgovori ona, okrenuvši glavu prema njemu a gledajući dijete.

- Znači, niste... - započe drugi vojnik ali u to i zanijemi, ugledavši ženino bedro koje bljesnu, pošto djevojčica u njenom krilu promijeni položaj.

- Ne - reče ona, popravivši haljinu i privivši dijete na grudi.

- A ko je on?

- Ne znam.

- Ne poznaješ ga!?

- Samo iz viđenja.

- I ne znaš ni kako se zove?

- Ne - odsiječe žena pa se posveti djetetu koje se počelo buditi.

- Hm - izađe iz drugog vojnika.

Za to vrijeme baka, Meho i Nagib, sve troje više-manje otvorenih usta, gledaju čas u nju čas u drugog vojnika. Ovaj se trznu i pogleda uokolo. Međutim, oni se istog trenutka napraviše da su zauzeti nekim svojim posebnim poslovima. Vojnik onda pogleda ženu još jednom, a najviše tamo gdje je maločas bljesnulo njeno bedro te se okrenu i ode. Šofer upali motor.

- A šta je s njim - pita Meho, namjerno glasnije da i žena čuje.

- Neke nejasnoće.

Žena se nervozno pomjeri i dijete se probudi. Ugledavši da je sjedište pored prazno, upita:

- A gdje je F...

- Spavaj. Doći će - brzo je prekide žena.

- Kad će doći? A zašto je otišao?

- Nemoj da budeš mali napor. Ima posla. Čim završi, stići će nas.

- Daj da onda sjednem ‘vamo, da mu neko ne zauzme.

- De smiri, Amere, svih ti. Vidi djevojčicu kako je pametna. Sunce bakino - oglasi se baka, gledajući ženu saučesnički - A što ti je lijepa, mašala.

- Ma ako ima para ne bi trebalo biti problema - reče Nagib.

Autobus, teško brekćući, kreće. Žena gleda kroz prozor. Niz staklo cure kišne kapi što liče na suze.

I jesu suze na odrazu njenog lika.

Drugi vojnik ulazi u kućicu baš u trenutku kada se Mirza, primivši udarac od šefa, zatetura unatrag prema vratima. Vješto okrenuvši remen, drugi ga vojnik dočeka na cijev mašinke, govoreći:

- Ku’š na me.

- Lijepo ga pitam, a on blefira. Ko si ti - urla šef.

- Mirza... Sokoljak... slikar... - izgovara ovaj, boreći se za vazduh.

Šef ga udara još nekoliko puta, aperkatima i krošeima. Drugi vojnik mu u prolazu zabija dva kratka eksplozivna direkta u bubrege. Mirza pada na koljena.

Šef zamahuje nogom kao da će ga udariti, ali onda je spušta u korak i odlazi do stola gdje pripaljuje cigaretu. Drugi vojnik produžava do peći. Mirza se uspravlja.

- Treći put te pitam: KO SI TI?

- Mirza...

Kreće nova serija udaraca. Ovaj put oni nisu čisti. Šef se toliko rasrdio da ne gleda više ni gdje ni kako. Pljušte udarci pesnicama, laktovima, nogama, đonovima po Mirzi, koji se pokriva rukama po glavi da barem nju koliko-toliko zaštiti.

Tik prije no što klone, prilazi mu drugi vojnik i hvata ga za mišice na rukama. Šef se saginje po cigaretu koja mu je ispala i govori:

- E ni cigare ja ne mogu ispušiti normalno. Evo je tebi onda.

Gasi je na Mirzinim grudima.

Cvrljenje kože i dim što mu direkt ide u nos, vraćaju ovom svijest. Šef na to još jače pritišće cigaretu, a onda odlazi do stola i pripaljuje novu.

Cigareta ostaje kao zalijepljena na Mirzinim grudima.

- Stvarno ću te ubit ko psa - govori, gledajući rasječenu kožu na zglobu kažiprsta.

Ne skidajući pogled s ranice, otvara vratašca na stolu, vadi flašu rakije i poteže gutljaj. Polijeva rakiju po prstu i mršti se pa baca flašu onom što pored peći čisti pištolj.

- Ovako sam jednom mog’o teže najebat - govori - Jednog kretena sam treb’o sredit. Joj jesam mu se krvi napio. Al’ majmun im’o pokvarene zube. Probudim se sutradan, kad šaka ko luben’ca. Petn’est dana sam ja tako hod’o, nikad proć. A znaš šta mi je doktor rek’o. Samo dva’es’čet’ri sata da si doš’o kasnije ost’o bi bez ruke - otpi poduži gutljaj te gadljivo dodade - Nema ništa prljavije od ljudskih usta.

Otpi još jedan pa polako priđe Mirzi.

- Slušaj, bleferu. Sokoljak Mirza je izrazito plav. Niži... - odmjerava ga - za glavu od tebe. Ima mali protočni bojler - pokazuje rukom veliki stomak - Plave oči. Plave brkove. Plavu bradu. A prednja dva zuba ima isto hrčak.

Onaj što se predstavljao kao Mirza potamnio, pocrnio; kao da se smanjio.

Šef ga neko vrijeme odmjerava pa se okreće prema svojim pajdašima i nastavlja:

- Otac Munib, majka Emina, - nabrajanje pokazuje prstima - sestra Minka - zastaje, iskrivljujući srednji prst dok ovaj ne posta očigledan simbol kurca - Dobra ko metak. Ma znam Mirzu - zastade tražeći pravo poređenje pa skoro poskočivši, ispuca - ko svoj džep. Dakle?

- Zovem se Filip Adamović - entuzijastički se oglasi tučeni, podižući glavu - i Mirzin sam prija...

- Propjevala ptičica - gromoglasno ga prekida šef, podižući kažiprst.

Sljedeći trenutak kažiprst se pridruži ostalim prstima i šefov lakat zvonko udari o Filipovu glavu.

- Propjevala ptičica - urliknu - ĐIV - zada mu udarac u jetru - ĐIV - u pleksus - ĐIV - u srce - Tako. Sad pjevaj.

- P...p...pri... - pokušava ovaj da izgovori, boreći se za vazduh - ja sam Fffilip... M... M... Mirzin p...prijatelj...

Šef se na to prezrivo zasmije i dadne drugom vojniku znak da sad on zamezi Filipa. Ovaj to čini drage volje.

Kad Filip pod udarcima padne, šef pruža vojniku flašu. Vojnik potegne, otare usta rukavom pa zapita:

- Jel’ to onaj Mirza, majke ti?

- Onaj, onaj.

- Šta ti se taj Mirza tol’ko zamjerio - oglašava se vojnik pored peći - da te ovaj u stvari ni ne zanima?

- Izradio me ko niko u životu. Ispao sam smiješan pred ljudima. Umjesto dvije kile horsa, dao mi čovjek dvije kile šećera. Shvati, dvije kile šećera u prahu sam ja platio petn’est hiljada.

Srdito odlazi za sto, gledajući Filipa koji se ispravio.

- Ovog ćeš odvesti na liticu. Nemam ga šta više pitat - govori, uzimajući Filipove papire - Falsifikovani dokumenti. Il’ je špijun il’ bježi. Ako je špijun: super. Ako bježi: nije šteta.

Odlazi prema Filipu s ličnom u jednoj i diplomom u drugoj ruci i govori:

- E sa’ ću ja tebi, Mirza, jednu informaciju poslat.

Briše njima krv s Filipovog lica. Gleda učinjeno i zadovoljno se vraća ka stolu. Potpisuje se na dokumenta.

- Čujte, platiću vam. Imam... - slabašnim glasom izgovara Filip.

- Platićeš, jašta da ćeš platit - zareža drugi vojnik.

Munu ga u slabine pa poče da ga prekopava: jedan džep ništa, drugi ništa, treći trideset maraka, četvrti ništa, peti dvjesto maraka, šesti ništa. Munu ga još par puta i rascjepa mu vjetrovku.

- Reci gdje si sakrio dok te nisam cijelog pocijep’o!

Filip raskopča kaiš i iz skrivenog mjesta u pasu pantalona izvadi zamotuljak. Drugi ga vojnik halapljivo uze, odmah poletjevši rukom ka onom mjestu.

No ono je prazno. Kao i preostali dio pasa.

- Pa ni nemaš nešto puno - reče, izbrojavši hiljadu i sto maraka.

Odlazi do stola i baca pare pred šefa.

- Idi vidi jel’ se mali smrz’o - reče mu šef pa se okrenu prema onom pored peći - Evo posla kojeg voliš. Vodi govna.

Uzima slušalicu s telefona. Vrti broj i smješka se, gledajući sad u brojčanik, sad u krvava dokumenta.

Filip stoji vani naslonjen na zid. Ruke su mu na leđima, zglobovi šaka vezani konopcem. Nešto dalje, pored česme, stoji onaj što je čistio pištolj, motreći ga i pogledajući čuturicu koju puni.

Drugi vojnik se vraća u kućicu. Prolazi pored Filipa kao da ga ne vidi, ali kada ga je skoro prošao, iznenada mu zadaje udarac laktom u vrat.

- Dobro je. Sad je moj.

Drugi vojnik opali Filipa u stomak.

- Ma nemoj ga više, jebo te on.

- Što, da ti se ne sviđa.

- Neće moć hodat - kiselo reče onaj, zavrćući poklopac na čuturici te, pošto drugi vojnik opet udari Filipa, dreknu - Nemoj, il’ ćeš ga ti vodit!

Drugi vojnik uđe u kućicu. Onaj priđe Filipu, pospremajući čuturicu.

- Hajmo polako - reče.

 

 

O autoru:

 

Rođen 1959. godine u Zenici. Diplomirao filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1983.

 

Od 1992. živi u Ljubljani. Radi u KUD-u "France Prešeren" kao urednik knjižnog izdavaštva (težište na prvencima i bijelim mjestima slovenačkog prevodilaštva).

 

Sporadično objavljuje eseje, kratke priče, haikue te prevode sa slovenačkog u regionalnoj periodici (Dijalog, Život, Lica, sic! – Sarajevo; Diwan – Gradačac; Književna reč – BG; Polja – NS; Ars – PG; Mogućnosti – ST; Razgledi, Mladina – LJ...).

 

Knjige:

Događaj na brdu iznad puta, roman, 2013.

Antologija kratke priče ex-YU 1990-2000, antologija, 2001      

Dok oblaci promiču / Ko oblaki potujejo, haiku, 1997.

O prostim stvarima / O preprosteh stvareh, kratka proza, 1995.

Riječ-dvije o Petroniju, roman, 1993.

 

proza

Marko Gregur: Dan za izlazak

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marko Gregur (Koprivnica, 1982.) piše poeziju i prozu, koju je objavljivao u mnogim domaćim časopisima i novinama, kao i u inozemnim časopisima.Dobitnik je nagrade Ulaznica i Prozak za najbolji prozni rukopis autora do 35 godina starosti iz Republike Hrvatske. Objavio je zbirku poezije Lirska grafomanija (Naklada Ceres, 2011.), zbirke priča Peglica u prosincu (DHK, 2012.) i Divan dan za Drinkopoly (Algoritam, 2014.) te roman Kak je zgorel presvetli Trombetassicz (Hena com, 2017.) Uvršten je u antologiju mladih hrvatskih prozaika Bez vrata, bez kucanja (Sandorf, 2012.).

proza

Anita Vein Dević: Ulomak iz romana 'Ukradeno djetinjstvo'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Anita Vein Dević (1987., Karlovac) magistrirala je na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu. Piše poeziju, kratke priče, i nastavak romana „Ukradeno djetinjstvo“.

proza

Josip Razum: Dvije priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Josip Razum (1991., Zagreb) apsolvent je psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u "Fantomu slobode", osvojio nagradu na KSET-ovom natječaju za kratku priču, član je i suosnivač Književne grupe 90+.


proza

Marta Glowatzky Novosel: Dvije priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

U širi izbor ušla je i Marta Glowatzky Novosel (Čakovec, 1983.), profesorica flaute, prevoditelj i sudski tumač za njemački jezik.
Glowatzky je uz glazbenu akademiju u Münchenu završila i poslijediplomski interdisciplinarni studij konferencijskog prevođenja u sklopu Sveučilišta grada Zagreba. Objavljivala je u nekoliko zbornika i portala.

proza

Zoran Hercigonja: Kolotečina: Testiranje stvarnosti

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Zoran Hercigonja (1990.) rođen je u Varaždinu gdje je diplomirao na Fakultetu organizacije i informatike. Radi kao profesor i objavljuje na portalu Poezija Online. Bavi se i likovnom umjetnošću.

proza

Stephanie Stelko: Ružica putuje u Maroko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Stephanie Stelko (1992., Rijeka) svježe je ime na sceni s obzirom da se pisanju vratila nakon što je prije dvije godine diplomirala medicinsku antropologiju i sociologiju u Amsterdamu. Teme koje obrađuje u antropološko-sociološkom i novinarskom radu tiču se marginaliziranih skupina, nejednakosti, feminizma, seksualnosti, tijela i zdravlja.

proza

Martin Majcenović: Medvjeđa usluga

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Martin Majcenović (1990.) diplomirao je kroatistiku i lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kratka proza objavljivana mu je između ostalog i u Zarezu, Autsajderskim fragmentima, Booksi... Sudjelovao je u užim izborima na natječajima za kratku priču Broda kulture (2013. i 2016.) i FEKP-a (2014.) Član je Književne grupe 90+, a piše za portal Ziher.hr.

proza

Paula Ćaćić: Franzenova 'Sloboda'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S dvije kratke priče u širi izbor ušla je i Paula Ćaćić (1994., Vinkovci), studentica indologije i južnoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uz nagrađivane kratke priče i poeziju, Ćaćić piše i novinske tekstove za web portal VOXfeminae.

proza

Dunja Matić: Večera

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dunja Matić (1988., Rijeka) je magistra kulturologije, urednica, recenzentica i književna kritičarka. Prozu, poeziju i osvrte objavljuje na stranicama Gradske knjižnice Rijeka i Književnosti uživo, dio čijeg je uredništva od 2013. godine. Roman „Troslojne posteljine“ izlazi u izdanju Studia TiM ove godine, a u pripremi je zbirka kratkih priča „Kozmofilije“.

proza

Sara Kopeczky: Atomi različitih zvijezda

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Sara Kopeczky (1992., Zagreb) diplomirala je anglistiku i talijanistiku, prozu i poeziju objavljivala je u časopisima, zbornicima i na portalima u Hrvatskoj i u inozemstvu. Pobijedila je na natječaju knjižnice Daruvar za najljepše ljubavno pismo. Članica je Novog Književnog Vala, književne skupine nastale iz škole kreativnog pisanja pod vodstvom Irene Delonge Nešić. Urednica je Split Minda, časopisa za književnost i kulturu studenata Filozofskog fakulteta u Splitu.

proza

Alen Brlek: Mjehur

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Alen Brlek (1988., Zagreb) dobitnik je nagrade Na vrh jezika 2013. godine za zbirku poezije Metakmorfoze. Objavljivan je između ostalog i u e-časopisu Književnost uživo, Zarezu, Fantomu slobode, zborniku Tko čita?, internet portalu Strane. Sudionik je nekoliko regionalnih i međunarodnih književnih festivala, a priprema i drugu zbirku poezije 'Pratišina'.

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg