proza

Natalija Miletić: Prestali su puštati plin

Natalija Miletić rođena je 1977. godine u Sisku gdje i danas radi, živi i piše. Završila je Filozofski fakultet u Zagrebu. Nagrađena je prvom nagradom natječaja Kratka priča je ženskog roda 2012 te Lapis Histria 2013. Ove je godine pričom Prestali su puštati plin ušla u finale natječaja Vranac. Priče su joj objavljene na portalu Afirmator te u časopisima Slijepi putnik i Urbani vračevi. U klubu mladih SKWHAT vodi radionicu pisanja. Priprema zbirku kratkih priča.
Dostupna na nataglija@gmail.com

Prestali su puštati plin

Sve moje bore ne punim puderom ni kremom, punim ih tugom jer su nam danas isključili plin. Zemni plin za domaćinstva. Nije da nisam platila račun, već su plin isključili cijelom naselju. Jer u njemu ne živi dovoljan broj ljudi zbog kojih bi u zgrade stizao plin. Jer na plin samo kuhamo. Grije nas toplana. Nemaju računicu. Po ulici sada starci guraju tačke s plinskim bocama. Tačke su iz vrtova. Zgrade kradu livadu za vrtove. Jer  nikad nije sagrađen dječji park. Uglavnom, da se sad ne izgubim, ne mogu ništa skuhati jer imam peć na plinske ringove. Dok ne kupim novo crijevo, diznu i to sve instaliram na sred kuhinje. Jer za plinsku bocu nema mjesta. Ostarjela sam u tom kvartu. I postala nepotrebna. Skupa s njim. Zato bore spominjem. Nisu one inače neka moja tema. Ali kad malo bolje razmislim, ne znam jel išta više moja tema. Kompas sam zametnula. Tu sam radila, u tom kvartu. U velikoj tvornici. Ona, tvornica, bila je dio velike ideologije. Pa je imala veliki broj radnika. Mnoštvo, reklo bi se, da zvuči moćnije. Jedina tvornica bešavnih cijevi, govorili smo. Danas kažu u ovom dijelu Europe. Nekad je bilo jedina, bez suvišnih dodataka. Kako se mijenjalo vrijeme, tako je nestajala potreba za tim posebnim cijevima bez šava. Jednako tako je nestala potreba za mojim radnim mjestom. Diploma inženjerke metalurgije zaslužila je mjesto u muzeju. Ali nije me to tada uništilo. Bilo je u meni još onog nečeg, možda prkosa, a možda naivnosti, nikad nisam sigurna koje od tog dvoje je zaslužnije za preživljavanje ljudi. Pa sam krenula vlakom u veliki grad, na posao. Svaki bi dan prelazila pasarelu. Do nedavno nisam imenovala most koji omogućava dolazak na željezničku stanicu, a da se ne preskaču šine pruge. Saznala sam mu ime kada su nam ga zatvorili. Novinarima je trebala jedna riječ za veliki naslov. Snalazili smo se. Mi radnici putnici i ubogi studenti, kako smo znali i umjeli. Nekad smo se penjali na zaustavljene kompozicije, prolazili kroz vagone, padali po šinama, mazali se crnim uljem. Nekad bi nas skupili na autobusnoj stanici oni s autima. Stali bi na busnu i viknuli: „Ide ko na vlak“. Pa bi se stiskali do stanice. I tako, bili smo snalažljivi, ili smo hodali, zdravo je za srce i samo je pola sata duže. Tko nam kriv što nam je kvart s krive strane željezničke stanice. Put do te stanice ide kroz šumu. Šuma grli tvornicu i skriva je od naseljenika kvarta. Da im bude lijepo uz nju. Da ih hrani, a da im nije ružna. U šumi je vrtić, sportski tereni za odbojku, rukomet, tenis i mini golf. I olimpijski otvoreni bazen. I kuglana. I kino. Od svega toga još uvijek funkcionira vrtić. Ostalo propada jer nema se za koga održavati. Najvrjedniji dio kompleksa jesu metalni dijelovi koje prodaju u staro željezo. Prvo ih je napadala hrđa. I vjetar. I kiša. I zaborav. Sad ih se ogoljuje kidanjem, trganjem, sječom. Putem do željezničke stanice svaki dan nestane barem jedan dio. Letimičnu tjeskobu obično neplanski uokviruje i jutarnji miris plinske stanice, sada će mi i taj pojačivač uskratiti. Nekada, ne tako davno, kipari su ostavljali tragove u željezu po cijelom naselju. U šumi ih je najviše: Ivan Kožarić, Branko Ružić, Vera Fischer, Mila Kumbatović, Milena Lah, Josip Diminić, Peruško Bogdanić, Ratko Petrić, Petar Barišić, Zlatko Zlatić, Dubravka Duba Sambolec,... Hrđaju već dugo. I životare u visokoj travi među komarcima. Nisu ih još rezali za otkup. Ne znam kako je to moguće. Kipovi ipak ostaju dok drugo sve nestaje: „Naš život“, „Crne vizije 1“, „Slučajan oblik s tezom“, „Zid“, „Visoki napon“, „Čovjek stroj“, „Crne vizije 2“...  I jezero se skrivalo u šumi. S umjetnim slapom i klincem koji piša u jezero. Klinac je rastaljen. Nitko nije ni primijetio da je nestao. Jezerce je presušilo. Nije više nitko pišao u njega. Logično sam si to tako objasnila. Da si ne objasnim onako kako zbilja jest. Taj je upišanac jedini dobro prošao od svih nas u tom naselju, poslužio je za nešto drugo. Dok mi ostali u tišini nestajemo. Više nas ni patetika ne dotiče. Smeće napušteno. Relikvija nekog vremena. I zato vam ni ne govorim o djetinjstvu. Jer je tada ideja funkcionirala. Bilo je i plina, i vode, i sportaša, i putnika u vlaku, i matineja. Osam sati rada, osam sati rekreacije i kulture, osam sati spavanja. Nova ideologija gradi nova mjesta sreće. Na ulazu u kvart strateški su smještene dvije katedrale. Jedna s mantrom Kupujmo oj Hrvatsko, druga s mantrom Život je bolji nakon smrti. Jedna ima zvonik u kojem je snimljeno zvono pa se megafonom zvuk pušta u raju, a druga benzinsku, samouslužnu. Obje su na ulasku u kvart, ali ne u samom kvartu. Da na njih ne prijeđe blijeđenje, oksidacija, apšisanje. Kupovna ustanova ponudit će topli obrok, na akciji, zbog izvanrednog stanja, možda u paketu budu i dizna i crijevo. Da si sama pustim plin, jer nama više ni plin ne puštaju. A možda me od namjere spasi zvono u podne, kad se kiselo nasmijem jer je opet stalo usred takta, onog trena kad netko važniji stisne prekidač.

Fotografija: Tina Polanec