proza

Bojan Žižović: Tri priče

Bojan Žižović, rođen je 1975. u Puli gdje trenutno živi. Dosad je objavio dvije zbirke pjesama - "Apsurd" i "U slučaju da ne postoji". U pripremi mu je zbirka priča. Donedavno je radio kao novinar u lokalnom dnevnom listu "Glas Istre". Mnoge njegove tekstove uglazbio je kultni underground autor Franci Blašković.



Na stanici u Puli

 

Vlak Pula - Buzet polazi za dvadesetak minuta. Gužva je. Badnjak. Putuju i oni koji zapravo nigdje ni ne moraju putovati. Kondukter pokušava rasporediti ljude po vagonima. Ne uspijeva. Već su zauzeta sva mjesta u kupeima pa se sjedi i u hodniku. Čovjek srednjih godina prilazi djevojci srednjeg rasta i pita je može li sjesti na njenu torbu srednje veličine. Ona ga gleda u čudu, kao što djevojke tih godina inače gledaju starije od sebe. Čovjek srednjih godina sjeda na torbu srednje veličine i prije no što mu je djevojka srednjeg rasta dopustila. Namješta stražnjicu i otvara novine.

- Eto, što vam je današnji svijet. Baba zatukla sjekirom ravno u vrata svog susjeda. A zima je - konstatirao je čovjek srednjih godina.

Do njega je na podu, osim djevojke srednjeg rasta, sjedio i čovjek s izrazito dugačkim lijevim srednjim prstom. Klimnuo je glavom.

- Kakve veze ima sjekira sa zimom? - upitala je naivno djevojka srednjeg rasta.

- Kako kakve? - začudio se čovjek srednjih godina i nastavio čitati novine.

- Evo, piše da ćemo u idućoj godini imati puno manje briga, jer… - zastao je i lice približio novinskom listu - aha, jer tako kaže neka gatara. Znate, ja vjerujem gatarama. One rade svoj posao vrlo profesionalno.

- Kako mislite profesionalno? - ponovno je bila znatiželjna djevojka srednjeg rasta.

- Tako kao što sam rekao, profesionalno.

Čovjek s izrazito dugim lijevim srednjim prstom crtao je po zamagljenom prozoru nekakve neprepoznatljive oblike.

- Poznavao sam jednog slikara. Na njegovim se slikama ništa nije moglo prepoznati. Sve je bilo tako neprepoznatljivo - rekao je čovjek srednjih godina.

- Hoćete reći da je bio apstraktni slikar? - pretplatila se na pitanja djevojka srednjeg rasta.

- Ne želim ja ništa reći, samo kažem da se na njegovim slikama ništa nije moglo raspoznati. Je li on slikao nebo, sunce, krušku, konja, psa ili svoju, da mi oprostite, golu nogu, to se nikako nije moglo sa sigurnošću reći. Zato je valjda i poludio. Ne može čovjek stalno slikati nešto što ni sam ne zna što je. To je jednostavno glupost. Barem da je svako toliko u sliku ugurao neku, ne znam, krušku, ne vjerujem da bi završio u ludnici.

Djevojka srednjeg rasta okrenula je glavu prema kupeu u kojem je sjedio mladić srednje duge kose. On joj se nasmiješio. I ona njemu.

- Ah, ta ljubav - rekao je čovjek srednjih godina, primijetivši razmjenu pogleda - I ja sam nekada tako očijukao. Danas vam toga više nema, obraćao se čovjeku s izrazito dugim lijevim srednjim prstom - Danas mladi misle samo na, da mi oprostite, seks. A što vam je, da mi oprostite, seks? Ništa. Prije neki dan mi je jedna dama ponudila… - zastao je da se nakašlje. - Znate već što. I što da radim. Bilo mi je neugodno odbiti. Neće se ona naljutiti ako vam sada kažem da je bila izuzetno ružna. Kosa joj je bila kao slama, oči nekako razrogačene, a zube, zube uopće nije imala, osim nekih ostataka koji su više izgledali kao oni riblji zubi, onako napiljeni prema vrhu. Znate kako izgledaju riblji zubi? - upitao je.

Čovjek s izrazito dugim lijevim srednjim prstom klimnuo je glavom.

- E, takvi su bili njeni zubi. A tijelo? Ubijte me ako njene noge nisu bile kraće od najkraćih nogu onih pasa… Kako se ono zovu? Ma, znate oni što im se trbuh vuče po podu. A tek njene ruke. To su vam bile dvije lopate koje su već odradile tisuću utovara pa im se drška rascvjetala. Eto, takva vam je bila ta dama. Ali, što ću. Ona pita, a ja ne mogu odbiti. Tako su me odgojili. Dovršio bih vam priču, ali vlak samo što nije krenuo - rekao je čovjek srednjih godina i zakoračio preko torbe srednje veličine.

Čovjek s izuzetno dugim lijevim srednjim prstom rukom je obrisao zamagljeni prozor i pokazao svoj izrazito dugi lijevi srednji prst čovjeku srednjih godina koji je već stajao na peronu, ispraćajući vlak za Buzet. Ovaj je bacio kapu na pod i stao skakati po njoj.

 

 

Novinske laži

 

Hodao je gradom s novinama u lijevoj ruci. Žrtva je bila nekoliko koraka ispred njega. Mali, zdepasti muškarac kojem se na tjemenu ogledalo nebo. Nije mogao pronaći bolju žrtvu. Znao je: taj ne može potrčati, ne može se braniti, ne može mi ništa. Ubrzao je korak, podignuo lijevu ruku, čvrsto stišćući novine zamahnuo i… Netko je zaurlao: »Eno ga udarač novinama!«.

Pomislio je: ako sada odalamim niskog, zdepastog, proćelavog tipa, mogao bih navući bijes onoga tko me prepoznao, a ako ga ne udarim, neću ispuniti svoju neodoljivu dnevnu potrebu da nekoga zviznem novinama po glavi. Čuo je snažne korake iza svojih leđa. Okrenuo je glavu i u mrtvom kutu vidio figuru koja mu se približavala.

- Je li to trči prema meni? Ako trči, nije dobro. Bolje bi bilo da ubrzano hoda jer, ako trči, onda znači da je riječ o mlađoj osobi, što ujedno može značiti da je to neko snažno čeljade, ali i ne mora biti. Može biti neki klinac od svojih 40-ak kilograma tjelesne mase, ali u to čisto sumnjam. Koraci su mu snažni, što bi značilo i da mu je masa puno veća od 40-ak kilograma. Što bi mi mogao učiniti? Mislim, što se obično čini udaraču novinama? Pa nisam ubojica. Neće me linčovati. Ali s druge strane, ljudi danas svašta rade, pa i linčuju zbog sasvim prozaičnih razloga. Mog su psa linčovali jer je zdipio kobasicu koja je nekome već pala na pod. Kao da bi tu kobasicu uopće netko nakon toga bio pojeo. Ali to očito nikoga nije bilo briga. Oni su napali jadnog psa kao da im je on kriv za sve njihove kobasice koje su im u životu ikada pale na pod. Uskoro bih i ja mogao biti jadan ako me ovaj jureći objekt zvizne nečime po glavi. Nadam se da nema neki jako tvrdi predmet. Ako ima kamen, onda bi ga već bio bacio. Ne, sigurno nema kamen. Čime bi me onda mogao zviznuti? Rukom. Dobro, to i nije toliko strašno. Ustvari, kad malo bolje razmislim, zavisi kakva mu je ruka. Možda je neki građevinar pa mu ruka dođe kao kamen, ako ne i tvrđa i teža. Nadam se da je umjetnik. Ti ni nemaju ruku. Njihove su ruke meke i potpuno bezopasne. Da, takvu bih ruku htio osjetiti na svojoj glavi ako već moram dobiti nekakav udarac.

Ali i dalje mi nije jasno zašto bih uopće dobio udarac. Pa nisam kriminalac. Imam susjeda kojeg svi nazivaju kriminalcem, a nitko ga ne dira. Kažu da se kriminalce ne dira. Nego što se s njima radi? Dočekao sam ga jednom ispod stubišta. Izlazio je iz zgrade. Prišuljao sam mu se s leđa. To stvarno dobro radim. I novinama po glavi. Baš sam ga jako zveknuo. Čovjek je doslovno zateturao. Zatim se bacio na pod i počeo plakati. Tiho je ponavljao: »Nemojte me ubiti«. A čime sam ga ja to kao ubijao? Novinama? Smiješno. Pobjegao sam shvativši da je bolje bježati nego ne. Kažu da mu se nakon toga danima s glave mogla pročitati vijest o nekom uvođenju poreza na porezne olakšice. Slova su mu se doslovno utisnula u kožu. Tako sam ga jako maznuo novinama. Inače ne udaram tako snažno. Onako, samo u prolazu malo očešem nekoga. Nije to ništa strašno. Više je zabavno. Svi se smiju dok i sami ne postanu žrtve. A ovaj ispred mene je idealna žrtva. Udarit ću ga pa neka me poslije i linčuju. Ima tako zgodno tjeme da bi novine, i bez moje pomoći, željele završiti na njegovoj glavi. Neću ga udariti jako. Možda i hoću. Ne znam. To ću odlučiti kad mi ruka već bude padala prema njegovom tjemenu. Mogao bih ga zviznuti i nekoliko puta. Tako dobro tjeme ima.

Novine su već bile nad glavom niskog, zdepastog, proćelavog tipa, ali su se odjednom zaustavile na 30-ak centimetara od njegove glave. Napadač je ugledao svoju fotografiju u njima. Na fotografiji se vidi: napadač sa smiješkom zamahuje novinama prema tjemenu niskog, zdepastog, proćelavog tipa, a iza njega gomila ljudi, s pjenom na ustima bijesno se baca na njega. Okrenuo se.

- Oduvijek sam znao da novine lažu.


 

Nije to od pića

 

Vjerujte mi, nije lako. Još kao dijete pokazivao sam sklonosti tome da postanem nitko i ništa. Te je sklonosti trebalo pretočiti u realnost, a svi znamo koliko realnost boli. Jako boli. Mene boli želudac.

-To ti je od pića.

- Nije mi od pića. Dobro, neka je i od pića. Pa mora čovjek nešto popiti. Zamislite da čovjek ništa ne pije. Ne, to nikako. Čovjek pije jer mu je to potreba. Čovjek je žedan. On zna da mora piti inače će umrijeti, a umiranje nije nimalo zabavno. Doduše, znam jednoga koji se smijao prije nego što je umro. Savijao se od smijeha. I odjednom je pao. Malo smo popili i on je jednostavno pao. Mislio sam da je zaspao, ali su mi prolaznici koji su ga pokušavali podignuti rekli da će to spavanje potrajati dugo. To vam je tako. Sad se smijete, a trenutak nakon toga nije vam do smijeha. Ali nema se vremena. Sve je tako brzo. Svijet se brzo okreće, piće se brzo ispija, život brzo prolazi. Samo sam ja usporen.

- To ti je od pića.

- Ma, rekao sam vam ljudi da mi nije to od pića. Zašto inzistirate? Prirodno sam usporen. Kao dijete sam već znao da ću biti usporen. Nije to nikakva tajna. Roditelji su uvijek govorili: Joj, kako je usporeno ovo naše dijete. A svijet je oko mene sve više ubrzavao. Kako sam rastao, tako mi je sve teže bilo pratiti ta ubrzanja. Zato bih svako toliko stao i popio jedno piće. Da se malo odmorim. Meni je potreban odmor. Ne mogu drugačije živjeti. Ili mogu. Ne znam. Tu sam jako zbunjen.

- To ti je od pića.

- Nije mi to od pića. Pa nisam u djetinjstvu pio, a bio sam zbunjen. Od rođenja me pratila ta zbunjenost. Kada me doktor izvadio iz majke rekao je: Bože, kakvo dijete. Majka mi je rekla da je doktor bio zbunjen. Pitao sam je da mi to objasni. Ali nije znala. Zbunila bi se. Nije teško ljude zbuniti. Jer što ljudi ustvari znaju? Ne znaju puno. Ljudi su prilično izgubljeni i usamljeni. Uglavnom su tužni. Kako ne bi bili? Nije jednostavno biti čovjek. Shvaćaš da tu nešto nije u redu, ali ne znaš što je to. I pitaš se stalno što je to što nije u redu. I sam se stalno pitam što to nije u redu. A ništa nije u redu. Prije neki dan sam plakao. Doslovno plakao.

- To ti je od pića.

- Ma, ne može mi to biti od pića. Nisam toliko popio. Bio sam tužan. Ne znam sada razlog te tuge, ali znam da je bila velika. Sve me nešto pritiskalo. U prsima, u glavi. I zaplakao sam. Kao dijete sam često plakao. Roditelji su govorili da sam jako osjetljivo dijete. Nisam se bunio. Plakao sam. Suze su same izlazile iz mene. Nisam morao ni biti tužan, mogao sam čak biti i sretan, ali bih opet plakao. Pogledao bih u nebo, pa u zemlju, pa oko sebe, pa u sebe i nezaustavljivo bih plakao. Zbog toga su me roditelji vodili doktoru. On me pregledao. Šutio je. Roditelji su s nestrpljenjem čekali dijagnozu. Doktor je pitao: Koliko često plače? Roditelji su rekli: Jako često, po nekoliko puta na dan. Doktor me s palcem i kažiprstom uhvatio za bradu i upitao: Zašto toliko plačeš? Da sam znao odgovor rekao bih mu ga. Ali stvarno nisam znao. Počeo sam plakati. To je stvarno tužno. Cijeli moj život je jedna tužna priča.

- To ti je od pića.

- Nije to od pića. Hoćete reći da vi niste tužni? Nemojte lagati. Kako možete biti sretni tako mali i usamljeni ispod nekih zvijezda koje su se pobacale po nebu kao plijesan na plahtu moje susjede koju sam, kad sam bio mali, uhvatio za stražnjicu i pobjegao. Gdje je tu sreća?


proza

Marko Gregur: Dan za izlazak

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marko Gregur (Koprivnica, 1982.) piše poeziju i prozu, koju je objavljivao u mnogim domaćim časopisima i novinama, kao i u inozemnim časopisima.Dobitnik je nagrade Ulaznica i Prozak za najbolji prozni rukopis autora do 35 godina starosti iz Republike Hrvatske. Objavio je zbirku poezije Lirska grafomanija (Naklada Ceres, 2011.), zbirke priča Peglica u prosincu (DHK, 2012.) i Divan dan za Drinkopoly (Algoritam, 2014.) te roman Kak je zgorel presvetli Trombetassicz (Hena com, 2017.) Uvršten je u antologiju mladih hrvatskih prozaika Bez vrata, bez kucanja (Sandorf, 2012.).

proza

Anita Vein Dević: Ulomak iz romana 'Ukradeno djetinjstvo'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Anita Vein Dević (1987., Karlovac) magistrirala je na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu. Piše poeziju, kratke priče, i nastavak romana „Ukradeno djetinjstvo“.

proza

Josip Razum: Dvije priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Josip Razum (1991., Zagreb) apsolvent je psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u "Fantomu slobode", osvojio nagradu na KSET-ovom natječaju za kratku priču, član je i suosnivač Književne grupe 90+.


proza

Marta Glowatzky Novosel: Dvije priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

U širi izbor ušla je i Marta Glowatzky Novosel (Čakovec, 1983.), profesorica flaute, prevoditelj i sudski tumač za njemački jezik.
Glowatzky je uz glazbenu akademiju u Münchenu završila i poslijediplomski interdisciplinarni studij konferencijskog prevođenja u sklopu Sveučilišta grada Zagreba. Objavljivala je u nekoliko zbornika i portala.

proza

Zoran Hercigonja: Kolotečina: Testiranje stvarnosti

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Zoran Hercigonja (1990.) rođen je u Varaždinu gdje je diplomirao na Fakultetu organizacije i informatike. Radi kao profesor i objavljuje na portalu Poezija Online. Bavi se i likovnom umjetnošću.

proza

Stephanie Stelko: Ružica putuje u Maroko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Stephanie Stelko (1992., Rijeka) svježe je ime na sceni s obzirom da se pisanju vratila nakon što je prije dvije godine diplomirala medicinsku antropologiju i sociologiju u Amsterdamu. Teme koje obrađuje u antropološko-sociološkom i novinarskom radu tiču se marginaliziranih skupina, nejednakosti, feminizma, seksualnosti, tijela i zdravlja.

proza

Martin Majcenović: Medvjeđa usluga

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Martin Majcenović (1990.) diplomirao je kroatistiku i lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kratka proza objavljivana mu je između ostalog i u Zarezu, Autsajderskim fragmentima, Booksi... Sudjelovao je u užim izborima na natječajima za kratku priču Broda kulture (2013. i 2016.) i FEKP-a (2014.) Član je Književne grupe 90+, a piše za portal Ziher.hr.

proza

Paula Ćaćić: Franzenova 'Sloboda'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S dvije kratke priče u širi izbor ušla je i Paula Ćaćić (1994., Vinkovci), studentica indologije i južnoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uz nagrađivane kratke priče i poeziju, Ćaćić piše i novinske tekstove za web portal VOXfeminae.

proza

Dunja Matić: Večera

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dunja Matić (1988., Rijeka) je magistra kulturologije, urednica, recenzentica i književna kritičarka. Prozu, poeziju i osvrte objavljuje na stranicama Gradske knjižnice Rijeka i Književnosti uživo, dio čijeg je uredništva od 2013. godine. Roman „Troslojne posteljine“ izlazi u izdanju Studia TiM ove godine, a u pripremi je zbirka kratkih priča „Kozmofilije“.

proza

Sara Kopeczky: Atomi različitih zvijezda

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Sara Kopeczky (1992., Zagreb) diplomirala je anglistiku i talijanistiku, prozu i poeziju objavljivala je u časopisima, zbornicima i na portalima u Hrvatskoj i u inozemstvu. Pobijedila je na natječaju knjižnice Daruvar za najljepše ljubavno pismo. Članica je Novog Književnog Vala, književne skupine nastale iz škole kreativnog pisanja pod vodstvom Irene Delonge Nešić. Urednica je Split Minda, časopisa za književnost i kulturu studenata Filozofskog fakulteta u Splitu.

proza

Alen Brlek: Mjehur

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Alen Brlek (1988., Zagreb) dobitnik je nagrade Na vrh jezika 2013. godine za zbirku poezije Metakmorfoze. Objavljivan je između ostalog i u e-časopisu Književnost uživo, Zarezu, Fantomu slobode, zborniku Tko čita?, internet portalu Strane. Sudionik je nekoliko regionalnih i međunarodnih književnih festivala, a priprema i drugu zbirku poezije 'Pratišina'.

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg