proza

Maja Klarić: Bespomoćnost (ulomci iz neobjavljenog rukopisa)

Maja Klarić (1985, Šibenik) putnica je i pjesnikinja, ili, jednom riječju – putopjesnikinja. Dosad je proputovala većinu zemalja Europe, zagrizla u Aziju i Južnu Ameriku.
Zastupljena je u antologijama "Erato 2004." (Zagreb), "Rukopisi 32" (Pančevo), "Ja sam priča" (Banja Luka), "Sea of Words" (Barcelona) i "Castello di Duino" (Trst).
Objavila je zbirke poezije "Život u ruksaku" (Zagreb, AGM, 2012.) i "Quinta Pitanga" (Zagreb, V.B.Z., 2013.).



 Kad se dogodi najgore što nam se moglo dogoditi,

više se ničega ne moramo bojati osim sebe samih.

 

* 

 

Vidjela sam te kako umireš na najrazličitije moguće načine. Kako se utapaš, kako su te ustrijelili, kako te bolest pobijedila, kako si stradala kad je rat stigao u naš grad. I svaki si put umrla na mojim rukama.

Rekla sam ti: „Ne boj se. Vidimo se za pet minuta.“

A tih pet minuta su cijeli moj život. Koji nikako da prođe, ma koliko se ja trudila da ga skratim. Možda ćeš me u vječnosti doista čekati pet minuta. I onda neću osjećati toliko razočaranje. Neću osjećati da sam te iznevjerila, da sam te pustila da čekaš predugo, da sam te pustila samu.

Svake noći iznova umireš. I svakog jutra moram ponovno doći k sebi, svaki put iznova prihvatiti tu činjenicu. Svakog dana pronaći novi razlog da budem dobro, da izdržim.

Ono što me najviše pogodi, što me dokrajči, porazi, čak i više od trenutka u kojem nestaješ, jest trenutak u kojem shvatim da je gotovo, da ti ne mogu pomoći. Trenutak u kojem situacija postane beznandna, tvoja smrt izvjesna, a ja potpuno bespomoćna.

Razne verzije trenutka u kojem nam liječnik kaže da se više ništa ne može učiniti, a ti na trenutak gubiš svoju snagu, svoj optimizam, svoja uvjerenja i metode, i gledaš mene, tim posve izgubljenim, razočaranim pogledom kojim mi govoriš: „Seko, pomozi mi.“

A ja ne mogu učiniti ništa. Ništa osim gledati te, susprezati suze, sve beskrajno teško, i voljeti te toliko snažno da mi ponestaje daha.

Oduvijek se bojimo noći, ali nerijetko je mnogo teže preživjeti dan.

 

*

 

Nedugo za tobom i tvoje su stvari počele nestajati. Tvoje gojzerice, omiljene majice, sunčane naočale. Drveni prsten koji si stalno nosila pukao je na pola.

I ne znam osjećam li tugu ili neku vrstu utjehe jer je tome tako, jer se gube, u nepovrat, i više ih ne pronalazim. Ne znam tješi li me vjerovanje da si ih povukla sa sobom tamo gdje već jesi ili me samo rastužuje činjenica da su ti mali podsjetnici na tebe zauvijek izgubljeni.

Osjećam stanovit prijezir prema stvarima koje se mogu izgubiti.

A to je gotovo sve.

 

*

 

Sad mi se čini nezamislivim da sam te mogla ostaviti samu kad nisu bile posjete, da sam mogla otići, da sam te ostavljala onako na hodniku, u bolničkom krevetu, u sobi. Vidim tvoje lice koje me ispraća i uvjerava da će sve biti u redu, koje se pretvara, radi mene, koje me tješi, premda bi trebalo biti obrnuto.

Vidim te kako ostaješ iza stakla i čini mi se nemogućim da sam se mogla odvojiti od tebe. Da sam ikada odlazila.

Sigurno si tada plakala, poslije. Tvoja je cimerica, uvjerena sam, vidjela mnogo više tvojih suza nego ja. Kad bolje razmislim, ja nisam vidjela nijednu.

Ali mekana koža tvog lica na dodir je uvijek bila krišom obrisana.

 

*

 

Jedino što istinski želim otkako si umrla jest – umrijeti.

Uvijek smo sve radile skupa.

 

*

 

Jučer sam pronašla neke stare obiteljske fotografije, iz vremena dok još nismo ni krenule u školu. Čini mi se da na njima nemaš ni četiri godine. Tata drži mene, mama drži tebe, u moru smo, u Solarisu, našem tada omiljenom obiteljskom kupalištu.

Gledam ih i razmišljam. Što je ostalo od te obitelji? Te nekoć tako sretne male zajednice. Raspala se. Nestala.

Ja koja tako volim čak i riječ „obitelj“, koja sam tako ovisna o njoj, tako pretjerano vezana za sve njene članove, više je nemam.

Dio smo nečega, ali ne činimo obitelj.

Sami smo, svatko za sebe, kao planeti.

 

*

 

Doista se trudim opet zavoljeti Zagreb. Često mu se vraćam, često navratim, makar u prolazu, makar na kratko. Pokušavam se otvoriti, opustiti, vidjeti gdje će me odvesti, hoću li mu se moći otvoriti, opet.

Stoga šećem i šećem, uvijek bez cilja, dopuštajući gradu da stvori neki cilj, da grad bude cilj.

Ali ne ide.

Kao da hodam kroz vlastitu prošlost, neku davnu prošlost, koja je nekoć bila i sad je više nema, kako to obično biva s prošlošću. Ma koliko se grad otad promijenio, za mene je ostao isti onaj Zagreb kroz koji smo ti i ja lutale, jurile na bicikli, u otrcanoj odjeći nimalo prikladnoj za metropolu, naročito ne ovakvu kakva je sad, uvijek ljudi s mora, koji su tu samo privremeno i žele u međuvremenu iskoristiti sve.

Možda u tome i jest stvar, iskoristile smo sve, i ja više nemam što tražiti u ovom gradu, ja sam ga iscrpila, mi smo ga iscrpile, ili smo ga možda napunile pričama, događajima, danima, da ja sad više ne mogu proći niti jednom ulicom, niti jednim trgom, a da ne mislim na tebe, na nas, da mi ne nedostajemo nas dvije od tada, ta prošlost, taj prvi život.

 

*

 

I što će biti od nas kad sve ovo završi? Kad ovim riječima zaokružim jednu cjelinu. Što će biti od mene? Kad ispišem sve što sam naumila napisati, kad sve što me muči izbacim iz sebe, što će se dogoditi? Hoću li se osjećati bolje? Hoću li osjećati da sam nešto postigla, riješila, preboljela? Što će biti od tebe? Hoćeš li doći? Hoćeš li me opet ostaviti? Hoćeš li biti slobodna? Hoću li ja?

Život nam je postavio mnogo više pitanja nego što nam je dao odgovora pa opet smo neprestano opterećeni potonjim.

 

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Luka Mayer: Tko, što?

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Mayer (1999., Zagreb) studira šumarstvo u Zagrebu. Pohađao je satove kreativnog pisanja i radionice čitanja Zorana Ferića.

proza

Ana Romić: Tjedan dana posutih fragmentima samoće

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Romić (1993., Hrvace) studirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru gdje je magistrirala s radom Filozofija egzistencijalizma u romanu „Sam čovjek“ Ive Kozarčanina. Velika je ljubiteljica književnosti, osobito poezije koju i sama piše, te psihologije i filozofije. Živi u Zagrebu.

proza

Matea Šimić: Kuća za bivše

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Matea Šimić rođena je 1985. godine u Oroslavju, Hrvatska. Diplomirala je engleski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Piše poeziju, prozu i društvene komentare na hrvatskom i engleskom. Članica je Sarajevo Writers’ Workshop-a od 2012. godine. Radovi su joj objavljivani, između ostalog, u časopisu za istraživanje i umjetnost EuropeNow, časopisu za feminističku teoriju i umjetnost Bona, portalu za književnost i kulturu Strane te portalu za politiku i društvena pitanja Digitalna demokracija. Osnivačica je i urednica dvojezičnog magazina za književnost i umjetnost NEMA. Živi i radi u Barceloni.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

proza

Monika Filipović: Ljetna večer u Zagrebu '18.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Monika Filipović rođena je u Zagrebu 1996. godine. Studentica je politologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem poezije i kratkih priča, a trenutno radi i na svom prvom romanu. U svome pisanju najradije se okreće realizmu. Dosad nije objavila nijedan svoj rad.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg