Ksenija Kušec ne voli pravila pogotovo ona koja su iznad čovjeka, koja ih tretiraju kao objekte. Zbog toga ih izbjegava, izruguje im se, pokušava ih promijeniti, a jedino čime to može su priče. Barem za sada.
Napisala je Priče iz Sunčeva sustava, koje su 100% istinite, zbirku priča Reci mi sve, u kojoj ima najviše priča o zlim muževima i kako s njima postupati, i roman Janko i stroj za vrijeme (weather, ne time-machine).
Piše dva romana istovremeno, a u međuvremenu ne piše.
M a t r i x
Danas je taj dan. Biram što ću obući. Štikle? Može, toplo je pa ću sandale s otvorenim prstima. Traperice uvijek prolaze, i pod poslovno i pod opušteno, bijela majica i sako, crn kao i sandale. Želim izgledati kao Trinity. Za pojas sam zataknula… u unutarnji džep po dva sa svake strane… u stražnje džepove hlača isto po jedan… plus dodatni remen s kožnim futrolama… da ne spominjem poseban nosač koji sam navukla preko majice, tako da pod svakim pazuhom imam još po jedan… i torba puna… preko ramena.
Prvo idem u banku. Broj 246 daleko je od ovog sada koji je na redu. Imam vremena za pročitati knjigu. Provjeravam, pipam sve po sebi, stoji li kako treba, što ću prvo. U svakom džepu sakoa imam još i po jednu…
Dugo traje čekanje. Pet godina i ovih trideset ljudi ispred mene, svatko ima svoju priču, imam je i ja. Bolje da nisam sve to započela. A opet, stan kao dvorac, što bih ja u tolikom prostoru sama? Mama je umrla i htjela sam u manji stan. Je li to nenormalno?
Nepotrebno je nabrajati propise kojima su me zajebali. Prtljali su o nacionalizaciji, pa o cijeni otkupa, pa o uknjiženju, pa o potpisu, potpisu, potpisu. Najvažniji im je svuda bio samo moj potpis. Ovo je za vašu suglasnost da nama dajete suglasnost za suglasnost o posredovanju. Tko to ne bi potpisao? Pa onda, potpišite za punomoć kojom nas opunomoćujete za svoj život. Ma nije, ali sada ispada da jest.
I gdje je puklo? Između svih tih potpisivanja, bančini činovnici uvalili su mi i neki kredit koji mi nije trebao, a rekli su da je trebao jer bih inače ostala bez svega. To me čudilo jer je stan bio otkupljen od države, mama ga je otkupila, sjećam se i tih redova i potpisivanja. Kako je bila stara i slaba, nosile smo onu sjedalicu za ribolov koja se može sklopiti kao kišobran, nije mogla dugo stajati, pa je sjedila u redovima za potpise, suglasnosti i zahtjeve. Ali, objasnili su mi poslije da je majka to kupila na otplatu, a da ja moram dati gotovinu. Još su nešto objašnjavali, ali tko bi njih razumio. Namjerno biraju riječi koje nitko ne razumije, tako se čovjek prestraši i sve potpiše. Pritom vas uvjeravaju da je sve to samo formalnost. Otkad sam shvatila da je gotovo sve bilo nepotrebno, dolazim na šaltere i predajem nove suglasnosti i zahtjeve bankama kojima ću poništiti one prijašnje. Sve to vrijeme banka traži neku novu sitnicu kojom bi odbila to što tražim. I uvijek nađe.
A trebalo je biti jednostavno. Prodati stan, kupiti manji stan. Samo sam htjela manji stan.
Sada je na redu broj 239. Žena plače. Ne ova za šalterom, nego moliteljica. Ne žele joj isplatiti ostatak penzije jer je ušla u dozvoljeni minus, a kamate su pojele taj ostatak. Ne mogu joj isplatiti ništa. Tek je peti u mjesecu, što će žena jesti, kako će platiti struju? Šalter-žena zove zaštitara, koji opremljen puno slabije od mene vuče gospođu prema izlazu. 240, branitelj. Kolega moj, vidim po ispupčenjima. Bit će svega. Opet nešto ne može. Pitam se kako je raditi na takvom radnom mjestu. Možda je dobro plaćen pa je O. K. Ipak, znam tko sam ja, ne bih se imala kao klijenta. Ne danas.
Prisluškujem njegov problem. Ne mogu se isključiti. Da ne povjeruješ. Bio je dužan dvjesto eura nekom čovjeku, pa nije na vrijeme vratio, pa ga je ovaj tužio, a daktilograf na sudu tipkajući je pogriješio pa je umjesto 200 eura napisao još dvije nule. Zaboravio je staviti zarez. Zarez! Sad branitelj duguje dvadeset tisuća. Viče. Lupa šakom po pultu. Kako ste mogli pogriješiti, otkud ću platiti toliko novaca, a i ne dugujem toliko, nego sto puta manje! Sve ću vas posmicati! Podignite tužbu. Ne mogu, i to košta, branio sam ovu zemlju, ostao bez noge, penzija mi je pet hiljada, a vi mi sve uzimate! Sve čekam da ih počne rešetati, ali šalterka stišće gumb i dolazi onaj zaštitar. Branitelj ga vidi pa sam odlazi, vrteći glavom. Još nije došao do mog stanja. Ludilo. Zarez?
Pet godina traje: zašto mi odvjetnici agencije nisu isplatili stan? Kako su se mogli uknjižiti bez kupoprodaje? Zašto? Kako? Odgovaraju mi da podnesem tužbu, a da bih podnijela tužbu, moram podnijeti zahtjev, a prije zahtjeva punomoć i suglasnost. Pet godina pitam: kako ste mi mogli naplatiti porez, a nisam dobila novac od prodaje stana? Odgovaraju mi da je tako napisano u ugovoru koji nisam potpisala i da pokrenem građansku parnicu…
Jedva čekam broj. Gledam ekran, brojevi luđački titraju, svaki put kad se promijeni sviraju iritantne intervale. I to su proučili, nisu stavili neku milozvučnu tercu ili sekstu, nego đavolje tonove. Da mi koji ih slušamo dodatno popizdimo. I jesam. Petoljetka je došla do kraja, danas.
Stanem pred šalter i pitam za to i to. Imam potvrdu da može. Od suda. Ona uzima potvrdu i kaže da nije dovoljna. Zašto, pitam blago, nježno se osmjehujući. Zato jer sudska potvrda mora imati urudžbeni broj i ne predaje se na običnom šalteru, a osim toga, već su imali takve slučajeve i nikad ih nisu uvažili. Banka može slobodno procijeniti i odlučiti da ne isplati plaću. Čak niti dio plaće. Aha, velim. Dajte mi onda tu potvrdu da je ipak odnesem u urudžbeni. Da ne bi poslije svega bilo ''moglo je biti drugačije''. Ne može mi više dati potvrdu jer sam je već dala, a ona je lupila žig. Osim toga, storniranje takvog dokumenta ne ide bez nadređenih. Onda ga zovite, kažem ja. Telefonira kurvetina, šuška nešto, tko zna što mu tamo laže. Ostat ću bez potvrde i bacit će me van. Ipak dolazi fićfirić u lister odijelu, izvolite kaže. Ja sve ispočetka, a on kaže ''ne može jer se sudske presude ne mogu samo tako davati i oduzimati. Sad kad je ona već tu, neka i ostane. Mi ćemo se pobrinuti, imajte povjerenja''. Bože, čuješ li ovo?
Znam da je sad sve izgubljeno, novu potvrdu ne mogu nabaviti, ovdje će ostati zauvijek, a ja ne mogu do svojeg novca, plaće, stana, života. Sva sreća da je i taj lister kreten došao. Stavljam crne naočale, prvo vadim ona dva pištolja ispod pazuha i ispraznim ih sa zadovoljstvom u njih dvoje. Uzmem svoju potvrdu i primijetim kako zaštitari idu prema meni. Ima ih četiri. Imaju pancirke. Pucaju po meni. Izmičem mecima trčeći po zidovima, izvijajući tijelo nemogućim pokretima. Sad su na redu bombe iz džepa sakoa. Obje ih aktiviram i bacim. Sređeno. Ljudi i dalje stoje u redu, gledaju svoju najdražu predstavu, smiju se i plješću, nitko nije stradao, samo ovi koji su trebali. Niz stepenice s prvog kata, silaze u panici novi ljudi u crnom. Vidim, nisu ljudi nego bankari, pa u njih ispraznim ona dva pištolja iz stražnjih džepova i još dva iz futrola. Nakon toga sve postaje mirno, prašina se slegne, ljudi su veseli, grle se, pjevaju sretne pjesme, odlaze iza šaltera i uzimaju oteto. Nek' im je, ja ću s potvrdom dalje svojim putem.
Otresem prašinu sa sakoa, popravim kosu, zadovoljna sam što su mi prsti u sandalama još uvijek besprijekorni, crveni, lak se nije okrznuo. Opipam oružje, dobro je, sve je na mjestu, napunim što je ispražnjeno, imam punu torbu metaka. Moram još u odvjetničku tvrtku koja zastupa agenciju koja mi je ukrala stan, tamo ću ih sa zadovoljstvom posmicati, neću čekati nikakve potvrde, ništa neću pitati, već su mi sve podrugljivo rekli. Još su si i čestitali kad sam odlazila zadnji put.
Poslije toga idem u gruntovnicu koja je sve to muljanje popušila i dala da se uknjiže odvjetnici koji će već do tada biti mrtvi. Kad sam gruntovničane pitala zašto, rekli su da sam sama kriva jer nisam provjeravala stanje u knjigama. Da to treba raditi par puta godišnje i da mi tako i treba, a da su gospoda radila sve po zakonu. E, to će biti zadovoljstvo, krv proliti po tim odurnim knjigama. I knjige izrešetati da se papir rascvate. Na određenu rascvalu stranicu, u točno određeni redak upisat ću svoje ime i prezime pod rubriku ''vlasnik''. Da gospoda, da zakon! Poslije moram još u pogrebni zavod jer su otezali s potvrdom o smrti, nisu mi je htjeli izdati mjesec dana, tako da su lopovi mogli muljati i s njenim potpisom, kao da je moja majka još živa.
Kad to završim, idem na kavu s Mirjanom, nismo se dugo vidjele, stići ću, tek je deset. Pričat ćemo, pitat će me što je novo, a ja ću reći: od sada će sve biti bolje, upisala sam se u katastar i gruntovnicu, dobila sam nazad stan. Svi krvavi papiri sad su mi u torbi.
Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.