proza

Miriam Toews: Komplicirana dobrota (ulomak iz romana)

Miriam Toews je rođena u malom menonitskom gradiću Steinbach u Manitobi, autorica je pet bestselera i memoara o svom ocu. Primila je Nagradu generalnog guvernera za književnost, nagradu Libris za knjigu godine, nagradu za književnost Rogers Writers' Trust, i nagradu Marian Engel/Timothy Findley. Toewsin treći roman Komplicirana dobrota proveo je više od godine dana na kanadskim listama najprodavanijih naslova, a 2006. je pobijedio na natjecanju Canada Reads, kao prva knjiga jedne autorice koja je osvojila to priznanje. Uz mnoge druge jezike, roman je ove godine objavljen u hrvatskom prijevodu. Živi u Torontu.



 Treće poglavlje

 

 Travisa sam upoznala prije pet mjeseci na dočeku Nove godine na Samoubojičinu brijegu. Dobri menoniti tehnički ne slave dolazak još jedne godine koju će proživjeti kao zarobljenici ovoga svijeta. To je za njih frustrirajuća noć. Ali mi nismo dobri menoniti.

Netko je zapalio veliku vatru i iskre su frcale, a ljudi su se smijali i kašljali. Neki su se navlačili u grmlju. Nekoliko drugih igralo se skrivača s baterijskim svjetiljkama na starom ruskom groblju odmah pokraj brijega. Par ih je rigalo u snijegu, a do mene je iz nečijeg radio-kazetofona jedva dopirao glas Christine McVie koja je pjevala »Oh Daddy«. Stajala sam s nekoliko cura iz škole i razgovarala s njima o novogodišnjim odlukama, kad su nam prišli Travis i onaj drugi dečko, Regan, i ponudili da se s njima napušimo.

Sve smo slegnule ramenima kao da nam je svejedno i zabacile kosu kao da umiremo od dosade. Mmpaaaa... rekla je Janine, najbrbljavija među nama. Kad smo podijelili džoint Travis i ja počeli smo razgovarati, dok su drugi otišli do vatre. Ti si Tashina sestra, ha? pitao je.

Aha, rekla sam.

Čisto sranje, čovječe, rekao je, misleći valjda na to da Tash više nije tu.

Slegnula sam ramenima.

Mirišeš na pačuli, rekao je.

Nasmiješila sam se. Pušili smo. Gledali smo zvijezde. Tresli smo se od zime.

A kako se ti ono zoveš? pitao je.

Nomi, rekla sam.

Na sebi je imao vojničku jaknu s hrpom džepova i čizme Greb Kodiak. Odrezao je prste na rukavicama.

Voliš reggae, ha? pitao je.

Tako-tako, rekla sam. Neke stvari. A onda je on rekao da i on voli neke stvari. A onda smo počeli razgovarati o muzici jer je to bio svojevrstan test kompatibilnosti. Čak i menonitkinja zaštićena od svijeta zna da se ne treba žvaliti s frajerom koji ima ploče Air Supplyja. Možeš se žvaliti s dečkom koji sluša Emerson, Lake i Palmer, ali s njim nećeš hodati, bar ne javno. A onda je Travis spomenuo Loua Reeda ne ponašajući se pritom kao ljigavi kreten i ja sam odmah znala da želim biti njegova cura pa sam nakratko zašutjela i trudila se biti čedna namjestivši usne kako se to očekivalo.

Budi tajanstvena, govorila sam samoj sebi. Nabacila sam pozu cure koja se »smije svijetu« i »plače u duši«. Sve je to imalo veze s očima, ustima i određenim stankama u govoru. Djelovalo je pomalo tragično i istodobno romantično. Nije mi išlo baš najbolje, ali sviđalo mi se to preseravateljsko razmetanje, znate, taj pokušaj da nešto istodobno i sakrijem i pokažem.

Nomi, kažeš ha? rekao je Travis. Aha, odgovorila sam, a kako se ono ti zoveš? Travis, odgovorio je. Aha, da, Travis, Travis, rekla sam pretvarajući se malo prenapadno da pokušavam zapamtiti. Ime mu znam odavno. Poslije toga smo polako krenuli prema grmlju i izbili na malu čistinu gdje smo sjeli na srušeno stablo, a on me zagrlio i rekao: Pričaj mi nešto, Nomi. Pa sam počela kretenski blebetati o prvom što mi je palo napamet.

Jednom sam čula priču koja mi se svidjela i često o njoj razmišljam, rekla sam.

Da? pitao je Travis. Koju priču?

Pa, rekla sam, njih dvoje, frajer i cura, stajali su u mračnoj ulici negdje u nekom gradu. Curi se taj dečko jako sviđao. Toliko da je stalno mislila na njega, o tome kako je s njim, kako hodaju i tako. A frajer, ne znam, možda se i ona njemu sviđala, ali je bio malo stariji i puno veći kuler od nje. Pa su se sreli na ulici oko deset navečer, oboje su se odnekud vraćali, i dečko je rekao curi, hej, bok, kako si… a cura mu je odgovorila pa, hej, ovaj... bok. Dečko je onda rekao pričaj mi nešto, a cura je zastala, nasmijala se i rekla: Ali ti si tu. Eto, rekla sam Travisu, kao da sam upravo završila predavanje o izradi atomske bombe ili slično. Jesi li shvatio? Ha, pa da, rekao je. Pitao me zašto mi se ta priča sviđa, a ja sam mu rekla da ne znam, da mi se na neki način čini znakovitom, a on je rekao: Ali ja sam tu, a ti ipak sa mnom pričaš, a ja sam odgovorila: Pa da, imaš pravo.

A onda me pitao da li mi je draže da ljudi koje volim ne budu pokraj mene kad s njima razgovaram, a ja sam zastala jer me zbunio, ali on je shvatio da je moja pauza dramatska zavodnička pauza pa je, kad sam napokon rekla »ne«, odgovorio okej, dobro, i tako smo sjedili, šutali snijeg i gledali kako nam se dah pretvara u paru i pitali se, odnosno ja sam se pitala, što će se sljedeće dogoditi.

A sljedeće se dogodilo to da je rulja dotrčala do nas vičući: Odbrojavanje, odbrojavanje, još minuta do ponoći, dođite, dođite, pa smo Travis i ja ustali i pridružili se ostalima koji su se pravili da bacaju onog malog, Kurta, odnosno Malog Metalca, kako su ga obično zvali, u vatru kao žrtvu vragu, a drugi su, poput par blentača glasnih i pijanih kao i obično, odbrojavali oponašajući škotski naglasak, kad mi je Janine dodala lulu s hašišem pa me, baš dok sam uvlačila, Kurt nehotice ritnuo nogom posred lica tako da mi se lula zabila u nepce i oči mi se napunile suzama, i onda me Travis zagrlio i rekao: Sretna nova godina, pa sam i ja njemu šapnula gutajući vlastitu krv: I tebi sretna nova godina. A kad se Travis nagnuo da me poljubi, odmahnula sam glavom polako ali nedovoljno da primijeti, a onda se onesvijestila u snijegu.

Travis mi je poslije pričao da sam pala u tišini. Baš kao što je u tišini šikljala pileća krv na maminoj slici Jacksona Pollocka. Za to je snijeg dobar. Valjda je zato Menno »volim noćni život« Simons izabrao ovo mjesto za čekanje Posljednjeg suda, mjesto gdje smo mogli pasti u tišini tako da nikome ne smetamo. Probudila sam se par sati poslije na stražnjem dijelu kamioneta Travisovog tate pokrivena tepihom, dok je Travis prekriženih nogu sjedio kraj mene. Usnice su mu bile plave i jedva je govorio, ali je rekao: Isuse, hvala Bogu, jebote, živa si. Pomislila sam kako je to najoriginalnija izjava koju sam ikad čula o sebi i u tom sam ga trenutku zavoljela.

 Trudie je radila u sobi za plakanje u crkvi i još imamo slike na kojoj smo ona, Tash i ja u toj sobici, a među njima je i jedna na kojoj mi Travis staje na lice. Imao je negdje oko dvije godine i pune gaće pelena, a ja sam bila mala beba i ležala sam na podu, očito njemu na putu.

Mama je običavala otkvačiti žicu sa zvučnika u sobi za plakanje tako da ne mora slušati glavnog – svojega brata a mojega ujaka Hansa, odnosno Mračnoustog. Tash bi, kad je bila starija, donijela mali tranzistor pa smo slušali američke stanice dok smo mami pomagale čuvati djecu.

Dobro smo se zabavljale u sobi za plakanje. Vidjele bismo tatin zatiljak na muškoj strani crkve kako polako tone i opet se žurno uspravlja pokušavajući pozorno pratiti prijekore ujaka Hansa.

Obično sam ja trebala stražariti i gledati koja će majka s urlajućim djetetom ustati iz klupe, jer je to značilo da ide prema nama i da moramo ugasiti radio tako da mamu ne uhvate na djelu i da je ne kazni zloglasno oštar i potpuno pogrešan režim njezinog brata. To je, pretpostavljam, bio opasan rub po kojemu je hodao i još hoda moj otac. Rastrgan – barem je bio – između žene koju voli i vjere koja ga pokreće. Premda sada kad je mama otišla tog unutarnjeg sukoba više gotovo i nema. Rekla bih da se nad naš neprirodno miran dom nadvila aura prigušene rezignacije. Prije nekoliko tjedana ujak je došao od tate posuditi alat, a tata mu je na pitanje kako je, odgovorio: Ah, prosječno. Živim pomiren sa svojim razočaranjima. A ti?

Nikad nisam sigurna govori li takve stvari u šali ili ne. Svoje božićne čestitke uvijek potpisuje: U grijehu i zabludi žudeć’… Raymond.

 

Prijevod: Duška Gerić Koren

proza

Jana Kujundžić: Mi, one od nekada

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jana Kujundžić (1990.) diplomirala je sociologiju na Hrvatskim studijima u Zagrebu i masterirala rodne studije (Gender studies,) na Central European Universityju u Budimpešti. Osim kratkih priča piše i feminističke kritike događanja u Hrvatskoj i u svijetu kao i kritike filmova i serija za portale Libela i Voxfeminae.

proza

Paula Ćaćić: Franzenova 'Sloboda'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S dvije kratke priče u širi izbor ušla je i Paula Ćaćić (1994., Vinkovci), studentica indologije i južnoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uz nagrađivane kratke priče i poeziju, Ćaćić piše i novinske tekstove za web portal VOXfeminae.

proza

Sven Popović: Ljubav među žoharima (Iz rukopisa)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S prva tri ulomka romana u rukopisu Svena Popovića, započinjemo objavljivanje šireg izbora nagrade ''Sedmica&Kritična masa 2017''.
Popović (1989., Zagreb) je diplomirao komparativnu književnost i engleski jezik i književnost te amerikanistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Književni prvijenac „Nebo u kaljuži“ (Meandarmedia) objavljuje 2015. Jedan je od osnivača „TKO ČITA?“, programa namjenjenog mladim autorima. Priče su mu uvrštene u „Best European Fiction 2017“ (Dalkey Archive Press). Živi i ne radi u Zagrebu.

proza

Maja Jurica: Miris biskvita

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Maja Jurica (1990., Split) studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zadru.

proza

Anita Vein Dević: Ulomak iz romana 'Ukradeno djetinjstvo'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Anita Vein Dević (1987., Karlovac) magistrirala je na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu. Piše poeziju, kratke priče, i nastavak romana „Ukradeno djetinjstvo“.

proza

Martin Majcenović: Medvjeđa usluga

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Martin Majcenović (1990.) diplomirao je kroatistiku i lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kratka proza objavljivana mu je između ostalog i u Zarezu, Autsajderskim fragmentima, Booksi... Sudjelovao je u užim izborima na natječajima za kratku priču Broda kulture (2013. i 2016.) i FEKP-a (2014.) Član je Književne grupe 90+, a piše za portal Ziher.hr.

proza

Marija Solarević: Itinerar

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marija Solarević (1987., Zagreb) diplomirala je pedagogiju i etnologiju s kulturnom antropologijom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, osvajila je MetaFora nagradu u organizaciji Knjižnice Vladimira Nazora, u Centru za kreativno pisanje pohađa radionice i stvara kolumnu o književnosti i pop-kulturi. Trenutno piše zbirku kratkih priča "Noćne ptice".

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg