Priča objavljena 2013. u elektronskoj zbirci „NDH - Nova Država Hrvatija 2033“, skupine autora, dostupne na
https://www.smashwords.com/books/view/397121
33
Najbolje mi je kada zatvorim oči, poklopim uši i ne dišem. Tada je sve kao prije. I ja sam kao prije. Ležim u kadi. To nije moja kada. To nije kada obložena zelenim pločicama na kojima se nalaze žute patke. Svaka nosi nešto za na plažu. Jedna ručnik, druga suncobran, treća sunčane naočale. Ta mi je bila najsmješnija. Ova je kada od sivog betona. Hladna. Njihova. U njoj se ne volim kupati. Kada zaronim u hladnu vodu ne čujem i ne dišem. Pod vodom, kada zatvorim lijevo oko vidim svoju mamu Anu. Ona mi se smije i maše mi. Kada zatvorim desno oko vidim svoju mamu Katju. I ona se isto smije i maše.
Moje mame su pod vodom jer su ih Oni tamo stavili. I ja sam sretna kada sam pod vodom jer sam tako bliže svojim roditeljima.
Moje ime je 33. To mi nije pravo ime. To su mi ime Oni dali kada su spremili moje mame ispod velike rijeke. Moje pravo ime je Sara i to je tajna. Samo ostala djeca, koja isto imaju lažna imena, znaju moje pravo ime. I moji roditelji.
S druge strane žice su druga djeca. Njihova djeca. Ona imaju prava imena, a ne brojeve. Njihova djeca me ne vole. Kažu da sam bolesna, iako me ne boli ni grlo ni trbuh. Njihova djeca imaju igračke, lopte, ljuljačku i klackalicu u svom dijelu igrališta. Mi nemamo ništa osim blata od kojeg radimo dvorac, ali njihova djeca nam ga uvijek sruše zato što smo bolesni. Nitko od druge djece nema dvije mame ili dva tate poput nas. Njihova djeca imaju samo jednu mamu i samo jednog tatu koji na kraju svakoga dana dolaze po njih i vode ih kućama. Njihovi mame i tate nas uvijek ozbiljno gledaju. Drugoj djeci donose čokolade i bombone. Nama ne donose ništa osim ružnih riječi. Moje mame su bolje od njih. Moje mame ne govore ružne riječi.
Ja brojim dane kada će moje mame izaći ispod velike rijeke i doći po mene. Danas je subota. Subote volim jer mi tada Oni dopuste da budem u kadi. Oni misle kako ja volim biti u kadi zbog nedjeljne mise na koju moramo ići. Ja volim biti u kadi jer sam tako u vodi i tada vidim svoje mame. Nedjelje baš i ne volim jer moram s Njima ići u crkvu. Tamo nas svi čudno gledaju i mole se za naš spas. Jednom sam rekla da meni ne treba spas, već moje mame. Ostatak dana morala sam provesti klečeći na hladnom podu ponavljajući stalno jednu te istu molitvu, Oče naš. Ja nisam imala oca i kada me svećenik nije slušao ja sam izmijenila riječi molitve i ponavljala Mame moje, koje ste ispod velike rijeke.
Nedjelja je jedini dan kada izađemo iz škole. Oni to zovu školom, ali ja nikada nisam vidjela tako ružnu školu, s rešetkama na prozorima. Moja škola je bila ljepša i imala je prozore na kojima su bili polijepljeni crteži. Na jednom je prozoru bio i crtež mene, mojih roditelja, s velikim suncem, morem i patkicom sa sunčanim naočalama.
Ovdje ne smijem crtati patkice. Ovdje smijem crtati samo anđele. Kada sam nacrtala anđele u šarenim haljinama kakve imaju moje mame, Oni su me zatvorili u mračnu prostoriju i nisu mi dali ručak. Taj tjedan sam morala svakoga dana ići u crkvu i moliti se Ocu kojeg nikada nisam imala, a kada svećenik nije slušao – mamama koje imam ispod velike rijeke.
U školi svakog dana imamo vjeronauk, povijest, matematiku i hrvatski. Na vjeronauku crtamo anđele i pjevamo vjerske pjesme. Nemamo glazbeni, likovni i prirodu. Oni kažu da je priroda djelo Božjih ruku i da smo svi mi Božja djeca i da nas Bog voli. Ne znam zašto me onda Oni, koji mogu pričati s Bogom ne vole, ako me Bog voli. Ja imam 9 godina i nikada nisam pričala s Bogom, ali sam ga zamolila da me vrati kući i da mi vrati moje mame. Još me nije poslušao. Kada sam to u školi rekla, dobila sam točno 33 udarca šibom po dlanovima. Prvi put sam bila ljubomorna na curicu koja se zove 1.
Prije nekoliko dana roditelji druge djece bacili su pet punih crnih vreća za smeće na našu stranu žice. Bili smo sretni jer su se u vrećama nalazile igračke koje su Njihova djeca pokvarila. 5 je dobio autić bez kotača, 17 je dobila plišanog medu iz kojeg je ispadala spužva, a ja sam uzela golu lutku bez očiju i jedne ruke. Nazvala sam je AnaKatja i obukla sam je u haljinu koju sam napravila od bijele salvete. U školi mi ne daju bojice da ukrasim AnaKatjinu haljinu. Govore da su bojice grijeh i da više nikada ne smijem nacrtati dugu. Meni je duga ljepša od Njihovog Boga.
Sada je zima i duga je isto napustila ovu tužnu školu. Ja svako jutro pogledam u nebo, ali vidim samo sive oblake i mraz na rešetkama prozora. Ponekad Njihova djeca bacaju šarene balone s naše strane žice. 5 ih je pokušao napuhati, ali su bili probušeni. Od crvenog balona sam napravila kapicu za AnaKatju.
AnaKatju ne smijem nositi u školu, niti se s njom moliti. Časna sestra mi ju je jednom bacila kroz prozor pred cijelim razredom. AnaKatja je pala na onu stranu na kojoj nema ruke tako da se nije jako ozlijedila. S AnaKatjom ne smijem ni spavati pa je sakrijem ispod kreveta dok Časna sestra ne ode iz naše spavaonice u svoju sobu. Tada sakrijem AnaKatju ispod svoje tamnozelene deke.
Danas je nedjelja. Nedjeljom izlazimo iz škole i pješačimo u koloni do crkve. Oni stoje na cesti i viču da smo bolesni. Ulice su tužne i puno je policajaca i vojnika. U mojoj pravoj školi učili su nas da su nam policajci prijatelji. U sivoj nas školi uče da nam je Bog prijatelj. Meni je prijateljica samo AnaKatja. Policajci su ljuti i tjeraju nas da brže hodamo. Vojnici imaju crne uniforme, veliko slovo U na kapama i velike križeve s Isusom oko vrata. Ja nikada ne bih oko vrata nosila ogrlicu s mrtvim čovjekom.
U crkvi Oni mole za spas svih nas brojeva. Njihova djeca nas ismijavaju i udaraju kad Oni ne gledaju, a ponekad i kada gledaju. Mene je počupala jedna curica s crnom vojničkom kapom koju joj je dao njen tata vojnik. Ja sam joj isplazila jezik. Ona je vikala i lagala da sam je udarila. Došao je njen visoki tata u crnom odijelu i ošamario me. Rekao mi je da sam kopile lezbijsko. Ja sam zaplakala, a Njegova curica se smijala. Imao je ružnu uniformu s crnim vukom na rukavu. Sad znam kako je bilo Crvenkapici. I AnaKatja će me sigurno razumjeti jer i ona sada ima crvenu kapicu.
Ni na ovoj misi nismo se spasili jer smo se opet u koloni vraćali u sivu školu. Gledala sam nepoznate ulice i ljude. Puno ih je nosilo crne uniforme i stajali su. Drugi ljudi su nosili prljavu odjeću i brojeve kao i mi. Odrasli ljudi s brojevima nisu stajali. Oni su kopali rupu i u nju stavljali druge ljude brojeve koji više nisu stajali. Mene je bilo strah te rupe u zemlji jer sam i ja za crne ljude broj 33. Čvrsto sam odlučila pobjeći s AnaKatjom do velike rijeke ispod koje su moje mame.
Te večeri morala sam prati suđe i čistiti pod zajedno s ostalom djecom brojevima. Broj 7 je uzeo metlu i pjevao pjesmu o zubima i kalodontu. Časna sestra ga je istukla metlom po leđima, a dok Časna sestra nije gledala ukrala sam dva komada kruha za mene i AnaKatju.
Svi smo morali čistiti u tišini. Kada se više niti mrvica nije mogla naći na podu ili na tanjuru, mogli smo ići na spavanje. Ponekad namjerno bacamo mrvice na pod jer u školi ima puno miševa tako da i oni imaju nešto za večeru. Jadni miševi, večeras neće imati što jesti! Stala sam na kraj kolone i ipak izmrvila pola AnaKatjine kriške kruha dok me Časna nije gledala.
Nisam zaspala, samo sam se pravila da spavam. Zatvorila sam lijevo oko i ugledala moju mamu Anu. Smijala se i mahala mi. Zatvorila sam desno oko i ugledala svoju mamu Katju. I ona mi se smijala i mahala. I ja se nasmijala, ali tiho, da me Časna sestra ne čuje. Kada više nisam čula Časnu sestru, sakrila sam AnaKatju i jednu i pol šnitu kruha u malu platnenu vrećicu. Obukla sam svoj crni kaputić koji mi se nije sviđao, ali sam ga dobila od Njihove djece pa sam morala lagati da mi se sviđa.
Hodala sam na prstima kao balerina, što ću i biti kada porastem. Baš kao i moja mama Katja. Hodala sam na prstima, prvo kroz spavaonicu. Druga su djeca brojevi spavala, svi osim broja 7, on je još uvijek jecao i tiho tražio svoje tate da dođu istući Časnu sestru. U kuhinji sam morala biti još tiša jer je soba Časne sestre pokraj kuhinje. Bila sam toliko tiha da sam čula miševe kako grickaju.
Tiho sam otvorila ulazna vrata koja nisu bila zaključana i sakrila se u maglovitoj noći. Sakrivala sam se između velikih crnih auta koje voze Časne sestre. Tiho na prstima, baš kao prava balerina, dotrčala sam do bodljikave žice. Moje su mi mame rekle, kada su nas Oni počeli odvajati od drugih ljudi i davati nam brojeve umjesto imena, da su bodljikave žice zapravo ruže koje nitko nije dugo ubrao. Nisam se bojala žice, ali sam se bojala Čovjeka u crnom koji se nalazio u maloj kućici na ulazu u igralište naše škole. Taj je crni čovjek nosio pušku i glasno kašljao. Ja sam znala da se s druge strane kućice nalazi rupa u žici kroz koju se Njihova djeca provlače da bi nam se rugala. Kleknula sam kao da ću se pomoliti pa položila dlanove na zemlju. Bila sam poput male mačke, koja se tiho skriva od Čovjeka u crnom, i polako koračala prema rupi u žici. Pomislila sam kako bih ja zapravo trebala loviti miševe kojima sam ostavila hranu u kuhinji. Ja sam mačka koja bježi od miševa.
Iz kućice je dopiralo narančasto svjetlo i začula se buka televizora. Meni jako nedostaje televizor, ali sam se suzdržala da barem malo pogledam što je na programu. Nisam morala ni gledati jer je Čovjek u crnom gledao vijesti, a iz televizora sam čula muški glas koji je govorio o Novoj Državi Hrvatskoj i kako je 2033. godina puno bolja od prošle 2032., zato što su oni sad na vlasti i da je podjela na prave Hrvate i brojeve najpravednija. Nisam puno razumjela, ali meni je prošla godina bila puno ljepša od ove, jer tada sam još bila Sara, a ne 33.
Brzo, kao mala mačka, prošla sam kroz svjetlost na zemlji koja je dopirala iz kućice crnog čovjeka. Na televizoru više nisu bile vijesti, nego neke nove pjesme o Hrvatskoj. Crni čovjek izašao je iz kućice, glasno zakašljao i opsovao samog sebe. Ja sam se sakrila s druge strane i umirila se kao miš u kuhinji kada uđe Časna sestra. Dok je crni čovjek gledao na drugu stranu, tiho sam se prošuljala uz bodljikavu žicu prema rupi kroz koju ću se provući. Svjetlost kućice više nije bila toliko jaka. Uskoro me magla opet sakrila od Čovjeka u crnom. Kada sam ugledala srušeni dvorac od blata, znala sam da sam blizu rupe u žici. Pažljivo sam rukama prelazila preko žice dok nisam pronašla rupu pa se provukla kroz nju. Uvijek sam željela biti na drugoj strani među šarenim ljuljačkama, klackalicama i zelenim toboganom. Poželjela sam se spustiti niz tobogan, samo jednom, ali bilo me je strah Čovjeka u crnom. Što ako me čuje i probudi Časnu sestru? Izvukla sam AnaKatju iz svog kaputa i pokazala joj tobogan.
- Kod velike rijeke tobogani su sigurno još ljepši - šapnula sam AnaKatji na uho. Možda tamo imaju i nove oči za AnaKatju.
Sada više nisam bila mala mačka. Bila sam spretna vila koja se ne plaši mraka. Polako sam hodala uz školu Njihove djece koja je sada bila prazna jer Njihova djeca spavaju kod svojih kuća, u svojim krevetima. Iza škole se nalazio mračni park s crnim klupama i puno drveća. Preko dana mi se sviđao, ali sada po mraku izgledao je opasno. Iza parka sam vidjela ulična svjetla i kuće.
- Moramo biti hrabre kao Crvenkapica - rekla sam tiho AnaKatji na uho. U početku sam hodala polako. Na trenutak mi se učinilo da u sjeni drveta vidim Čovjeka u crnom pa sam brzo potrčala preko parka i sakrila se iza klupe. Klupa je bila hladna i mokra. Netko je na njoj nožem napisao Isus je Ustaša. Čekala sam iza klupe da se pojavi Čovjek u crnom koji je ipak bio samo drvo. Tiho sam se nasmijala i rekla AnaKatji da smo sreli Enta iz priče koju su mi mame čitale prije spavanja.
Došle smo do kuća sa zastavama. Prozori su bili plavi od svjetlosti televizora. Svi su gledali vijesti i bili ozbiljni. Nitko nije gledao smiješne filmove kao prije. Zaobišla sam kuće i došla na ulicu koja je bila prazna pa nastavila stazom skrivajući se iza grmlja. Kad je naišao automobil, brzo sam se skrila iza grma koji nije imao puno lišća. Automobil je imao veliko svjetlo na krovu koje mi je zaslijepilo oči. Sada znam kako je AnaKatji jer nisam mogla ništa vidjeti. Automobil se zaustavio i neki je čovjek počeo vikati:
- Ovo je policijski sat. Tko je tamo? Stani!
Ja sam brzo potrčala u drugu ulicu. Još uvijek nisam dobro vidjela, ali sam svejedno brzo trčala, spotakla se i pala u rupu koju su iskopali ljudi brojevi. Tu sam se sakrila s drugim ljudima brojevima koji više nisu mogli bježati. Čovjek iz automobila približio se rupi. Upalio je veliko svjetlo s krova i ja sam ga ugledala. Imao je istu kapu kao i ona curica koja me je počupala u crkvi. Sigurno je i on imao vuka na jakni.
- Sada opet moramo biti kao Crvenkapice - šapnula sam AnaKatji i sakrila se dublje u rupu, među brojeve koji spavaju, kao mali zec. Čovjek vuk i dalje je nešto vikao. Nisam ga mogla razumjeti jer se udaljavao. Kada više nisam vidjela svjetlo i kada više nisam čula ni šapat Čovjeka vuka, izašla sam iz rupe kao Alisa. Bila sam sretna što sam uspjela biti zec, Crvenkapica i Alisa.
Više nisam mogla ići ulicom jer je Čovjek vuk mogao još biti tamo. S druge strane velike rupe bila je šuma. Mračna bez ijednog svjetla. Nisam htjela ići kroz šumu, ali više me je bilo strah Čovjeka vuka. Hodala sam polako. Ušla sam u mračnu šumu tiho hodajući po otpalom lišću. Nadala sam se da je s druge strane velika rijeka.
Hodala sam tiho da me Čovjek vuk ne čuje, u slučaju da je i on u šumi. Izvadila sam AnaKatju iz kaputa i čvrsto je stisnula uz sebe. Mogla sam osjetiti da i ona drhti. Razmišljala sam o svim životinjama koje žive u šumi. Samo o onim dobrima. O zecu, vjeverici, medi. Nisam htjela misliti na vuka. Pitala sam se što sad rade dobre životinje. One sigurno ne gledaju vijesti. Možda piju čaj iz crvenih plastičnih šalica i pričaju bajke.
Netko je hodao u šumi. Čula sam šuškanje lišća. Potrčala sam, a lišće je i ispod mojih nogu glasno šuškalo. Stala sam pokraj velikog stabla koje je imalo rupu u dnu. Sakrila sa se u tu rupu dok šuškanje lišća ne prođe.
U stablu nije nitko živio. Ili nikoga nije bilo kod kuće. Možda je to kuća vjeverica i možda su se uplašile zato što nisam kucala. Ni Oni nisu kucali kada su došli po moje mame i mene. Srušili su nam vrata i vikali na nas. Moje mame su plakale. I ja sam plakala. Nisu nam dali da uzmemo naše stvari ni da se presvučemo. Odveli su nas u kamione ispred zgrade. Ja bih voljela da se vrate moje mame. Ja bih voljela da vjeverice dođu kući.
Pojela sam pola svoje kriške kruha i zaspala.
Probudilo me lupanje. Otvorila sam oči i vidjela da se nalazim na krevetu od lišća. Vjeverice nisu došle kući. Netko je i dalje kucao. Uzela sam AnaKatju i polako izašla van. Vani nije bilo nikoga osim sunca. Bila sam sretna što više nema magle. Pogledala sam prema nebu i ugledala djetlića koji je marljivo kucao drvo u kojem sam spavala. Nasmijala sam se i zaželjela mu dobro jutro. On je i dalje kucao. Bila sam jako gladna pa sam pojela i svoju i AnaKatjinu polovicu kruha. Nisam znala s koje sam strane došla, niti na koju moram krenuti pa sam krenula prema suncu. Ostavila sam nekoliko mrvica kruha vjevericama da imaju kada dođu kući.
U šumi nije bilo puta. Samo lišće koje šuška pod nogama dok sa grana pjevaju ptice. I ja sam htjela zapjevati s njima, ali me je bilo strah da me ne čuje Čovjek vuk. Moj je stomak bio hrabar jer je on stalno pjevao.
Dugo sam hodala dok nisam ugledala crnu klupu na kojoj je ležao čovjek u prljavoj odjeći. Prvo sam mislila da on zauvijek spava, kao i ljudi brojevi u velikim rupama, ali kada sam mu se približila otvorio je oči. Ustao je i povikao:
- Djevojčica, djevojčica, došla nam je djevojčica.
Skočio je s klupe, na lišće, pa ponovno na klupu.
- Kako se zoveš mala djevojčice? - upitao je i nastavio se glasno smijati.
- 33, gospodine - odgovorila sam.
- Ha, ha, gospodine... Gospodine... Gosssssssssspoooodiiiiiineeeeeeee. Zaista zanimljivo ime, doista zanimljivo, veće od 32, svakako, svakako, ali manje od 34. Ili recimo od mog imena.
- A koje je vaše ime?
- Moje ime? Moje ime? Neću ti ga reći dok mi ti ne kažeš svoje ime, svakako smo tako odlučili, svakako, svakako - reče i nasmije se. Nije imao zube pa sam znala da on nije Čovjek vuk.
- Ali ja sam vam rekla svoje ime.
- Jesi, svakako, rekla si mi ime koje su ti Oni dali. Oni su i meni dali puno imena, svakako jesu, i to je sve što su mi dali, a za uzvrat su mi uzeli sve što sam imao. Ja sam onaj koji ima puno imena, tako Oni kažu, Oni misle da ja imam i rogove, svakako. Vidiš li ti, 33, na mojoj glavi rogove? - upitao me i skinuo šešir kakav sam vidjela da nose ljudi u crkvi. Ljudi u crkvi šešir su ukrašavali trakom s crvenom, bijelom i plavom bojom. Ovaj je šešir bio ukrašen trakom u crvenoj, narančastoj, žutoj, zelenoj, plavoj i ljubičastoj boji.
- Ne vidim rogove na vašoj glavi, gospodine.
- Upravo tako, moj 33, upravo i svakako tako, ali Oni ionako vjeruju u nevidljive stvari dok u vidljive ne vjeruju. Vidiš li ti, moja mala 33, ovu klupu ovdje?
- Vidim.
- A vjeruješ li ti u ono što vidiš?
- Vjerujem.
- A vjeruješ li ti u ono što ne vidiš?
- Ne znam.
- Znam ja, moja mala 33, znam ja svakako. Vidiš li ti ljubav? Ne vidiš, ali je osjećaš, svakako, mala 33. Svakako je ljubav nevidljiva, nevidljiva, nevidljiva. Ljubav nije slijepa, ona je nevidljiva, ali je tu - reče i prstom pokaže prvo na srce pa glavu.
- Ja, kad zatvorim oči, vidim svoje mame koje nisu tu.
- Zato što su one tu - reče i prstom pokaže na moje srce i na moju glavu. - Mala 33, one su tu, svakako, mala 33. Ljubav je tu i tamo i opet tu, ali tu je i država pa ja ne vjerujem u nju, tu su i zakoni u koje nitko ne vjeruje, pa čak ni Oni; tu je i vjera, svakako, svakako je tu i vjera i to ne bilo kakva vjera, tu je ona najpravednija, najpoštenija vjera, iako je i svakako mudro reći kako to nije niti najpravednija niti najpoštenija vjera – svakako je tu riječ o najdominantnijoj vjeri, čijih se pravila valja pridržavati od ispovjedi do pričesti, a ostalo je sve oprošteno, metlom pometeno, svakako, svakako, udri, ubij, zakopaj, stavi hostiju i vina u svoj probavni sustav i sve je opet dobro i ispravno, svakako, i nadasve je ispravno biti vjernik, a još je svakako ispravnije i pravim Hrvatom biti. Zato ti, mala moja 33, nisi to za što se predstavljaš jer to je samo broj. I ja imam broj za ime; život je lutrija govorili su i svakako nisu lagali. Kako ti je ime, mala 33? - reče i ponovno skoči s klupe pa se nasmije.
- Sara.
- Sara, Sara, svakako je to jedno jako lijepo ime, nadasve ljepše od 33, koje je opet, svakako, samo odbrojavanje do vječnosti i natrag. Ali Sara ostavlja traga u ušima, očima i srcu, mala moja bivša 33. Ti si Sara i stojiš ispred mene što me navodi da svakako vjerujem u tebe jer broj se može izbrisati jednostavnom matematičkom formulom, ali Sara stoji ovdje sa svojom slijepom prijateljicom. Svakako i ona ima ime?
- AnaKatja.
- Divno, predivno! Ima dva imena, za dva oka koja joj nedostaju. Divno, svakako, predivno.
- A kako se vi zovete?
- Moje je ime tek ironija poretka. Svakako Oni nisu računali na tu vulgarnost mojih roditelja, ne, svakako nisu i zato su me tukli i tukli, svakako, pendrecima i kundacima mi nanosili zubobolju. Moje ime je Josip. Svakako nisam poput njihovog Josipa ili, možda s obzirom na bezgrješno začeće, jesam, ali to onda znači da smo svi mi ostali grješno začeti, osuđeni od Njih prije nego smo i zrak udahnuli. Ipak ja sam svoj i samo svoj Josip, svakako je tako, iako se tvoj – svakako i moj, ali pogotovo tvoj želudac - buni. Jesi li gladna, Saro?
- Jesam, jela sam samo kruh.
- Kruh? Svakako su to Njihove rabote, oni svakako polažu sva prava na tu namirnicu, koju nazivaju tijelom, ali u našem gradu najbolje tijelo su pekli, svakako opet, muslimani. Ja nemam kruha, Saro, ali imam nešto drugo - reče Josip i izvadi veliku crnu torbu koju je sakrio ispod klupe. Iz nje prvo izvadi pušku i dvije konzerve. Uplašila sam se puške i krenula hodati unazad.
- Ne moraš se plašiti puške, Saro, svakako ne ove ovdje. Od drugih svakako bježi koliko te noge nose. Ova puška ti neće ništa, svakako je ona namijenjena meni, za kraj, i Njima, jer svakako ta puška njihova i jest. Dođi da ti ga pokažem. On leži tu na lišću već neko vrijeme, svakako sam zaboravio koliko točno dana, Saro moja, ali ionako baš zadnje vrijeme i ne volim brojati. Dođi, Saro, dođi - reče Josip i krene prema malom drvetu u blizini.
Iza malog drveta ležao je Čovjek vuk, a izgledao je kao ljudi brojevi u velikim rupama.
- To ti je, Saro, On. Svakako puška pripada njemu, ali on je svoje metke ispucao. A do nedavno, ne znam točno do kada, jer svakako sam ti već rekao kako više ne volim brojati, On me je uredno pozdravljao u liftu, živio dva kata iznad mene, u mojoj zgradi, u neko drugo vrijeme, svakako je to bilo vrijeme drugačije od vremena danas, jer vrijeme nezaustavljivo teče. On je mislio kako mi čini uslugu jer me spasio masovne grobnice i teškog rada namijenjenog svakako samo za ljude poput mene, i svakako je uzeo onu crnu torbu i ovu pušku i tu me doveo u šumu da na meni isproba svoje streljačke vještine. Svakako je on to dobro mislio u svojoj glavi, jer ipak smo mi na kraju i bili susjedi, dijelili klaustrofobičnu pokretnu prostoriju, udisali isti zrak, pritiskali istu svjetleću dugmad s brojevima, u vrijeme dok su brojevi bili samo brojevi. On je htio da ja ne patim s ostalima, u agoniji iščekujući vlastiti kraj, već da mi On, kao nadasve pravični i uzorni građanin ove nam države, podari kraj, ali svakako sam ga ja savladao i svoj kraj podario Njemu, koji tu leži, ne znam koliko dugo jer više ne volim brojati.
I dalje sam se bojala Čovjeka vuka i htjela sam da više ne gledam u njega. Napravila sam par koraka unatrag, a AnaKatju sakrila u kaputić da se i ona manje plaši.
- Dođi, mala Saro, idemo natrag do klupe, svakako je tamo ugodnije objedovati, svakako, svakako.
Sjeli smo na crnu klupu koja na suncu i nije više izgledala tako crno. Josip mi je otvorio konzervu u kojoj je bila tuna što me jako obradovalo jer sam i sa svojim mamama uvijek jela tunu. Josip je držao pušku na ramenu. Izgledao je kao lovac koji je ubio vuka i ulovio mi tunu za ručak.
- Svakako si se ti, Saro, nekamo zaputila, svakako. Curice ne lutaju same po šumi.
- Imam AnaKatju.
- Svakako i AnaKatja ne luta bez razloga po šumi. Svakako brojevi ne rastu u šumi punoj drveća i vukova, svakako ti negdje odbrojavaš svoje sate, svakako negdje ideš.
- Idem kod mojih mama koje su ispod velike rijeke.
- Svakako da su ispod velike rijeke, u dubini te muljevite vode, nisu više na ovom svijetu; on je Njihov sada, a Oni isto tako polažu prava i na druge svjetove, bezbroj svjetova, što nas opet dovodi do nas brojeva – ne damo se dijeliti jer ćemo se Njima usprkos samo množiti, puta, puta, puta.
- Znate li vi gdje je velika rijeka?
- Svakako da ja znam puno toga, iako mi se sve miješa u posljednje vrijeme. Rijeka je tu, svakako blizu nas, i svakako ćemo prvo završiti ovaj skromni objed pa ću te odvesti do nemirne vode koja nezaustavljivo teče poput ovog našeg vremena, sumornog i muljevitog.
Bila sam toliko gladna da sam brzo pojela svu tunu. Pažljivo sam prstom skupljala male komadiće oko ruba konzerve da se ne bih porezala. Josip mi je dao i svoju konzervu.
- Jedi, mala Saro, meni hrana više neće trebati. Kad te dovedem do rijeke, što svakako nije dug, a ni bezopasan put, ja ću se svakako vratiti u grad jer imam sastanak s vukovima. Svakako će to biti kraj za ponekog od njih, ali i za mene. Metaka nije puno ostalo, jer svakako sam nešto potrošio i na uvježbavanje, svakako suludo jer ruke mi drhte još od kad su me preimenovali u znamenku, svakako je to tada bilo.
Ulje iz konzerve premazala sam preko usana AnaKatje, izgledala je kao da nosi ruž i bila mi je baš smiješna.
- Idemo, mala Saro. Rijeka, svakako, nikoga ne čeka, ona svakako teče, ide, bježi iz ove zemlje, umjesto da je potopi. Mi smo sitne ribe, svakako zalutale, ulovljene u mrežu koju su Oni skrojili, ali mreža svakako nije mreža ako nema rupa, a mi ćemo, Saro, u jednu upasti.
Josip je ustao i stao pored mene. Pušku je stavio na rame, a šešir na glavu.
- Ja znam da se najbolje putuje šeširom - rekla sam.
- U pravu si, Saro, najbolje se putuje šeširom, a pošto si ti svakako već velika da se popneš na šešir, ja ću ti svakako pokloniti ovaj moj - rekao je Josip i stavio mi na glavu šešir s duginim bojama. Ja sam se nasmijala jer smo sada i AnaKatja i ja nosile kape. - I svakako ti odlično stoji, mala Saro.
Hodali smo dalje kroz šumu. Sunce nas više nije grijalo jer se sakrilo iza oblaka iz kojeg je padala kiša. Ja sam imala šešir i kiša mi nije smetala. AnaKatju sam morala sakriti ispod kaputa. Više ni ptice nisu pjevale, sigurno su se sakrile od kiše u svoja gnijezda. To me rastužilo zato što su male ptice sada sa svojim roditeljima.
Došli smo do rijeke. Bila je velika i siva. Kiša je na njoj radila male krugove. Ispod puno malih krugova su moje mame. Stali smo na mjesto gdje rijeka prestaje. Voda je dodirivala moje cipele.
- Eto, mala Saro, svakako je došlo vrijeme da se rastanemo. Svakako ovo nije ni kraj, ni početak, svakako, jer u besmislu nema smislenih stvari kao što su početak i kraj. Svakako je vrijeme da pođem, svakako, Saro, i ti moraš sada poći. Sjećaj me se, Saro, svakako, jer rastanci nužno vode k sastancima, a i ja imam jedan sastanak. Zadrži šešir jer meni svakako više neće trebati. Zbogom, Saro.
- Zbogom, Josipe, i hvala što ste me doveli.
- Ne zahvaljuj se, Saro, uzalud - reče Josip i nestane u drveću.
Voda je bila hladna, osjetila sam je kroz svoje cipele. Izvadila sam AnaKatju iz kaputa.
- Vrijeme je, AnaKatjo, da idemo kod mojih mama.
Zakoračila sam u vodu koja me zanosila na desnu stranu. Napravila sam još dva koraka i pala. Voda je bila hladna, ali ja sam odlučila ostati u rijeci sve dok ne nađem svoje mame. Rijeka me je vodila. Zaronila sam. Zatvorila sam lijevo oko i ugledala svoju mamu Anu. Ona se smijala i mahala mi. Zatvorila sam desno oko i ugledala svoju mamu Katju. I ona se smijala i mahala mi. Mahala sam i ja njima i glasno se nasmijala.
BILJEŠKA O AUTORU
Igor Beleš rođen je 1978. godine u Borovu Naselju, od kuda zbog ratnih prilika prisilno migrira prvo u Švicarsku pa natrag u Hrvatsku gdje završava osnovno i srednje školovanje. Po struci je hotelijersko-turistički tehničar, ali je u životu radio sve osim toga.
Pohađao je tečajeve kreativnog pisanja i opće komunikacije te novinarstva. Kraće vrijeme radio je kao glazbeni urednik na radiju, što radi povremeno i danas, a piše i recenzije za glazbeni portal Muzika.hr, kao i članke za magazin Gradske knjižnice Rijeka.
Jedan je od pokretača i glavnih urednika stranice i časopisa Književnost uživo.
Kreativnim pisanjem bavi se od ranih dana i za sada je to jedini način kojim je uspio dovesti u red svoju maštovitu i zanesenu prirodu. Pisanje je jedina karijera koja bi ga u potpunosti činila sretnim.
Svoje kratke priče slao je i dalje šalje na brojne nacionalne natječaje, a za sada ima jednu objavljenu knjigu, roman „Svitanje na zapadu“ koji je 2012. za Ediciju udruge Katapult izdala izdavačka kuća Zigo iz Rijeke.
S rukopisom „Od Vardara pa do Haaga“ ušao je 2012. u finale Prozaka.
Krajem 2013. u kolaboraciji s još 15 riječkih autora piše zbirku kratkih priča „Nova Država Hrvatija 2033“.
Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.