proza

Adam Mansbach: Rage is Back (ulomak)

Adam Mansbach je autor knjige Go the Fuck to Sleep sa samog vrha liste bestselera New York Timesa, koji je preveden na četrdeset jezika, uskoro izlazi kao dugometražni film od Fox 2000, te je bio "Stvar Godine" 2011. časopisa Time. NPR i San Francisco Chronicle su njegov posljednji roman Rage is Back proglasili najboljom knjigom 2013. godine, te se trenutno adaptira za kazališnu izvedbu; njegovi prijašnji romani uključuju The End of the Jews, nagrađen s California Book Award, i kultni klasik Angry Black White Boy, koji se predaje na više od osamdeset škola. Mansbach je dobitnik nekoliko važnih nagrada (nagrade Reed, Webby i Gold Polliej). Njegovi su radovi objavljivani u časopisima New Yorker, New York Times Book Review, Esquire, Believer, Salon.com i u emisiji All Things Considered National Public Radija. Živi u Berkeleyu u Kaliforniji.



Jebiga, pomislio sam, zašto čekati sutra kad sutra možeš imati danas. Skočio sam na dvojku ekspres do Dumba, što je glupa japijevska kratica za Down Under Manhattan Bridge Overpass, kao ha-ha, živimo u letećem slonu, i uputio se do jedne određene zgrade koju sam nedavno otkrio.

Neću reći gdje je točno smještena, iako pretpostavljam da možete sami shvatiti procesom eliminacije ako ste proveli dovoljno vremena u kvartu - koji do prije par godina nije ni bio kvart, samo ukliješten grad duhova raspadajućih tvornica i napuštenih kaldrma. Nisam se potrudio saznati što je zgrada bila prije nego što su joj izvadili utrobu i pretvorili je u stanove. Da sam bio drugačiji tip klinca, posjetio bih nekakav mračan gradski ured za planiranje bez prozora, tvrdio da radim na projektu za školu i otišao u podrum i izvukao poluraspadnute nacrte ispod treptave žute lampe i dobio nekakvo otkriće.

Vaš dečko ovdje je shvatio sve što treba znati i to ostavio na miru. Ionako mi usrano ide znanost, pa ako treba napraviti nekakvo monumentalno otkriće o crvotočinama i deranju prostor-vremena, ja neću biti tip koji će ga napraviti. Niti sam dovoljno blesav da laprdam okolo i pokvarim si vlastito mjesto, pa da mi Stephen Hawking kolicima pregazi nogu ili neko takvo sranje.

Sori, nisam htio biti misteriozan. Stvar je ovakva: ako uđeš u stubište ove zgrade u prizemlju i popenješ se uz svih četrnaest katova - što nitko ne bi, jer ima vrlo lijepo dizalo nakićeno ogledalima i drvenim panelima koje uvijek samo čeka, čak su i vrata otvorena - završiš na najgornjem katu nakon što proputuješ točno dvadeset i četiri sata u budućnost.

I ne, pametnjakoviću, ne možeš se spustiti i vratiti se natrag. To bi bilo super, očito. Mogao bi se obogatiti, k'o tip iz Povratka u Budućnost II. To je bila prva stvar koju sam pokušao.

Reći ću ovo jednom i onda obećavam da se neću vraćati na to, ili se čak obraćati čitatelju u drugom licu, jer vidim da bi to vrlo brzo moglo postati iritantno, budući da se većina ljudi želi izgubiti u pričama, a ne otvoriti knjigu u kojoj im netko prstima upire u njih, osim ako nije slikovnica. Ako se već mrštite i mislite da sam nepouzdan pripovjedač, ili si mislite "o super, baš volim magični realizam" onda biste trebali povući uloženo i otići čitati Utorke s Morrijem, prije nego što dođemo do stvarno ludih sranja kasnije. Skepticizam je osobina za pohvalu, ali isto tako je za pohvalu i upitati se jesam li stvarno takav jebeni Gospodar Svemira da se stvari možda ne događaju ispod površine tvog svijeta bez tvojeg znanja. Ili čak usred zraka kad si okrenut leđima. Mislim, kvragu, nisu otkrili čudnovatog kljunaša do 1896, a i onda su svi mislili da je to prevara jer sisavci ne legu jaja, kužiš me?

Mnogo sam razmišljao o tome, i koliko shvaćam, nema se mnogo toga za dobiti skokom jedan dan unaprijed. Čini se kao da bi trebalo, ali zapravo si na gubitku. Propustio si posao, školu, ne znaš jesu li Yankeesi pobijedili. Također, kad god se ufuram u H. G. Wellsa, zakoračim u budućnost s mučninom u želucu, svjetlucanjem pred očima, općenitom željom da se sklupčam i umrem koja traje sat vremena, možda dva. Nije se dogodilo prvi put, prije nisam znao što radim, pa možda nije riječ o bolesti putovanja nego nekoj psihološkoj averziji prema kršenju kozmičkih zakona i pokazivanju srednjeg prsta fizici.

Cijela me stvar podsjeća na igru koju sam igrao s mojim frendom Cedricom u šestom razredu, kad bi izmišljali krembilne superheroje. Kao Salamanderer, koji ima regenerativne moći vodozemca: ako mu odrežeš ruku, opet naraste, slabija i manja, za oko šest tjedana.

Ili Zalogajnica Men, koji je potpuno nepobjediv, ali samo u zalogajnicama, i provodi cijelo vrijeme nagovarajući superzločince da odu pojesti komad pite. Ili onaj lik kojem nikad nismo smislili ime, čija moć je bila let dvadeset centimetara iznad zemlje.

Razlog zbog kojeg nisam išao dizalom do petnaestog kata je taj što sam računao da je stepenište u ovoj epruveti za uzgoj yupstera prilično dobro mjesto za izvadit zdjelu iz moje torbe za mušterije i dobro se napušiti. Danas više ne možeš riskirati duvanje na ulici, pogotovo ne kad preko ramena nosiš torbu punu paketića trave po četiri grama od sedamdeset dolara, jebeno dobre O.G. Kush u minijaturnim staklenkama. Plus, za razliku od većine ljudi mojih godina, pušim samo iz staklenih lula. Meni su džointovi odvratni. Ne možeš ni okusiti travu. To je možda i poanta ako duvaš govno iz lokalnog vrta, ali motati marihuanu Cannibus Cup kalibra u neku prljavu, ustajalu Dutchmaster cigaru i onda ju zapečatiti vlastitom smrdljivom slinom je uvreda svakom tko si je ikad dao truda posaditi, uzgojiti, osušiti, prokrijumčariti i distirbuirati ju.

Također sam neobičan jer volim vježbati kad sam napušen. Zapravo, više manje samo kad sam napušen. Motivira me ili nešto, ne znam. Četrnaest katova je zvučalo zabavno. Pa sam se naduvao, uspeo, otvorio vrata stubišta sav zadihan i diskretno kucnuo na vrata Penthousea A.

Ljudi misle da su hašišari nefokusirani i opušteni, ali ne dok čekaju svoju travu zabrinuti da pošiljka neće proći. A takvi su uvijek, čak i kad sam ih kvalitetno opskrbljivao već godinu dana. Pa mi se odmah učinilo čudno da me ovaj tip - ime mu je bilo Patrick, bio je broker ili financijski analitičar ili menadžer investicijskog fonda ili tako nešto, jedan od onih poslova s parama od kojih mi se oči križaju čim čujem prve slogove iz usta osobe, i za razliku od većine drugih mušterija nikad me nije pozvao da zapalim s njim, pa sam zato mislio poduzeti preventivne mjere - ostavio čekati na hodniku toliko dugo.

Pokucao sam jače. Možda je već bio razvaljen, a ja sam donosio pojačanja. Prošlo je još par sekundi, a onda se iz dubine stana čulo revanje čovjeka koji je sjedio u donjem rublju, ili gore, i ne planira biti uznemiravan.

"Što? Tko je to?"

"Hey," rekao sam. "Mike je, iz Dostave Organskog Povrća?"

Vrata su se širom otvorila i Patrick je stajao nasuprot mene, s rukama u džepovima nekih odrpanih i očito nabrzinu odjevenih hlača od trenerke.

"Zajebavaš me? Trebali ste stići jučer."

Sad, imajte na umu, ja sam urokan k'o stoka. Štoviše, od sad pa nadalje pretpostavite da, ako nije drugačije navedeno, vjerojatno sam urokan k'o stoka. Ali na šarmantan, artikuliran način. Naravno, pretpostavio sam da Patrick, brokerska konzerva koristi hiperbolu, pa sam otvorio mobitel i potvrdio da da, okej, kasnim petnaest minuta, štogod, stari Pat je veći šupak nego što sam mislio.

"Sori, stari", rekao sam. "Trebalo mi je dugo da uhvatim vlak." Standardna njujorška izlika, totalno neprovjerljiva.

Patrick je prekrižio ruke na prsima. "Ti me zajebavaš?"

Upravo to me je trebalo nagnati na razmišljanje. Jedina prilika u kojoj će sitni bijeli tridesetpetogodišnji krele koji čita Wall Street Journal poput Patricka biti imalo agresivac prema tinejdžeru boje kave od metar i osamdeset je kad postoji formalna hijerarhija da ga podupre. Nema problem urlati na konobara ili psovati mater tipu iz ureda na poslu, ali neće ni zucnuti ako ga gurnu u podzemnoj, kužiš me? Implicitna hijerarhija koja mu je davala potporu cijelog života nije dovoljna. Mora ju praktički vidjeti crno na bijelo.

Prilagodio sam remen moje torbe i malo raširio noge. "Zašto?" rekao sam. "Jel te ljudi često zajebavaju, Patrick?"

Nagnuo se bez da je raskrižio ruke, i obratio mi se tonom i brzinom glasa koju bi učiteljica u višim razredima osnovne koristila s njenim najglupljim učenikom oko tjedan dana prije nego što zauvijek odustane i ode na prijemni u poslovnu školu.

"Prijatelju. Danas je utorak. Naručio sam dostavu u ponedjeljak."

"Pa, onda", rekao sam, "Jedan od nas je lud."

Ponovno sam pogledao na mobitel i jebeš me ako nije bio dan kasnije, a ja sam kasnio dvadeset i četiri sata i petnaest minuta. Imao sam i osam propuštenih poziva. Tri od mog šefa, pet od Karen.

Štogod se događalo, nisam planirao regrutirati Patricka da mi pomogne skužiti stvar. "Wow", rekao sam, "Stvarno mi je žao - izgleda da mi je crk'o mobitel. Tek sam dobio poruku prije sat vremena." Rukom sam prešao preko ćele. "Jel ti još treba?"

Patrick je zurio jedan moment, i onda kimnuo glavom. "Da, može. Uđi."

Prodao sam mu njegovu travu, i Patrick je okrenuo ploču i ponudio mi dim iz staklenog bonga koji je držao na stoliću. Kunem se, ako ikad doživim njegove godine i pribor za duvanje trave mi je glavni ukras u dnevnoj sobi, puknite me šakom u grlo.

Nisam imao želju dalje se napušiti, ali postojala je i stvar presedana, pa sam pristao. Ben Franklin ili Hitler ili netko je jednom rekao nešto kao "ako se želiš nekome svidjeti, nemoj mu učiniti uslugu, zamoli ga da napravi uslugu tebi." I prema istom ključu, izgleda da je to što sam poremećeni nesposobni šupak Patricku bilo simpatično.

Zahvalio sam mu, sjurio se niz stepenice i provjerio mobitel u prizemlju. Još uvijek utorak. Okrenuo sam se i počeo se penjati natrag, držeći mobitel ispred sebe kao kompas. Reći ću opet, četrnaest katova je puno stepenica. Čim sam prešao prag gornjeg kata moj digitalni ekran se prebacio s Utorak 17:50 na Srijeda 17:50, i povratio sam na Patrickovom pragu.

 

Preveo: Marino Buble

 

 

-----------------------------------------------------------------------------------------------------

Ne propustite čuti Adama Mansbacha  i druge goste Lit link festivala 2014 u Puli (Galerija Makina, 28. 8., 21-23h), Rijeci (Astronomski centar, 29. 8., 19,30-22,30h) i Zagrebu (Kino Grič, 30. 8., 20-23h)! 

Upad je slobodan. 

Promuvajte se, popijte nešto, čujte američke, kanadske i hrvatske pisce u opuštenoj atmosferi, izađite. 

 

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

intervju

Dinko Kreho: Književna ''mladost'' je sklizak i evazivan pojam koji najčešće nosi i problematičan ideološki balast

Predstavljamo uži izbor Nagrade Sedmica & Kritična masa

Dinko je u uži izbor ušao s pričom ''Zoja''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od dvojice muških natjecatelja.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Ivana Pintarić: Priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je po zanimanju edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana „Gorimo (ali ne boli više)“ ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja proze pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je i priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO.

proza

Marin Ivančić: Karijatida

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marin Ivančić (1991., Karlovac) diplomirani je pravnik na stručnom usavršavanju u Hrvatskoj komori ovlaštenih inženjera geodezije. Od zala birokracije dušu spašava čitanjem, županijskim nogometom, a odnedavno i pisanjem. Igra zadnjeg veznog u NK Dobra-Novigrad na Dobri, ima dobar udarac i pregled igre. Čitalački ukus mu je hipsterski eklektičan. Ovo mu je prvi objavljeni rad.

proza

Jelena Petković: Japan

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jelena Petković (1984.) diplomirala je povijest i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Živi i radi u Vukovaru.

proza

Luiza Bouharaoua: Zvučni zid

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luiza Bouharaoua (1985., Split) diplomirala je kroatistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Splitu. Radi u Skribonautima. Prevodi i piše. Prevela je roman Rachel Kushner "Bacači plamena" (Profil, 2017.). Kratke priče objavljivala je u The Split Mindu, Fantomu Slobode i na portalima Kritična masa i Nema. Priče su joj izvođene u na Trećem programu hrvatskog radija. Uvrštena je u regionalni zbornik "Izvan koridora - najbolja kratka priča" (VBZ, 2011.) i antologiju hrvatske mlade proze "Bez vrata, bez kucanja" (Sandorf, 2012.). Finalistica je natječaja Festivala europske kratke priče u 2016. i 2017. godini. Dobitnica je nagrade Ulaznica za kratku priču te nagrade Prozak za najbolji prozni rukopis autora/ica do 35 godina. U 2019. izlazi joj Prozakom nagrađeni prvijenac.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Jan Bolić: Mrtvi kanal (ulomak iz neobjavljenog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jan Bolić (1995., Rijeka) je autor koji boluje od progresivne bolesti spinalne mišićne atrofije tip 2 zbog koje ne može pomaknuti gotovo nijedan dio tijela, no i dalje, bez obzira na progresiju bolesti, uspijeva pisati s dva prsta koja još uvijek može pomaknuti i s njima stvara književna djela. Dosad je objavio dvije knjige: zbirku poezije „Trenutci“ (2016.) i zbirku poezije i proznih zapisa „Može biti lijepo“ (2017.). Jedna pjesma objavljena je i u zbirci poezije skupine autora iz cijele RH naziva „Petrinjske staze“ iz Petrinje. Povremeno objavljuje svoje radove na književnim portalima i svom Facebook profilu U trećoj knjizi odlučio se pozabaviti žanrom krimića.

proza

Andrea Bauk: Kult užarene krune

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Andrea Bauk (1985., Rijeka) je završila stručni studij vinarstva u Poreču nakon kojeg je radila razne poslove. Teme njezinog pisanja su SF, međuljudski, pogotovo obiteljski odnosi i tabu teme, a njezini likovi redovito su autsajderi i mizantropi. Nekoliko njezinih priča i pjesama objavljene su u sklopu književnih natječaja.

proza

Luka Katančić: Papirnati poljubac

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Katančić (1996., Zagreb) student je Pravnog fakulteta u Zagrebu. 2014. i 2015. godine osvojio je treće nagrade: „Stanislav Preprek“, „Joan Flora“, „Pavle Popović“, „Janoš Siveri“, „Rade Tomić“ te drugu nagradu „Duško Trifunović“ u Novom Sadu za poeziju u kategoriji do 30 godina.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg