proza

Sven Popović: Dio o Alisi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Sven Popović rođen je 1989. u Zagrebu. Studira komparativnu književnost te engleski jezik i književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Piše glazbene kritike za HiFi Media i glazbeni portal Kultivator te književne kritike za Moderna Vremena. Objavljuje kratke priče. Uvršten je u „Bez vrata, bez kucanja“, antologiju mladih hrvatskih prozaika.
U širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" ulazi pričom "Dio o Alisi", s podnaslovom "Triptih koji to nije".



 

Dio o Alisi

Triptih koji to nije

 

Alisa ispod kišobrana

 

U dnevniku je pisalo da dan nije mogao bolje početi. Na kauču je ležao crnokosi, krakati mladić. Prstom ispruženim prema stropu šarao je nevidljive linije. Konačno čujemo zvuk. Tuturutututuuuu, pjevuši mladić, iz zvučnika dopire Darklands The Jesus and Mary Chaina uz blago pucketanje vinila. Na stolu pokraj njega je I srce NY šalica puna crnosmeđe tekućine, a na podu je nekoliko omota longplejki.

Prisjetio sam se ljeta i okusa soli na njenoj koži. Prisjetio sam se večeri kad smo gitarist banda i ja ležali na krovu, zapalili džoint, pustili muziku na mobitelu i gledali nebo. Nismo brojali zvijezde, pričali smo o promašajima, njih je, činilo nam se, bilo više. Pričali smo o politiciglazbifilmu, zenu, Hawkingu i crnim rupama.

To ljeto stvari su se počele mijenjati. Namrštio sam se pokušavajući se prisjetiti nekih prekretnica u svom životu. Stvari koje nisu bile dramatične, ali su oblikovale moj stav. Uspravio sam se, sjeo, i u dnevnik zapisao top 5 'prekretnica'. Popis je izgledao ovako.

 

Masturbacija

Punk rock

Monty Python

Dnevnici Adriana Molea

Top 5 popisi iz Hi Fidelityja

 

Nakon toga sam stekao naviku praviti popis top 5 stvari. Top 5 glazbenih albuma, top 5 pjesama za kišni dan, top 5 pjesama za vožnju autom. Izvalio sam se na kauč i zatvorio oči. Kad sam ih ponovno otvorio pogledao sam na sat i počeo razmišljati o top 5 izlika za kašnjenje. Popis je nevjerojatno nalik mojim životnim prekretnicama:

 

Masturbacija

Punk rock

Monty Python

Zaglaviti u liftu

Naići na poznanika iz srednje koji te upila

 

~

 

U orošenim staklima autobusa ulična svjetla imaju aureole, izgledaju poput visokih, koščatih anđela koji promatraju ulice. Tri aureole su se stapale i preklapale, izgledale su kao glava Miki Mausa. Izašao sam iz busa i krenuo prema mjestu gdje sam se trebao naći s Alisom. Alisa je uvijek imala savršeno počešljanu kosu. Alisa nije voljela da joj snijeg pada na tu savršenu kosu. Alisa je imala slične tikove kao ja, kad bi prala ruke uvijek bi ih ravnomjerno smočila i nasapunala. Alisa je i dalje imala dječji, radoznali sjaj u očima, i to nije znala.

Alisa i ja uvijek vodimo duge razgovore. Nakon dvije, tri riječi znali bi što ono drugo želi reći. Ona je palila cigaretu za cigaretom, zaboravljala odgovarati na SMS-ove, nagovarala me da ne idem na predavanje i da odem s njom u kino. Na neka moja pitanja jednostavno bi slegnula ramenima na način koji me nasmijavao.

Ugledao sam njenu siluetu ispod uličnog svjetla. Držala je kišobran, štiteći se od snijega. Zavukao sam se ispod kišobrana. Zdravo, kažem, zdravo, odgovori ona. Nekoliko pahulja joj se zaplelo u dugu, smeđu kosu, a nekoliko njih prošaralo je njen kaput. Nekima sam mogao i dalje razaznati oblik, izgledale su kao mini-šurikeni zabodeni u vunu i poliester. Lupkala je jednom čizmom o drugu. Jedna čizma nikako nije smjela na sebi imati više snijega od druge. Dobro mi je bio poznat taj osjećaj nelagode zbog asimetrije.

Kasniš.

Oprosti.

 

~

 

U dnevniku je bio zapisan samo datum. Mladić je ležao na kauču okrenut na bok. Oči su mu bile sklopljene, a iza kapaka je prodirao nemir koji je više nego jasno govorio da ne spava.

Posegnuo sam za šalicom na stolu i srknuo kavu. Bila je hladna i gorka. Ustajem i krećem prema kupaonici, gdje se umivam i brijem. Porezao sam se samo jednom, to je ok, znalo je biti i gore. Posežem za četkicom, njene boje me podsjećaju na trenirke kakve su istočnoeuropski olimpijci nosili u osamdesetima. Perem zube i gledam u ogledalo. Razbarušena kosa, crvenilo iz očiju nestaje, podočnjaci se smanjuju, izgledam zdravije, no svejedno bih se mijenjao s osobom s druge strane ogledala. Opet se umivam, na lijevoj ruci se i dalje vide tragovi crnog flomastera, snijeg, crni snijeg koji mi je Alisa nacrtala na tulumu dok smo oboje bili pijani. Brišem lice ručnikom koji potom prebacujem oko vrata, odlazim u svoju sobu, uzimam telefon, sjedam na krevet, tipkam njen broj.

Da?

Glas joj je u slušalici lijep. Zdravo, odgovaram

Bok, Elias.

Ne znam kako sam sinoć stigao doma.

Ni ja, srećom stanujem deset minuta od faksa.

Hodao sam iza neke Ciganke.

Čujem kako ona pripaljuje cigaretu.

Hodao sam iza Ciganke, u snijegu su se jasno vidjeli tragovi ljudi koji su prolazili tom stazom prije nas.

Ispuhuje dim.

Ona je hodala tuđim stopama, nije ostavljala svoje tragove.

Mhm?

Ne znam. Nisam uspio izbrisati snijeg koji si mi nacrtala na ruci.

Idemo večeras u kino?

Što se prikazuje u Tuškancu?

Ne znam, idemo na blef.

Okej, može onda u pol' osam pred kinom.

Okej. Bok.

Stišćem crveni gumbić i odlažem slušalicu.

 

~

 

Stajali smo na hodniku fakulteta čitavu vječnost prije nego što sam je poljubio. Tome je prethodio neugodan završetak razgovora, gdje ona očekuje poljubac, a ja nervozno, nesuvislo brbljam. Smušenost dolazi s njom kao leitmotiv. Ona odlazi u klub studenata,  a ja imam predavanje i moram na vece. Zidovi i vrata išarani su porukama, parolama i stihovima pjesama. Znao sam ih gotovo napamet. Ulazim u vc, i školjka u tom trenutku postaje moj Madeleine kolačić. Mutna sjećanja na božićni tulum struje mi glavom i preplavljuju me, sve od prve pa do posljednje, kobne pive. Stresao sam se, pustio vodu, a s vodom i urinom odlaze i sjećanja.

 

~

 

Kad sam izašao s predavanja klub je bio zatvoren, hodnici prazni. Vani tek nekolicina studenata puši i ne zna kamo će. Hladno je, magli mi se dah u kojem obično tražim obrise i likove, kao da je to neka vrsta vizije, sad su ti likovi zmijolike, sablasne siluete. Stežem šal i krećem prema tramvajskoj stanici, na nebu nema nijedne zvijezde i mjesec je u kaljuži.

 

~

 

Vece je mračan, nema sapuna. Neravnomjerno sam smočio ruke pa se to trudim izjednačiti. Pružam lijevu pa desnu ruku pod mlaz dok ne izjednačim stvar. Aparat za sušenje ruku ne radi, pa ih brišem o majicu. Izlazim iz Vecea i plaćam espresso. Konobar mi odsutno vraća kusur i gleda u teletext, belgijska druga liga. Oblačim kaput, izlazim i krećem prema faksu. U klubu studenata održava se čitanje poezije. Smještam se za šank, naručujem pivo i slušam. Frajer vatreno čita svoju otužnu poeziju, trudi se zvučati kao manični svećenik, ali iz njegovih usta dopiru samo fraze, mrtvi glasovi bez imalo nadahnuća. Završava s prvom pjesmom, lista papire, iz publike dopire slab pljesak. Okrećem se ka šanku i posvećujem se pivu. Za šankom radi Boba.

I, Elias, kak ti se čini?

Bezveze.

Tebi je gotovo sve bezveze.

Sliježem ramenima.

Pjesnik nastavlja, ispucava rafale u prazno, a noć je gluha, nezainteresirana. Dovršavam pivo, plaćam i izlazim usred pjesme. U glavi mi se oblikuje početak nove priče. Ljubav je sebična i ljubomorna kučka koja laje na svakoga. Da, to je dobar početak, kažem si pri izlasku s faksa, samo šteta što ga je netko napisao prije mene. Kući krećem prečacem, pričajući sa svojom sjenom. Prolazim ispod uličnih svjetiljki koje se gase za mnom. Noć je gluha, ulice su puste. Šteta, kažem si, volio bih nekoga upitati za pogrešan smjer do Novog Zagreba.

 

 

Ti, ja, bjelina i kasneći noćni tramvaji

 

'' Duge noći u kojima satima ležimo jedno do drugoga bez riječi. I snijeg cijelu noć pada na rane jedne generacije koja opet može reći samo jedno: Deja vu. ''

             - J. Fauser

 

Sunce se jedva bilo izdiglo iznad betonskih blokova kad sam počeo kuhati kavu. Jutarnja se svjetlost gubila,  pjesma ptica tvori čudnu polifoniju uz zvukove prolazećih autobusa. Moja sjena se razgibavala pokraj mene.

Vodim zamišljene dijaloge s Alisom, rekao sam sjeni.

Kako to misliš?

Imam mnoštvo unaprijed pripremljenih scenarija. Sve sam isplanirao, kadrove, rakurse, glazbenu pozadinu.

Čemu to?

Pa da me ne iznenadi. Teoriju znam, fali mi samo praksa. Svaki dan imam probu, pričam sa sobom, znam sve scene napamet.

Ti si skrenuo.

Možda, ali me neće iznenaditi.

Ali njena je zadaća da unese pomutnju u tvoj život.

Znam, zato sam i pripremio bezbroj scenarija, imam repliku na svaki njen argument.

Misliš li da će to promjeniti stanje stvari?

Molim?

Misliš da ona nema razrađen scenarij u glavi?

Vidiš, o tome nisam razmišljao. Nekako imam osjećaj da se njeni scenariji razlikuju od mojih.

Nekako imam osjećaj da ona ima samo jedan scenarij.

Hvala na podršci, stari moj.

Hej, samo sam realan, uostalom, neće te iznenaditi.

I što sad? Mogao sam se pripremiti na sve njene scenarije, svejedno će me iznenaditi. Svakom sam sekundom bio bliže toj katastrofi, propasti jednog odnosa, vatrometu i odsustvu hepienda. Odlazim u dnevni boravak, bacam se na kauč i ne mičem se. Pravim se mrtav, nastojim zamrznuti vrijeme, ali uzalud, čujem prokletu kazaljku sata. Ne preostaje mi ništa drugo nego glavom u pijesak.

Hladno je.

Prozori su ti otvoreni na kiper.

Zbilja misliš da ima samo jedan scenarij?

Druže moj, znam sve o ženama.

Sjene imaju ljubavne veze?

Pa i žene imaju sjene, zar ne, mamlaze?

Nisam znao da i drugi imaju hiperaktivnu sjenu.

Ma, uglavnom nisu toliko živahne, ali uvijek se nađe poneka.

Srknuo sam kavu i pogledao kroz prozor, padao je snijeg, pahulje su papirići na kojima mi šalješ blesave poruke. Tisuće i tisuće papirića s tvojim mislima. Izašao sam na balkon, ispružio ruku i hvatao poruke. Topile su se na mom dlanu. Zažmirio sam i ispružio jezik, to smo zajedno znali raditi pred zgradom fakulteta. Gospođa koja je tresla tepih na balkonu nasuprot mojem gledala je u mene kao da sam poludio.

 

~

 

Ležim u snijegu i gledam betonsko nebo, pahulje pokrivaju moje rane. Neki se starac lopatom hrve sa snijegom. Na trenutak staje i gleda prema meni.

Jeste u redu? viče, trebate li pomoć?

Ne, ne, sve pet, ovdje mi je baš super.

Smočit ćete se i pokupiti upalu pluća.

Mnogo je umjetnika umrlo od upale pluća, Chopin, na primjer.

A što nije on kihnul' od tuberkuloze?

Tuberkuloza, upala pluća, svejedno, svi krepamo od jada.

Što, umjetnici?

Ma jok, cokćem jezikom, ljudski rod.

Kako god velite, susjed.

Snijeg i dalje pada, ja ležim i upijam tvoje misli. One me vraćaju u večer kad smo bili samo ti, ja, bjelina i kasneći noćni tramvaji.

 

 

Snovi papirnati avioni

 

'' Kada bi postojala merna jedinica za jad, nosila bi moje ime. ''
             - Braca (Kad porastem biću kengur)

 

Mislim da sam poludio, kažem  i češem se po obrazu, iritira me trodnevna brada.

Koji su simptomi?

Tko si ti, Freud?

Šuti, kako se osjećaš?

Sjeverojužno.

Sjeverojužno?

Sjeverojužno, između sjevera i juga.

On podiže obrvu, naočale mu malo spadaju.

Rastrgano, brate.

 

~

 

Nebo je poludjelo, a ne ja. Stapalo se s neboderima, činilo mi se da ga s krova zgrada mogu dotaknuti. Počeo je snijeg, probijam se kroz mećavu. Noć je odabrala sasvim krivo skretanje, moje noge, teške i od olova, spotiču se.

Svaka čast Elias, super si to izveo, kaže mi sjena.

Ponekad je teško reći što zaista osjećaš.

Kroz mećavu nazire se Stepinčev kip, iza njega je gimnazija u koju sam nekoć išao. Škiljim dok mi pahulje šamaraju lice i vidim samo snijegom zatrpani kip sveca, lampione koji svijetle poput fluorescentnih krijesnica i nebo čija boja govori da će večeras biti krvi. A ja, ostarjeli plaćeni ubojica, dolazim pred kip, klečim, izgovaram tihu molitvu, ustajem, palim cigaretu, i krećem u vjerojatno posljednji zadatak u životu punom dima cigareta, viskija i opasnih žena.

Ništa od toga, plaćeni ubojica nisam, nisam ni star, a nemam namjeru ni kleknuti u snijeg. Prolazim pokraj kipa, smijem se i plešem, plešem niz ulicu, tragovi koje ostavljam zbunjuju one koje me prate.

 

~

 

Stajali smo na školskom igralištu, pokraj klupica kod košarkaškog terena. Oblaci su jurili brže od aviona svemirskih brodova kometa meteora. Snijeg se otapao, puhao je proljetni povjetarac. Ona me gleda i čeka što ću reći, ja skidam kaput, uzimam bijeli maslačak i pušem, njegove se sjemenke pretvaraju u papirnate aviončiće s mojim mislima ispisanim na njihovim krilima. Zapliću joj se u kosu.

Pročitaj ih.

 

~

 

Kad sam se probudio bila je prošla ponoć . Napravio sam si instant kavu, sjeo za stol i gledao kroz prozor. U sobi je gorjela samo stolna svjetiljka, poput moljca spaljenih krila potpuno sam dezorijentiran, moji snovi divljaju. Pauk Jura tegli prašinu uokolo. Nakon gutljaja kave sve postaje bistrije, a likovi iz snova vrište dok nestaju.

 

~

 

Zapadno je nebo uvijek najljepše trenutak prije nego što Sunce uroni u beton. Imao sam osjećaj da predugo zurim u njega. Zazvonio je telefon, promatrao sam ga nekoliko trenutaka prije nego što sam se javio.

Ej, ti smetam? pita Sven, gitarist garažnog banda u kojem sviram.

Ne, nikako, kažem i olovkom švrljam po papiru.

Neki dan sam naletio na nekoliko starih blogova.

Da?

Da, tvoj, moj, Tanin.

Na spomen njenog imena protrnuo sam. Tana je jedna od onih djevojaka koju jedva prebolite, a i kad je prebolite, na spomen njenog imena sve vam slike, od prvog susreta pa do konačnog odjebi prostruje glavom.

Da?

E pa, ovih dana se javio problem.

Koji problem? pitam, žvrljotine postaju nervozne kreature.

Imam osjećaj kao da se prošlost i sadašnjost pretapaju.

Kako to misliš?

Pričam s tobom, ali to nisi ti, to je Elias od prije nekoliko godina.

Sjenke?

Da, sjenke. Kao da ništa od ovog što vidim i čujem ne pripada ovdje.

I? moje kreature si deru kožu s lica poput narkomana u napadu histerije.

Ne znam, neugodan je osjećaj, brate.

Šeći, navuci kaput i hodaj. Proljeće je nekoliko poljubaca dalje.

Poljubaca?

Možda pjesama, nisam siguran. Šeći, gledaj i piši.

Okej, da, možda bih trebao. Hvala.

Nema na čemu, bok.

E, ček, proba u petak?

Jasno.

Ok, bok.

E ček, nemoj zaboraviti pedalu.

Ok, bok.

Bok.

 

~

 

Stajali smo ispod tvog bijelog kišobrana s crvenim točkicama, oko nas je bio samo snijeg. Samo snijeg i vjetar što ga nosi. Ruke su mi u džepovima, od nervoze si derem kožu s prstiju. Hvatam misli koje se odbijaju od mračnih kutaka svijesti, a tvoje oči, one koče riječi u mom grlu. Sanjam o poljupcu neona, i sve ovo kao da sam već doživio. Napokon progovaram.

Ispisao sam sto stranica tišine, mislim da će ti se svidjeti.

Ti šutiš, sve si udaljenija. Nebo se cjepa na hiljadu komadića i snijeg počinje gorjeti. Budim se u hladnom znoju. Nakon minute tjeskobe ustajem, mrkli je mrak, teturam, tražim telefon. Prsti automatski pronalaze brojke. Zovem Svena, on bi trebao biti još uvijek budan.

Zdravo, kažem promuklim glasom.

Zdravo, ti si još uvijek budan.

Recimo. Što ti radiš?

Sviram, čitam, vrag mi ne da mira.

Sven?

Da.

Onaj hvatač snova.

Što s njim?

Ne radi.

 

~

 

Ugasio sam TV. Došlo mi je da ga bacim kroz prozor. Maloprije sam slušao priču mladića, nešto više od trideset godina, beskućnik je. Izgubio je roditelje, nema prijatelja, nema djevojke. Ima završen fakultet. Nema posao. Skuplja boce. Kaže kako sanja kako će opran i čist krenuti prema učionici s imenikom. Želim se rasplakati, ne želim biti neosjetljiv.

Libertinesi su pjevali kako je sad vrijeme za heroje. Sve što je lijepo na svijetu, rock and roll, poezija, proza, jurilo je prema dnu. Naši su heroji nijemi i autistični, no među nama su, samo ih ne prepoznajemo, a jednom kad ih prepoznamo, bit će prekasno.

Čovječanstvo fanatično trči prema ponoru, i to je najbolja stvar u čitavoj priči,  kad izgorimo u atomskom oblaku iza nas neće ostati ništa osim otrovnog vjetra. Imamo dovoljno atomskog naoružanja da dvanaest puta razorimo ovaj planet, a dovoljno je samo jednom. 

 

~

 

Alisa je stajala ispod  kišobrana i pušila cigaretu. Pjevušila je pjesmu koju sam neki dan čuo na radiju. Glas joj je bio ugodan. Prišao sam joj. Imala je onaj crveni ruž koji sve druge boje učini sivim i dosadnima.

Zdravo.

Zdravo.

Ne kasnim.

Vidim, svaka čast.

Ne pada kiša.

Ne pada.

Ne pada snijeg.

Tako je.

Čemu kišobran?

Pjevam.

Oh, u redu, ako pjevaš.

Gdje ćemo?

Ne znam, slijedit ćemo zelena svjetla i hodati po sjenovitoj strani ulice.

  

o nama

Natječaj nagrade ''Kritična masa'' (8. izdanje) otvoren do 10. prosinca

Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.

o nama

Nagrada ''Sedmica & Kritična masa'' – uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor sedmog izdanja nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autorice i autore. Pročitajte tko su finalisti.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg