proza

Ksenija Kušec: Matrix

Ksenija Kušec ne voli pravila pogotovo ona koja su iznad čovjeka, koja ih tretiraju kao objekte. Zbog toga ih izbjegava, izruguje im se, pokušava ih promijeniti, a jedino čime to može su priče. Barem za sada.
Napisala je Priče iz Sunčeva sustava, koje su 100% istinite, zbirku priča Reci mi sve, u kojoj ima najviše priča o zlim muževima i kako s njima postupati, i roman Janko i stroj za vrijeme (weather, ne time-machine).
Piše dva romana istovremeno, a u međuvremenu ne piše.



M a t r i x

 

Danas je taj dan. Biram što ću obući. Štikle? Može, toplo je pa ću sandale s otvorenim prstima. Traperice uvijek prolaze, i pod poslovno i pod opušteno, bijela majica i sako, crn kao i sandale. Želim izgledati kao Trinity. Za pojas sam zataknula… u unutarnji džep po dva sa svake strane… u stražnje džepove hlača isto po jedan… plus dodatni remen s kožnim futrolama… da ne spominjem poseban nosač koji sam navukla preko majice, tako da pod svakim pazuhom imam još po jedan… i torba puna… preko ramena.

Prvo idem u banku. Broj 246 daleko je od ovog sada koji je na redu. Imam vremena za pročitati knjigu. Provjeravam, pipam sve po sebi, stoji li kako treba, što ću prvo. U svakom džepu sakoa imam još i po jednu…

Dugo traje čekanje. Pet godina i ovih trideset ljudi ispred mene, svatko ima svoju priču, imam je i ja. Bolje da nisam sve to započela. A opet, stan kao dvorac, što bih ja u tolikom prostoru sama? Mama je umrla i htjela sam u manji stan. Je li to nenormalno?

Nepotrebno je nabrajati propise kojima su me zajebali. Prtljali su o nacionalizaciji, pa o cijeni otkupa, pa o uknjiženju, pa o potpisu, potpisu, potpisu. Najvažniji im je svuda bio samo moj potpis. Ovo je za vašu suglasnost da nama dajete suglasnost za suglasnost o posredovanju. Tko to ne bi potpisao? Pa onda, potpišite za punomoć kojom nas opunomoćujete za svoj život. Ma nije, ali sada ispada da jest.

I gdje je puklo? Između svih tih potpisivanja, bančini činovnici uvalili su mi i neki kredit koji mi nije trebao, a rekli su da je trebao jer bih inače ostala bez svega. To me čudilo jer je stan bio otkupljen od države, mama ga je otkupila, sjećam se i tih redova i potpisivanja. Kako je bila stara i slaba, nosile smo onu sjedalicu za ribolov koja se može sklopiti kao kišobran, nije mogla dugo stajati, pa je sjedila u redovima za potpise, suglasnosti i zahtjeve. Ali, objasnili su mi poslije da je majka to kupila na otplatu, a da ja moram dati gotovinu. Još su nešto objašnjavali, ali tko bi njih razumio. Namjerno biraju riječi koje nitko ne razumije, tako se čovjek prestraši i sve potpiše. Pritom vas uvjeravaju da je sve to samo formalnost. Otkad sam shvatila da je gotovo sve bilo nepotrebno, dolazim na šaltere i predajem nove suglasnosti i zahtjeve bankama kojima ću poništiti one prijašnje. Sve to vrijeme banka traži neku novu sitnicu kojom bi odbila to što tražim. I uvijek nađe.

A trebalo je biti jednostavno. Prodati stan, kupiti manji stan. Samo sam htjela manji stan.

Sada je na redu broj 239. Žena plače. Ne ova za šalterom, nego moliteljica. Ne žele joj isplatiti ostatak penzije jer je ušla u dozvoljeni minus, a kamate su pojele taj ostatak. Ne mogu joj isplatiti ništa. Tek je peti u mjesecu, što će žena jesti, kako će platiti struju? Šalter-žena zove zaštitara, koji opremljen puno slabije od mene vuče gospođu prema izlazu. 240, branitelj. Kolega moj, vidim po ispupčenjima. Bit će svega. Opet nešto ne može. Pitam se kako je raditi na takvom radnom mjestu. Možda je dobro plaćen pa je O. K. Ipak, znam tko sam ja, ne bih se imala kao klijenta. Ne danas.

Prisluškujem njegov problem. Ne mogu se isključiti. Da ne povjeruješ. Bio je dužan dvjesto eura nekom čovjeku, pa nije na vrijeme vratio, pa ga je ovaj tužio, a daktilograf na sudu tipkajući je pogriješio pa je umjesto 200 eura napisao još dvije nule. Zaboravio je staviti zarez. Zarez! Sad branitelj duguje dvadeset tisuća. Viče. Lupa šakom po pultu. Kako ste mogli pogriješiti, otkud ću platiti toliko novaca, a i ne dugujem toliko, nego sto puta manje! Sve ću vas posmicati! Podignite tužbu. Ne mogu, i to košta, branio sam ovu zemlju, ostao bez noge, penzija mi je pet hiljada, a vi mi sve uzimate! Sve čekam da ih počne rešetati, ali šalterka stišće gumb i dolazi onaj zaštitar. Branitelj ga vidi pa sam odlazi, vrteći glavom. Još nije došao do mog stanja. Ludilo. Zarez?

Pet godina traje: zašto mi odvjetnici agencije nisu isplatili stan? Kako su se mogli uknjižiti bez kupoprodaje? Zašto? Kako? Odgovaraju mi da podnesem tužbu, a da bih podnijela tužbu, moram podnijeti zahtjev, a prije zahtjeva punomoć i suglasnost. Pet godina pitam: kako ste mi mogli naplatiti porez, a nisam dobila novac od prodaje stana? Odgovaraju mi da je tako napisano u ugovoru koji nisam potpisala i da pokrenem građansku parnicu…

Jedva čekam broj. Gledam ekran, brojevi luđački titraju, svaki put kad se promijeni sviraju iritantne intervale. I to su proučili, nisu stavili neku milozvučnu tercu ili sekstu, nego đavolje tonove. Da mi koji ih slušamo dodatno popizdimo. I jesam. Petoljetka je došla do kraja, danas.

Stanem pred šalter i pitam za to i to. Imam potvrdu da može. Od suda. Ona uzima potvrdu i kaže da nije dovoljna. Zašto, pitam blago, nježno se osmjehujući. Zato jer sudska potvrda mora imati urudžbeni broj i ne predaje se na običnom šalteru, a osim toga, već su imali takve slučajeve i nikad ih nisu uvažili. Banka može slobodno procijeniti i odlučiti da ne isplati plaću. Čak niti dio plaće. Aha, velim. Dajte mi onda tu potvrdu da je ipak odnesem u urudžbeni. Da ne bi poslije svega bilo ''moglo je biti drugačije''. Ne može mi više dati potvrdu jer sam je već dala, a ona je lupila žig. Osim toga, storniranje takvog dokumenta ne ide bez nadređenih. Onda ga zovite, kažem ja. Telefonira kurvetina, šuška nešto, tko zna što mu tamo laže. Ostat ću bez potvrde i bacit će me van. Ipak dolazi fićfirić u lister odijelu, izvolite kaže. Ja sve ispočetka, a on kaže ''ne može jer se sudske presude ne mogu samo tako davati i oduzimati. Sad kad je ona već tu, neka i ostane. Mi ćemo se pobrinuti, imajte povjerenja''. Bože, čuješ li ovo?

Znam da je sad sve izgubljeno, novu potvrdu ne mogu nabaviti, ovdje će ostati zauvijek, a ja ne mogu do svojeg novca, plaće, stana, života. Sva sreća da je i taj lister kreten došao. Stavljam crne naočale, prvo vadim ona dva pištolja ispod pazuha i ispraznim ih sa zadovoljstvom u njih dvoje. Uzmem svoju potvrdu i primijetim kako zaštitari idu prema meni. Ima ih četiri. Imaju pancirke. Pucaju po meni. Izmičem mecima trčeći po zidovima, izvijajući tijelo nemogućim pokretima. Sad su na redu bombe iz džepa sakoa. Obje ih aktiviram i bacim. Sređeno. Ljudi i dalje stoje u redu, gledaju svoju najdražu predstavu, smiju se i plješću, nitko nije stradao, samo ovi koji su trebali. Niz stepenice s prvog kata, silaze u panici novi ljudi u crnom. Vidim, nisu ljudi nego bankari, pa u njih ispraznim ona dva pištolja iz stražnjih džepova i još dva iz futrola. Nakon toga sve postaje mirno, prašina se slegne, ljudi su veseli, grle se, pjevaju sretne pjesme, odlaze iza šaltera i uzimaju oteto. Nek' im je, ja ću s potvrdom dalje svojim putem.

Otresem prašinu sa sakoa, popravim kosu, zadovoljna sam što su mi prsti u sandalama još uvijek besprijekorni, crveni, lak se nije okrznuo. Opipam oružje, dobro je, sve je na mjestu, napunim što je ispražnjeno, imam punu torbu metaka. Moram još u odvjetničku tvrtku koja zastupa agenciju koja mi je ukrala stan, tamo ću ih sa zadovoljstvom posmicati, neću čekati nikakve potvrde, ništa neću pitati, već su mi sve podrugljivo rekli. Još su si i čestitali kad sam odlazila zadnji put.

Poslije toga idem u gruntovnicu koja je sve to muljanje popušila i dala da se uknjiže odvjetnici koji će već do tada biti mrtvi. Kad sam gruntovničane pitala zašto, rekli su da sam sama kriva jer nisam provjeravala stanje u knjigama. Da to treba raditi par puta godišnje i da mi tako i treba, a da su gospoda radila sve po zakonu. E, to će biti zadovoljstvo, krv proliti po tim odurnim knjigama. I knjige izrešetati da se papir rascvate. Na određenu rascvalu stranicu, u točno određeni redak upisat ću svoje ime i prezime pod rubriku ''vlasnik''. Da gospoda, da zakon! Poslije moram još u pogrebni zavod jer su otezali s potvrdom o smrti, nisu mi je htjeli izdati mjesec dana, tako da su lopovi mogli muljati i s njenim potpisom, kao da je moja majka još živa.

Kad to završim, idem na kavu s Mirjanom, nismo se dugo vidjele, stići ću, tek je deset. Pričat ćemo, pitat će me što je novo, a ja ću reći: od sada će sve biti bolje, upisala sam se u katastar i gruntovnicu, dobila sam nazad stan. Svi krvavi papiri sad su mi u torbi.

 

 

proza

Nell Zink: Zidarčac

Nell Zink je nakon "kasnog" debija (2014) ekspresno od autsajdera postala književni događaj, te je sa serijom knjiga idućih godina potvrdila visoko i izdvojeno mjesto na američkoj sceni. The New York Times uvrstio je njezin ekološki osviješten roman The Wallcreeper među značajne knjige 2014. godine, kao i njezinu knjigu iz 2015. godine o temama rase i roda, koja je nominirana za nacionalnu književnu nagradu Mislaid. Roman Nicotine objavila je 2016., kao i zbirku novela Private Novelist. Hvaljena je od Guardiana do New Yorkera, premda im je bilo teško klasificirati je.
Rođena je u južnoj Kaliforniji, odrasla je u ruralnoj Virginiji, diplomirala filozofiju na Fakultetu William i Mary 1981. godine.
Bila je gošća Lit link festivala / Književne karike 2018.
Pročitajte uvodni ulomak iz njezina romana The Wallcreeper.

proza

Rachel Kushner: Bacači plamena

Pročitajte "motoristički" ulomak iz romana "Bacači plamena" Rachel Kushner, već pomalo kultne američke spisateljice, smješten u 1977. godinu. Radnja romana klizi od američke provincije, preko artističkih i intelektualnih krugova New Yorka do Europe prateći put junakinje Reno. „Ovo je jedno od najuzbudljivijih književnih iskustava koje sam imao u posljednjem desetljeću... DeLillo odjekuje ovdje, kao i Doctorow, kao i Carey”, napisao je o romanu Colum McCann.
Rachel Kushner rođena je 1968. u saveznoj državi Oregon, a odrasla je u San Franciscu. Njezini su romani prevedeni na 15 jezika. Živi u Los Angelesu.
Roman "Bacači plamena" objavio je Profil u prijevodu Luize Bouharaoue.
Pročitajte dio pa vidite dalje (a ide dosta dalje).

poezija

Ana Škvorc: Strahujete li da se neću uklopiti?

Ana Škvorc (1991., Čakovec) prethodno je poeziju objavljivala u Temi i Poeziji. Studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

poezija

Branko Maleš: Mutno

Pročitajte izbor iz knjige pjesama "Mutno" Branka Maleša, za koju je autor nedavno dobio nagradu "Vladimir Nazor".
Branko Maleš (1949., Zagreb) spada među najznačajnije suvremene hrvatske pjesnike i pjesničke inovatore internacionalnog ranga. Autor je brojnih knjiga ("Tekst", 1978; "Praksa laži", 1986; "Placebo", 1992; „biba posavec“, 1996; "Trickster", 1998; "Vertigo", 2010; "Mutno", 2017, itd.), dobitnik "Goranova vijenca", a među ostalim je i član žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade autore.

proza

Viktorija Božina: Ulomak iz romana 'Turbofolk'

Viktorija Božina rođena je 1990. u Zadru gdje pohađa diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti. Tri godine boravila je u Americi gdje je završila studij informatike. Roman iz kojeg donosimo ulomak uskoro će ugledati svjetlo dana u izdanju Sandorfa.

proza

Catherine Lacey: Povrede

Catherine Lacey sjajan je američki glas nove generacije. Autorica je romana "The Answers" i "Nobody Is Ever Missing" te zbirke kratkih priča "Certain American States" koja upravo izlazi. Dobitnica je nagrade Whiting, stipendije New York Foundation for the Arts, bila je finalistica nagrade Young Lions Fiction. Njezini romani prevedeni su na talijanski, francuski, španjolski, nizozemski i njemački, a djela su joj objavljivana u The New York Timesu, Harper’su, Vogueu i drugdje. Časopis Granta uvrstio ju je 2017. u prestižnu dekadnu selekciju najboljih novih američkih prozaika. Između brojnih pohvala nazvana je i “DeLillom za milenijalce”. Rođena je 1985. u Mississippiju, živi u Chicagu. Bila je gošća Lit link festivala 2018. te nastupala u Zagrebu, Puli i Rijeci.
Pročitajte ulomak iz njene knjige priča "Certain American States" koja u kolovozu izlazi u Americi.

proza

Marina Gudelj: Lee

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - POBJEDNIČKA PRIČA

Marina Gudelj (1988., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Objavljivala je u Zarezu i na portalu KSET-a.

poezija

Ana Miković: Pjesme

Ana Miković rođena je 1987. u Beogradu gdje je diplomirala na katedri za srpsku književnost s južnoslavenskim književnostima. Dio je glazbeno-poetske trupe Nebograd.

proza

David Szalay: Duge rute

Pročitajte priču izvrsnog Davida Szalaya koji je bio sudionik Lit link festivala 2017 u Puli, Rijeci i Zagrebu.

David Szalay rođen je u Montrealu (1974.) u Kanadi odakle njegovi uskoro sele u Veliku Britaniju. Objavio je četiri prozne knjige, dobitnik je više književnih nagrada, a 2016. njegov je roman All That Man Is bio u užem izboru za Bookerovu nagradu. Szalay je uvršten u prestižni dekadni izbor najboljih mlađih britanskih romanopisaca časopisa Granta, kao i sličan izbor novina Telegraph. David Szalay pisac je minucioznog stila, naoko distanciranog, sa suptilnim i vrlo individualnim pomakom u tretiranju prozne događajnosti. Roman All That Man Is ono je što preporučamo za dulje upoznavanje, a za ovu priliku smo odabrali kratku priču Long Distance koju je napisao lani za radio BBC.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg