proza

Miriam Toews: Komplicirana dobrota (ulomak iz romana)

Miriam Toews je rođena u malom menonitskom gradiću Steinbach u Manitobi, autorica je pet bestselera i memoara o svom ocu. Primila je Nagradu generalnog guvernera za književnost, nagradu Libris za knjigu godine, nagradu za književnost Rogers Writers' Trust, i nagradu Marian Engel/Timothy Findley. Toewsin treći roman Komplicirana dobrota proveo je više od godine dana na kanadskim listama najprodavanijih naslova, a 2006. je pobijedio na natjecanju Canada Reads, kao prva knjiga jedne autorice koja je osvojila to priznanje. Uz mnoge druge jezike, roman je ove godine objavljen u hrvatskom prijevodu. Živi u Torontu.



 Treće poglavlje

 

 Travisa sam upoznala prije pet mjeseci na dočeku Nove godine na Samoubojičinu brijegu. Dobri menoniti tehnički ne slave dolazak još jedne godine koju će proživjeti kao zarobljenici ovoga svijeta. To je za njih frustrirajuća noć. Ali mi nismo dobri menoniti.

Netko je zapalio veliku vatru i iskre su frcale, a ljudi su se smijali i kašljali. Neki su se navlačili u grmlju. Nekoliko drugih igralo se skrivača s baterijskim svjetiljkama na starom ruskom groblju odmah pokraj brijega. Par ih je rigalo u snijegu, a do mene je iz nečijeg radio-kazetofona jedva dopirao glas Christine McVie koja je pjevala »Oh Daddy«. Stajala sam s nekoliko cura iz škole i razgovarala s njima o novogodišnjim odlukama, kad su nam prišli Travis i onaj drugi dečko, Regan, i ponudili da se s njima napušimo.

Sve smo slegnule ramenima kao da nam je svejedno i zabacile kosu kao da umiremo od dosade. Mmpaaaa... rekla je Janine, najbrbljavija među nama. Kad smo podijelili džoint Travis i ja počeli smo razgovarati, dok su drugi otišli do vatre. Ti si Tashina sestra, ha? pitao je.

Aha, rekla sam.

Čisto sranje, čovječe, rekao je, misleći valjda na to da Tash više nije tu.

Slegnula sam ramenima.

Mirišeš na pačuli, rekao je.

Nasmiješila sam se. Pušili smo. Gledali smo zvijezde. Tresli smo se od zime.

A kako se ti ono zoveš? pitao je.

Nomi, rekla sam.

Na sebi je imao vojničku jaknu s hrpom džepova i čizme Greb Kodiak. Odrezao je prste na rukavicama.

Voliš reggae, ha? pitao je.

Tako-tako, rekla sam. Neke stvari. A onda je on rekao da i on voli neke stvari. A onda smo počeli razgovarati o muzici jer je to bio svojevrstan test kompatibilnosti. Čak i menonitkinja zaštićena od svijeta zna da se ne treba žvaliti s frajerom koji ima ploče Air Supplyja. Možeš se žvaliti s dečkom koji sluša Emerson, Lake i Palmer, ali s njim nećeš hodati, bar ne javno. A onda je Travis spomenuo Loua Reeda ne ponašajući se pritom kao ljigavi kreten i ja sam odmah znala da želim biti njegova cura pa sam nakratko zašutjela i trudila se biti čedna namjestivši usne kako se to očekivalo.

Budi tajanstvena, govorila sam samoj sebi. Nabacila sam pozu cure koja se »smije svijetu« i »plače u duši«. Sve je to imalo veze s očima, ustima i određenim stankama u govoru. Djelovalo je pomalo tragično i istodobno romantično. Nije mi išlo baš najbolje, ali sviđalo mi se to preseravateljsko razmetanje, znate, taj pokušaj da nešto istodobno i sakrijem i pokažem.

Nomi, kažeš ha? rekao je Travis. Aha, odgovorila sam, a kako se ono ti zoveš? Travis, odgovorio je. Aha, da, Travis, Travis, rekla sam pretvarajući se malo prenapadno da pokušavam zapamtiti. Ime mu znam odavno. Poslije toga smo polako krenuli prema grmlju i izbili na malu čistinu gdje smo sjeli na srušeno stablo, a on me zagrlio i rekao: Pričaj mi nešto, Nomi. Pa sam počela kretenski blebetati o prvom što mi je palo napamet.

Jednom sam čula priču koja mi se svidjela i često o njoj razmišljam, rekla sam.

Da? pitao je Travis. Koju priču?

Pa, rekla sam, njih dvoje, frajer i cura, stajali su u mračnoj ulici negdje u nekom gradu. Curi se taj dečko jako sviđao. Toliko da je stalno mislila na njega, o tome kako je s njim, kako hodaju i tako. A frajer, ne znam, možda se i ona njemu sviđala, ali je bio malo stariji i puno veći kuler od nje. Pa su se sreli na ulici oko deset navečer, oboje su se odnekud vraćali, i dečko je rekao curi, hej, bok, kako si… a cura mu je odgovorila pa, hej, ovaj... bok. Dečko je onda rekao pričaj mi nešto, a cura je zastala, nasmijala se i rekla: Ali ti si tu. Eto, rekla sam Travisu, kao da sam upravo završila predavanje o izradi atomske bombe ili slično. Jesi li shvatio? Ha, pa da, rekao je. Pitao me zašto mi se ta priča sviđa, a ja sam mu rekla da ne znam, da mi se na neki način čini znakovitom, a on je rekao: Ali ja sam tu, a ti ipak sa mnom pričaš, a ja sam odgovorila: Pa da, imaš pravo.

A onda me pitao da li mi je draže da ljudi koje volim ne budu pokraj mene kad s njima razgovaram, a ja sam zastala jer me zbunio, ali on je shvatio da je moja pauza dramatska zavodnička pauza pa je, kad sam napokon rekla »ne«, odgovorio okej, dobro, i tako smo sjedili, šutali snijeg i gledali kako nam se dah pretvara u paru i pitali se, odnosno ja sam se pitala, što će se sljedeće dogoditi.

A sljedeće se dogodilo to da je rulja dotrčala do nas vičući: Odbrojavanje, odbrojavanje, još minuta do ponoći, dođite, dođite, pa smo Travis i ja ustali i pridružili se ostalima koji su se pravili da bacaju onog malog, Kurta, odnosno Malog Metalca, kako su ga obično zvali, u vatru kao žrtvu vragu, a drugi su, poput par blentača glasnih i pijanih kao i obično, odbrojavali oponašajući škotski naglasak, kad mi je Janine dodala lulu s hašišem pa me, baš dok sam uvlačila, Kurt nehotice ritnuo nogom posred lica tako da mi se lula zabila u nepce i oči mi se napunile suzama, i onda me Travis zagrlio i rekao: Sretna nova godina, pa sam i ja njemu šapnula gutajući vlastitu krv: I tebi sretna nova godina. A kad se Travis nagnuo da me poljubi, odmahnula sam glavom polako ali nedovoljno da primijeti, a onda se onesvijestila u snijegu.

Travis mi je poslije pričao da sam pala u tišini. Baš kao što je u tišini šikljala pileća krv na maminoj slici Jacksona Pollocka. Za to je snijeg dobar. Valjda je zato Menno »volim noćni život« Simons izabrao ovo mjesto za čekanje Posljednjeg suda, mjesto gdje smo mogli pasti u tišini tako da nikome ne smetamo. Probudila sam se par sati poslije na stražnjem dijelu kamioneta Travisovog tate pokrivena tepihom, dok je Travis prekriženih nogu sjedio kraj mene. Usnice su mu bile plave i jedva je govorio, ali je rekao: Isuse, hvala Bogu, jebote, živa si. Pomislila sam kako je to najoriginalnija izjava koju sam ikad čula o sebi i u tom sam ga trenutku zavoljela.

 Trudie je radila u sobi za plakanje u crkvi i još imamo slike na kojoj smo ona, Tash i ja u toj sobici, a među njima je i jedna na kojoj mi Travis staje na lice. Imao je negdje oko dvije godine i pune gaće pelena, a ja sam bila mala beba i ležala sam na podu, očito njemu na putu.

Mama je običavala otkvačiti žicu sa zvučnika u sobi za plakanje tako da ne mora slušati glavnog – svojega brata a mojega ujaka Hansa, odnosno Mračnoustog. Tash bi, kad je bila starija, donijela mali tranzistor pa smo slušali američke stanice dok smo mami pomagale čuvati djecu.

Dobro smo se zabavljale u sobi za plakanje. Vidjele bismo tatin zatiljak na muškoj strani crkve kako polako tone i opet se žurno uspravlja pokušavajući pozorno pratiti prijekore ujaka Hansa.

Obično sam ja trebala stražariti i gledati koja će majka s urlajućim djetetom ustati iz klupe, jer je to značilo da ide prema nama i da moramo ugasiti radio tako da mamu ne uhvate na djelu i da je ne kazni zloglasno oštar i potpuno pogrešan režim njezinog brata. To je, pretpostavljam, bio opasan rub po kojemu je hodao i još hoda moj otac. Rastrgan – barem je bio – između žene koju voli i vjere koja ga pokreće. Premda sada kad je mama otišla tog unutarnjeg sukoba više gotovo i nema. Rekla bih da se nad naš neprirodno miran dom nadvila aura prigušene rezignacije. Prije nekoliko tjedana ujak je došao od tate posuditi alat, a tata mu je na pitanje kako je, odgovorio: Ah, prosječno. Živim pomiren sa svojim razočaranjima. A ti?

Nikad nisam sigurna govori li takve stvari u šali ili ne. Svoje božićne čestitke uvijek potpisuje: U grijehu i zabludi žudeć’… Raymond.

 

Prijevod: Duška Gerić Koren

o nama

Nagrada ''Sedmica & Kritična masa'' – uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor sedmog izdanja nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autorice i autore. Pročitajte tko su finalisti.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg