proza

Suzana Matić: Ne naginji se van

Suzana Matić je autorica, arhitektica, pasionirana trkačica, blogerica i majka dvoje djece. U izdanju Algoritma objavila je knjigu "Samosanacije". Osim knjige potpisuje i poveći broj stambenih zgrada te jedan nerealizirani most u Zaboku.



NE NAGINJI SE VAN

 

 

Imam četrdeset i pet godina i mirne duše mogu reći da sam mirno spavala jedino u blizini vlakova.

...

Imam osam, devet... četrnaest godina i za ljetnih praznika putujem ocu. U svom snu brojim pragove, čitavu noć. Kažem: putujem, ali u stvari ja se vraćam. Moj život je gdje treba biti, da, ali tamo na drugom kraju 3D filma koji mi se odmotava pred očima i u kojeg ujutro s gornjeg ležaja preko spuštenog stakla isturam glavu, pa lovim svijet; licem, kapcima, kosom... ignorirajući i mamino i ugravirano „NE NAGINJI SE KROZ PROZOR“... tamo – u točki u koju se prvo ne usudim pogledati, a onda zurim u nju zatravljena daljinom nedogleda u kojem se spajaju paralelne šine – tamo je početak. Sve je cijelo; ništa se nije odvojilo; ništa nije iskliznulo iz tračnica, sudarilo se... jezici se nisu babilonski pomiješali, rasuli se; tamo razumijem sama sebe.

...

Na početku je uvijek riječ. Baš svakom. Neka: prva ili prvija.

Imam sedam godina, a mama svima govori: „Vratili smo se zbog škole. Zbog jezika.“ Svi je razumiju. Moj jezik kaže: mama se vratila, tata je ostao, a ja sam otišla. Vlakom, s prvog početka, u prviju zemlju, da bih započela materinjom riječi. Sve tatine riječi, tepanja, šale… ostale su s njim u zemlji u kojoj sam rođena. A ja je onda više nisam voljela. Toliko jako, burno i posvećeno je više nisam voljela, da sam odlučila svjesno i namjerno zaboraviti cijeli jedan jezik.

Moram negdje reći, da ne zaboravim: nije lako izgubiti jezik. Kompletan jezik na kojem si i sanjao i mislio; obuhvatiti ga velikog i složenog u glavi pa onda – poništiti. Jezik čiju sam i šatru i finte znala, dok sam one na materinjem morala ubrzano nadoknađivati jer – moja se mater nikad nije izražavala ni u šatri, niti fintama i ja sam tek u dobi od sedam otkrila materinji jezik ulice i prvi put rekla, recimo – „telka“ ili… a tek to, taj osjećaj – „zaćorila sam"; i zauzimanje tih riječi, tako „kul“ i „frajerskih“, koje su još k tome bile – laž… i to da mogu slagati o sebi, doraditi se na bolju ili bar – svijetu sličniju… bilo je opojno, drsko i s mirisom slobode. Pa sam to svoje osvojeno – „zaćorila sam“ podcrtavala i boldala u sebi, pa onda noch einmal… a onda si još davala i mentalnu kvačku.

...

Danas, jedino što mogu reći jest: Da, kriva sam, oduvijek sam se pravila važna riječima koje sam stekla. I da, neoprostivo sam kriva, jer oduvijek sam se najviše pravila važna onim riječima koje nikad nisam posve zauzela, koje nisam odživjela. Riječima koje su ostale ležati na nekom drugom kolosijeku.

Nisam zaćorila nikada. Moj blistavi bold i underline, bili su tek – italica.

...

Kad je Iva imala sedam godina pitala me: "Mama, što je to skretničar?", i zbilja ne znam zašto, ali u tom času – protrnula sam. Pomislila sam da me pita nešto drugo, da već zna da cijeli život istovremeno putujem na barem dva kolosijeka, i ne znam zašto... kažem, ali namjesto odgovora poželjela sam joj se tada ispričati. Za svoju dvojnost; za mimosmjerne svjetove; za rascijepljene pruge i trase; za to što sam htjela i obitelj i biti svoja; za to što sam voljela njenog tatu i što ga nisam voljela dovoljno; za to što nisam voljela neke druge, ali me nešto k njima vuklo; za povratke koji su odlasci i odlaske koji su povratci… i htjela sam joj reći da može se i tako život živjeti, da može se i tako stizati nekamo, ali – nisam. Jer možda već zna i to da sam stigla daleko, ali da cjelovita nisam stigla nigdje; da sam loša sa skretnicama; da svojim skretničarenjem presijecam svaku kompoziciju – „ljubavi“, braka, poslova… tek što je sastavim i zahuktam; da cijeli život prebacujem sklopku dok baš ništa još nije ni gotovo ni završeno; da nikad nisam čekala da propisno „prođe voz“ ili se ispoštuje Vozni red; nego bih jednim klikom odvajala vagone od jureće lokomotive na autopilotu, i dok bi ona nestajala iza horizonta htijenja – oni bi sve više usporavali, a onda ostajali stajati između stanica nekog pogrešnog krajolika.

...

Kad je Josip imao sedam godina kupila sam mu maketu željeznice s krajolikom. Spustila sam brklju njihovom tati, nama kupila mali stan uz prugu, a Josipu još i prugu s planinama. Ivi nisam znala pomoći. Već tada je nisu zanimale stvari; već tada se igrala riječima znajući da se u životu i tako sve dešava.

Ta maketa… za mene je bila vlak s pejzažom, a ne obrnuto. U mojoj se mentalnoj slici pejzaž naslonio na željeznicu i sva ta umanjena brda, potpuno izvan granica mojih mogućnosti i jedva ugurana u granice našeg malog dnevnog boravka, sav taj razliveni krajobraz koji je trebao ispuniti ponor u jednom dječaku – za mene je bio tek ukras maloj brzoj kompoziciji. Privezala bih svoj pogled za nju i dok je ona jurila, ja bih stajala prikovana. Dugo.

Vlak se vrtio u našem boravku, a naši životi oko njega: spoticali smo se preko transformatora, knjige si dodavali iznad tunela, filmove gledali smješteni uz prisojne obronke brda obasjane svjetlom s telke.

...

Kad su oboje imali deset godina, film je bio Ana Karenjina. Josip je ulazio u sobu više puta, nalazio nas jednako udubljene i zanesene, pa svaki put zavrtio glavom i otišao. Zadnji put ipak nije izdržao, nego je rekao: „Ne razumijem zašto gledate film u kojem se ništa ne dešava“, a ja sam onda pustila Ivu iz zagrljaja i pohitala za njim.

Dok sam ga grlila znala sam da nikada neće saznati da je moj nježni zagrljaj u prijevodu značio: „Hvala ti da ne razumiješ...“

...

U mom se životu najviše dešavalo, kada se nije događalo ništa.

...

Nisam zaustavljala našu brzu liniju ni kad bi oni zaspali. Otkucavala sam pragove svojih linija na papiru u preuzetom ritmu… polagala šine redova do duboku u noć: uspravljam usklične stupove, razapinjem žice, puštam struju kroz njih. Trese me. Putujem... Šuštanje prstiju po tastaturi spaja se sa šuštanjem pragova, enter sa skretnicom, nova stranica s novom stanicom. Isprepliću se željeznice – jedna tu uz mene i druga prigušena s one strane prozora. Uz njih onda zaspem i ja.

            ...

Imam sedam, osam... četrdeset i pet godina i u svom snu brojim pragove. Ali nikada nisam zaćorila. Budim se rano, isturam glavu kroz prozor, pa lovim svijet. Licem, kapcima, kosom. Nikada nisam saznala što to znači prespavati zvonjavu. O cijeloj toj stvari imam tek nejasnu slutnju, naučeno znanje bez iskustva, nedostatan prijevod.

Nikada nisam ni pala kroz prozor. Naginjala sam se s gornjeg ležaja.

...

Ponekad sam sama sebi navrh jezika. Ponekad sam sama sebi kao nepoznata riječ. Jer – u najranijem djetinjstvu pravila sam se važna kurzivom. Jer – dok sam prisilno ležala u svom krevetu i majčinoj nadi da ću nekako uloviti kompoziciju snova koja bi mi svaku noć izmakla i odkloparala u ritmu zdravog hrkanja ostalih ukućana – uspjela sam zaboraviti čitav jedan jezik.

...

Moram reći i ovo: zaborav nije kao sjećanje. Ne da se trenirati. Ne da se prizvati. Ali!

Imala sam sedam godina i više se nisam igrala ni vlakovima ni riječima. Doživljavala ih tek smrtno ozbiljno.

Sjećam se dobro te noći svoje prve velike „Zaboravit ću te“ odluke: odbrojavala sam je u beskraj, nizala posvećeno kao uvijek istu sekvencu pragova i bubnjala srcem u istom ritmu. „Za–bo–ra–vit–ću–te–!“, prenosilo se krvnim šinama od centra prema periferijama i nazad. Zaboravila sam sve riječi jednog jezika koje sam imala, koje su bile moje. Preko noći.

Sve osim onog: „Ja se zovem Ana“.


 

...

Prozreli su me. Lovili se za glavu. Vraćali na pravi kolosijek: „Ne smiješ zaboraviti! Znanje i sjećanje su jedino što ti nitko ne može oduzeti“, a ja sam da ispravim krivnju učila druge jezike. Uporno, predano i do savršenstva. Danas glatko mogu reći: „Ja sam prevoditeljica“ s perfektnim izgovorom na još četiri jezika. Ali ne i mirne duše.

Jer… u mom je iskonskom jeziku ostalo nešto oteto. Moje. Tepanje, šale, cjelina... I kada bi se sve moje linije na tren zaustavile čula sam dozivanje od kojeg bih okretala glavu. Budilo me iz sna, prije svake budilice, a ja sam onda navijala vlakove. Da dan dovedu kraju. Da mene vrate. Da me uljuljkaju u drugi zaborav preko prvog. Noch eimal. Pa opet…

Naginjala sam se van, jer… nisam se usudila nagnuti se unutra: prevodila sam. Bjesomučno. Ugrađivala u sebe tuđe riječi kao lažno sjećanje. Vraćala zamjenski materijal u šupljinu koja je davno nastala mojim oduzimanjem. Rupa u meni zvonila je i dalje nejasno duboka – nisam je uspjela zapuniti.

...

Neki se bezdani naprosto ne daju zatrpati; šećemo njihovim rubom odvraćajući pogled; slijepo bacamo gluhe gomile dana u njih, a oni ječe sve glasnije. I onda vidimo da jedino što preostaje je izokrenuti ih, jedino što preostaje je nagnuti se u sebe. Izvrnuti se kroz sebe samog, kao rukavicu. I baciti si je u lice.

Jeku u sebi mogla sam nadglasati jedino svojim jezikom. Nagnula sam se unutra. Postala sam pisac.

...

Nikada nisam mogla razumjeti „sindrom suputnika u kupeu“. Ljude koji će nekome koga prvi put vide ispričati čitav svoj život u kupeu nekog prigradskog vlaka. Ne mogu to shvatiti. Jedino... zato pišem.

Glatko ću vam ispričati sve o sebi, baš sve, samo zato što vas neću vidjeti nikada više.

...

PRIČA:

Kad je imala je sedamnaest godina s njom je u razred išao dječak koji je imao opsesiju vlakova. I pruga. Crtao je mehanizme i kupovao knjige. Ona je po kapcima povlačila pruge zavodljivosti i čitala Tolstoja. Jednom poslije, već studentica, srela ga je na kolodvoru. Čekala je sva besprijekorna svoju ljetnu romansu s juga i pitala ga što radi tu. Rekao je da je došao prošetati tom dionicom pruge jer je već dugo nije vidio pod snijegom. Zbunila se. Pomislila kako je on ipak prilično čudan. Onda je sve zaboravila. Prošle zime prošetala je tom prugom, jer je dugo nije vidjela pod snijegom.

...

DRUGA:

Jednom davno s cvijećem naguranim u torbu čekao ju je na malom kolodvoru svog grada, u gustom snijegu i slabo odjeven. Nakon dva sata i nekoliko vlakova u kojima nije bila – otišao je kući plav. To cvijeće isplivalo je nakratko iz snijega i optužbi tek nekoliko godina poslije kad su dijelili imovinu, što je moje, što je tvoje... Ostalo je zauvijek ležati između dva kolosijeka.

...

Treća, četvrta, peta... priča. Pragovi…

Kad pišeš o sebi, zaborav je unaprijed izgubio i nema takve noći velike odluke koja bi mogla poništiti sve tvoje ispisane redove. Svaki prag koji si odbrojio makar u snu, zabilježen je negdje. Odzvanjaju zasebno; jedna priča utihne – druga preuzima sjećanje. Ali, u slici mog krajolika sve su tu, neizbrisane.

Jer – kad sam imala sedam godina zadnji put u životu uspjela sam odrezati dio sebe u koje sam spremila nedostajanje… svjesno zaboraviti. Jer – ja se zovem se „Ana“ na baš svim jezicima svijeta.


 

...

Jučer, snijeg je napokon okopnio, a ja sam naizmjenično hodala jednom, pa drugom šinom svoje uobičajene dionice, raširenih ruku. Nisam brojala pragove, znam napamet koliko ih ima. Kraj mene je projurio vlak.

 

Treba mi nova pruga. Ne kao Karenjinoj. Kao vlaku. 

proza

Jana Kujundžić: Mi, one od nekada

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jana Kujundžić (1990.) diplomirala je sociologiju na Hrvatskim studijima u Zagrebu i masterirala rodne studije (Gender studies,) na Central European Universityju u Budimpešti. Osim kratkih priča piše i feminističke kritike događanja u Hrvatskoj i u svijetu kao i kritike filmova i serija za portale Libela i Voxfeminae.

proza

Paula Ćaćić: Franzenova 'Sloboda'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S dvije kratke priče u širi izbor ušla je i Paula Ćaćić (1994., Vinkovci), studentica indologije i južnoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uz nagrađivane kratke priče i poeziju, Ćaćić piše i novinske tekstove za web portal VOXfeminae.

proza

Sven Popović: Ljubav među žoharima (Iz rukopisa)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S prva tri ulomka romana u rukopisu Svena Popovića, započinjemo objavljivanje šireg izbora nagrade ''Sedmica&Kritična masa 2017''.
Popović (1989., Zagreb) je diplomirao komparativnu književnost i engleski jezik i književnost te amerikanistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Književni prvijenac „Nebo u kaljuži“ (Meandarmedia) objavljuje 2015. Jedan je od osnivača „TKO ČITA?“, programa namjenjenog mladim autorima. Priče su mu uvrštene u „Best European Fiction 2017“ (Dalkey Archive Press). Živi i ne radi u Zagrebu.

proza

Maja Jurica: Miris biskvita

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Maja Jurica (1990., Split) studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zadru.

proza

Anita Vein Dević: Ulomak iz romana 'Ukradeno djetinjstvo'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Anita Vein Dević (1987., Karlovac) magistrirala je na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu. Piše poeziju, kratke priče, i nastavak romana „Ukradeno djetinjstvo“.

proza

Martin Majcenović: Medvjeđa usluga

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Martin Majcenović (1990.) diplomirao je kroatistiku i lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kratka proza objavljivana mu je između ostalog i u Zarezu, Autsajderskim fragmentima, Booksi... Sudjelovao je u užim izborima na natječajima za kratku priču Broda kulture (2013. i 2016.) i FEKP-a (2014.) Član je Književne grupe 90+, a piše za portal Ziher.hr.

proza

Marija Solarević: Itinerar

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marija Solarević (1987., Zagreb) diplomirala je pedagogiju i etnologiju s kulturnom antropologijom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, osvajila je MetaFora nagradu u organizaciji Knjižnice Vladimira Nazora, u Centru za kreativno pisanje pohađa radionice i stvara kolumnu o književnosti i pop-kulturi. Trenutno piše zbirku kratkih priča "Noćne ptice".

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg