proza

Adam Mansbach: Rage is Back (ulomak)

Adam Mansbach je autor knjige Go the Fuck to Sleep sa samog vrha liste bestselera New York Timesa, koji je preveden na četrdeset jezika, uskoro izlazi kao dugometražni film od Fox 2000, te je bio "Stvar Godine" 2011. časopisa Time. NPR i San Francisco Chronicle su njegov posljednji roman Rage is Back proglasili najboljom knjigom 2013. godine, te se trenutno adaptira za kazališnu izvedbu; njegovi prijašnji romani uključuju The End of the Jews, nagrađen s California Book Award, i kultni klasik Angry Black White Boy, koji se predaje na više od osamdeset škola. Mansbach je dobitnik nekoliko važnih nagrada (nagrade Reed, Webby i Gold Polliej). Njegovi su radovi objavljivani u časopisima New Yorker, New York Times Book Review, Esquire, Believer, Salon.com i u emisiji All Things Considered National Public Radija. Živi u Berkeleyu u Kaliforniji.



Jebiga, pomislio sam, zašto čekati sutra kad sutra možeš imati danas. Skočio sam na dvojku ekspres do Dumba, što je glupa japijevska kratica za Down Under Manhattan Bridge Overpass, kao ha-ha, živimo u letećem slonu, i uputio se do jedne određene zgrade koju sam nedavno otkrio.

Neću reći gdje je točno smještena, iako pretpostavljam da možete sami shvatiti procesom eliminacije ako ste proveli dovoljno vremena u kvartu - koji do prije par godina nije ni bio kvart, samo ukliješten grad duhova raspadajućih tvornica i napuštenih kaldrma. Nisam se potrudio saznati što je zgrada bila prije nego što su joj izvadili utrobu i pretvorili je u stanove. Da sam bio drugačiji tip klinca, posjetio bih nekakav mračan gradski ured za planiranje bez prozora, tvrdio da radim na projektu za školu i otišao u podrum i izvukao poluraspadnute nacrte ispod treptave žute lampe i dobio nekakvo otkriće.

Vaš dečko ovdje je shvatio sve što treba znati i to ostavio na miru. Ionako mi usrano ide znanost, pa ako treba napraviti nekakvo monumentalno otkriće o crvotočinama i deranju prostor-vremena, ja neću biti tip koji će ga napraviti. Niti sam dovoljno blesav da laprdam okolo i pokvarim si vlastito mjesto, pa da mi Stephen Hawking kolicima pregazi nogu ili neko takvo sranje.

Sori, nisam htio biti misteriozan. Stvar je ovakva: ako uđeš u stubište ove zgrade u prizemlju i popenješ se uz svih četrnaest katova - što nitko ne bi, jer ima vrlo lijepo dizalo nakićeno ogledalima i drvenim panelima koje uvijek samo čeka, čak su i vrata otvorena - završiš na najgornjem katu nakon što proputuješ točno dvadeset i četiri sata u budućnost.

I ne, pametnjakoviću, ne možeš se spustiti i vratiti se natrag. To bi bilo super, očito. Mogao bi se obogatiti, k'o tip iz Povratka u Budućnost II. To je bila prva stvar koju sam pokušao.

Reći ću ovo jednom i onda obećavam da se neću vraćati na to, ili se čak obraćati čitatelju u drugom licu, jer vidim da bi to vrlo brzo moglo postati iritantno, budući da se većina ljudi želi izgubiti u pričama, a ne otvoriti knjigu u kojoj im netko prstima upire u njih, osim ako nije slikovnica. Ako se već mrštite i mislite da sam nepouzdan pripovjedač, ili si mislite "o super, baš volim magični realizam" onda biste trebali povući uloženo i otići čitati Utorke s Morrijem, prije nego što dođemo do stvarno ludih sranja kasnije. Skepticizam je osobina za pohvalu, ali isto tako je za pohvalu i upitati se jesam li stvarno takav jebeni Gospodar Svemira da se stvari možda ne događaju ispod površine tvog svijeta bez tvojeg znanja. Ili čak usred zraka kad si okrenut leđima. Mislim, kvragu, nisu otkrili čudnovatog kljunaša do 1896, a i onda su svi mislili da je to prevara jer sisavci ne legu jaja, kužiš me?

Mnogo sam razmišljao o tome, i koliko shvaćam, nema se mnogo toga za dobiti skokom jedan dan unaprijed. Čini se kao da bi trebalo, ali zapravo si na gubitku. Propustio si posao, školu, ne znaš jesu li Yankeesi pobijedili. Također, kad god se ufuram u H. G. Wellsa, zakoračim u budućnost s mučninom u želucu, svjetlucanjem pred očima, općenitom željom da se sklupčam i umrem koja traje sat vremena, možda dva. Nije se dogodilo prvi put, prije nisam znao što radim, pa možda nije riječ o bolesti putovanja nego nekoj psihološkoj averziji prema kršenju kozmičkih zakona i pokazivanju srednjeg prsta fizici.

Cijela me stvar podsjeća na igru koju sam igrao s mojim frendom Cedricom u šestom razredu, kad bi izmišljali krembilne superheroje. Kao Salamanderer, koji ima regenerativne moći vodozemca: ako mu odrežeš ruku, opet naraste, slabija i manja, za oko šest tjedana.

Ili Zalogajnica Men, koji je potpuno nepobjediv, ali samo u zalogajnicama, i provodi cijelo vrijeme nagovarajući superzločince da odu pojesti komad pite. Ili onaj lik kojem nikad nismo smislili ime, čija moć je bila let dvadeset centimetara iznad zemlje.

Razlog zbog kojeg nisam išao dizalom do petnaestog kata je taj što sam računao da je stepenište u ovoj epruveti za uzgoj yupstera prilično dobro mjesto za izvadit zdjelu iz moje torbe za mušterije i dobro se napušiti. Danas više ne možeš riskirati duvanje na ulici, pogotovo ne kad preko ramena nosiš torbu punu paketića trave po četiri grama od sedamdeset dolara, jebeno dobre O.G. Kush u minijaturnim staklenkama. Plus, za razliku od većine ljudi mojih godina, pušim samo iz staklenih lula. Meni su džointovi odvratni. Ne možeš ni okusiti travu. To je možda i poanta ako duvaš govno iz lokalnog vrta, ali motati marihuanu Cannibus Cup kalibra u neku prljavu, ustajalu Dutchmaster cigaru i onda ju zapečatiti vlastitom smrdljivom slinom je uvreda svakom tko si je ikad dao truda posaditi, uzgojiti, osušiti, prokrijumčariti i distirbuirati ju.

Također sam neobičan jer volim vježbati kad sam napušen. Zapravo, više manje samo kad sam napušen. Motivira me ili nešto, ne znam. Četrnaest katova je zvučalo zabavno. Pa sam se naduvao, uspeo, otvorio vrata stubišta sav zadihan i diskretno kucnuo na vrata Penthousea A.

Ljudi misle da su hašišari nefokusirani i opušteni, ali ne dok čekaju svoju travu zabrinuti da pošiljka neće proći. A takvi su uvijek, čak i kad sam ih kvalitetno opskrbljivao već godinu dana. Pa mi se odmah učinilo čudno da me ovaj tip - ime mu je bilo Patrick, bio je broker ili financijski analitičar ili menadžer investicijskog fonda ili tako nešto, jedan od onih poslova s parama od kojih mi se oči križaju čim čujem prve slogove iz usta osobe, i za razliku od većine drugih mušterija nikad me nije pozvao da zapalim s njim, pa sam zato mislio poduzeti preventivne mjere - ostavio čekati na hodniku toliko dugo.

Pokucao sam jače. Možda je već bio razvaljen, a ja sam donosio pojačanja. Prošlo je još par sekundi, a onda se iz dubine stana čulo revanje čovjeka koji je sjedio u donjem rublju, ili gore, i ne planira biti uznemiravan.

"Što? Tko je to?"

"Hey," rekao sam. "Mike je, iz Dostave Organskog Povrća?"

Vrata su se širom otvorila i Patrick je stajao nasuprot mene, s rukama u džepovima nekih odrpanih i očito nabrzinu odjevenih hlača od trenerke.

"Zajebavaš me? Trebali ste stići jučer."

Sad, imajte na umu, ja sam urokan k'o stoka. Štoviše, od sad pa nadalje pretpostavite da, ako nije drugačije navedeno, vjerojatno sam urokan k'o stoka. Ali na šarmantan, artikuliran način. Naravno, pretpostavio sam da Patrick, brokerska konzerva koristi hiperbolu, pa sam otvorio mobitel i potvrdio da da, okej, kasnim petnaest minuta, štogod, stari Pat je veći šupak nego što sam mislio.

"Sori, stari", rekao sam. "Trebalo mi je dugo da uhvatim vlak." Standardna njujorška izlika, totalno neprovjerljiva.

Patrick je prekrižio ruke na prsima. "Ti me zajebavaš?"

Upravo to me je trebalo nagnati na razmišljanje. Jedina prilika u kojoj će sitni bijeli tridesetpetogodišnji krele koji čita Wall Street Journal poput Patricka biti imalo agresivac prema tinejdžeru boje kave od metar i osamdeset je kad postoji formalna hijerarhija da ga podupre. Nema problem urlati na konobara ili psovati mater tipu iz ureda na poslu, ali neće ni zucnuti ako ga gurnu u podzemnoj, kužiš me? Implicitna hijerarhija koja mu je davala potporu cijelog života nije dovoljna. Mora ju praktički vidjeti crno na bijelo.

Prilagodio sam remen moje torbe i malo raširio noge. "Zašto?" rekao sam. "Jel te ljudi često zajebavaju, Patrick?"

Nagnuo se bez da je raskrižio ruke, i obratio mi se tonom i brzinom glasa koju bi učiteljica u višim razredima osnovne koristila s njenim najglupljim učenikom oko tjedan dana prije nego što zauvijek odustane i ode na prijemni u poslovnu školu.

"Prijatelju. Danas je utorak. Naručio sam dostavu u ponedjeljak."

"Pa, onda", rekao sam, "Jedan od nas je lud."

Ponovno sam pogledao na mobitel i jebeš me ako nije bio dan kasnije, a ja sam kasnio dvadeset i četiri sata i petnaest minuta. Imao sam i osam propuštenih poziva. Tri od mog šefa, pet od Karen.

Štogod se događalo, nisam planirao regrutirati Patricka da mi pomogne skužiti stvar. "Wow", rekao sam, "Stvarno mi je žao - izgleda da mi je crk'o mobitel. Tek sam dobio poruku prije sat vremena." Rukom sam prešao preko ćele. "Jel ti još treba?"

Patrick je zurio jedan moment, i onda kimnuo glavom. "Da, može. Uđi."

Prodao sam mu njegovu travu, i Patrick je okrenuo ploču i ponudio mi dim iz staklenog bonga koji je držao na stoliću. Kunem se, ako ikad doživim njegove godine i pribor za duvanje trave mi je glavni ukras u dnevnoj sobi, puknite me šakom u grlo.

Nisam imao želju dalje se napušiti, ali postojala je i stvar presedana, pa sam pristao. Ben Franklin ili Hitler ili netko je jednom rekao nešto kao "ako se želiš nekome svidjeti, nemoj mu učiniti uslugu, zamoli ga da napravi uslugu tebi." I prema istom ključu, izgleda da je to što sam poremećeni nesposobni šupak Patricku bilo simpatično.

Zahvalio sam mu, sjurio se niz stepenice i provjerio mobitel u prizemlju. Još uvijek utorak. Okrenuo sam se i počeo se penjati natrag, držeći mobitel ispred sebe kao kompas. Reći ću opet, četrnaest katova je puno stepenica. Čim sam prešao prag gornjeg kata moj digitalni ekran se prebacio s Utorak 17:50 na Srijeda 17:50, i povratio sam na Patrickovom pragu.

 

Preveo: Marino Buble

 

 

-----------------------------------------------------------------------------------------------------

Ne propustite čuti Adama Mansbacha  i druge goste Lit link festivala 2014 u Puli (Galerija Makina, 28. 8., 21-23h), Rijeci (Astronomski centar, 29. 8., 19,30-22,30h) i Zagrebu (Kino Grič, 30. 8., 20-23h)! 

Upad je slobodan. 

Promuvajte se, popijte nešto, čujte američke, kanadske i hrvatske pisce u opuštenoj atmosferi, izađite. 

 

o nama

Natječaj nagrade ''Kritična masa'' (8. izdanje) otvoren do 10. prosinca

Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg