intervju

Milan F. Živković: Druga smrt autora i pravo na akciju

Govoreći o inicijativi "Pravo na profesiju" i problemima u hrvatskom sustavu knjige, analitičar kulturne politike Milan F. Živković kaže: "Da parafraziram Derridaa: nikada tržište nije reklo da možemo bez autora, nego samo to da ga više ne moramo plaćati. Zaista? Upozoravajući na drugu, ekonomsku smrt autora, inicijativa Pravo na profesiju je - pomičući naizgled samo jedan kamen u sumornom pejzažu kapitalističke kulture - izazvala cijeli odron lažnih, tržišnih vrijednosti. Pomaci koje je Inicijativa već izborila mjerljivi su već i unutar austerity-modela financiranja, a ako bi nova kulturna politika posegnula za predloženim alatom post-fonda, zatim uređenjem časopisne scene i otvaranjem prostora za autore u sferi obrazovanja i medija, optimizam bi se uskoro proširio kulturom. Činjenica da novija djela pripadnika Inicijative već pokazuju povećani interes za društveni angažman, kao i stvarni učinci pritiska odozdo, najveći su uspjesi Prava na profesiju."



 

Pitanja: Petra Novak (Kulturpunkt)

 

- Začeta prije nešto više od godinu dana, inicijativa Pravo na profesiju kroz svoje je djelovanje pokrenula debatu o položaju pisaca, ali i aktualizirala širu kontekstualizaciju knjižnih djelatnosti u Hrvatskoj. Tako se ubrzo počelo razgovarati ne samo o piscima i uvjetima njihova stvaranja, već i o cijelom lancu knjige. Pod navedenom sintagmom pretpostavlja se niz djelatnosti književno-izdavačkog sektora koje zajednički stvaraju uvjete proizvodnje i "konzumacije" knjige, a koji se, očito, u istom lancu susreću s brojnim problemima. Posljedično, u diskusiju su se uključili i nakladnici, oformivši udrugu Knjižni blok. S obzirom da sada već govorimo o organiziranim odgovorima struke na trenutnu situaciju u kojoj se nalazi, možete li ukratko opisati sadašnju poziciju pisaca, nakladnika i knjižara u Hrvatskoj?

- Nedavno je jedan od pobunjenih mljekara izjavio da je njihov temeljni problem zapravo to što “slobodno tržište još nije zaživjelo”. S “dubljim razumijevanjem” koje je platio teško stečenim iskustvom vlasnika farme sa stotinjak krava, ciljajući vjerojatno na oligopolnu moć, on tako tumači odluku mljekarskog kombinata u vlasništvu francuske kompanije da mu, podsjećam, snizi otkupnu cijenu mlijeka “zbog situacije na tržištu mliječnih proizvoda”. U našem “lancu knjige”, srećom, s izuzetkom nekolicine nepopravljivih poduzetničkih duhova koji još čekaju da se obogate, prizivanje tržišta kao univerzalnog rješenja ipak slabi. Recimo, iza konsenzusa oko potrebe otvaranja knjižara u srednjim i manjim gradovima, kao i veće/kvalitetnije prisutnosti autora i knjiga u medijima, čini se, ne stoje toliko tržišni, koliko opći drušvenorazvojni i kulturnopolitički motivi.

Restauracija kapitalističkog odnosa u našem izdavaštvu i knjižarstvu je provedena u sjeni ratnih i većih pretvorbenih operacija. “Restrukturiranje” preko 1 300 radnika i imovine Mladosti, na primjer, ili gašenje izdavača poput Centra za društvene djelatnosti teško da je bilo tema spora. Mnogi časopisi su jednostavno nestali, ili nastavili vegetirati samo zahvaljujući ustrajnom neplaćanju honorara autorima. Urednički kadar je, s više ili manje poduzetničkog entuzijazma, krenuo osnivati vlastita mala poduzeća. Iz tog vremena, sredine devedesetih, pamtimo izjavu Borislava Škegre da tih malih nakladnika ionako ima previše. Doista, ubrzo se pokazalo da su tržišni opstanak i okrupnjavanje mogući samo zahvaljujući trgovini, udžbeničkom biznisu i, općenito, izdašnoj potpori države.

Želimo li čitati knjige i na hrvatskom jeziku - pijući kave s domaćim mlijekom - moramo ih, očigledno, kao i “prije”, pomagati zajedničkim sredstvima. Zahvaljujući ideološkom “radu” tržišta, međutim, unutar “lanca knjige” došlo je do značajnih gubitaka i preraspodjele uloga. Umjesto autora i radnika u izdavaštvu, poput kritičara, lektora i prevoditelja, na vrh tog lanca su se, sasvim prikladno, probili poduzetnici s novim vještinama ovladavanja tehnologijom, trgovinom i marketingom. Knjižare su, kao što je poznato, najprije postale papirnice, a zatim prodajna mjesta telekomunikacijskih kompanija. Industriji papira se istovremeno dogodilo isto što i svakoj domaćoj industriji, a tiskani proizvod u maloj nakladi je, unatoč tehnološkoj demokratizaciji kompjutorske pripreme, postao skuplji. Mnogi nakladnici bez kontrole namjenskog utroška poticaja napuhuju cijene otkupa za knjižnice, primjerak lektire poput I. B. Mažuranić (bez autorskih prava) idalje stoji 220 kuna, a hiperprodukcija uvoza parazitira na potplaćenim prevoditeljicama. Zasad u pozadini starih problema - krizom i ideologijom srezanih budžeta i kupovne moći - uspon elektronske knjige i engleskog jezika podgrijavaju nervozu, ostajući do danas bez odgovora regulacijske sfere na pitanja poput onoga tko će digitalizirati baštinu i pritom zaraditi na tablet-kompjuterima.

Prekinuta razmjena s novim, susjednim državama, nije imala samo ekonomski, nego i kulturalno poražavajuće učinke. Prostor kritičke pismenosti, međutim, nije izgubljen samo izolacijom, niti samo tabloidizacijom medijske sfere. Cirkulacija logike ekonomskog rasta kroz sustav obrazovanja “za potrebe tržišta rada” učinila je domaću knjigu sasvim rubnim fenomenom za koji će, navodno, biti vremena i prostora tek kad slobodno tržište “zaživi”.

- Po Vašem mišljenju, koja bi vrsta regulative mogla poboljšati položaj autora, malih nakladnika i knjižara?

- Sasvim na liniji uvodne zamjene uloga, ohrabrenje hrvatskim mljekarima da se udruže u “veće proizvodne organizacije” kako bi mogli parirati velikim prodajnim lancima koji diktiraju uvjete, prošlog tjedna je stiglo baš iz Europske komisije! “Sada najveći dio dodane vrijednosti ide onima na kraju proizvodnog lanca,” izjavio je 20. veljače glasnogovornik povjerenika za poljoprivredu i ruralni razvoj Roger Waite, “a to bi trebalo pomaknuti prema početku, tako da i proizvođači mlijeka dobiju svoj dio.” Te veće organizacije proizvođača mi smo nekada zvali zadruga, kombinat ili, jednostavno, Dukat, odnosno Mladost. Činjenica da danas - osim Narodnih novina, Matice, HAZU-a, zagrebačkog AGM-a i nekoliko manjih sveučilišnih biblioteka - nemamo nijednog većeg zajedničkog izdavača niti knjižara ne bi nas morala obeshrabriti. Od 40 milijuna kuna koje je - samo jednom intervencijom 2009. godine - Vlada podijelila mljekarskom oligopolu mogla se dobrim dijelom ponovno izgraditi zadružna mreža otkupa i prerade (iz koje je Dukat izvorno i nastao, zar ne). Jednako tako, sredstva privatizirana putem udžbeničkog biznisa odavno su mogla obnoviti ne samo mrežu knjižara, nego i izdavačkih kooperativa, naprimjer. To što dosad nismo osmislili ništa između “dvorskog” državnog i tržišnog modela proizvodnje u kulturi ne znači valjda da moramo kapitulirati do situacije koju je Brecht izrazio riječima: “Radnička klasa će preuzeti kulturu isto kao i državu - u ruševinama.”

- Možete li nabrojiti prednosti i nedostatke nekolicine regulativa koje su u ovom trenutku referentne?

- Mala financijska ofenziva Ministarstva kulture u izdavaštvu početkom prošlog desetljeća pomogla je i artikulaciji onoga što smo kasnije smatrali novim književnim naraštajem. Neki dio tog novca je, sasvim sigurno, omogućio da poneki domaći autor izađe iz ilegale. Međutim, kad su se prioriteti financiranja promijenili i općenito smanjili, većina pozitivnih učinaka je isparila. Jedan od razloga tome je i pomanjkanje ne samo nadzora namjenske potrošnje državne potpore, nego i same ideje koja bi njena namjena mogla biti. Nakladnik bi uobičajeno dostavio uopćeni troškovnik - honorar ovoliko, prijelom onoliko, tisak… - po uhodanom običaju malo napuhao iznose, i volonterska komisija struke bi mu dodijelila nekad 60, a sada 10 tisuća kuna. Nije tu bilo ideja tipa: evo, dat ćemo vam za honorar autoru, pa nam u nekom roku pošaljite potvrdu o isplati. Ništa slično. Kako se vođenje kulturne politike prebacivalo na nakladnike, tako su se i učinci nekako zagubili. Već dulje vrijeme se pojavljuju prijedlozi profesionalizacije “komisijskog” rada putem tzv. arms-lenght načela otjelovljenog u semiautonomni centar za knjigu ili neku sličnu agenciju. Ne moramo gledati u britansko dvorište - gdje se takva provedba kulturne politike “uhodava” od četrdesetih godina dvadesetog stoljeća - dovoljno bi bilo analizirati prednosti, ali i rizike dosadašnjeg funkcioniranja Havca, hrvatskog ministarstva filma. Profesionalizacija nadzora producentskih excel-tablica je, nadam se, stala na kraj muljanju s iznosima i namjenama. Havc je, barem za mandata aktualnog ravnatelja, demonstrirao blizinu i otvorenost profesijskoj zajednici koja to zna cijeniti, dok veći rad na razvoju projekata (u izdavaštvu bismo to nazvali uredničkim poslom) i filmske kulture ovisi o političkim i novčanim prioritetima. Na žalost zagovornika ovog modela, nema baš niti jednog strukturnog razloga da iste zadaće ne bi mogao obavljati neki odjel unutar Ministarstva kulture, u Runjaninovoj ili na nekoj drugoj adresi. Sasvim svejedno, to je stvar organizacijske forme. Ravnatelja ionako bira ministar, a većina službenika su “u otkomandi” iz Ministarstva. S druge strane, postoji opasnost da neki budući ministar, možda sasvim slučajno, izabere upravu koja će Havc zatvoriti u jedan od uskih interesnih krugova “struke”. U takvom scenariju, sav entuzijazam oko uvoza gotovih rješenja iz Europe mogao bi potonuti u - također iz Engleske povijesti - dobro poznatom “ograđivanju” zajedničkog dobra i, na kraju, onome što je Vjeran Katunarić nazvao “mekim nacionalizmom” financiranja tek našeg malog “brenda” u multikulturnom mozaiku.

- Smatrate li da je potrebno uvesti jedinstveni Zakon o knjizi? Možete li predvidjeti pozitivne i negativne posljedice takvog zakona? 

- Jednako kao što kod centra za knjigu nije glavno pitanje organizacijska forme, tako ni u vezi poziva na tešku zakonodavnu artiljeriju koja se pojavljuje niotkuda i rješava stvar nije pitanje zakonodavne norme, nego politike koja se njome želi izraziti. Pod pretpostavkom da je uspijemo dogovoriti. Ako bi Zakon o knjizi, na primjer, odredio da imamo zajedničkog izdavača i lanac knjižara u hrvatskim gradićima (možda vezanih uz knjižnice?), koji bi uveli nova pravila igre na scenu honorara i rabata, odmah bi bio i za potezanje zakonodavnog oruđa. Međutim, ako bi stvar ostala - kao u slučaju dosadašnjih pokušaja npr. Zakona o kazalištima - na razini amblema i toga da, eto, i mi imamo svoj zakonić, onda ništa. Samo bi se upisao još jedan teret uz oveću hipoteku kulturnog pesimizma. Pitanje je, kao i uvijek, koji nam je zajednički cilj: razvoj domaće proizvodnje, ili uvoza? Kulture ili poduzetništva? Odgovori na takva pitanja se obično nazivaju politikom i onda nije važno kako je zapisana, nego provodi li se ili ne.

- Držite li da je nužno zakonski razdvojiti nakladništvo i knjižarstvo?

- Zakonska ili “podzakonska”, zabrana nakladnicima-trgovcima da “oporezuju” druge nakladnike, bojim se, bila bi tek neuspjela zakrpa na ionako neodrživom sustavu. Već sam naznačio kako bi se to trebalo riješiti. Uostalom, što biste rekli da ste pekar kojemu jedan maloprodajni lanac distribuciju peciva uvjetuje tako da (1) brašno kupuje isključivo od tog istog lanca (2) po zadanoj cijeni kako brašna, (3) tako i gotovog proizvoda, uz pravilo da (4) priznaje fakture samo za preprodane količine peciva i (5) plaćanje u roku od najmanje 150 dana?

- Gdje sve prepoznajete uspjehe inicijative Pravo na profesiju? 

- Dozvolite da parafraziram Derridaa: nikada tržište nije reklo da možemo bez autora, nego samo to da ga više ne moramo plaćati. Zaista? Upozoravajući na drugu, ekonomsku smrt autora, inicijativa Pravo na profesiju je - pomičući naizgled samo jedan kamen u sumornom pejzažu kapitalističke kulture - izazvala cijeli odron lažnih, tržišnih vrijednosti. Pomaci koje je Inicijativa već izborila mjerljivi su već i unutar austerity-modela financiranja, a ako bi nova kulturna politika posegnula za predloženim alatom post-fonda, zatim uređenjem časopisne scene i otvaranjem prostora za autore u sferi obrazovanja i medija, optimizam bi se uskoro proširio kulturom, a onda - zašto ne - i ekonomijom. Između dva honorara za knjigu, autor može (za)raditi i u časopisu, na književnoj večeri u susedgradskoj knjižnici, ali i programu HRT-a. Posebno je značajno da to može i kao voditelj literarne sekcije osnovne škole. Možda tako sasvim izbliza upozna stvarne brige svojih sadašnjih i budućih čitatelja.

Činjenica da novija djela pripadnika Inicijative povećani interes za društveni angažman već pokazuju, kao i stvarni učinci pritiska odozdo, najveći su uspjesi Prava na profesiju.

 

(27. veljače 2012.)

 

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

proza

Sándor Jászberényi: Najljepša noć duše

Sándor Jászberényi (1980.) mađarski je novinar i pisac. Objavio je knjige Vrag je crni pas: priče s Bliskog istoka i šire (New Europe Books, 2014.) i Najljepša noć duše, koja je 2017. dobila mađarsku književnu nagradu Libri. Kao ratni dopisnik za mađarske medije, New York Times, Egypt Independent izvještavao je o Arapskom proljeću, sukobima u Gazi, Darfurskoj krizi itd. Živi između Budimpešte i Kaira.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg