proza

Marija A. Ioannou: Astronaut

KIKINDA SHORT - festival kratke priče

KIKINDA SHORT je festival kratke priče koji se održava na samom sjeveru Srbije, u gradu Kikindi, gradu svega nekoliko kilometara udaljenom od Mađarske i Rumunjske.
Deveti Festival kratke priče Kikinda Short održan je od 2. do 5. srpnja 2014. godine u pet gradova (Kikinda, Segedin, Temišvar, Zrenjanin, Beograd) i tri države.



Astronaut

 

 

 

 

Dole se skupila gomila sveta. Toliko sveta nisam nikada video u kraju. Iritirajuće masa ljudskih glava kretala se sporo tamo-vamo. Uskoro su se pojavili i šareni baloni sa heliumom, hot dog i kokice. Posle su stigle kamere i dva gospodina s kravatama, da pokriju događaj. Izdaleka ili iz aviona izgledalo je kao da je sterilna konstrukcija rezervoara napokon proizvela vodu – samo što je u ovom slučaju bila gusta i crna.

Većina sveta, ispod rezervoara, razgovarala je u grupicama o lošem izboru „scene“ za samoubistvo. Pored tolikog mnoštva zgrada i oblakodera, duplih i troduplih kula najnovije tehnologije, on je izabrao jedan zarđali rezervoar. Stariji ljudi su ponavljali priču o ovom napuštenom istorijskom objektu koji je nekad snabdevao vodom čitav grad i u nekom trenutku su čak došli na ideju – istina ili laž, ne znam, – da ga pretvore u Ajfelovu kulu na kiparski način, sa liftom i sličnim stvarima.

 

Međutim, niko, ama baš niko, nije prokomentarisao uniformu koju je budući samoubica odabrao za svoje poslednje pojavljivanje. I da jedno dete sa iPAD-om u rukama nije viknulo „MAMA, VIDI ASTRONAUT!“, niko od svih tih crnoglavih i slepih ljudi ne bi ni primetio belo svemirsko odelo, kacigu ili bocu kiseonika koja je visila kao nesnosni teret na njegovim leđima. MUŠKARAC NEPOZNATOG IDENTITETA, ODEVEN KAO ASTRONAUT, PRETI DA ĆE IZVRŠITI SAMOUBISTVO SA TORNJA REZERVOARA ZA VODU U LEMESOSU. Vredi pomenuti da nijedan medij nije u vestima izostavio frazu „odeven u“. A šta ako je to bio pravi astronaut? Zašto je to zvučalo toliko nezamislivo?

 

Sa svakim njegovim bezumnim iskorakom unapred, okupljena masa puštala je prestravljene zvuke. „ZEMLJA IMA TEŽU, PAŠĆEŠ!“, viknuo je neko ozbiljno i okupljena masa se od srca nasmejala, kao da je videla King Konga. A imao sam toliko toga da obavim toga dana, toliko stvari da se oko njih nerviram i da mi ne daju da sanjarim. Uprkos tome nisam se pomerio. Bio sam žedan drame. Nisam se razlikovao od mase koja mi se gadila. Duboko u sebi priželjkivao sam da se baci. Svi okupljeni su, u dubini duše, priželjkivali isto. Ta pomisao me je uznemiravala. Priznajem da sam u jednom trenutku kupio zašećerenu jabuku kako bih se smirio.

 

Međutim, vreme je prolazilo, a astronaut nikako da se baci. Raspoloženje prestravljene mase je neosetno prešlo u neko ushićenje. Dole se okupljalo sve više sitnih trgovaca, a sve manje kamera i mikrofona je pokrivalo događaj. Posmatrajući lice čoveka zatvorenog u svoj svemirski skafander, poželeo sam da pokušam da ga ubedim da se ubije na nekom drugom mestu. Skrnavio mi je bezbrižne dečije uspomene, s neizbežnim kontejnerom u pozadini. Možda bi pravo mesto bilo unutar njegovog svemirskog broda. Zar mu poslednja slika sačinjena od lebdećih crvenih fleka ne bi bila lepša od ovog mnoštva prljavih glava prepunih peruti koje za njega nimalo ne haju?

 

Ovo i štošta drugo želeo sam da mu kažem i mislim da je i on hteo mnogo toga da kaže. Da je zaista bio astronaut, iako niko u to nije verovao, da je neko vreme, kad je bio mlađi, radio u NASI, da nije imao prilike da se nađe u redovnom svemirskom letu zbog nekog ozbiljnog zdravstvenog problema, da se popeo na kontejner kako bi uživao u pogledu, da je obukao uniformu kako bi se pokazao pred nekom ljubavnicom ili sinom, da je na tren stvarno pao u iskušenje da iskorači u prazno jer ga je uzbuđivala masovna paranoja, ali da se svakako ne bi bacio, da je to bila pogrešna procena.

 

Mrak je već padao i uprkos veštačkom osvetljenju on se jedva video. Prodavci sladoleda upalili su svoja svetla, nikao je čitav luna park i napokon je došao i trenutak u kom niko više nije gledao nagore. Bili su potpuno zaboravili na istorijski objekat. Zaboravili su i astronauta koji nije bio astronaut (ili je na kraju ipak bio).

 

Prošla su tri dana.

 

Ljudi su se tamo dole napili, posvađali, zaljubili, smuvali, prežderali za vreme te spontane fešte. Neki su na brzinu na svemu tome nešto i zaradili. Drugi su na kratko zaboravili na svoje probleme. Kad bi astronaut znao koliko dobra čini svetu možda se i ne bi bacio.

 

Ali na žalost trećeg dana, po spisima, bacio se, uz prasak. I njegov pad privukao je sve poglede.

 

Bio sam među onim malobrojnima koji su ostali kraj njega dok nije izdahnuo. Ja i još jedan dečak, bez iPAD-a, koji mu je, s vremena na vreme, prilazio sa svojim dedom. Dečak se nije uplašio niti se zaplakao. A njegov deda mu, za razliku od većine, ni za trenutak nije zatvorio oči.

 

 

 

Prevod s grčkog: Niki Radulović

 

 

---------------------------

 

 

Marija A. Ioannou

 

Marija A. Ioannou je rođena 1982. godine u Limasolu, Cipar. Studirala je englesku književnost u Ujedinjenom Kraljevstvu (MA 20th Century Lit, King’s College London / BA English Lit, 1st Class, University of Reading). Dobitnik je nagrada na međunarodnim i lokalnim natječajima u pisanju i često kombinira čitanje/pisanje s drugim oblicima umjetnosti. Njena zbirka kratkih priča “Džinovski pad jedne trepavice” (Gavrielides Publishing, Atina 2011) je nagrađena književnom nagradom za prvu knjigu koju dodjeljuje Ministarstvo obrazovanja i kulture Cipra i odabrana je da predstavlja Cipar na Književnom festivalu u Budimpešti 2014. Trenutno piše kratke priče za “Simio Stixis” – suradnja s umjetnicom Marinom Jerali u novinskom listu “Politis”. Osnivač je “Sardama”, godišnjeg festivala koji predstavlja alternativna čitanja i radionice koje vode pisci iz Cipra i inozemstva.
www.mariajoannoushortstories.wordpress.com
www.youtube.com/watch?v=1ecmJzReHkE
www.youtube.com/watch?v=lYbsV2IAnU0
www.vlef.wordpress.com
www.brusselslouise.be/nl/nieuws-nl/nieuws-uit-de-wijk/295-les-actualites-archives/394-chypre-394-nl

o nama

Nagrada Sedmica i Kritična masa 2019. za Miru Petrović

Pobjednica ovogodišnje nagrade "Sedmica i Kritična masa" za mlade prozne autore je Mira Petrović (1989.) iz Splita.
U užem izboru Nagrade za 2019. bili su: Leonarda Bosilj, Iva Hlavač, Toni Juričić, Maja Klarić, Dinko Kreho, Mira Petrović i Iva Sopka.
Ovo je bio četvrti natječaj koji raspisuje Kritična masa, a nagradu sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).
U žiriju nagrade Sedmica i Kritična masa bili su - Viktorija Božina, Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - DOBITNICA NAGRADE 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Dinko Kreho: Zoja

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Počinjemo s objavom radova koji su ušli u širi izbor... Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.) diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je član uredništva dvotjednika za kulturu i društvena pitanja Zarez, te suradnik na projektu Alternativna književna tumačenja (AKT). Autor je knjiga poezije Ravno sa pokretne trake (2006.) i Zapažanja o anđelima (2009.), kao i koautor (s Darijem Bevandom) radiodramskoga krimi serijala Bezdrov (2013.). Književnu kritiku, esejistiku i poeziju u novije vrijeme objavljuje u tjedniku Novosti, na portalima Booksa i Proletter, te u književnom dvomjesečniku Polja. Živi u Zagrebu.

proza

Leonarda Bosilj: Ptice ne lete

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Leonarda Bosilj (2000., Varaždin) studira psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom srednje škole sudjelovala je na literarnim natječajima (LiDraNo, Gjalski za učenike srednjih škola), a ovo je prvi put da šalje svoj rad na neki javni natječaj.

proza

Toni Juričić: Con calma

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Toni Juričić (1990., Labin) diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez i u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. Režirao je kratkometražne filmove (Momentum Mortem, Preludij Sumanutosti, Rosinette) i spotove za glazbene skupine NLV, Barbari, BluVinil, Nellcote i dr. Osnivač je i predsjednik udruge Notturno za produkciju i promicanje audio-vizualne djelatnosti. Pokretač je i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Režirao je monodramu Sv. Absinthia. Dobitnik je nagrade "Slavko Kolar" Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora. Trenutno je na doktorskom studiju u sklopu Sveučilišta u Durhamu.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Iva Hlavač: Humoreske o ženama koje se ne smiju

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Hlavač (1986., Osijek) diplomirala je na pravnom fakultetu u Osijeku. Objavila je dvije zbirke kratkih priča; „I obični ljudi imaju snove“ (2009.) izašla je u sklopu natječaja Matice hrvatske Osijek za osvojeno prvo mjesto, a „Svi smo dobro“ u izdanju Profila (biblioteka Periskop) 2016. godine te je, između ostaloga, dobila stimulaciju Ministarstva kultur za najbolje ostvarenje na području književnog stvaralaštva u 2016. Živi u Valpovu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg