proza

Shaughnessy Bishop-Stall: Grad Šatora

Prva knjiga Shaughnessyja Bishopa-Stalla predstavljala je opis godine dana kojih je proveo s beskućnicima u zloglasnom Gradu Šatora u Torontu. Down to This: Squalor and Splendour in a Big-City Shantytown je nominirana za Drainie-Taylor nagradu za biografiju, nagradu Trillium, knjišku nagradu za knjige grada Toronta i nagradu za publicistiku Pearson Writers' Trusta 2005. godine. Sljedeće godine nagrađen je Knowlton Nash za novinarstvo na Massey College te je igrao ulogu Jasona - nepristojnog, dobro odjevenog novinara – na seriji CBC-TV-a The Newsroom. Njegov novi roman Ghosted je nominiran za nagradu Amazon za prvi roman 2011. godine. Trenutno predaje pisanje na sveučilištu u Torontu.



Grad Šatora nije grad niti živimo u šatorima. Živimo u kolibama i straćarama na rubu najveće kanadske metropole gdje rijeka susreće jezero. Ograda dijeli ovih dvadeset i sedam jutara od ostatka Toronta, a s ove strane smo izgradili nastambe kakve se dalo koristeći otpatke s reciklažnog dvorišta, smetlišta na ničijoj zemlji uhvaćenih u zbrci između grada i privatnog biznisa. Nekad se čini kao zajednica a nekad kao kaos. Grad Smeća bi bio bolje ime.

Zamislite odlagalište smeća posuto otpacima prošlog milenija. Frižideri, plišane životinje, cipele, poderana platna originalnih slika, foto albumi, tristo razbijenih bicikli i tobogana i palica za hokej, televizori i mikrovalne pećnice, svjetiljke i kase, bezglavi Cabbage Patch Kids[1] i dovoljno knjiga da osnujete vlastitu knjižnicu ili knjižaru ili da se počnete obrazovati.

Sad zamislite desetke lopova i ovisnika, skitnica i bivših robijaša. Pijani su, gladni i umorni od bježanja. Ostari se i postane hladno, i jedne noći se nađu na ovom mjestu s ostalim odbačenima, na rubu svijeta ali i pravo usred njega.

Pogledaju uokolo i vide da je sve zbog čega su se mučili upravo ovdje: stereo linije i video rekorderi, mjesta za kretanje, savršeno skrovište i parcela uz obalu. Nisu daleko na samotnom selu ili u prokletom predgrađu ili zarobljeni u istom starom gradu. Ustvari, grad odavde izgleda savršeno - jezero, neboderi u centru, sunce koje zalazi iza najviše građevine - kao slika s razglednice. I najbolje od svega, nema zakona i nema murije - dok god su s ove strane ograde. Sve je privatno vlasništvo. Nitko im ne može reći što da rade, nitko osim Home Depota, kompanije koja je vlasnik zemljišta.

I tako kopaju po kršu u nadi da će naći nešto korisno za gradnju. Ima toliko toga da mogu napraviti bilo što. Ali zasad im je dovoljno sklepati par skloništa koristeći tende i stari uredski namještaj. Kupe par piva, zapale vatru, nazovu to Grad Šatora i odluče ostati. Dim se izdiže, vidljiv izdaleka, kao upozorenje ili poziv. Piju i čekaju.

Ljudi ovdje skvotiraju već skoro četiri godine, a populacija u nekim danima dosegne i njih šezdesetak. Unikatnost ovog mjesta je privukla medijsku pažnju diljem svijeta, kao i poplavu dobronamjernih ali uglavnom nepotrebnih donacija - kad bi se barem spas mogao kupiti vunenim kapama i četkicama za zube. Ovo ostaje, koliko god je to moguće, društvo anarhije.

Pravila se smišljaju svake noći. O posljedicama se rijetko misli unaprijed, niti ih se bilježe za ubuduće. To je korisno, iskoristivo, i ponekad beskorisno mjesto. Otpatke megagrada se ugrabi, s njima se poigrava, jede ih se, nosi, prebojava i baca u blato. Keramički tanjuri su potrošni, jastučnice se nikad ne peru. Ako ovo mjesto ima svoj moto, onda je to: zgrabi što možeš, budi pijan i gledaj svoja posla.

Protokol za useljenje u Grad Šatora temelji se na pozivu i preporuci. Iz neznanja sam prekršio protokol. Nisam imao pojma o ničemu niti sam imao što izgubiti, došao sam proučiti ovo mjesto, napisati knjigu i živjeti bez stanarine. Tijekom mjeseci koji sam tu proveo, naučio sam da ne postoji jedinstven način za život ovdje i da postoji stotinu mogućih priča za napisati. Neki ljudi prose, neki peru prozore, neki kradu, neki rade poslove, neki prodaju sebe, prodaju druge, prodaju droge. Većina se drogira, neki su čisti. Ja još ne znam što ću.

Pravila koja sam si postavio su jednostavna: bez novca i bez prijatelja, osim onih koje ću ovdje steći. Učinit ću što je potrebno za preživljavanje, biti kakva god propalica želim biti: skitnica, prosjak, pijandura, kriminalac, ulični svirač, prevarant ili beskućnik, iz dana u dan.

 

Slijedi jedan od zapisa iz vremena koje sam proveo u Gradu Šatora

 

31. Ožujak

Volim ovu bijedu, svakog dana sve više. Volim izletjeti iz ove straćare na hladno sunce, odjeven samo u traperice i rasparene čizme. Volim pišati kraj rijeke s velikom kanadskom guskom sa svake strane, dok mi žmarci prožimaju tijelo. Volim slušati kako divovski betonski tanker istovaruje svoju utrobu u kanal, poput bistrog planinskog vodopada koji pada u mojim noćnim morama.

Volim svjetla na dokovima, svjetla na autocesti, svjetla na željeznici, svjetla zvijezda, svjetla nebodera u centru grada, svjetla divovskih reklama - Nikon i Canadian Club i Guess - svjetla vatri u bačvama i mjesečinu na vodi koju vidim kroz prozor.

Volim štakore. Žive ispod mog poda, još uvijek bježe čim me ugledaju - kao da ne znam da su ondje, kao da ne ležimo budni noćima (ja i štakori) i slušamo se kako dišemo, češemo se i grebemo, i oštrimo zube.

Volim patke, golubove, galebe, guske i golubice, bića koja se bore za komadiće kruha, grakću i klikću – i kao da imitiraju svaki naš pokret.

Volim kad Eddie svako malo dođe da "vidi kako sam", donosi piće ili ga žica, izvlači me iz kreveta, pokušava govoriti kao još veći šupak jer mu je neugodno što se tako dobro slažemo. Dižemo halabuku pa se skuliramo - kao u dobrim starim srednjoškolskim danima kad bi se šuljali natrag u razred malo razrezani i nasmijani, kao da nas nije briga hoćemo li nadrapati. Netko prođe kraj moje kolibe i on navali na njih kao klupski izbacivač s pucaljkom i nadmenim prsima.

Volim mog malog starijeg brata Calvina. Volim njegove sjajne nasmijane oči, i to što me pita jesam li dobro uvijek kad on nije. Volim ga jer se smije kad ga malo prejako udarim dok se mačujemo daskama ili hrvamo na hrpi drva. Volim što ne možemo povrijediti jedan drugog, bez obzira koliko krvi i masnica imali.

Volim kad Randy uleti u moju straćaru i onda izleti. Volim njegov gladan, tužan, popajevski osmijeh, njegovu tugu umotanu kao poklon koji ti nikad neće pokloniti. Volim kad objavi, kad smo kod mene, "Mi smo kod Shauna! Okej smo, bez brige - mi smo u Shaunovoj straćari!" Volim kako se ljulja i posrće ali nikad ne padne - kako hoda na petama a tijelo mu je toliko nagnuto da ga zacijelo anđeo pridržava rukama. Volim kako mu pokažeš njegova vrata a on krene zaobilaznim putem, kao u onim Family Circus stripovima[2] kad otisci stopala malog Billyja vrludaju posvuda: kroz drveće, preko drva, do obale, preko smeća, kroz smeće, između poljskih zahoda, na bicikl, u još jedno smeće, s bicikla, oko bačve s vatrom, kroz ruševine njegovog starog doma, u lokvu i konačno do vrata njegovog večerašnjeg doma. I onda se vrati sat kasnije da ti ponudi cigaretu koju je našao pod jastukom.

Volim kurve koje dolaze i vise kraj moje bačve, smijući se i šaleći cijelo vrijeme, nudeći se nježno bez riječi, nimalo razočarane što odlaze s čokoladom i svijećama umjesto s novcem i crackom. Smiju se i plešu i bacaju omotače slatkiša na tlo, kažu mi da sam najsimpatičniji tip ovdje - vjerojatno jer se ne seksam s njima – pa mi donose odjeću koju su mušterije ostavile.

Volim Lesovo konstantno brbljanje, njegov kaubojski hod i kolekciju smiješnih šešira.

Volim otići na ručak kod Dobrog Pastira s dečkima, gdje jedni drugima čuvamo leđa i izvlačimo se iz gabule, smijući se k'o ludi, sjedimo za istim stolom a onda se utrkujemo s tramvajima do kuće, skačemo preko tračnica u zadnji čas kao Superboy[3] na putu za školu.

Volim Violet, koja ima 6 godina i Brendina je kćer. Njen otac ju dovodi u Grad Šatora da vidi majku barem jednom mjesečno, dovozi je u lijepom novom automobilu. Violet ima kožu boje kave i lude kikice i anđeosko lice tako slatko da se patke gegaju do nje u parovima kako bi je vidjele. Pokušava hodati kroz ruševine kao mi, a mi vodimo njene male noge podalje od čavala i rezanog metala. Ili ju podignemo u ruke i nosimo. Calvin skuplja plišane igračke u velikoj vreći i da joj jednu svaki put kad nas posjeti. Okrene ju naopačke i vrti je dok joj kikice lete.

Brenda se obično jako opije kad je Violet posjeti. Kad ode, Randy i Brenda dođu do moje straćare. Brenda je toliko razvaljena da ne zna ni gdje je. "Kod Shauna smo", kaže Randy.

"Bilo je lijepo vidjeti Violet", rekao sam.

"Ne pričaj o mojoj maloj!", zarežala je. "Ne pričaj o Violet! Ne mogu..:" I onda rida dok ne predložim Randyju da je odvede natrag u krevet.

Čujem kako plače za svojom kćerkom dok baulja prema svojoj montažnoj kućici. Čujem pola tuceta vatri u bačvama kako pucketaju. Čujem tanker u kanalu koji se priprema za odlazak, lanci zvekeću, brod se diže. Čujem kako Sluggo i Jackie viču, galebove koji klepeću nebom. Čujem štakore ispod poda, drvo koje pucketa u mojoj peći, raženi viski koji se ulijeva u čašu, dim cigarete koji žuri kroz moje usne, i vjetar na krovu. Iznenađen sam, i pomalo uplašen, što mi se ovdje tako sviđa.

 


Preveo: Marino Buble

 

 

-----------------------------------------------------------------------------------------------------

Ne propustite čuti Shaughnessy Bishop-Stalla i druge goste Lit link festivala 2014 u Puli (Galerija Makina, 28. 8., 21-23h), Rijeci (Astronomski centar, 29. 8., 19,30-22,30h) i Zagrebu (Kino Grič, 30. 8., 20-23h)! 

Upad je slobodan. 

Promuvajte se, popijte nešto, čujte američke, kanadske i hrvatske pisce u opuštenoj atmosferi, izađite. 

 

 

 



[1] Cabbage Patch Kids je linija lutaka koje je osmislio Američki student umjetnosti Xavier Roberts 1978. Ova lutka je postala modni brend i jedna od najpopularnijih igračaka 1980-ih te jedna od najdugovječniji lutka franšiza u Americi.

[2] The Family Circus je strip kojeg je stvorio crtač Bil Keane 1960. i otad kontinuirano izlazi do danas. Strip općenito koristi jednu ilustraciju u okruglom okviru, otuda izvorni naziv serije. To je najraširenije distribuirana strip ilustracija u svijetu.

[3] Superboy je genetski modificirani metahumani klon ljudskog podrijetla  dizajniran kao duplikat i najbliži genetski ekvivalent Supermanu. Kriptonsko / ljudski hibrid Supermana i Lexa Luthora. Nakon smrti lika u seriji Superboy  zamijenio ga je Jon Lane Kent, klon stvoren iz tri DNK izvora, kreacija biološkog sina Supermana i Lois Lane iz potencijalne budućnosti.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Luka Mayer: Tko, što?

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Mayer (1999., Zagreb) studira šumarstvo u Zagrebu. Pohađao je satove kreativnog pisanja i radionice čitanja Zorana Ferića.

proza

Ana Romić: Tjedan dana posutih fragmentima samoće

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Romić (1993., Hrvace) studirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru gdje je magistrirala s radom Filozofija egzistencijalizma u romanu „Sam čovjek“ Ive Kozarčanina. Velika je ljubiteljica književnosti, osobito poezije koju i sama piše, te psihologije i filozofije. Živi u Zagrebu.

proza

Matea Šimić: Kuća za bivše

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Matea Šimić rođena je 1985. godine u Oroslavju, Hrvatska. Diplomirala je engleski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Piše poeziju, prozu i društvene komentare na hrvatskom i engleskom. Članica je Sarajevo Writers’ Workshop-a od 2012. godine. Radovi su joj objavljivani, između ostalog, u časopisu za istraživanje i umjetnost EuropeNow, časopisu za feminističku teoriju i umjetnost Bona, portalu za književnost i kulturu Strane te portalu za politiku i društvena pitanja Digitalna demokracija. Osnivačica je i urednica dvojezičnog magazina za književnost i umjetnost NEMA. Živi i radi u Barceloni.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

proza

Monika Filipović: Ljetna večer u Zagrebu '18.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Monika Filipović rođena je u Zagrebu 1996. godine. Studentica je politologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem poezije i kratkih priča, a trenutno radi i na svom prvom romanu. U svome pisanju najradije se okreće realizmu. Dosad nije objavila nijedan svoj rad.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg