proza

Alen Mešković: Ukulele-jam

Alen Mešković (1977) je danski književnik porijeklom iz Dervente čiji je prvijenac “Ukulele Jam” u Danskoj postao bestseler i dobio odlične kritike, a u Hrvatskoj ga je u prijevodu Đurđice Žlebačić Soerensen objavio Algoritam. Meškovića su danski kritičari usporedili sa Salingerom i Nickom Hornbyjem, uz napomenu da uz duhovitost romana ide i porcija “egzistencijalne ozbiljnosti”. “Ukulele Jam” kroz priču o boravku glavnog junaka, tinejdžera Mikija, s roditeljima u izbjegličkom centru u Puli, čiji je stariji brat nestao u srpskim logorima, tematizira pitanja raspada obitelji, nacionalističke mržnje i trauma rata.



 NINA

 

Amar je čačkao nos i pričao o ženama, dok smo se nakon kupanja klatili puteljkom. Kad smo došli do terase između D1 i D2 prema nama je naišla grupa galebova. Među njima Samir, Damir i još nekoliko tipova čija imena još nisam znao.

       Amar i ja smo se okrenuli na peti i pošli s njima. Dugo smo se kupali kraj mola, zezali cure i pravili se važni. A onda je Samir predložio da otplivamo do otoka.

       Tamo su bile sve same stijene, korov i makija. Par nepomičnih nudista se pržio na suncu. Na drugoj strani otoka – onoj okrenutoj prema horizontu – stijene su okomito izvirivale iz mora. Iznenadio sam se kad sam vidio koliko su visoke. Samo na jednom mjestu su bile dovoljno niske, da se na njih moglo popeti nakon skoka.

       Baš na tom mjestu se kupala Andrea, Samirova cura, i njezina prijateljica čijeg se imena više ne sjećam. Bile su iz Majbula, što je značilo da nisu bile ni „izbjeglice" ni „prognanice", nego lokalne, „domorotkinje". Samir je bio stariji. Znao je kako se to radi. Zbario je Andreu nekoliko dana ranije.

       Ta Andrea, koja je izgledala deset puta bolje od svoje prijateljice, skakala je na noge sa stijene od petnaest do dvadeset metara visine. Pljaasss! Nisam mogao da vjerujem vlastitim očima. Čak i za mene, koji sam rođen i odrastao kraj jedne od najdubljih bosanskih rijeka i koji sam bezbroj ljeta provodio skačući sa sve viših vrba, bio je to vanserijski podvig.

       Damir je skočio na glavu s jedne niže stijene.

       Isto smo učinili Amar i ja.

       Spasivši tako čast došljaka – a bogami i momaka – plivao sam natrag. Bilo je teško izvući se iz vode. More je bilo nemirno, bojao sam se da me valovi ne otresu o stijene.

       Uspentravši se gore do ostalih, ugledao sam Samira kako sjedi na kamenoj izbočini i žvali se s Andreom. Mazio joj je od sunca potamnjela bedra. Ona je sjedila s jednom rukom na krilu. Gotovo nepomična.

       U istom trenu sam se sjetio Nine...

 

Sve je počelo nekoliko tjedana prije dolaska vojnika. S nekoliko sporadičnih pogleda i osmijeha na velikim odmorima. Nastavilo se s malo spike za Vanjin rođendan. Držali smo se za ruke odvojivši se od ostalih, koji su se – s nama neshvatljivim entuzijazmom – igrali žmurke.

       Upravo tih dana rijeka je donosila zvukove prvih detonacija. Prozori na našim kućama su se svakim danom sve češće i jače tresli. Bila je to jasna opomena da ostatak svijeta postoji i da to treba imati na umu.

       A meni je na umu bila samo Nina. Nina i plan kako upoznati okus njenih usana. Mister No mi je davao stručne savjete. Pričao mi je kako je bario raznorazne trebe za vrijeme uzbudljivih ekspedicija po amazonskim šumama, po jazz-klubovima u Manausu i na mnogim drugim mjestima. Bio sam vrhunski motiviran jedne večeri, kad mi je konačno i friz legao na mjesto. Nina i ja smo šetali parkom u sve čudnijoj tišini. Stanovala je dvije ulice dalje i ja sam je pratio kući.

       Bili smo u kinu. Gledali Dom za vješanje s Adijem i Majom. Smijali se kad je Azra pitala Perhana dal se zna ljubit filmski. Kod mosta su Adi i Maja krenuli svako na svoju stranu, a u dnu parka, kad je moj lebdeći pogled konačno sletio na jednu slobodnu klupu, počelo je pljuštati. Prva proljetna kiša oblila je grad. Nina i ja smo se sklonili pod lipu čija je krošnje bila sasvim gola. Leđima naslonjen na još suho stablo, osjetio sam kako mi se Ninino rame približava. Srce mi je podivljalo pod promočenom košuljom.

       – Nina! Ni-na!

       Nina je ustala i krenula u pravcu odakle je dolazio glas njezine majke i nikada se više nije vratila. Od njezine najbolje prijateljice sam saznao da je otputovala u Ljubljanu, gdje joj je stari već duže vremena radio, i da se neće vratiti „prije nego se sve ovo malo ne smiri".

       Kasnije, dok sam sjedio u vlažnom i pretrpanom podrumu našeg susjeda Zaima, a vani grmilo i sijevalo, opijao sam se mislima o tome kako će biti kad rat prestane, a Nina se vrati kući. Kako je čekam na autobusnoj stanici u našem renoviranom gradu. Kako pritišće nos na muzgavo okno autobusa i maše mi. Njezina kestenjasta kosa je sada duža. Grudi su joj porasle. Osjetiću njezinu glavu na grudima, dok se mrak i kiša budu klatili nad gradom. I sve će biti isto kao prije – osim one lipe, koju će uskoro oboriti i ispiliti na komade, pa ćemo morati da tražimo neko drugo skrovište od kiše, Ninine mame i ostatka svijeta, koga itekako treba imati na umu.

 

Stojeći mokar i zadihan na malom, pustom, bezimenom otoku, daleko od Zaimovog podruma, lipe i Nine, nisam mogao a da se ne zabuljim u Samira, Andreu i njihove još uvijek spojene usne. Nisam osjećao ljubomoru. Samo suludu želju da i ja nekoga stisnem uza se i poljubim kako znam i umijem.

       Gledao sam naokolo.

       Sanela i Katarina su sjedile prekriženih nogu i pričale o nekom bendu po imenu Guns ‘N' Roses. Andreina prijateljica je pitala hoćemo li uskoro kući. Marina je ležala na leđima zatvorenih očiju i sunčala se.


CELIBAT

 

 

Iste večeri Amar mi je prišao i rekao:

– Hej, a koliko je tebi godina?

– Skoro petnest.

– Super, i meni isto! Imam jedan poslić za tebe.

– Kakav poslić?

– Večeras ćemo zbarit neke ženske!

– Ženske?

– Da. Šta veliš ti na to?

– Velim, što da ne.

Why not, burazeru! Za tebe ne znam, al meni je više dosta ovog celibata!

– Čega ti je dosta?

– Celibata! Ovog celi-ba-ta!

– Šta ti je to?

– Ma – rekao je Amar – to ti je kad ne jebeš dovoljno!


MARINA

 

Elvis se zacopao u Sanelu. Elvis, Amarov prijatelj, neki Ciganin iz Bijeljine. Njegov stari, Husein, se proslavio zahvaljujući oštroumnoj izjavi koju će mnogi stanovnici Centra dugo pamtiti i citirati. Čuvši jednom prilikom kako ovaj ili onaj oplakuje sve ono što je izgubio i ostavio za sobom – kuću, auto, nov novcat escajg – Husein je prvo šmrcnuo, pa zatim izrekao legendarne riječi:

– A šta ćete, takva su vam vremena došla: Sad ste i vi Cigani.

Time se upisao na top-listu nezaboravnih majbulskih bisera, na kojoj je Igor sa svojim „Šta ja znam, može se cura ljutit" već zauzimao zasluženo mjesto.

Elvis je bio lud za Sanelom, saznao sam te večeri, a Amar za Katarinom.

– Ti uzmi Marinu – rekao mi je Amar, i nisam imao ništa protiv. Nije bila nešto posebno, ali nisam baš ni ja.

Amar je obavio pripreme za zajedničku šetnju. Sve je bilo dogovoreno: i mjesto, i vrijeme, i vijugave ulice oko vila koje obično nisu imale osvijetljene bašte. Majbule nisu bile baš Pariz, a ruku na srce, ni Los Angeles. Ulične lampe bile su gotovo neznan fenomen. Noćne šetnje su se odvijale uz milost mjesečine.

 

Cure su pustile da ih čekamo. Prilično dugo. Amar, Elvis i ja smo stajali na terasi ispred restorana i naizmjenice bacali pogled na strmi puteljak. Elvis je predlagao da odigramo partiju klikera dok ne dođu. Amar i ja smo rogačili oči:

– Idi nosi kući ta govna, bolan! Neš valjda zveckat time kad dođu?

– Ti ko kakvo dijete, jebote! Šta je s tobom?

 

Nešto kasnije smo maznuli naramak smokava i grožđa u sporednoj i slabo osvijetljenoj ulici, najudaljenijoj od Centra. A onda smo se – sasvim spontano – podijelili u tri para i polako dogegali do kampa Adria.

Adria je bio najveći kamp u Majbulama. Imao je bungalove, apartmane, parcele za kamp-kućice i šatore. Bili su tu i tuševi, i WC-i, i jedan kiosk, a najbolje od svega: terasa na kojoj je uvijek isti bend svirao uvijek iste pjesme, među kojima i onu „I'm a joker, I'm a smoker, I'm a midnight toker. I get my lovin' on the run."

Na putu do tamo pričao sam Marini o rijeci koja protječe mojim rodnim gradom, o mom starom gramofonu i svim onim pločama i kasetama koje su mi sada tako nedostajale.

Slušala me pažljivo.

 

Sljedeće večeri nas šestoro je šetalo gotovo istom rutom. I dok mi je Marina pričala o svom prvom kupanju u Dunavu, čuo sam kako Katarina odriješito odbija Amara. U istom trenu on je uzviknuo:

– Hej, raja, što je ovdje mrak! Hajmo se uzet za ruke!

Ne znam da li je Katarina njega uzela za ruku, sumnjam da jeste, ali je Marina zgrabila moju.

Ostatak večeri smo šetali znojavih dlanova, ni ne pomišljajući da raspletemo ljepljive nam prste. Jer, šta ako se ono drugo odjednom više ne bude bojalo mraka?

Tek kad su je koljena zaboljela od šetnje, a meni se grlo osušilo od priče, uputili smo se natrag prema Centru. U debeloj tami borova, između napuštenog teniskog igrališta i osvijetljene terase ispred restorana, nastupila je neuobičajena tišina. Marinina kosa je bila raspuštena i u njoj sam našao dvije borove iglice. Ona je pogledala spram krošnje i nasmiješila se. Gotovo nonšalantno odbacio sam iglice i drhtavom, znojavom rukom dotaknuo njen obraz. Bio je vreo.

Ni dan-danas ne znam čije su usne prve krenule prema usnama drugog. Bio sam previše ošamućen da bih zamijetio takav detaljčić. Znam samo da sam kasnije sâm sebe uvjerio da sam to bio ja. U svakom slučaju, jedno je sigurno: Stajali smo tamo, pod onim borovima, mačevali se neodlučnim jezicima i činili nešto, što bi se uz malo dobre volje, čisto tehnički, moglo nazvati poljupcem. Nisam znao šta da radim i kojim redoslijedom. Prvo sam trljao rukama gore-dolje po njenoj majici, ali mi se to ubrzo učinilo glupim. Zatim sam joj počeo mrsiti kosu i gladiti je po vratu. Svim silama sam oponašao one tipove iz Beverly Hillsa. Dakle: poluotvorena usta, prsti u curinoj kosi, zatvorene oči. Marina je međutim toliko otvorila usta da sam se, u prvi mah, ukočio od iznenađenja: Šta je sad ovo? Zatim sam se pribrao, odbacio Beverly-varijantu i pokušao da je pratim. Uzalud: njezina su usta bila puno veća od mojih. Njezina je slina curila niz moju bradu. Njezine su usne klizile po mome nosu, mojim obrvama, čelu. Začas se i moja glava našla u Marininim raljama i osjetio sam kako me vakuum dušnika vuče sve dublje i dublje unutra.


TAKVE SU TI ŽENE

 

Idućeg dana sam zamolio Marinu da malo manje otvara usta i nije imala ništa protiv. Bila je uvjerena da sam daleko iskusniji od nje. Dopuštala mi je da njezinim nožnim prstima nadijevam imena. Od jutra do mraka smo prali zube i žvakali žvakaće. Kupao sam se dva-tri puta dnevno u frontalnom napadu na loš zadah i znoj.

       Friz mi nikad nije bio kako treba. Puštao sam kosu. Kad bi mi Marina prilazila, pomno bih promatrao njezino vitko tijelo. Kad bi me pozdravila – onako diskretno, konspirativno – tako da samo ja to čujem, bio sam u i sedmom, i u osmom, i u devetom nebu.

       Na naš šesti dan se nije pojavila u zakazano vrijeme.

       Dan poslije je bila tiha i nezadovoljna.

       Osmog dana je svemu došao kraj.

       Objasnila mi je da ne želi imati momka, da nije spremna, i da je osim toga zaljubljena u drugoga – u nekog tipa čijim je roditeljima bilo dosta i rata i mira i eks-jugoslavenskog podneblja. On je živio u Novom Zelandu sada i upravo je dobila njegovo pismo.

       Hodao sam naokolo kao izgubljen. Trebalo mi je punih dvanaest sati da prebolim taj neočekivani raskid! Amar je situaciju prokomentirao riječima bodrenja: „Jebaji ga. Sad si slobodan", a Elvis svojim: „Ma, znao sam! Takve su ti žene."

       Ostavio sam ih na ulazu u TV-salu i krenuo ka sobi. Nekako sam se čudno pribojavao susreta s vješticom.

       Šta da joj kažem? Kakav treba da budem prije nego shvati da sam MRTAV-HLADAN i DA ME BOLI KURAC ZA SVE!

       Svjetlo u našoj sobi bilo je upaljeno. Vidio sam to još prelazeći terasu. Zato sam se, blago rečeno, iznenadio kad sam tresnuo glavom u zaključana vrata.

       Protrljao sam se po čelu i pokucao.

       Nekoliko puta.

       Isprva je unutra sve bilo tiho, a zatim je zaškripio feder madraca. Neko je nešto promrmljao i napravio nekoliko koraka.

       – Jestel unutra?

       – Jesi to ti?

       Bio je to očev glas.

       – Jesam!

       – Šta hoćeš?

       – Kako misliš, šta hoću? Hoću unutra!

       – Šta ćeš unutra? Tek je devet sati!

       Začudio se i upitao sasvim spontano:

       – Gdje je mama?

       Istog trena mi je sve postalo jasno. Itekako!

       – Idi malo pričaj s drugovima – rekao je stari. – Mama spava.

       – Jesi ti...?

       – Vidimo se kasnije, mali. Probudio si nas.

       Vratio sam se opet dolje. Odlučio da ne idem u sobu, dok ne budu stvarno spavali.

       Nadam se da ne ležite u mom krevetu, pomislio sam. Nadam se da ćete dobro provjetrit sobu!

       Nisam imao nimalo volje vidjeti ih poslije onoga.

 

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

intervju

Dinko Kreho: Književna ''mladost'' je sklizak i evazivan pojam koji najčešće nosi i problematičan ideološki balast

Predstavljamo uži izbor Nagrade Sedmica & Kritična masa

Dinko je u uži izbor ušao s pričom ''Zoja''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od dvojice muških natjecatelja.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Ivana Pintarić: Priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je po zanimanju edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana „Gorimo (ali ne boli više)“ ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja proze pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je i priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO.

proza

Marin Ivančić: Karijatida

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marin Ivančić (1991., Karlovac) diplomirani je pravnik na stručnom usavršavanju u Hrvatskoj komori ovlaštenih inženjera geodezije. Od zala birokracije dušu spašava čitanjem, županijskim nogometom, a odnedavno i pisanjem. Igra zadnjeg veznog u NK Dobra-Novigrad na Dobri, ima dobar udarac i pregled igre. Čitalački ukus mu je hipsterski eklektičan. Ovo mu je prvi objavljeni rad.

proza

Jelena Petković: Japan

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jelena Petković (1984.) diplomirala je povijest i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Živi i radi u Vukovaru.

proza

Luiza Bouharaoua: Zvučni zid

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luiza Bouharaoua (1985., Split) diplomirala je kroatistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Splitu. Radi u Skribonautima. Prevodi i piše. Prevela je roman Rachel Kushner "Bacači plamena" (Profil, 2017.). Kratke priče objavljivala je u The Split Mindu, Fantomu Slobode i na portalima Kritična masa i Nema. Priče su joj izvođene u na Trećem programu hrvatskog radija. Uvrštena je u regionalni zbornik "Izvan koridora - najbolja kratka priča" (VBZ, 2011.) i antologiju hrvatske mlade proze "Bez vrata, bez kucanja" (Sandorf, 2012.). Finalistica je natječaja Festivala europske kratke priče u 2016. i 2017. godini. Dobitnica je nagrade Ulaznica za kratku priču te nagrade Prozak za najbolji prozni rukopis autora/ica do 35 godina. U 2019. izlazi joj Prozakom nagrađeni prvijenac.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Jan Bolić: Mrtvi kanal (ulomak iz neobjavljenog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jan Bolić (1995., Rijeka) je autor koji boluje od progresivne bolesti spinalne mišićne atrofije tip 2 zbog koje ne može pomaknuti gotovo nijedan dio tijela, no i dalje, bez obzira na progresiju bolesti, uspijeva pisati s dva prsta koja još uvijek može pomaknuti i s njima stvara književna djela. Dosad je objavio dvije knjige: zbirku poezije „Trenutci“ (2016.) i zbirku poezije i proznih zapisa „Može biti lijepo“ (2017.). Jedna pjesma objavljena je i u zbirci poezije skupine autora iz cijele RH naziva „Petrinjske staze“ iz Petrinje. Povremeno objavljuje svoje radove na književnim portalima i svom Facebook profilu U trećoj knjizi odlučio se pozabaviti žanrom krimića.

proza

Andrea Bauk: Kult užarene krune

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Andrea Bauk (1985., Rijeka) je završila stručni studij vinarstva u Poreču nakon kojeg je radila razne poslove. Teme njezinog pisanja su SF, međuljudski, pogotovo obiteljski odnosi i tabu teme, a njezini likovi redovito su autsajderi i mizantropi. Nekoliko njezinih priča i pjesama objavljene su u sklopu književnih natječaja.

proza

Luka Katančić: Papirnati poljubac

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Katančić (1996., Zagreb) student je Pravnog fakulteta u Zagrebu. 2014. i 2015. godine osvojio je treće nagrade: „Stanislav Preprek“, „Joan Flora“, „Pavle Popović“, „Janoš Siveri“, „Rade Tomić“ te drugu nagradu „Duško Trifunović“ u Novom Sadu za poeziju u kategoriji do 30 godina.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg