proza

Maja Klarić: Bespomoćnost (ulomci iz neobjavljenog rukopisa)

Maja Klarić (1985, Šibenik) putnica je i pjesnikinja, ili, jednom riječju – putopjesnikinja. Dosad je proputovala većinu zemalja Europe, zagrizla u Aziju i Južnu Ameriku.
Zastupljena je u antologijama "Erato 2004." (Zagreb), "Rukopisi 32" (Pančevo), "Ja sam priča" (Banja Luka), "Sea of Words" (Barcelona) i "Castello di Duino" (Trst).
Objavila je zbirke poezije "Život u ruksaku" (Zagreb, AGM, 2012.) i "Quinta Pitanga" (Zagreb, V.B.Z., 2013.).



 Kad se dogodi najgore što nam se moglo dogoditi,

više se ničega ne moramo bojati osim sebe samih.

 

* 

 

Vidjela sam te kako umireš na najrazličitije moguće načine. Kako se utapaš, kako su te ustrijelili, kako te bolest pobijedila, kako si stradala kad je rat stigao u naš grad. I svaki si put umrla na mojim rukama.

Rekla sam ti: „Ne boj se. Vidimo se za pet minuta.“

A tih pet minuta su cijeli moj život. Koji nikako da prođe, ma koliko se ja trudila da ga skratim. Možda ćeš me u vječnosti doista čekati pet minuta. I onda neću osjećati toliko razočaranje. Neću osjećati da sam te iznevjerila, da sam te pustila da čekaš predugo, da sam te pustila samu.

Svake noći iznova umireš. I svakog jutra moram ponovno doći k sebi, svaki put iznova prihvatiti tu činjenicu. Svakog dana pronaći novi razlog da budem dobro, da izdržim.

Ono što me najviše pogodi, što me dokrajči, porazi, čak i više od trenutka u kojem nestaješ, jest trenutak u kojem shvatim da je gotovo, da ti ne mogu pomoći. Trenutak u kojem situacija postane beznandna, tvoja smrt izvjesna, a ja potpuno bespomoćna.

Razne verzije trenutka u kojem nam liječnik kaže da se više ništa ne može učiniti, a ti na trenutak gubiš svoju snagu, svoj optimizam, svoja uvjerenja i metode, i gledaš mene, tim posve izgubljenim, razočaranim pogledom kojim mi govoriš: „Seko, pomozi mi.“

A ja ne mogu učiniti ništa. Ništa osim gledati te, susprezati suze, sve beskrajno teško, i voljeti te toliko snažno da mi ponestaje daha.

Oduvijek se bojimo noći, ali nerijetko je mnogo teže preživjeti dan.

 

*

 

Nedugo za tobom i tvoje su stvari počele nestajati. Tvoje gojzerice, omiljene majice, sunčane naočale. Drveni prsten koji si stalno nosila pukao je na pola.

I ne znam osjećam li tugu ili neku vrstu utjehe jer je tome tako, jer se gube, u nepovrat, i više ih ne pronalazim. Ne znam tješi li me vjerovanje da si ih povukla sa sobom tamo gdje već jesi ili me samo rastužuje činjenica da su ti mali podsjetnici na tebe zauvijek izgubljeni.

Osjećam stanovit prijezir prema stvarima koje se mogu izgubiti.

A to je gotovo sve.

 

*

 

Sad mi se čini nezamislivim da sam te mogla ostaviti samu kad nisu bile posjete, da sam mogla otići, da sam te ostavljala onako na hodniku, u bolničkom krevetu, u sobi. Vidim tvoje lice koje me ispraća i uvjerava da će sve biti u redu, koje se pretvara, radi mene, koje me tješi, premda bi trebalo biti obrnuto.

Vidim te kako ostaješ iza stakla i čini mi se nemogućim da sam se mogla odvojiti od tebe. Da sam ikada odlazila.

Sigurno si tada plakala, poslije. Tvoja je cimerica, uvjerena sam, vidjela mnogo više tvojih suza nego ja. Kad bolje razmislim, ja nisam vidjela nijednu.

Ali mekana koža tvog lica na dodir je uvijek bila krišom obrisana.

 

*

 

Jedino što istinski želim otkako si umrla jest – umrijeti.

Uvijek smo sve radile skupa.

 

*

 

Jučer sam pronašla neke stare obiteljske fotografije, iz vremena dok još nismo ni krenule u školu. Čini mi se da na njima nemaš ni četiri godine. Tata drži mene, mama drži tebe, u moru smo, u Solarisu, našem tada omiljenom obiteljskom kupalištu.

Gledam ih i razmišljam. Što je ostalo od te obitelji? Te nekoć tako sretne male zajednice. Raspala se. Nestala.

Ja koja tako volim čak i riječ „obitelj“, koja sam tako ovisna o njoj, tako pretjerano vezana za sve njene članove, više je nemam.

Dio smo nečega, ali ne činimo obitelj.

Sami smo, svatko za sebe, kao planeti.

 

*

 

Doista se trudim opet zavoljeti Zagreb. Često mu se vraćam, često navratim, makar u prolazu, makar na kratko. Pokušavam se otvoriti, opustiti, vidjeti gdje će me odvesti, hoću li mu se moći otvoriti, opet.

Stoga šećem i šećem, uvijek bez cilja, dopuštajući gradu da stvori neki cilj, da grad bude cilj.

Ali ne ide.

Kao da hodam kroz vlastitu prošlost, neku davnu prošlost, koja je nekoć bila i sad je više nema, kako to obično biva s prošlošću. Ma koliko se grad otad promijenio, za mene je ostao isti onaj Zagreb kroz koji smo ti i ja lutale, jurile na bicikli, u otrcanoj odjeći nimalo prikladnoj za metropolu, naročito ne ovakvu kakva je sad, uvijek ljudi s mora, koji su tu samo privremeno i žele u međuvremenu iskoristiti sve.

Možda u tome i jest stvar, iskoristile smo sve, i ja više nemam što tražiti u ovom gradu, ja sam ga iscrpila, mi smo ga iscrpile, ili smo ga možda napunile pričama, događajima, danima, da ja sad više ne mogu proći niti jednom ulicom, niti jednim trgom, a da ne mislim na tebe, na nas, da mi ne nedostajemo nas dvije od tada, ta prošlost, taj prvi život.

 

*

 

I što će biti od nas kad sve ovo završi? Kad ovim riječima zaokružim jednu cjelinu. Što će biti od mene? Kad ispišem sve što sam naumila napisati, kad sve što me muči izbacim iz sebe, što će se dogoditi? Hoću li se osjećati bolje? Hoću li osjećati da sam nešto postigla, riješila, preboljela? Što će biti od tebe? Hoćeš li doći? Hoćeš li me opet ostaviti? Hoćeš li biti slobodna? Hoću li ja?

Život nam je postavio mnogo više pitanja nego što nam je dao odgovora pa opet smo neprestano opterećeni potonjim.

 

proza

Nell Zink: Zidarčac

Nell Zink je nakon "kasnog" debija (2014) ekspresno od autsajdera postala književni događaj, te je sa serijom knjiga idućih godina potvrdila visoko i izdvojeno mjesto na američkoj sceni. The New York Times uvrstio je njezin ekološki osviješten roman The Wallcreeper među značajne knjige 2014. godine, kao i njezinu knjigu iz 2015. godine o temama rase i roda, koja je nominirana za nacionalnu književnu nagradu Mislaid. Roman Nicotine objavila je 2016., kao i zbirku novela Private Novelist. Hvaljena je od Guardiana do New Yorkera, premda im je bilo teško klasificirati je.
Rođena je u južnoj Kaliforniji, odrasla je u ruralnoj Virginiji, diplomirala filozofiju na Fakultetu William i Mary 1981. godine.
Bila je gošća Lit link festivala / Književne karike 2018.
Pročitajte uvodni ulomak iz njezina romana The Wallcreeper.

proza

Rachel Kushner: Bacači plamena

Pročitajte "motoristički" ulomak iz romana "Bacači plamena" Rachel Kushner, već pomalo kultne američke spisateljice, smješten u 1977. godinu. Radnja romana klizi od američke provincije, preko artističkih i intelektualnih krugova New Yorka do Europe prateći put junakinje Reno. „Ovo je jedno od najuzbudljivijih književnih iskustava koje sam imao u posljednjem desetljeću... DeLillo odjekuje ovdje, kao i Doctorow, kao i Carey”, napisao je o romanu Colum McCann.
Rachel Kushner rođena je 1968. u saveznoj državi Oregon, a odrasla je u San Franciscu. Njezini su romani prevedeni na 15 jezika. Živi u Los Angelesu.
Roman "Bacači plamena" objavio je Profil u prijevodu Luize Bouharaoue.
Pročitajte dio pa vidite dalje (a ide dosta dalje).

poezija

Ana Škvorc: Strahujete li da se neću uklopiti?

Ana Škvorc (1991., Čakovec) prethodno je poeziju objavljivala u Temi i Poeziji. Studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

poezija

Branko Maleš: Mutno

Pročitajte izbor iz knjige pjesama "Mutno" Branka Maleša, za koju je autor nedavno dobio nagradu "Vladimir Nazor".
Branko Maleš (1949., Zagreb) spada među najznačajnije suvremene hrvatske pjesnike i pjesničke inovatore internacionalnog ranga. Autor je brojnih knjiga ("Tekst", 1978; "Praksa laži", 1986; "Placebo", 1992; „biba posavec“, 1996; "Trickster", 1998; "Vertigo", 2010; "Mutno", 2017, itd.), dobitnik "Goranova vijenca", a među ostalim je i član žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade autore.

proza

Viktorija Božina: Ulomak iz romana 'Turbofolk'

Viktorija Božina rođena je 1990. u Zadru gdje pohađa diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti. Tri godine boravila je u Americi gdje je završila studij informatike. Roman iz kojeg donosimo ulomak uskoro će ugledati svjetlo dana u izdanju Sandorfa.

proza

Catherine Lacey: Povrede

Catherine Lacey sjajan je američki glas nove generacije. Autorica je romana "The Answers" i "Nobody Is Ever Missing" te zbirke kratkih priča "Certain American States" koja upravo izlazi. Dobitnica je nagrade Whiting, stipendije New York Foundation for the Arts, bila je finalistica nagrade Young Lions Fiction. Njezini romani prevedeni su na talijanski, francuski, španjolski, nizozemski i njemački, a djela su joj objavljivana u The New York Timesu, Harper’su, Vogueu i drugdje. Časopis Granta uvrstio ju je 2017. u prestižnu dekadnu selekciju najboljih novih američkih prozaika. Između brojnih pohvala nazvana je i “DeLillom za milenijalce”. Rođena je 1985. u Mississippiju, živi u Chicagu. Bila je gošća Lit link festivala 2018. te nastupala u Zagrebu, Puli i Rijeci.
Pročitajte ulomak iz njene knjige priča "Certain American States" koja u kolovozu izlazi u Americi.

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - POBJEDNIČKA PRIČA

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

poezija

Ana Miković: Pjesme

Ana Miković rođena je 1987. u Beogradu gdje je diplomirala na katedri za srpsku književnost s južnoslavenskim književnostima. Dio je glazbeno-poetske trupe Nebograd.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg