proza

Réka Man-Várhegyi: Dobra vera, zla sreća

KIKINDA SHORT - festival kratke priče

KIKINDA SHORT je festival kratke priče koji se održava na samom sjeveru Srbije, u gradu Kikindi, gradu svega nekoliko kilometara udaljenom od Mađarske i Rumunjske.
Deveti Festival kratke priče Kikinda Short održan je od 2. do 5. srpnja 2014. godine u pet gradova (Kikinda, Segedin, Temišvar, Zrenjanin, Beograd) i tri države.



Dobra vera, zla sreća

(odlomci)

 

Jedne zimske noći budi me pomisao da sam ja moja baka. Uključujem malu lampu. Ležim u velikoj sobi starog stana koji je uređen isto kao pre dvadeset godina. Izlazim iz kreveta i odlazim do prozora. Ulica je mračna, ništa se ne vidi. Posežem za baterijskom lampom na komodi i upirem tanak snop svetlosti na termometar koji je postavljen na spoljašnjem delu prozorskog okna. Živa je toliko nisko da je i ne vidim.

Pored kreveta se izdiže stkleni ormar čija se senka proteže po plafonu. I to je tu. U njemu su po vojničkom redu poslagani uštirkani, ispeglani stolnjaci, čaršavi, navlake, zavese. Kada bih otvorila vrata ormara, zapahnuo bi me miris naftalina. Iza stakla, u dubini police tiskaju se knjige svetske književnosti. Ispred njih izdižu noge porcelanske balerine obučene u ljubičasto. Između stakala vitrine poređane su slike unuka. Na jednoj sam ja sa tortom od bebi-piškote u ruci, kosa mi doseže do pojasa, jedna strana naočara mi je zalepljena braon flasterom. Tu je i slika moga brata koji stoji sa rukama na kukovima, jednom nogom naslonjen na crveni damper, kao mali vojni starešina. U džemper mu je utkano ime. Sad kad ga gledam, srce mi jače kuca iako nemam osećaj da volim brata.

Bežim iz sobe. Trebalo bi da se obučem i da odem na pijacu, popodne mi dolaze gosti. Zujim po hodniku. Kako je mali ovaj stan, sinulo mi je, sobe su male, a i plafon je neuobičajeno nizak. Povlačim ruku po zidu hodnika, zelena boja sitnog cvetnog dezena još nije previše izbledela. Otvaram vrata kupatila. Zimi je ovo najhladniji deo stana.

Okrugla centrifuga se još sija, toliko je nova, stoji pored mašine za pranje veša. Zajedno izgledaju kao Sneško Belić. Puštam vodu i umivam se. Dobro poznajem miris peškira. Skidam spavaćicu i posmatram svoje telo. Telo mi je kao vreteno, gore i dole sam sitna, a na sredini široka. Od sala na stomaku ne vidim svoje međunožje. Nežno dodirujem svoj venerin breg i iznenađuje me da su mi dlake jake kao žica. Odeća mi visi na čiviluku, oblačim ih pojedinačno, gaćice, belu atlet majicu, braon najlonke, debelu kućnu haljinu i pleteni braon džemper. Crvenom okruglom četkom raščešljavam kosu i kada se pogledam u ogledalo, setim se kako sam se smejala baki iza leđa jer je posle češljanja imala glavu kao crnci. Posežem za velikom bocom laka za kosu, protresam je i nekoliko minuta nanosim lak na kosu.

 

***

 

Februar je. Imendan mi pada u subotu. Ne planiram veliko slavlje. Skuvaću supu od estragona, čušpajz od krompira i ispeći četiri mesna rolata. Desert će biti topli kompot od jabuka. Izvući ćemo kuhinjski sto, sešćemo oko njega i nazdraviti.

Počela sam da jedem kada iz tanjira sa supom ispred sebe kašikom vadim malog mrtvog miša. Hleb mi zastaje u grlu, slabe mi ekstremiteti. Znam da je to učinio moj mlađi unuk. Suviše mi se raspoloženo osmehuje. Isuse, mislim se, koliko ovaj mene ne voli.

Sad će me pitati da li sam ja stavila miša u lonac. Da li sam namerno skuvala supu od estragona sa njim.

-          Kunem se – kažem im i podižem kašiku – ako umrem, uhodiću vas.

Moram da razgovaram sa prijateljicom. Penjem se, spotičući se po mračnom stepeništu i vičem da su me zezali. Vivien me pušta unutra, u ruci joj je čaša konjaka, njen muž hrče na tepihu.

-          Kada bi samo znala koliko mi teško pada da ga ne ubodem kuhinjskim nožem – kaže.

-          Zahvali se Bogu što nisi rodila decu – odgovaram.

Razgovaramo dugo u noć u kuhinji, ali uzalud prolaze sati, njen muž je i dalje nepomičan. Vivien me drži za ruku i kaže da ima plan.

-          Ići ćemo u Tursku i trgovaćemo zlatom.

Par dana kasnije pakujem odeću koja miriše na naftalin. Sin i snaja viču da je neprihvatljivo to što činim. Ne zanima me. Uzimam šešir i zalupim ulazna vrata iza sebe.

Autobus na sprat juri. Pun je penzionera koji nikada u životu nigde nisu išli, ali su sad konačno uplatili zajedničko putovanje.

U Istambulu se osećamo kao princeze. Osoblje hotela nas obasipa komplimentima. Oni od kojih kupujemo zlato hvale našu lepotu. Mada i oni vide da nemamo više dvadeset godina. Da imamo i preko šezdeset. Ali se dobro držimo.

-          Neću da se vratim – kažem.

-          Ti si činila samo dobre svari, a Bog te je ipak toliko kažnjavao – govori mi draga Vivien. – Ne može biti da je Bog toliko slep za dobročinstva. Svako dobro koje si učinila, vratiće ti s kamatom, videćeš.

-          Ja sam dobra duša, to znam – ponavljam.

Autobus već satima stoji. Saleću nas carenici, traže šta da ocarine. Sigurna sam da će nam oduzeti svo zlato ako ga nađu.

-          Neću dati ovim pljačkašima – govorim Vivien i, jedan za drugim, gutam zlatno prstenje. 

 

S mađarskog prevela: Ember Kristina

 

 

-----------------------------------

Réka Man-Várhegyi

Réka Man-Várhegyi rođena je 1979. u Rumunjskoj, trenutno živi u Budimpešti. Školovanje je započela na smjeru mađarskog jezika i književosti, a završila je estetiku i sociologiju. Bavila se, između ostalog, kvalitativnim istraživanjem, uredništvom i prevođenjem. Trenutno radi kao urednik u jednoj dječjoj izdavačkoj kući.

Od djetinjstva piše prozu, ali, osim par radova, počela je objavljivati u posljednje vrijeme. Radovi su joj objavljivani u časopisima Irodalmi Szemle, Kalligram, Magyar Lettre International, Mozgó Világ i Műút. Za rukopis Nesreća u naselju Aurora dobila je 2013. godine nagradu JAKkendő za mlade pisce proznih dela. Prva zbirka joj je objavljena 2014.

o nama

Nagrada Sedmica i Kritična masa 2019. za Miru Petrović

Pobjednica ovogodišnje nagrade "Sedmica i Kritična masa" za mlade prozne autore je Mira Petrović (1989.) iz Splita.
U užem izboru Nagrade za 2019. bili su: Leonarda Bosilj, Iva Hlavač, Toni Juričić, Maja Klarić, Dinko Kreho, Mira Petrović i Iva Sopka.
Ovo je bio četvrti natječaj koji raspisuje Kritična masa, a nagradu sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).
U žiriju nagrade Sedmica i Kritična masa bili su - Viktorija Božina, Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - DOBITNICA NAGRADE 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Dinko Kreho: Zoja

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Počinjemo s objavom radova koji su ušli u širi izbor... Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.) diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je član uredništva dvotjednika za kulturu i društvena pitanja Zarez, te suradnik na projektu Alternativna književna tumačenja (AKT). Autor je knjiga poezije Ravno sa pokretne trake (2006.) i Zapažanja o anđelima (2009.), kao i koautor (s Darijem Bevandom) radiodramskoga krimi serijala Bezdrov (2013.). Književnu kritiku, esejistiku i poeziju u novije vrijeme objavljuje u tjedniku Novosti, na portalima Booksa i Proletter, te u književnom dvomjesečniku Polja. Živi u Zagrebu.

proza

Leonarda Bosilj: Ptice ne lete

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Leonarda Bosilj (2000., Varaždin) studira psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom srednje škole sudjelovala je na literarnim natječajima (LiDraNo, Gjalski za učenike srednjih škola), a ovo je prvi put da šalje svoj rad na neki javni natječaj.

proza

Toni Juričić: Con calma

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Toni Juričić (1990., Labin) diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez i u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. Režirao je kratkometražne filmove (Momentum Mortem, Preludij Sumanutosti, Rosinette) i spotove za glazbene skupine NLV, Barbari, BluVinil, Nellcote i dr. Osnivač je i predsjednik udruge Notturno za produkciju i promicanje audio-vizualne djelatnosti. Pokretač je i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Režirao je monodramu Sv. Absinthia. Dobitnik je nagrade "Slavko Kolar" Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora. Trenutno je na doktorskom studiju u sklopu Sveučilišta u Durhamu.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Iva Hlavač: Humoreske o ženama koje se ne smiju

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Hlavač (1986., Osijek) diplomirala je na pravnom fakultetu u Osijeku. Objavila je dvije zbirke kratkih priča; „I obični ljudi imaju snove“ (2009.) izašla je u sklopu natječaja Matice hrvatske Osijek za osvojeno prvo mjesto, a „Svi smo dobro“ u izdanju Profila (biblioteka Periskop) 2016. godine te je, između ostaloga, dobila stimulaciju Ministarstva kultur za najbolje ostvarenje na području književnog stvaralaštva u 2016. Živi u Valpovu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg