poezija

Darko Cvijetić: Blogojavljanje

Darko Cvijetić je pjesnik koji živi i radi u Prijedoru, u Pozorištu kao glumac i redatelj.
Napisao je zbirku kratkih priča Manifest mlade bosne i nekoliko knjiga pjesama: Noćni Gorbačov, Himenica, Passport for sforland, Masovne razglednice iz Bosne.
Osnivač je nepostojećeg teatra a pro po prijedor, dramskog studija lijevi teatar desnica i lažne organizacije urba cult 92.



Oda lijesodjelji

Iz biografije:
mladi redatelj, rat je, godina 1993. režira DUPLO DNO Gorana Stefanovskog, u Prijedoru,
godinu nakon logora.
U kabinetima za biologiju gradskih osnovnih škola traga za vještačkim kosturima, koje kani
vješati u dnu scene, na zadnje cugove, kao aktivni dio scenografije.
Nalazi jedan
u kabinetu za biologiju Osnovne škole Mira Cikota.
Potpisuje revers.
Nosi kostur kroz čaršiju, do pozorišta.
Na ulicama svi bježe od njega.

Od obojice.

Nakon rata sav je fundus s rekvizitom pretražio.
Nigdje kostura iz DUPLOG DNA.
Kojega je dužan OŠ Mira Cikota.

Pa je škola promijenila ime.
Potom su oko grada počeli pronalaziti hiljade njih;
kostura.

U riječima za opisivanje nema dovoljno joda.
Nema ni kalcija u vještačkim kostima.
Ničijeg DNA nema.

Kosti Mire Cikote, koje su bile obješene dok su bile ona, odmah su iza rata (prošlog, svjetskog)
prenešene na
Partizansko groblje.

Lijesodjelje su u Bosni, usljed toliko exhumiranja i lažnih kostiju - nepoželjni.
Kao neki Đepeto koji je napustio drvodjeljanje i ušao u biznis s mesom.

Zauvijek neozbiljan pred svakom piljevinom.


KAP ANUŠKINOG ULJA

Dok smo te godine, 2008. radili u gradskom pozorištu ZLOČIN I KAZNU, Dostojevskog, po Vajdinoj adaptaciji i u režiji Gradimira Gojera, pored nas, u tzv. stvarnosti, izvjesni Rade Radinović (27) ubio je djevojčicu Doris (23) u kukuruznom polju na periferiji grada.
Rade Radinović. Rodion Romanovič.
(“Ubio si!Ubio! – uhvatila se rukama za lice”)
U Pozorištu, ispred Crvenog krsta, sjekiravi Rodion izmučen nesanicama i davitelj Radinović. (“…23 godine, Doris je nestala u subotu 12/13. IX 2008. nađena četiri dana kasnije, četvrtak, 17.IX 2008. zadavljena…) koji je odmah po hapšenju i dovođenju u ćeliju zaspao, pored zapanjenih specijalaca.
Patrijaršijski park. Premijera predstave ZLOČIN I KAZNA, petak, 17. listopada 2008. 20 sati pred prepunom salom.
Upravo te noći, u KPZ Tunjice kod Banja Luke, u svojoj se ćeliji ubio Rade Radinović.
Još dok je trajao aplauz Rodionu Raskoljnikovu, koji su u ćeliji preobratio, Lazara otkrio, spasio i sa Sonjom otišao u sumrak, kao u loše završenom stripu, Rade Radinović  pojeo je omču žičanu i otpremio se s onu stranu kazne i kažnjavanja, pretuđen i proklet.
Raskoljnikov se naklonio publici.
Radinovič se naklatio sam.
Na premijeru nam se ubio, govori Porfirij, istražitelj, u garderobi, još znojan i našminkan.
Kakva raskošna pustoš se zadimila nad tek pražnjenim gledalištem, i samo još Doris, Jelizaveta i svečano odjevena lihvarka sjede u loži.
Možda da ih pozdraviš, Rođa, a dragi?


SELFIE S BERHARDOM

Na GradPrijedor.com/Portal grada Prijedora, kratka vijest – ” Gradačac je pred svojom
publikom sa 32:23, poprilično lako, savladao Prijedor, i tako osigurao opstanak.” 
U ligi.
Ali to tek otvaranjem linka postaje jasno.
Rukometni klub Gradačac i Rukometni klub Prijedor, u Rukometnoj ligi Bosne i Hercegovine, 26. kolo.
A eto, 1992. do 1995. sve do potpisivanja kraja rata, prijedorska je vojna brigada
Vojske Republike Srpske bila na položajima oko gradića, gradačića – Gradačac.

Gotovo tri godine.
Na brdima oko čaršije, s topovima, iz nečijeg vojnog ludila i imbecilnosti.
Tih je godina u Prijedoru ne otići “na Gradačac bilo vrh”, da te ne dopreme u sanduku sa zastavom.
Ginulo se za brdo, voćnjak je padao “iz ruke u ruku”, linije rovova su se pomicale kao brazde na njivama.
Tenkovi su noćivali u šumi jablana, proplanci s potokom postajali igra školice odskočnim minama, protupješadijskim.
Pintzgauerima su se prevozili i trudnice i crijeva raznesenih.
Na prijedorskom vojničkom groblju gotovo je polovica s Gradačca – mali Rambo Mrša, Lida, Baja, Miki…
Sad sinovi vojski rukometiraju.
Dobacuju se tvrdom loptom, uguravaju se u sedam metara igrališta, ograničeni branjeni prostor.

Nakon utakmice rukometaši Gradačca pozvali su rukometaše Prijedora na zajedničku večeru.
Gradačačani su uz pjesmu proslavljali opstanak.
U ligi.
Večeri je, negdje u kutu, morao prisustvovati neki Altzheimerom pogođen bog, koji se šunja po gradićima Bosne, neki ostarjeli Stalker.
S dobačenom loptom u rukama.

Vijest je na portalu GradPrijedor.com jedini komentirao neki Stefan P. ukazavši na posvemašnju grubost
rukometne igre i čestitavši Gradačcu opstanak.
Izboren na granici ispadanja.



DRUGI OBRAZ

Iz novinskog napisa, povodom nekog od jubileja, o Tarkovskom saznajem da je imao nakanu snimiti film HAMLET, ali bez texta. Naprimjer sječa stabala na koju naiđe mladi princ Hamlet, jašući u smiraj dana.
Snažni mirisi tek posječenog, narezanog drveta.
Lokve piljevine pod kopitama.
Mač u korici pridrhti, laertoubojan, još posve slab.
Ovo su moje slike, koje vječna nedogodivost filma dopušta da ga popune.
Ili Čehov, pričao je isti Tarkovski - čim završi neku priču, u smeće baca prvu stranicu, odbacujući tako motivaciju, konstruiranu uzročnost. Ili je bez prve stranice svaka priča?
Odmetak od prvotne brbljivosti po bjelini. I što s tom prvom stranicom?S tim prvim stranicama uopće?
U prologu filma OGLEDALO (Zerkalo) Tarkovskog, ima dokumentarna sekvenca s dječakom koji muca. Koji na jedvite jade izgovori JA - MOGU - DA - GOVORIM.
Odmuca to. Tek potom počinje film.
Jedna stranica otpadne.
Jedna scena.
Možda ona u kojoj je Jorik nasmijavao malog Hamleta citatima iz Biblije.
Jednoj su majci jučer saopćili da su u masovnoj grobnici u Tomašici našli njezinih šest sinova i muža.
Zašto nema Skendera da zagrli tu majku?
Kako je Stojanka Knežopoljka postala prva stranica, sekvenca JA - MOGU - DA - GOVORIM?

Princ okrene konja, niz šumski puteljak, dalje od tog drvopokolja.
Laertoubojni mu mač u korici već ojačao, sve jači i tuđiji...



BILJEŠKA O MRVLJENJU


Prema Talmudu, anđeli pjevaju hvalospjev Bogu, te odmah potom nestaju u ništavilu. Istodobno se opet pojavljuju i pjevaju, nestaju, poju, izgorjevaju, grlo puno pepela opet kvase i nanovo zapjevaju.
Takav krug činim s ogledalom, s textom.
Rekreiram, rekonstruiram svoj lik odmaknut, i odmah se u nj utapam.
To je taj propuh čuvan u zavjesi, nihilirajuća sila svijeta.
Zrak, ostatak zraka, međunotni dah u pisku saxa beznogog crnca. Neodsviranost, notni umor.
Krzno se smrzava čim ogoljavaju vratovi.
Tek zanoktani kažiprst fetusa već nekome pokazuje put. Već jagodicom pipa oroz puške.Biti mišić razrezan dovoljno da može zinuti za poj. Biti svoja odsutnost u pjesmi.
Jedan će mladić, u Canadi, magistrirati na mojoj poeziji. Na njezinom antiratnom diskurzu, kaže.
Vrijeme za pogrebne svečanosti, higijanska ispiranja mesa nakon obdukcije.Akacije na prozoru mrtvozornikove sobe.
Pa ipak je ta obdukcijska namjera već postojala u textovima. Računao sam, očito, na kupanje mesa pred zemlju, na propise postupanja s raspadajućim.
Odsutnost se dovršila i usne opet hramaju pred govor. Uskoro će izgovor, molitva za pauzu pa dionica tišine.
Prostor u kojem se moja odsutnost udomljuje, šćućurava i ušutkuje u predkriku. Samo zaboravnost dozvoljava da text ostane. Zaboravan bog i u anđelima vidi meso. Da ga mogu strašnije ispjevati.

  

 

DEKONSTRUKCIJA GARNIZONSKE AKADEMIJE
(iz režijskog koncepta - PERZIJANCI, KRHOTINE)

Mogla je biti garnizonska gala.
Neka proslava vojne obljetnice, osam godina od salaminske pobjede, recimo.
Borci su, dakako, u prvim redovima, svježe su isprane zastave i pozornica, prizorište
za prvu napisanu dramu - Perzijanci.
Pisac Eshil (Aiskhylos, grč.) u blagoj nervozi, iza zadnjega reda viri na atenske građane,
svoj ovovečernji publicum.

Prva je drama naravno ratna.
Prva je drama naravno empatijska.

Grčki su glumci, grčki gledatelji, pisac grčki (borac, naš) ali tema perzijanska, likovi
suparnički kraljevi, protivničke princeze i glasnici, neprijateljev zbor staraca.

Ali naši su vojnici, rodoljubi grčki podavili perzijanske pse u talasima kod Salamine,
čemu to pjevanje o njima - pita li se kakav major u prvom redu?

"Mrtvaca samih pun je salaminski žal"

Tako je garnizonska gala, (da, još je se držimo, još je čvrsto pretpostavljamo), u čijem se
sklopu dogodila praizvedba prvodrame, postala okvirnim svjedokom velikog javnog milosrđa.

Pred Atenjanima jeca neprijateljski kralj Kserks,
žaluje i sjena njegovog oca kralja Darija, njihov Glasnik dojavlja njihovom narodu zlu vijest -
našu pobjedu.
Mrtva se njihova tijela talasaju napuhana pred očima njihovog, od bogova kažnjenoga kralja.
I još oko nas plutaju.
U tišini u publici.
Bol raste, zrno se pokrije nebom.
Jasno je, znaju to, morali smo tada pobijediti, obraniti Peloponez, obraniti slobodu od barbara.

Ali oni plaču.
Njihova kraljica mater nariče.

Iz svršene bitke, osam godina kasnije, uklizali smo u teatar, u tminu igroizvođenja, u predstavu tužaljku,
u kojoj žalobnost samo raste, scena se natapa jecanjima.
Borac je Eshil eto - milosrdni prvodramat.
Što je grčka pjesma o brodovima, perzijanska je saga o davljenju.
Kserks drhti.
Bogovi su ga strašno kaznili jer je htio sve.
Njegov ga mrtvi otac Darije doziva na stratišnici.
Zborovi staraca bezubi cvile.

Eshil je uklanjao scene pokolja - neka publika samo zamisli ta krvoliptanja.

I maske je stavljao na glumce, lica im plagirao, i gledalištem garnizonske gale prolomio se uzdah.
Onaj pak, Drugi, kojeg borac Eshil "uvodi i stvara dramski sukob", sam je ušao na pozornicu.
Netko mu se morao obratiti e da bi nastao nesporazum razgovora.

Zavjesa još nije pala, a atenskoj publici, (koja evo upravo izmiče odrednici vojne, garnizonske svečanosti) sve je
žalije poroda Darijevog, silne izginule vojske, tih barbara.

I aplauz biva počast milosrdnosti.
To je Grčka sebi aplaudirala, jer je upravo naučila silu napisanog pokoriti daskama.
Sila dogođenog u napisanom, rafinirala je osjećaj pobjede u viši čin - estetiku suosjećaja.

Prvopljesak otišao je protivnikovoj Žrtvi.
Naš je borac oplakao im stradanje - klali smo ih po željama im bogova.

Mač je naš bio samo naoštrena ideja njihove smrti.

Aplaudiranje se polako smirilo.
Naš je borac, Aiskhylos, iza zavjese istupio, zadovoljan krenuo u foaje s vinom i ciliktanjem escajga.



MINOPAUZA, MENOPAUZA

 

Zatezanje pijeska za sobom:

 

Grad ovaj, Prijedor, ima 34 (tridesetčetiri) ili 37 (tridesetsedam) osuđenih
ratnih zločinaca (“za zločine protiv čovječnosti”), što je najveći broj osuđenih
ratnih zločinaca, u “nekoj lokalnoj zajednici” u historiji.

 

Osuđenih, za zločine protiv ljudskosti, jedan razred.

 

I gotovo svi su se vratili.
Publika u teatru, jedinstvena u svojem potencijalu.
Takvu publiku nema niti jedan grad na svijetu.

 

Zamislim kako ta publika dolazi da pogleda Frljićevu “Aleksandru Zec” i
uplakani, duboko dirnuti, izlaze u tišini iz aule gradskog teatra, nakon
prijedorske izvedbe.

 

Amfiteatar ispunjen tom publikom bez daha, kako se veli.
Zamislim i predstavu za tu publiku, za njih 34 (tridesetčetiri) ili 37 (tridesetsedam),
koliko ih već u glavu ima, u stolicu precizno, predstavu jednu.

 

Koji je to text?
I tko je na toj sceni?

 

Je li to interaktivna predstava, sudjeluje li publika aktivno u činu teatra?
Oni možda Brechta vole, čujem kako bih šaptao, kada bih tražio texturu za
tu publiku, haški upristojenu?
Ili kakvu komediju, dosta im je jada okolo?

 

Koga bi to gledati voljeli osuđeni, pomilovani, ratni zlo-činitelji u pozorištu – kakvu golu curu
brižljivo umotanu u zastavu, takvo nešto – čujem kako sebi u bradu odgovaram?

 

A tek taj aplauz za izvedeni čin umjetnosti, koji jest veličanstven u svojoj
besprizornoj uprizorenosti, nakon svih prizora.

 

Taj aplauz garniran i pokožen poklonom glumaca, saginjanjem njihovim
pred publicumom.
Aplauz, škripa ubistvenih dlanova, lišen svake metafore.

 

Tim dlanovima aplauz.
Tih dlanova pljesak, neboudaranje, tiktakanje, planetni drhat.
Tim dlanovima zemlja se ne lijepi za znoj.

 

Dlanovi te publike direktno proporcionalne gladijatorstvu.
I te samuraje glumce mogu vidjeti, zamislim, kako u naklonu vrtoglavicom se drže
za svoje mučnine u stomaku.

 

Ne gubi vrijeme.
Nezacjeljivost te rane na svijetu, uzaluđuje tvoje oružje.

 

Nakon zatezanja
tom pijesku treba vode -

 

i za dizanje plažnih zamaka
i za elsinorske tunele
snabdjeti krikovima.


TALIJA, PSETARNIK

Viđao sam ga u bifeu teatra najmanje deset ili trinaest godina, gotovo svakodnevno.
I to sretanje porodilo je poznaničko pozdravljanje – šta ima, dobro jutro, pozdrav momci i slično.
Nikada ga nisam vidio u gledalištu, na predstavi, uvijek i samo u bifeu.
Vlasnik je pozorišne kavane teniski trener, te je on zato dolazio u kavanu kazališnu.
Sportski duhovi, teniserski razlozi.

Onda su mu jedno jutro maskirani specijalci upali kroz prozor u stan.
Tijekom procesa, nesporno je utvrđeno da su on i još dvojica, u ljeto 1992. upali u obližnje selo.
Muškarci su već ranije odvedeni u logore i u selu su ostale žene, djeca i starci.
Izvlačili su ih iz kuća, potom strijeljali ispred seoske džamije, koju su zapalili.
Komadi džamijske buktinje padali su na strijeljana tijela i zapaljivala ih.
Svjedoci, preživjeli, potvrđuju da je to on.

Više ne idem u pozorišnu kavanu Talija.
Tenis kadet dobio je 21 godinu zatvora.

Kada sam prije pet godina u pozorištu igrao Borisa Davidoviča, pred neku probu sam sjedio za šankom.
Došao je pored.Teniser.
Nije znao da sam Novski, revolucionar, diverzant, ubojica, da će me baciti u psetarnik.
Bilo mi je neugodno.

Činilo mi se da brauning, koji nosim ispod crnog čekističkog šinjela – viri.
I da ga uzalud krijem.
Drška (od ružinog drveta?) revolvera se vidjela kroz rascijepanu svilenu postavu.
Cakliv znoj na njoj.



SJEVERNJAČA

Muzika je jedina umjetnost čija su sredstva
Izvan svjetlosnoga svijeta
Govori mi Danica
Ima 11 i išla je u muzičku prije
Na Odjelu je jedina muzikalna i ćelava

Ali je svemir ipak tih
Jer nema zraka da prenese zvuk

Muzika ne može bez zraka

Svemir je bez tona veli
Uzalud onoliko svjetla

Uređaj koji na strop projicira 
Zvjezdano nebo košta deset maraka
I bio bi dovoljan za mrvicu humanosti
Navodi prof. pročelnik dječje klinike

Ističe potrebu
Da djeca umiru humanije
A ne bez topline bližnjih
I s pogledom uprtim u stropne neonke

Bez zraka
Bez muzike
Okačene na svemir

 

STEĆAK O TESLI

Kremiranje je
Posao nekoga tko nema zemlje

Ožiljci naneseni šibicom
Palidrvce po palidrvce

Meni je još strašno
Da se mesnice zovu
Srna ili Milica

Težim 52 kilograma
I za dva dana
Imat ću osamdesetsedam godina

Nemam čime postojati
Meso me napušta

Prelopatano

Dok je tišine u borbenom rancu
Mete ne mogu
Biti među nišanjenima

 

 

PSI KOD BOLNICE

Čopor raznosi bolnički otpad:

Nečiju jutros mastektomiranu dojku,
u kutiji za penicilin
nedovršen sendvič glavne sestre.

Tako je to, veli Brecht.
Ili pravite kazalište,
ili prodajete karte.


MEGAHERTZ

Sin lokalnog tajkuna, prije tri mjeseca, ubio je djevojku
koja ga je ostavila. Odmah potom i sebe.
Danas na autoradiju slušam reklamu - u restoranu njegovom,
tatinom, organiziraju proslavu Dana žena.
Vrlo povoljno.
Ljubav vas zove, obrušava se glas reklame.

Alija Isaković negdje piše - čovjek se može opredjeljivati samo za
ono što nije. Nikako za ono što jest.

 

MALI ESEJI
(za Tamaru Kaliternu)

MUHE OKO OPEKOTINE

“I tko će dati novorođenče svoje
za pseto ispred smrzlih vrata”
W.Blake
W.Blake jest onaj kojeg na tenku
recitira mladić koji je prije sat
vremena strijeljao dvoje staraca,
nakon pogibije frenda. Na suđenju
u haškom tribunalu, uporno je
tvrdio da je recitirao Audena,
moguće i Frosta, kazao je, nikako
Blakea.


ALICE V ČUDEŽNJI DEŽELI

Saznavši pri meditaciji da su već
rađani crvi koji će ga proždirati kad
umre, jedan se budist samozapalio
nasmiješen.I da me nisi repetirao,
tako bih ti opisao brauningov san.

 


Ruda željeza od koje je predsjednički brod

 

1.

Jednoga je jutra
S užasom
Kukac shvatio da je ponovno
Gregor Samsa

Ruke kosa kosti oči
Sve opet izraslo

Vraćen iz pauka
Okružen
Mrtvoleptirima


2.

Danilo Kiš je 1986. dobio
Književnu nagradu
Skender Kulenović i

(kao gost rudara koji su
financirali nagradu)
Posjetio kopove rudnika

Tomašica

Postoje fotografije Danila i Pascal
Dok u pozadini
Prolazi demper pun željezne rude

Tako on
Rođen po logorologici

Dobija nagradu imenom bošnjačkog
( ne židovskoga)
Revolucionara

Na mjestu koje će
Oh skoro vrlo skoro
Za godina šest

Postati najvećom logorgrobnicom
Nakon Drugog

Zatim tu dođe
Boris Davidovič:

Pasji sinovi Daniluška
Nisu ni ime
Promijenili

Lancima


DAMSKI OPIS BRAUNINGA

Mirko Kovač kazuje negdje kako je Danilo Kiš jednom, nakon operacije kojom su mu uklonili (plućno) krilo, došao u Divčibare k Žiki Pavloviću.Kupio sam pištolj, rekao je Žiki, ne bih li, ustreba li, prekratio muke.
Vrlo skoro potom više nije mogao ni micati oduzetu desnu ruku.
Ni kažiprst.
Danas zamišljam tu cijev, još tanko nauljenu i njoj neispaljiv hitac.
Kiši treba vremena
Da ukvasi cvijet
I kao vrsan ginekolog
Izvuče prste
Tvrde od prašine.

 

SOLMIZACIJE

Vrh obrasca


  1. Vidiš, rekoh, u ovoj zgradi, evo tu dolje u prizemlju, bila je muzička škola, i baš ovdje smo išli na solfeggio, ranih osamdesetih prošloga stoljeća.Negdje pred sam rat, muzičku su preselili u zgradu Specijalne škole, a u prostoriju gdje smo učili note uselio se Savez gluhonijemih.
    Plaši me što je tu sada mesnica, dovršim.

  2. Šta te tu ima plašiti, pita.
    Po toj logici, jednom kasnije, tu će biti rađaonica.
    Da, ubijedio sam ga dok veli - ili barutana, minoodlagalište.

proza

Marko Gregur: Dan za izlazak

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marko Gregur (Koprivnica, 1982.) piše poeziju i prozu, koju je objavljivao u mnogim domaćim časopisima i novinama, kao i u inozemnim časopisima.Dobitnik je nagrade Ulaznica i Prozak za najbolji prozni rukopis autora do 35 godina starosti iz Republike Hrvatske. Objavio je zbirku poezije Lirska grafomanija (Naklada Ceres, 2011.), zbirke priča Peglica u prosincu (DHK, 2012.) i Divan dan za Drinkopoly (Algoritam, 2014.) te roman Kak je zgorel presvetli Trombetassicz (Hena com, 2017.) Uvršten je u antologiju mladih hrvatskih prozaika Bez vrata, bez kucanja (Sandorf, 2012.).

proza

Anita Vein Dević: Ulomak iz romana 'Ukradeno djetinjstvo'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Anita Vein Dević (1987., Karlovac) magistrirala je na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu. Piše poeziju, kratke priče, i nastavak romana „Ukradeno djetinjstvo“.

proza

Josip Razum: Dvije priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Josip Razum (1991., Zagreb) apsolvent je psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u "Fantomu slobode", osvojio nagradu na KSET-ovom natječaju za kratku priču, član je i suosnivač Književne grupe 90+.


proza

Marta Glowatzky Novosel: Dvije priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

U širi izbor ušla je i Marta Glowatzky Novosel (Čakovec, 1983.), profesorica flaute, prevoditelj i sudski tumač za njemački jezik.
Glowatzky je uz glazbenu akademiju u Münchenu završila i poslijediplomski interdisciplinarni studij konferencijskog prevođenja u sklopu Sveučilišta grada Zagreba. Objavljivala je u nekoliko zbornika i portala.

proza

Zoran Hercigonja: Kolotečina: Testiranje stvarnosti

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Zoran Hercigonja (1990.) rođen je u Varaždinu gdje je diplomirao na Fakultetu organizacije i informatike. Radi kao profesor i objavljuje na portalu Poezija Online. Bavi se i likovnom umjetnošću.

proza

Stephanie Stelko: Ružica putuje u Maroko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Stephanie Stelko (1992., Rijeka) svježe je ime na sceni s obzirom da se pisanju vratila nakon što je prije dvije godine diplomirala medicinsku antropologiju i sociologiju u Amsterdamu. Teme koje obrađuje u antropološko-sociološkom i novinarskom radu tiču se marginaliziranih skupina, nejednakosti, feminizma, seksualnosti, tijela i zdravlja.

proza

Martin Majcenović: Medvjeđa usluga

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Martin Majcenović (1990.) diplomirao je kroatistiku i lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kratka proza objavljivana mu je između ostalog i u Zarezu, Autsajderskim fragmentima, Booksi... Sudjelovao je u užim izborima na natječajima za kratku priču Broda kulture (2013. i 2016.) i FEKP-a (2014.) Član je Književne grupe 90+, a piše za portal Ziher.hr.

proza

Paula Ćaćić: Franzenova 'Sloboda'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S dvije kratke priče u širi izbor ušla je i Paula Ćaćić (1994., Vinkovci), studentica indologije i južnoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uz nagrađivane kratke priče i poeziju, Ćaćić piše i novinske tekstove za web portal VOXfeminae.

proza

Dunja Matić: Večera

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dunja Matić (1988., Rijeka) je magistra kulturologije, urednica, recenzentica i književna kritičarka. Prozu, poeziju i osvrte objavljuje na stranicama Gradske knjižnice Rijeka i Književnosti uživo, dio čijeg je uredništva od 2013. godine. Roman „Troslojne posteljine“ izlazi u izdanju Studia TiM ove godine, a u pripremi je zbirka kratkih priča „Kozmofilije“.

proza

Sara Kopeczky: Atomi različitih zvijezda

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Sara Kopeczky (1992., Zagreb) diplomirala je anglistiku i talijanistiku, prozu i poeziju objavljivala je u časopisima, zbornicima i na portalima u Hrvatskoj i u inozemstvu. Pobijedila je na natječaju knjižnice Daruvar za najljepše ljubavno pismo. Članica je Novog Književnog Vala, književne skupine nastale iz škole kreativnog pisanja pod vodstvom Irene Delonge Nešić. Urednica je Split Minda, časopisa za književnost i kulturu studenata Filozofskog fakulteta u Splitu.

proza

Alen Brlek: Mjehur

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Alen Brlek (1988., Zagreb) dobitnik je nagrade Na vrh jezika 2013. godine za zbirku poezije Metakmorfoze. Objavljivan je između ostalog i u e-časopisu Književnost uživo, Zarezu, Fantomu slobode, zborniku Tko čita?, internet portalu Strane. Sudionik je nekoliko regionalnih i međunarodnih književnih festivala, a priprema i drugu zbirku poezije 'Pratišina'.

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg