proza

Kathryn Borel: Corked: A Memoir

Kathryn Borel je autorica i producentica. Njezina knjiga Corked: A Memoir bila je finalist za Stephen Leacock Memorial medalju za humor 2010. godine i izabrana kao jedna od najboljih knjiga 2009. od strane National Posta, Quill & Quirea i Eye Weeklya.
Kathrynini novinski tekstovi objavljivani su između ostalog i u Guardianu, The Times UK i New York Timesu. Trenutno piše za medicinsku dramu Rush na USA Networku i jedna je od urednica The Believera. Živi u Los Angelesu.



Kathryn Borel:

 

Corked: A Memoir

 

(4. poglavlje)

 

Skretanje.

Dva dana nakon šezdeset drugog rođendana mog oca automobilom sam ubila starca.

Ako je vrijeme 2004. zaslužno da se o  2005.-oj bruji kao o kvalitetnoj berbi u Francuskoj, onda je i jedan nesretni slučaj stvorio uvjete za naše vinsko putovanje. Počelo je automobilskom nesrećom i šalom. 23. veljače 2001. pregazila sam starca. Tri dana kasnije moj otac se našalio na tu temu.

Ispričao je vic dok smo vozili prema aerodromu Quebec Cityija. Došao je kraj mom tjednu prije završnih ispita na faksu. Vozili smo niz istu cestu na kojoj sam ubila starca.

U dva popodne  sam se ukrcala na avion za Halifax gdje sam jecala i drijemala glave koja se kroz zadnji semestar činila ispunjena morskom vodom. Tri mjeseca kasnije, nešto mršavija i mnogo starija, umrtvljeno sam prihvatila diplomu novinarstva s odličnim uspjehom. Par dana kasnije proučila sam kaligrafiju na diplomi i vidjela da sam primila počasni BJ[1]. Jako sam se smijala svom počasnom BJ-u, no ne tako jako kako sam se smijala očevoj šali.

Moj otac me htio odvesti do aerodroma, iako nikad nije bio tip oca-koji-vozi-do-aerodroma, a moja majka je uvijek bila savršen primjer majke-koja-te-vozi-do-aerodroma. Rekao je sve pogrešne stvari nakon što je policija nazvala i izvijestila mog brata tinejdžera, Nica, da je starac umro u bolnici od ozljeda glave. Kad je poziv stigao, a Nico prenio vijest o smrti, moj otac je podigao slušalicu i razgovarao s policajcem koji je rješavao papirologiju. Oko sat vremena kasnije, stigla sam kući iz teretane, gdje sam provela sat vremena na traci za trčanje, gledajući u svoje oči i podočnjake pod njima u ogledalima koja okružuju zidove. Ustao je iz sofe, pomalo bauljajući dok se uzdizao u stojeći položaj. Stajao je predaleko od mene i počeo govoriti. Glas mu je bio nespretan i nesiguran. Rekao je, "Mislio sam da bi htjela znati malo više o čovjeku kojeg si ubila". Zastao je i oči su mu treperile uokolo, upijajući moju reakciju. Tražio je, činilo mi se, ili da omlitavim ili da se ukočim. Unutra, sa stražnje strane lica čamio je šupalj osjećaj. Mrtav. Dogodilo se. Ja sam to prouzročila. Izrodila sam smrt. Pomislila sam na zvuk udarca njegovog tijela o metal automobila. Krv. Nimalo iznenađena, mirno sam stajala pred svojim ocem. Dvije su misli puzale unutar mene kao kukci. Željela sam znati o njemu. Željela sam znati sve o njemu. Znanje je moglo biti nekakva vrsta kazne - odgovarajuća posljedica. Ali također, bila je to nesreća. Bila sam ubojica, ali ne i krvnik. Bila sam samo slučajni ubojica. Ubojica! Pomislila sam, zapanjena. Kimnula sam ocu da nastavi.

"Imao je 83 godine, ljekarnik. Bio je iz Francuske. Želim ti reći njegovo ime. Možda će ti pomoći da saznaš nešto više o njemu. Zvao se..." To je dovoljno za ubojicu.  Podigla sam ruku i zaustavila ga, otrčala sam sitnim gegajućim koracima u svoju sobu, kralježnice ukočene kao šipka, lica s kog su šikljale onakve suze kakve vidiš samo u crtićima - animé suze - one koje ti izviru iz lica prema naprijed umjesto prema dolje. Zatvorila sam vrata i opet buljila u svoje lice, gledajući kako mi suze oči čine svijetlima poput lišća. Čekala sam. Trebao bi već ući. Trebao bi ući svakog trena i priznati da oboje nismo znali što smo radili tamo, dijeleći pojedinosti o nečemu što još uvijek nema smisla.

Suze su mi se osušile. Otišla sam do ruba kreveta i sjela, dišući tako da su mi rebra bila velika i otvorena koliko god je moguće. Dugo sam gledala kako se ta moja rebra spuštaju i dižu. Previše minuta je prošlo. Konačno, pokucao je i provirio unutra, lica usmjerenog prema tepihu. "Jesi li spremna za večeru? Pripremio sam ti ribu", ponudio je. Nisam voljela ribu u tom trenutku.

Put do aerodroma je bio sklizak posut sitnim svježim pahuljica koje su bile više nalik pijesku nego snijegu. Automobil je blago mirisao na duhan za lulu i losion za tijelo koji bi moj otac krao iz kolica spremačica u svom hotelu i trljao ga u kožne presvlake starim, odvratnim ručnikom koji je također ukrao iz hotela. Kad bi to radio, spustio bi glas do baritona, poput nekog dobrostojećeg neobogataškog ljigavca koji ljetuje u Monte Carlu, pa bi govorio, "Nanijeti obilato. Nanijeti OBILATO,! Heheheheheh!!" Sjedeći na tim sjajnim i pomalo masnim sjedalima, vozili smo se u tišini niz prostranu cestu gdje sam tri dana ranije udarila čovjeka i gledala kako se odbija od haube maminog marihuana zelenog GMC Jimmyja[2]. Čovjek je neobazrivo prelazio cestu noseći namirnice za doručak, koje su eruptirale u zrak kao gejzir hrane da bi samo sekundu kasnije sletjele oko njega u jezivom krugu. Kad sam uz škripu zaustavila kamionet i izjurila iz njega, vidjela sam da su neke od njegovih namirnica - kutija Special K-eja[3] i vreća puffed riže[4] - bile poprskane krvlju. Dok sam gledala kako još krvi curi iz njegovog naboranog uha i stvara lokvu, pomislila sam, On li ga baš voli žitarice. "Special K" mi je bio nadimak na prvoj godini faksa. Pomislila sam da moram reći svojim prijateljima u Halifaxu da se ubuduće suzdrže od korištenja tog nadimka. Za mnogih beskrajnih, mučnih trenutaka, upijala sam njegovu sliku; upila sam ga kao nalivpero tintu: njegovo krhko bijelo tijelo sklupčano kao marioneta kojoj su odrezali konce, njegova odjeća, modre Wellingtonke[5], modra skijaška kapa, i kaput s podstavom, modre rukavice i najlonske hlače, centimetar ili dva termo čarape koja je virila na mjestu gdje mu je nogavica bila nabrana prema gore. Onda sam zavijala i zavijala i pokrila lice svojim hladnim rukama i vrištala "Tako mi je žao!" Dahćuća vrućina tih riječi mi je puhala natrag u lice. Vrištala sam i dalje. Neki ljudi su okružili starca; drugi su bili na mobitelima i zvali hitnu pomoć. Pomislila sam na tečaj prve pomoći koji sam pohađala prije tisuću godina. Upute za prvu pomoć kod kontrole krvarenja su sažete u tri ključne riječi: umiri, podigni, direktni pritisak na ranu. Osim ako je slomljen vrat. Ako je vrat slomljen, čekaj hitnu pomoć. Žena s kovrčavom kosom je klečala kraj starčevih nogu. Bacila sam se na nju i šutnula joj ruke dalje od tijela. "Molim vas dajte mu prostora. Treba mu prostora da diše.", rekla sam promuklo, nesigurna jesam li ga onesposobila za disanje. Moj dečko Peter, koji je sjedio na suvozačkom sjedalu, potrčao je prema meni noseći moj vuneni zimski kaput. Kroz zamućene oči izgledao mi je kao veliki čovjek-raža, trčeći tako s raširenim dugim sivim kaputom. Iako se više bojim raža nego bilo kojeg drugog stvorenja, gurnula sam lice u Peterovu dolčevitu i zgrabila ga za pojas dok je omotao sebe i kaput oko mojeg drhtavog tijela i rekao, "Borel, ovo nije bila tvoja krivica." Upravo prije nego što je stigla hitna, starac se pomaknuo i otvorio oči. Zgrabila sam rever Peterovog kaputa i čvrsto ga stisla, nadajući se.

Moj otac je brzao cestom kao da je Francuz i ima glupi francuski brzi-vozač-gen. Nedaleko smo vidjeli oblik kako silazi s nogostupa. Bio je to starac. Ne tako star kao onaj kojeg sam ubila, ali ipak poprilično star. Ruka mi se trzala, samo što se nije podigla i pljusnula mi čelo i lice da mi prekrije oči, kad se moj otac našalio. Nagazio je na gas, okrenuo se prema meni s podignutim obrvama i rekao, "Što misliš? Da napravimo dva za dva?"

Boljelo je smijati se tome, ali nisam se zaboravila smijati. Ne vjerujem onim tragičarima koji te gledaju svojim snishodljivim pseće-lokvastim okicama i kažu, "Zaboravio sam kako se smijati." Jesi vraga zaboravilo, ti glupi, pseće-lokvastooki umišljeni šupku! I tako sam se smijala baš onako kako sam znala, ali grlo me boljelo kad je zvuk istisnut.

"Hvala ti na toj šali, tata."


 

 

[1] Bachelor of Journalism

[2] GMC Jimmy (i Chevrolet Blazer) se odnosi na jedan od nekoliko SUV modela iz General Motorsa

[3] Special K su blago pržene žitarice za doručak

[4] Puffed riža ili Pori je vrsta nabubrenih zrna dobivenih iz riže, obično se koristi u zobenim pahuljicama ili grickalicama

[5] Marka čizmi

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

intervju

Dinko Kreho: Književna ''mladost'' je sklizak i evazivan pojam koji najčešće nosi i problematičan ideološki balast

Predstavljamo uži izbor Nagrade Sedmica & Kritična masa

Dinko je u uži izbor ušao s pričom ''Zoja''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od dvojice muških natjecatelja.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Ivana Pintarić: Priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je po zanimanju edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana „Gorimo (ali ne boli više)“ ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja proze pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je i priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO.

proza

Marin Ivančić: Karijatida

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marin Ivančić (1991., Karlovac) diplomirani je pravnik na stručnom usavršavanju u Hrvatskoj komori ovlaštenih inženjera geodezije. Od zala birokracije dušu spašava čitanjem, županijskim nogometom, a odnedavno i pisanjem. Igra zadnjeg veznog u NK Dobra-Novigrad na Dobri, ima dobar udarac i pregled igre. Čitalački ukus mu je hipsterski eklektičan. Ovo mu je prvi objavljeni rad.

proza

Jelena Petković: Japan

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jelena Petković (1984.) diplomirala je povijest i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Živi i radi u Vukovaru.

proza

Luiza Bouharaoua: Zvučni zid

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luiza Bouharaoua (1985., Split) diplomirala je kroatistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Splitu. Radi u Skribonautima. Prevodi i piše. Prevela je roman Rachel Kushner "Bacači plamena" (Profil, 2017.). Kratke priče objavljivala je u The Split Mindu, Fantomu Slobode i na portalima Kritična masa i Nema. Priče su joj izvođene u na Trećem programu hrvatskog radija. Uvrštena je u regionalni zbornik "Izvan koridora - najbolja kratka priča" (VBZ, 2011.) i antologiju hrvatske mlade proze "Bez vrata, bez kucanja" (Sandorf, 2012.). Finalistica je natječaja Festivala europske kratke priče u 2016. i 2017. godini. Dobitnica je nagrade Ulaznica za kratku priču te nagrade Prozak za najbolji prozni rukopis autora/ica do 35 godina. U 2019. izlazi joj Prozakom nagrađeni prvijenac.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

proza

Jan Bolić: Mrtvi kanal (ulomak iz neobjavljenog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jan Bolić (1995., Rijeka) je autor koji boluje od progresivne bolesti spinalne mišićne atrofije tip 2 zbog koje ne može pomaknuti gotovo nijedan dio tijela, no i dalje, bez obzira na progresiju bolesti, uspijeva pisati s dva prsta koja još uvijek može pomaknuti i s njima stvara književna djela. Dosad je objavio dvije knjige: zbirku poezije „Trenutci“ (2016.) i zbirku poezije i proznih zapisa „Može biti lijepo“ (2017.). Jedna pjesma objavljena je i u zbirci poezije skupine autora iz cijele RH naziva „Petrinjske staze“ iz Petrinje. Povremeno objavljuje svoje radove na književnim portalima i svom Facebook profilu U trećoj knjizi odlučio se pozabaviti žanrom krimića.

proza

Andrea Bauk: Kult užarene krune

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Andrea Bauk (1985., Rijeka) je završila stručni studij vinarstva u Poreču nakon kojeg je radila razne poslove. Teme njezinog pisanja su SF, međuljudski, pogotovo obiteljski odnosi i tabu teme, a njezini likovi redovito su autsajderi i mizantropi. Nekoliko njezinih priča i pjesama objavljene su u sklopu književnih natječaja.

proza

Luka Katančić: Papirnati poljubac

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luka Katančić (1996., Zagreb) student je Pravnog fakulteta u Zagrebu. 2014. i 2015. godine osvojio je treće nagrade: „Stanislav Preprek“, „Joan Flora“, „Pavle Popović“, „Janoš Siveri“, „Rade Tomić“ te drugu nagradu „Duško Trifunović“ u Novom Sadu za poeziju u kategoriji do 30 godina.

proza

Dalen Belić: Ispovijed serijskog samoubojice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dalen Belić rođen je 1997. godine. Živi u Pazinu, a studira engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivan je u istrakonskoj zbirci Apokalipsa laži te zbirkama Priče o manjinama i Priče o Pazinu u sklopu Festivala Fantastične Književnosti. Osvojio je drugo mjesto na Riječkim perspektivama 2017. godine i prvo mjesto 2018. Jednu njegovu priču teškometalne tematike možete pročitati na portalu Perun.hr.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg