proza

Shaughnessy Bishop-Stall: Grad Šatora

Prva knjiga Shaughnessyja Bishopa-Stalla predstavljala je opis godine dana kojih je proveo s beskućnicima u zloglasnom Gradu Šatora u Torontu. Down to This: Squalor and Splendour in a Big-City Shantytown je nominirana za Drainie-Taylor nagradu za biografiju, nagradu Trillium, knjišku nagradu za knjige grada Toronta i nagradu za publicistiku Pearson Writers' Trusta 2005. godine. Sljedeće godine nagrađen je Knowlton Nash za novinarstvo na Massey College te je igrao ulogu Jasona - nepristojnog, dobro odjevenog novinara – na seriji CBC-TV-a The Newsroom. Njegov novi roman Ghosted je nominiran za nagradu Amazon za prvi roman 2011. godine. Trenutno predaje pisanje na sveučilištu u Torontu.



Grad Šatora nije grad niti živimo u šatorima. Živimo u kolibama i straćarama na rubu najveće kanadske metropole gdje rijeka susreće jezero. Ograda dijeli ovih dvadeset i sedam jutara od ostatka Toronta, a s ove strane smo izgradili nastambe kakve se dalo koristeći otpatke s reciklažnog dvorišta, smetlišta na ničijoj zemlji uhvaćenih u zbrci između grada i privatnog biznisa. Nekad se čini kao zajednica a nekad kao kaos. Grad Smeća bi bio bolje ime.

Zamislite odlagalište smeća posuto otpacima prošlog milenija. Frižideri, plišane životinje, cipele, poderana platna originalnih slika, foto albumi, tristo razbijenih bicikli i tobogana i palica za hokej, televizori i mikrovalne pećnice, svjetiljke i kase, bezglavi Cabbage Patch Kids[1] i dovoljno knjiga da osnujete vlastitu knjižnicu ili knjižaru ili da se počnete obrazovati.

Sad zamislite desetke lopova i ovisnika, skitnica i bivših robijaša. Pijani su, gladni i umorni od bježanja. Ostari se i postane hladno, i jedne noći se nađu na ovom mjestu s ostalim odbačenima, na rubu svijeta ali i pravo usred njega.

Pogledaju uokolo i vide da je sve zbog čega su se mučili upravo ovdje: stereo linije i video rekorderi, mjesta za kretanje, savršeno skrovište i parcela uz obalu. Nisu daleko na samotnom selu ili u prokletom predgrađu ili zarobljeni u istom starom gradu. Ustvari, grad odavde izgleda savršeno - jezero, neboderi u centru, sunce koje zalazi iza najviše građevine - kao slika s razglednice. I najbolje od svega, nema zakona i nema murije - dok god su s ove strane ograde. Sve je privatno vlasništvo. Nitko im ne može reći što da rade, nitko osim Home Depota, kompanije koja je vlasnik zemljišta.

I tako kopaju po kršu u nadi da će naći nešto korisno za gradnju. Ima toliko toga da mogu napraviti bilo što. Ali zasad im je dovoljno sklepati par skloništa koristeći tende i stari uredski namještaj. Kupe par piva, zapale vatru, nazovu to Grad Šatora i odluče ostati. Dim se izdiže, vidljiv izdaleka, kao upozorenje ili poziv. Piju i čekaju.

Ljudi ovdje skvotiraju već skoro četiri godine, a populacija u nekim danima dosegne i njih šezdesetak. Unikatnost ovog mjesta je privukla medijsku pažnju diljem svijeta, kao i poplavu dobronamjernih ali uglavnom nepotrebnih donacija - kad bi se barem spas mogao kupiti vunenim kapama i četkicama za zube. Ovo ostaje, koliko god je to moguće, društvo anarhije.

Pravila se smišljaju svake noći. O posljedicama se rijetko misli unaprijed, niti ih se bilježe za ubuduće. To je korisno, iskoristivo, i ponekad beskorisno mjesto. Otpatke megagrada se ugrabi, s njima se poigrava, jede ih se, nosi, prebojava i baca u blato. Keramički tanjuri su potrošni, jastučnice se nikad ne peru. Ako ovo mjesto ima svoj moto, onda je to: zgrabi što možeš, budi pijan i gledaj svoja posla.

Protokol za useljenje u Grad Šatora temelji se na pozivu i preporuci. Iz neznanja sam prekršio protokol. Nisam imao pojma o ničemu niti sam imao što izgubiti, došao sam proučiti ovo mjesto, napisati knjigu i živjeti bez stanarine. Tijekom mjeseci koji sam tu proveo, naučio sam da ne postoji jedinstven način za život ovdje i da postoji stotinu mogućih priča za napisati. Neki ljudi prose, neki peru prozore, neki kradu, neki rade poslove, neki prodaju sebe, prodaju druge, prodaju droge. Većina se drogira, neki su čisti. Ja još ne znam što ću.

Pravila koja sam si postavio su jednostavna: bez novca i bez prijatelja, osim onih koje ću ovdje steći. Učinit ću što je potrebno za preživljavanje, biti kakva god propalica želim biti: skitnica, prosjak, pijandura, kriminalac, ulični svirač, prevarant ili beskućnik, iz dana u dan.

 

Slijedi jedan od zapisa iz vremena koje sam proveo u Gradu Šatora

 

31. Ožujak

Volim ovu bijedu, svakog dana sve više. Volim izletjeti iz ove straćare na hladno sunce, odjeven samo u traperice i rasparene čizme. Volim pišati kraj rijeke s velikom kanadskom guskom sa svake strane, dok mi žmarci prožimaju tijelo. Volim slušati kako divovski betonski tanker istovaruje svoju utrobu u kanal, poput bistrog planinskog vodopada koji pada u mojim noćnim morama.

Volim svjetla na dokovima, svjetla na autocesti, svjetla na željeznici, svjetla zvijezda, svjetla nebodera u centru grada, svjetla divovskih reklama - Nikon i Canadian Club i Guess - svjetla vatri u bačvama i mjesečinu na vodi koju vidim kroz prozor.

Volim štakore. Žive ispod mog poda, još uvijek bježe čim me ugledaju - kao da ne znam da su ondje, kao da ne ležimo budni noćima (ja i štakori) i slušamo se kako dišemo, češemo se i grebemo, i oštrimo zube.

Volim patke, golubove, galebe, guske i golubice, bića koja se bore za komadiće kruha, grakću i klikću – i kao da imitiraju svaki naš pokret.

Volim kad Eddie svako malo dođe da "vidi kako sam", donosi piće ili ga žica, izvlači me iz kreveta, pokušava govoriti kao još veći šupak jer mu je neugodno što se tako dobro slažemo. Dižemo halabuku pa se skuliramo - kao u dobrim starim srednjoškolskim danima kad bi se šuljali natrag u razred malo razrezani i nasmijani, kao da nas nije briga hoćemo li nadrapati. Netko prođe kraj moje kolibe i on navali na njih kao klupski izbacivač s pucaljkom i nadmenim prsima.

Volim mog malog starijeg brata Calvina. Volim njegove sjajne nasmijane oči, i to što me pita jesam li dobro uvijek kad on nije. Volim ga jer se smije kad ga malo prejako udarim dok se mačujemo daskama ili hrvamo na hrpi drva. Volim što ne možemo povrijediti jedan drugog, bez obzira koliko krvi i masnica imali.

Volim kad Randy uleti u moju straćaru i onda izleti. Volim njegov gladan, tužan, popajevski osmijeh, njegovu tugu umotanu kao poklon koji ti nikad neće pokloniti. Volim kad objavi, kad smo kod mene, "Mi smo kod Shauna! Okej smo, bez brige - mi smo u Shaunovoj straćari!" Volim kako se ljulja i posrće ali nikad ne padne - kako hoda na petama a tijelo mu je toliko nagnuto da ga zacijelo anđeo pridržava rukama. Volim kako mu pokažeš njegova vrata a on krene zaobilaznim putem, kao u onim Family Circus stripovima[2] kad otisci stopala malog Billyja vrludaju posvuda: kroz drveće, preko drva, do obale, preko smeća, kroz smeće, između poljskih zahoda, na bicikl, u još jedno smeće, s bicikla, oko bačve s vatrom, kroz ruševine njegovog starog doma, u lokvu i konačno do vrata njegovog večerašnjeg doma. I onda se vrati sat kasnije da ti ponudi cigaretu koju je našao pod jastukom.

Volim kurve koje dolaze i vise kraj moje bačve, smijući se i šaleći cijelo vrijeme, nudeći se nježno bez riječi, nimalo razočarane što odlaze s čokoladom i svijećama umjesto s novcem i crackom. Smiju se i plešu i bacaju omotače slatkiša na tlo, kažu mi da sam najsimpatičniji tip ovdje - vjerojatno jer se ne seksam s njima – pa mi donose odjeću koju su mušterije ostavile.

Volim Lesovo konstantno brbljanje, njegov kaubojski hod i kolekciju smiješnih šešira.

Volim otići na ručak kod Dobrog Pastira s dečkima, gdje jedni drugima čuvamo leđa i izvlačimo se iz gabule, smijući se k'o ludi, sjedimo za istim stolom a onda se utrkujemo s tramvajima do kuće, skačemo preko tračnica u zadnji čas kao Superboy[3] na putu za školu.

Volim Violet, koja ima 6 godina i Brendina je kćer. Njen otac ju dovodi u Grad Šatora da vidi majku barem jednom mjesečno, dovozi je u lijepom novom automobilu. Violet ima kožu boje kave i lude kikice i anđeosko lice tako slatko da se patke gegaju do nje u parovima kako bi je vidjele. Pokušava hodati kroz ruševine kao mi, a mi vodimo njene male noge podalje od čavala i rezanog metala. Ili ju podignemo u ruke i nosimo. Calvin skuplja plišane igračke u velikoj vreći i da joj jednu svaki put kad nas posjeti. Okrene ju naopačke i vrti je dok joj kikice lete.

Brenda se obično jako opije kad je Violet posjeti. Kad ode, Randy i Brenda dođu do moje straćare. Brenda je toliko razvaljena da ne zna ni gdje je. "Kod Shauna smo", kaže Randy.

"Bilo je lijepo vidjeti Violet", rekao sam.

"Ne pričaj o mojoj maloj!", zarežala je. "Ne pričaj o Violet! Ne mogu..:" I onda rida dok ne predložim Randyju da je odvede natrag u krevet.

Čujem kako plače za svojom kćerkom dok baulja prema svojoj montažnoj kućici. Čujem pola tuceta vatri u bačvama kako pucketaju. Čujem tanker u kanalu koji se priprema za odlazak, lanci zvekeću, brod se diže. Čujem kako Sluggo i Jackie viču, galebove koji klepeću nebom. Čujem štakore ispod poda, drvo koje pucketa u mojoj peći, raženi viski koji se ulijeva u čašu, dim cigarete koji žuri kroz moje usne, i vjetar na krovu. Iznenađen sam, i pomalo uplašen, što mi se ovdje tako sviđa.

 


Preveo: Marino Buble

 

 

-----------------------------------------------------------------------------------------------------

Ne propustite čuti Shaughnessy Bishop-Stalla i druge goste Lit link festivala 2014 u Puli (Galerija Makina, 28. 8., 21-23h), Rijeci (Astronomski centar, 29. 8., 19,30-22,30h) i Zagrebu (Kino Grič, 30. 8., 20-23h)! 

Upad je slobodan. 

Promuvajte se, popijte nešto, čujte američke, kanadske i hrvatske pisce u opuštenoj atmosferi, izađite. 

 

 

 



[1] Cabbage Patch Kids je linija lutaka koje je osmislio Američki student umjetnosti Xavier Roberts 1978. Ova lutka je postala modni brend i jedna od najpopularnijih igračaka 1980-ih te jedna od najdugovječniji lutka franšiza u Americi.

[2] The Family Circus je strip kojeg je stvorio crtač Bil Keane 1960. i otad kontinuirano izlazi do danas. Strip općenito koristi jednu ilustraciju u okruglom okviru, otuda izvorni naziv serije. To je najraširenije distribuirana strip ilustracija u svijetu.

[3] Superboy je genetski modificirani metahumani klon ljudskog podrijetla  dizajniran kao duplikat i najbliži genetski ekvivalent Supermanu. Kriptonsko / ljudski hibrid Supermana i Lexa Luthora. Nakon smrti lika u seriji Superboy  zamijenio ga je Jon Lane Kent, klon stvoren iz tri DNK izvora, kreacija biološkog sina Supermana i Lois Lane iz potencijalne budućnosti.

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg