proza

Sheila Heti: Kakva bi osoba trebala biti?

Sheila Heti je nedavno objavila roman How Should a Person Be? nominiran za Žensku nagradu za književnost (prijašnja Orange Prize) i proglašena najboljom knjigom godine od New York Times Book Reviewa, New Yorkera, Salona i drugih. Živi u Torontu i autorica je još četiri knjige beletristike i publicistike, te jedne dječje knjige. Pisala je za London Review of Books, n+1, Harper's i druge, te je jedna od urednica časopisa The Believer. Često surađuje s drugim umjetnicima i piscima.



KAKVA BI OSOBA TREBALA BITI?

 

Kakva bi osoba trebala biti?

Godinama sam to pitala svakog kog bih srela. Nastojala sam vidjeti što će učiniti u nekoj situaciji, tako da bih i ja mogla učiniti isto. Uvijek sam slušala njihove odgovore, tako da bi ih, ako bi mi se svidjeli, mogla učiniti svojima. Primjećivala sam način na koji se ljudi odijevaju, način na koji su se odnosili prema svojim ljubavnicima - u svakome je bilo ponešto vrijedno zavisti. Možete se diviti svakome jer svi su svoji. Teško je to ne učiniti, jer je svatko tako dobar u tome. Ali kad pomisliš o svima njima skupa, kako izabrati? Kako možeš reći, Radije bih bila odgovorna kao Misha nego neodgovorna kao Margaux. Odgovornost tako dobro stoji Mishi, a neodgovornost tako dobro stoji Margaux. Kako mogu znati koje bi mi od toga najbolje pristajalo?

Divila sam se svim velikim ličnostima kroz povijest, poput Andyja Warhola i Oscara Wildea. Činilo mi se da su oni tako savršeno oni u svakom pogledu. Nisam mislila, To su veliki duhovi, ali sam mislila, To su velike ličnosti za naše doba. Charles Darwin, Albert Einstein - oni su činili djela, i bili su djela.

Znam da je ličnost samo izmišljotina medija. Znam da karakter postoji samo izvana. Znam da unutar tijela postoji samo temperatura. Pa kako izgraditi svoj duh? U određenom momentu, znam, treba zaboraviti svoju dušu i samo raditi posao koji moraš. Uporno tupiti o svojoj duši znači promašiti cijelu poantu života. Mogla bih to reći s više sigurnosti kad bih znala što poanta života je.

~

Vidim da danas mnogi mladi žele postati slavni. Često sam čula kako su mladi nekad željeli biti liječnici i balerine i vatrogasci, danas žele pobijediti na pjevačkom natjecanju. Želim i ja.

Za sat vremena doći će Margaux i imat ćemo naš uobičajeni razgovor. Prije dvadeset i pete nisam imala prijatelje, no prijatelji koje imam sada me neprekidno intrigiraju. Margaux me nadopunjuje na zanimljive načine. Slika moju sliku a ja snimam njen govor. Radimo što god možemo da se ona druga osjeća slavnom.

Kakva bi osoba trebala biti? Ponekad se pitam, i ne mogu a da ne odgovorim ovako: poznata. Ali iako volim poznate osobe, ne bih se nikad preselila negdje gdje poznati stvarno postoje. Moja želja je živjeti jednostavnim životom, na jednostavnom mjestu, gdje postoji samo jedan primjer svega.

Pod jednostavnim životom mislim na život vječne slave u kojem ne trebam sudjelovati. Ne želim da se išta promijeni, osim da budem slavna koliko se slavan može biti, ali bez da to išta poremeti. Svi bi u sebi znali da sam ja najslavnija živuća osoba - ali ne bi previše pričali o tome. I nitko ne bi bio pretjerano zainteresiran da me fotografira, jer bi svi u glavi nosili moju sliku, nepromjenjivu, zapanjujuću i magnetičnu. Nitko ne mora znati što ja mislim, jer zapravo i ne mislim ništa, i nitko ne mora znati detalje mog života, jer i nema nekih detalja u njemu. Ovdje se traži osobina slave, bez ijedne njene osobine.

Tako bih bila sasvim sretna da sam slavna za troje ili četvero mojih prijatelja. A ipak, to je iluzija. Oni me vole zbog onoga što jesam, a ja bih radije da me vole zbog onoga što se čini da jesam, i da ono što se čini da jesam bude ono što jesam.

Svi smo mi zrnca prašine, svi na ovoj Zemlji u ovo vrijeme. Gledam sve te živuće ljude uokolo i mislim, To su moji suvremenici. To su moji jebeni suvremenici! Živimo u vrijeme stvarno nadarenih umjetnika za pušenje kurca. Svaka epoha ima svoju umjetničku formu. Devetnaesto stoljeće, znam, bilo je doba velikih romana.

Samo činim što mogu da se ne davim previše. Znam da se dečki stvarno uzbude kad mogu dodirnuti mekano meso iza tvog grla. U takvim trenucima samo nastojim disati kroz nos i ne povratiti im po kurcu. Jesam se izrigala malo neki dan, ali nastavila sam pušiti. Uskoro je bljuvotina nestala, i onda me dečko podigao i poljubio.

Međutim, osim pušenja kurca, gotova sam i s igranjem savršene djevojke, jednostavno gotova. Ako mu smetam, neka me nogira. To će mi samo dati više vremena da budem genij.

Dobra stvar kad si žensko je da dosad još nismo imale previše primjera kako izgleda ženski genij. Mogla bih to biti ja. Nema idealnog modela kako bi moj um trebao izgledati. Za muškarce je to prilično jasno. To je razlog zbog kojeg se toliko trude pričati o sebi. Smijem se kad ne kažu što misle tako da ih akademije mogu proučavati zauvijek. Mislim na tebe, Mark Z., i tebe, Christian B. Vi samo prodajite svoja falš genijalna sranja, a ja ću pušiti kurčeve u raju.

~

Dugo vremena sam pisala riječ duša ovako: sould. Ne radim ni jedan drugi konzistentni tipfeler. Cura koju sam srela u Francuskoj mi je jednom rekla, Razvedri se! Možda se ne radi o tome da si prodala dušu - buljila sam nesretno u svoje pivo - nego možda nikad nisi ni imala dušu za prodati.

Jeli smo indijsku hranu. Čovjek pokraj nas bio je Englez i obradovao se. Rekao je Tako je lijepo čuti engleski ovdje! Nisam čuo engleski već tjednima. Pokušale smo se ne nasmiješiti, jer smiješak samo ohrabruje muškarce da ti dosađuju i kradu vrijeme.

Razmišljala sam tjedan dana o tome što je ta cura rekla. Odlučila sam krenuti s onim što sam dugo odgađala, jer sam cijelo vrijeme mislila kako će se to riješiti samo od sebe, bez mog truda, iako sam u sebi znala da se radi o izbjegavanju koje sam pokušavala zakrpati osjećajem divljenja prema osobinama tako jasno vidljivima u svima drugima. Rekla sam sebi strogo, Vrijeme je da prestaneš postavljati pitanja drugim ljudima. Vrijeme je da uđeš u ljušturu sebe i ispredeš si dušu. Ali kad sam se vratila u grad, zanemarila sam ovaj plan u korist svakovečernjih provoda s prijateljima, kao što sam radila i prije nego što sam otišla na Kontinent.

Djevojka koja me je pokušala utješiti bila je u srednjim tridesetima, Amerikanka u Parizu imenom Jen. Bila je prijateljica prijateljice i prijateljski je prihvatila moju zamolbu za smještaj tijekom noći koje ću provesti tamo. Njen posao je bio izrada fokus grupa za velike korporacije, uključujući američku vojsku, koja je trebala pomoć s reklamama za regrutiranje. Imala je nekih etičkih problema oko ovog ali bila je više zabrinuta zbog svog dečka koji ju je iznenada počeo ignorirati. Bila je emotivna pa je to, kad sam stigla, bila centralna briga njenog života.

~

Postoje ljudi koji se ne osjećaju kao da su ih odgojili vukovi, i to su ljudi zbog kojih svijet kuca i dalje. To su oni koji paze da sve funkcionira tako da se mi ostali možemo brinuti oko toga kakva osoba želimo biti. Pročitala sam gomilu knjiga i znam što kažu: Ti - ali bolja u svakom pogledu. A opet postoji toliko načina za biti bolji, i ti načini mogu biti proturječni!

Jučer mi je Margaux ispričala priču iz najranijeg djetinjstva koju joj je njena majka često pričala. Margaux je trebalo dugo vremena da progovori, i svi su mislili da je malo glupa. Margauxina majka je imala prijateljicu koja je bila malo smušena, i stvarno ufurana u knjige za samopomoć i svakakve vrpce tog tipa. Jednog dana, pričala je Margauxinoj majci o tehnici u kojoj, kakav god problem imao u životu, samo trebaš odmahnuti rukom i reći, Koga briga? te večeri, dok su Margauxini roditelji i njena nešto starija sestra sjedili za stolom večerajući a Margaux je bila u svom visokom stolcu, njena sestra je prolila mlijeko koje se razlilo duž stola. Njena majka je počela vikati a sestra je počela plakati. Onda su, iz visokog stolca, čuli malu Margaux kako kaže, Koga briga?

 

Stvarno mi je drago da mi je ona najbolja prijateljica. Da sam, kad sam bila mala,  znala da u Americi postoji dijete koje odmahuje rukom i kom su prve izgovorene riječi bile Koga briga? te da će mi jednog dana baš ono biti najbolja prijateljica, bila bih opuštena slijedeće dvadeset i tri godine, bez ijedne brige na svijetu.


Preveo: Marino Buble

 

 

-----------------------------------------------------------------------------------------------------

Ne propustite čuti Sheilu Heti i druge goste Lit link festivala 2014 u Puli (Galerija Makina, 28. 8., 21-23h), Rijeci (Astronomski centar, 29. 8., 19,30-22,30h) i Zagrebu (Kino Grič, 30. 8., 20-23h)! 

 

Upad je slobodan. 

 

proza

Nell Zink: Zidarčac

Nell Zink je nakon "kasnog" debija (2014) ekspresno od autsajdera postala književni događaj, te je sa serijom knjiga idućih godina potvrdila visoko i izdvojeno mjesto na američkoj sceni. The New York Times uvrstio je njezin ekološki osviješten roman The Wallcreeper među značajne knjige 2014. godine, kao i njezinu knjigu iz 2015. godine o temama rase i roda, koja je nominirana za nacionalnu književnu nagradu Mislaid. Roman Nicotine objavila je 2016., kao i zbirku novela Private Novelist. Hvaljena je od Guardiana do New Yorkera, premda im je bilo teško klasificirati je.
Rođena je u južnoj Kaliforniji, odrasla je u ruralnoj Virginiji, diplomirala filozofiju na Fakultetu William i Mary 1981. godine.
Bila je gošća Lit link festivala / Književne karike 2018.
Pročitajte uvodni ulomak iz njezina romana The Wallcreeper.

proza

Rachel Kushner: Bacači plamena

Pročitajte "motoristički" ulomak iz romana "Bacači plamena" Rachel Kushner, već pomalo kultne američke spisateljice, smješten u 1977. godinu. Radnja romana klizi od američke provincije, preko artističkih i intelektualnih krugova New Yorka do Europe prateći put junakinje Reno. „Ovo je jedno od najuzbudljivijih književnih iskustava koje sam imao u posljednjem desetljeću... DeLillo odjekuje ovdje, kao i Doctorow, kao i Carey”, napisao je o romanu Colum McCann.
Rachel Kushner rođena je 1968. u saveznoj državi Oregon, a odrasla je u San Franciscu. Njezini su romani prevedeni na 15 jezika. Živi u Los Angelesu.
Roman "Bacači plamena" objavio je Profil u prijevodu Luize Bouharaoue.
Pročitajte dio pa vidite dalje (a ide dosta dalje).

poezija

Ana Škvorc: Strahujete li da se neću uklopiti?

Ana Škvorc (1991., Čakovec) prethodno je poeziju objavljivala u Temi i Poeziji. Studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

poezija

Branko Maleš: Mutno

Pročitajte izbor iz knjige pjesama "Mutno" Branka Maleša, za koju je autor nedavno dobio nagradu "Vladimir Nazor".
Branko Maleš (1949., Zagreb) spada među najznačajnije suvremene hrvatske pjesnike i pjesničke inovatore internacionalnog ranga. Autor je brojnih knjiga ("Tekst", 1978; "Praksa laži", 1986; "Placebo", 1992; „biba posavec“, 1996; "Trickster", 1998; "Vertigo", 2010; "Mutno", 2017, itd.), dobitnik "Goranova vijenca", a među ostalim je i član žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade autore.

proza

Viktorija Božina: Ulomak iz romana 'Turbofolk'

Viktorija Božina rođena je 1990. u Zadru gdje pohađa diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti. Tri godine boravila je u Americi gdje je završila studij informatike. Roman iz kojeg donosimo ulomak uskoro će ugledati svjetlo dana u izdanju Sandorfa.

proza

Catherine Lacey: Povrede

Catherine Lacey sjajan je američki glas nove generacije. Autorica je romana "The Answers" i "Nobody Is Ever Missing" te zbirke kratkih priča "Certain American States" koja upravo izlazi. Dobitnica je nagrade Whiting, stipendije New York Foundation for the Arts, bila je finalistica nagrade Young Lions Fiction. Njezini romani prevedeni su na talijanski, francuski, španjolski, nizozemski i njemački, a djela su joj objavljivana u The New York Timesu, Harper’su, Vogueu i drugdje. Časopis Granta uvrstio ju je 2017. u prestižnu dekadnu selekciju najboljih novih američkih prozaika. Između brojnih pohvala nazvana je i “DeLillom za milenijalce”. Rođena je 1985. u Mississippiju, živi u Chicagu. Bila je gošća Lit link festivala 2018. te nastupala u Zagrebu, Puli i Rijeci.
Pročitajte ulomak iz njene knjige priča "Certain American States" koja u kolovozu izlazi u Americi.

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - POBJEDNIČKA PRIČA

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

poezija

Ana Miković: Pjesme

Ana Miković rođena je 1987. u Beogradu gdje je diplomirala na katedri za srpsku književnost s južnoslavenskim književnostima. Dio je glazbeno-poetske trupe Nebograd.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg