proza

Sheila Heti: Kakva bi osoba trebala biti?

Sheila Heti je nedavno objavila roman How Should a Person Be? nominiran za Žensku nagradu za književnost (prijašnja Orange Prize) i proglašena najboljom knjigom godine od New York Times Book Reviewa, New Yorkera, Salona i drugih. Živi u Torontu i autorica je još četiri knjige beletristike i publicistike, te jedne dječje knjige. Pisala je za London Review of Books, n+1, Harper's i druge, te je jedna od urednica časopisa The Believer. Često surađuje s drugim umjetnicima i piscima.

KAKVA BI OSOBA TREBALA BITI?

Kakva bi osoba trebala biti?

Godinama sam to pitala svakog kog bih srela. Nastojala sam vidjeti što će učiniti u nekoj situaciji, tako da bih i ja mogla učiniti isto. Uvijek sam slušala njihove odgovore, tako da bi ih, ako bi mi se svidjeli, mogla učiniti svojima. Primjećivala sam način na koji se ljudi odijevaju, način na koji su se odnosili prema svojim ljubavnicima - u svakome je bilo ponešto vrijedno zavisti. Možete se diviti svakome jer svi su svoji. Teško je to ne učiniti, jer je svatko tako dobar u tome. Ali kad pomisliš o svima njima skupa, kako izabrati? Kako možeš reći, Radije bih bila odgovorna kao Misha nego neodgovorna kao Margaux. Odgovornost tako dobro stoji Mishi, a neodgovornost tako dobro stoji Margaux. Kako mogu znati koje bi mi od toga najbolje pristajalo?

Divila sam se svim velikim ličnostima kroz povijest, poput Andyja Warhola i Oscara Wildea. Činilo mi se da su oni tako savršeno oni u svakom pogledu. Nisam mislila, To su veliki duhovi, ali sam mislila, To su velike ličnosti za naše doba. Charles Darwin, Albert Einstein - oni su činili djela, i bili su djela.

Znam da je ličnost samo izmišljotina medija. Znam da karakter postoji samo izvana. Znam da unutar tijela postoji samo temperatura. Pa kako izgraditi svoj duh? U određenom momentu, znam, treba zaboraviti svoju dušu i samo raditi posao koji moraš. Uporno tupiti o svojoj duši znači promašiti cijelu poantu života. Mogla bih to reći s više sigurnosti kad bih znala što poanta života je.

~

Vidim da danas mnogi mladi žele postati slavni. Često sam čula kako su mladi nekad željeli biti liječnici i balerine i vatrogasci, danas žele pobijediti na pjevačkom natjecanju. Želim i ja.

Za sat vremena doći će Margaux i imat ćemo naš uobičajeni razgovor. Prije dvadeset i pete nisam imala prijatelje, no prijatelji koje imam sada me neprekidno intrigiraju. Margaux me nadopunjuje na zanimljive načine. Slika moju sliku a ja snimam njen govor. Radimo što god možemo da se ona druga osjeća slavnom.

Kakva bi osoba trebala biti? Ponekad se pitam, i ne mogu a da ne odgovorim ovako: poznata. Ali iako volim poznate osobe, ne bih se nikad preselila negdje gdje poznati stvarno postoje. Moja želja je živjeti jednostavnim životom, na jednostavnom mjestu, gdje postoji samo jedan primjer svega.

Pod jednostavnim životom mislim na život vječne slave u kojem ne trebam sudjelovati. Ne želim da se išta promijeni, osim da budem slavna koliko se slavan može biti, ali bez da to išta poremeti. Svi bi u sebi znali da sam ja najslavnija živuća osoba - ali ne bi previše pričali o tome. I nitko ne bi bio pretjerano zainteresiran da me fotografira, jer bi svi u glavi nosili moju sliku, nepromjenjivu, zapanjujuću i magnetičnu. Nitko ne mora znati što ja mislim, jer zapravo i ne mislim ništa, i nitko ne mora znati detalje mog života, jer i nema nekih detalja u njemu. Ovdje se traži osobina slave, bez ijedne njene osobine.

Tako bih bila sasvim sretna da sam slavna za troje ili četvero mojih prijatelja. A ipak, to je iluzija. Oni me vole zbog onoga što jesam, a ja bih radije da me vole zbog onoga što se čini da jesam, i da ono što se čini da jesam bude ono što jesam.

Svi smo mi zrnca prašine, svi na ovoj Zemlji u ovo vrijeme. Gledam sve te živuće ljude uokolo i mislim, To su moji suvremenici. To su moji jebeni suvremenici! Živimo u vrijeme stvarno nadarenih umjetnika za pušenje kurca. Svaka epoha ima svoju umjetničku formu. Devetnaesto stoljeće, znam, bilo je doba velikih romana.

Samo činim što mogu da se ne davim previše. Znam da se dečki stvarno uzbude kad mogu dodirnuti mekano meso iza tvog grla. U takvim trenucima samo nastojim disati kroz nos i ne povratiti im po kurcu. Jesam se izrigala malo neki dan, ali nastavila sam pušiti. Uskoro je bljuvotina nestala, i onda me dečko podigao i poljubio.

Međutim, osim pušenja kurca, gotova sam i s igranjem savršene djevojke, jednostavno gotova. Ako mu smetam, neka me nogira. To će mi samo dati više vremena da budem genij.

Dobra stvar kad si žensko je da dosad još nismo imale previše primjera kako izgleda ženski genij. Mogla bih to biti ja. Nema idealnog modela kako bi moj um trebao izgledati. Za muškarce je to prilično jasno. To je razlog zbog kojeg se toliko trude pričati o sebi. Smijem se kad ne kažu što misle tako da ih akademije mogu proučavati zauvijek. Mislim na tebe, Mark Z., i tebe, Christian B. Vi samo prodajite svoja falš genijalna sranja, a ja ću pušiti kurčeve u raju.

~

Dugo vremena sam pisala riječ duša ovako: sould. Ne radim ni jedan drugi konzistentni tipfeler. Cura koju sam srela u Francuskoj mi je jednom rekla, Razvedri se! Možda se ne radi o tome da si prodala dušu - buljila sam nesretno u svoje pivo - nego možda nikad nisi ni imala dušu za prodati.

Jeli smo indijsku hranu. Čovjek pokraj nas bio je Englez i obradovao se. Rekao je Tako je lijepo čuti engleski ovdje! Nisam čuo engleski već tjednima. Pokušale smo se ne nasmiješiti, jer smiješak samo ohrabruje muškarce da ti dosađuju i kradu vrijeme.

Razmišljala sam tjedan dana o tome što je ta cura rekla. Odlučila sam krenuti s onim što sam dugo odgađala, jer sam cijelo vrijeme mislila kako će se to riješiti samo od sebe, bez mog truda, iako sam u sebi znala da se radi o izbjegavanju koje sam pokušavala zakrpati osjećajem divljenja prema osobinama tako jasno vidljivima u svima drugima. Rekla sam sebi strogo, Vrijeme je da prestaneš postavljati pitanja drugim ljudima. Vrijeme je da uđeš u ljušturu sebe i ispredeš si dušu. Ali kad sam se vratila u grad, zanemarila sam ovaj plan u korist svakovečernjih provoda s prijateljima, kao što sam radila i prije nego što sam otišla na Kontinent.

Djevojka koja me je pokušala utješiti bila je u srednjim tridesetima, Amerikanka u Parizu imenom Jen. Bila je prijateljica prijateljice i prijateljski je prihvatila moju zamolbu za smještaj tijekom noći koje ću provesti tamo. Njen posao je bio izrada fokus grupa za velike korporacije, uključujući američku vojsku, koja je trebala pomoć s reklamama za regrutiranje. Imala je nekih etičkih problema oko ovog ali bila je više zabrinuta zbog svog dečka koji ju je iznenada počeo ignorirati. Bila je emotivna pa je to, kad sam stigla, bila centralna briga njenog života.

~

Postoje ljudi koji se ne osjećaju kao da su ih odgojili vukovi, i to su ljudi zbog kojih svijet kuca i dalje. To su oni koji paze da sve funkcionira tako da se mi ostali možemo brinuti oko toga kakva osoba želimo biti. Pročitala sam gomilu knjiga i znam što kažu: Ti - ali bolja u svakom pogledu. A opet postoji toliko načina za biti bolji, i ti načini mogu biti proturječni!

Jučer mi je Margaux ispričala priču iz najranijeg djetinjstva koju joj je njena majka često pričala. Margaux je trebalo dugo vremena da progovori, i svi su mislili da je malo glupa. Margauxina majka je imala prijateljicu koja je bila malo smušena, i stvarno ufurana u knjige za samopomoć i svakakve vrpce tog tipa. Jednog dana, pričala je Margauxinoj majci o tehnici u kojoj, kakav god problem imao u životu, samo trebaš odmahnuti rukom i reći, Koga briga? te večeri, dok su Margauxini roditelji i njena nešto starija sestra sjedili za stolom večerajući a Margaux je bila u svom visokom stolcu, njena sestra je prolila mlijeko koje se razlilo duž stola. Njena majka je počela vikati a sestra je počela plakati. Onda su, iz visokog stolca, čuli malu Margaux kako kaže, Koga briga?

Stvarno mi je drago da mi je ona najbolja prijateljica. Da sam, kad sam bila mala,  znala da u Americi postoji dijete koje odmahuje rukom i kom su prve izgovorene riječi bile Koga briga? te da će mi jednog dana baš ono biti najbolja prijateljica, bila bih opuštena slijedeće dvadeset i tri godine, bez ijedne brige na svijetu.

Preveo: Marino Buble

-----------------------------------------------------------------------------------------------------

Ne propustite čuti Sheilu Heti i druge goste Lit link festivala 2014 u Puli (Galerija Makina, 28. 8., 21-23h), Rijeci (Astronomski centar, 29. 8., 19,30-22,30h) i Zagrebu (Kino Grič, 30. 8., 20-23h)! 

Upad je slobodan.