proza

Sven Popović: Dio o Alisi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Sven Popović rođen je 1989. u Zagrebu. Studira komparativnu književnost te engleski jezik i književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Piše glazbene kritike za HiFi Media i glazbeni portal Kultivator te književne kritike za Moderna Vremena. Objavljuje kratke priče. Uvršten je u „Bez vrata, bez kucanja“, antologiju mladih hrvatskih prozaika.
U širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" ulazi pričom "Dio o Alisi", s podnaslovom "Triptih koji to nije".



 

Dio o Alisi

Triptih koji to nije

 

Alisa ispod kišobrana

 

U dnevniku je pisalo da dan nije mogao bolje početi. Na kauču je ležao crnokosi, krakati mladić. Prstom ispruženim prema stropu šarao je nevidljive linije. Konačno čujemo zvuk. Tuturutututuuuu, pjevuši mladić, iz zvučnika dopire Darklands The Jesus and Mary Chaina uz blago pucketanje vinila. Na stolu pokraj njega je I srce NY šalica puna crnosmeđe tekućine, a na podu je nekoliko omota longplejki.

Prisjetio sam se ljeta i okusa soli na njenoj koži. Prisjetio sam se večeri kad smo gitarist banda i ja ležali na krovu, zapalili džoint, pustili muziku na mobitelu i gledali nebo. Nismo brojali zvijezde, pričali smo o promašajima, njih je, činilo nam se, bilo više. Pričali smo o politiciglazbifilmu, zenu, Hawkingu i crnim rupama.

To ljeto stvari su se počele mijenjati. Namrštio sam se pokušavajući se prisjetiti nekih prekretnica u svom životu. Stvari koje nisu bile dramatične, ali su oblikovale moj stav. Uspravio sam se, sjeo, i u dnevnik zapisao top 5 'prekretnica'. Popis je izgledao ovako.

 

Masturbacija

Punk rock

Monty Python

Dnevnici Adriana Molea

Top 5 popisi iz Hi Fidelityja

 

Nakon toga sam stekao naviku praviti popis top 5 stvari. Top 5 glazbenih albuma, top 5 pjesama za kišni dan, top 5 pjesama za vožnju autom. Izvalio sam se na kauč i zatvorio oči. Kad sam ih ponovno otvorio pogledao sam na sat i počeo razmišljati o top 5 izlika za kašnjenje. Popis je nevjerojatno nalik mojim životnim prekretnicama:

 

Masturbacija

Punk rock

Monty Python

Zaglaviti u liftu

Naići na poznanika iz srednje koji te upila

 

~

 

U orošenim staklima autobusa ulična svjetla imaju aureole, izgledaju poput visokih, koščatih anđela koji promatraju ulice. Tri aureole su se stapale i preklapale, izgledale su kao glava Miki Mausa. Izašao sam iz busa i krenuo prema mjestu gdje sam se trebao naći s Alisom. Alisa je uvijek imala savršeno počešljanu kosu. Alisa nije voljela da joj snijeg pada na tu savršenu kosu. Alisa je imala slične tikove kao ja, kad bi prala ruke uvijek bi ih ravnomjerno smočila i nasapunala. Alisa je i dalje imala dječji, radoznali sjaj u očima, i to nije znala.

Alisa i ja uvijek vodimo duge razgovore. Nakon dvije, tri riječi znali bi što ono drugo želi reći. Ona je palila cigaretu za cigaretom, zaboravljala odgovarati na SMS-ove, nagovarala me da ne idem na predavanje i da odem s njom u kino. Na neka moja pitanja jednostavno bi slegnula ramenima na način koji me nasmijavao.

Ugledao sam njenu siluetu ispod uličnog svjetla. Držala je kišobran, štiteći se od snijega. Zavukao sam se ispod kišobrana. Zdravo, kažem, zdravo, odgovori ona. Nekoliko pahulja joj se zaplelo u dugu, smeđu kosu, a nekoliko njih prošaralo je njen kaput. Nekima sam mogao i dalje razaznati oblik, izgledale su kao mini-šurikeni zabodeni u vunu i poliester. Lupkala je jednom čizmom o drugu. Jedna čizma nikako nije smjela na sebi imati više snijega od druge. Dobro mi je bio poznat taj osjećaj nelagode zbog asimetrije.

Kasniš.

Oprosti.

 

~

 

U dnevniku je bio zapisan samo datum. Mladić je ležao na kauču okrenut na bok. Oči su mu bile sklopljene, a iza kapaka je prodirao nemir koji je više nego jasno govorio da ne spava.

Posegnuo sam za šalicom na stolu i srknuo kavu. Bila je hladna i gorka. Ustajem i krećem prema kupaonici, gdje se umivam i brijem. Porezao sam se samo jednom, to je ok, znalo je biti i gore. Posežem za četkicom, njene boje me podsjećaju na trenirke kakve su istočnoeuropski olimpijci nosili u osamdesetima. Perem zube i gledam u ogledalo. Razbarušena kosa, crvenilo iz očiju nestaje, podočnjaci se smanjuju, izgledam zdravije, no svejedno bih se mijenjao s osobom s druge strane ogledala. Opet se umivam, na lijevoj ruci se i dalje vide tragovi crnog flomastera, snijeg, crni snijeg koji mi je Alisa nacrtala na tulumu dok smo oboje bili pijani. Brišem lice ručnikom koji potom prebacujem oko vrata, odlazim u svoju sobu, uzimam telefon, sjedam na krevet, tipkam njen broj.

Da?

Glas joj je u slušalici lijep. Zdravo, odgovaram

Bok, Elias.

Ne znam kako sam sinoć stigao doma.

Ni ja, srećom stanujem deset minuta od faksa.

Hodao sam iza neke Ciganke.

Čujem kako ona pripaljuje cigaretu.

Hodao sam iza Ciganke, u snijegu su se jasno vidjeli tragovi ljudi koji su prolazili tom stazom prije nas.

Ispuhuje dim.

Ona je hodala tuđim stopama, nije ostavljala svoje tragove.

Mhm?

Ne znam. Nisam uspio izbrisati snijeg koji si mi nacrtala na ruci.

Idemo večeras u kino?

Što se prikazuje u Tuškancu?

Ne znam, idemo na blef.

Okej, može onda u pol' osam pred kinom.

Okej. Bok.

Stišćem crveni gumbić i odlažem slušalicu.

 

~

 

Stajali smo na hodniku fakulteta čitavu vječnost prije nego što sam je poljubio. Tome je prethodio neugodan završetak razgovora, gdje ona očekuje poljubac, a ja nervozno, nesuvislo brbljam. Smušenost dolazi s njom kao leitmotiv. Ona odlazi u klub studenata,  a ja imam predavanje i moram na vece. Zidovi i vrata išarani su porukama, parolama i stihovima pjesama. Znao sam ih gotovo napamet. Ulazim u vc, i školjka u tom trenutku postaje moj Madeleine kolačić. Mutna sjećanja na božićni tulum struje mi glavom i preplavljuju me, sve od prve pa do posljednje, kobne pive. Stresao sam se, pustio vodu, a s vodom i urinom odlaze i sjećanja.

 

~

 

Kad sam izašao s predavanja klub je bio zatvoren, hodnici prazni. Vani tek nekolicina studenata puši i ne zna kamo će. Hladno je, magli mi se dah u kojem obično tražim obrise i likove, kao da je to neka vrsta vizije, sad su ti likovi zmijolike, sablasne siluete. Stežem šal i krećem prema tramvajskoj stanici, na nebu nema nijedne zvijezde i mjesec je u kaljuži.

 

~

 

Vece je mračan, nema sapuna. Neravnomjerno sam smočio ruke pa se to trudim izjednačiti. Pružam lijevu pa desnu ruku pod mlaz dok ne izjednačim stvar. Aparat za sušenje ruku ne radi, pa ih brišem o majicu. Izlazim iz Vecea i plaćam espresso. Konobar mi odsutno vraća kusur i gleda u teletext, belgijska druga liga. Oblačim kaput, izlazim i krećem prema faksu. U klubu studenata održava se čitanje poezije. Smještam se za šank, naručujem pivo i slušam. Frajer vatreno čita svoju otužnu poeziju, trudi se zvučati kao manični svećenik, ali iz njegovih usta dopiru samo fraze, mrtvi glasovi bez imalo nadahnuća. Završava s prvom pjesmom, lista papire, iz publike dopire slab pljesak. Okrećem se ka šanku i posvećujem se pivu. Za šankom radi Boba.

I, Elias, kak ti se čini?

Bezveze.

Tebi je gotovo sve bezveze.

Sliježem ramenima.

Pjesnik nastavlja, ispucava rafale u prazno, a noć je gluha, nezainteresirana. Dovršavam pivo, plaćam i izlazim usred pjesme. U glavi mi se oblikuje početak nove priče. Ljubav je sebična i ljubomorna kučka koja laje na svakoga. Da, to je dobar početak, kažem si pri izlasku s faksa, samo šteta što ga je netko napisao prije mene. Kući krećem prečacem, pričajući sa svojom sjenom. Prolazim ispod uličnih svjetiljki koje se gase za mnom. Noć je gluha, ulice su puste. Šteta, kažem si, volio bih nekoga upitati za pogrešan smjer do Novog Zagreba.

 

 

Ti, ja, bjelina i kasneći noćni tramvaji

 

'' Duge noći u kojima satima ležimo jedno do drugoga bez riječi. I snijeg cijelu noć pada na rane jedne generacije koja opet može reći samo jedno: Deja vu. ''

             - J. Fauser

 

Sunce se jedva bilo izdiglo iznad betonskih blokova kad sam počeo kuhati kavu. Jutarnja se svjetlost gubila,  pjesma ptica tvori čudnu polifoniju uz zvukove prolazećih autobusa. Moja sjena se razgibavala pokraj mene.

Vodim zamišljene dijaloge s Alisom, rekao sam sjeni.

Kako to misliš?

Imam mnoštvo unaprijed pripremljenih scenarija. Sve sam isplanirao, kadrove, rakurse, glazbenu pozadinu.

Čemu to?

Pa da me ne iznenadi. Teoriju znam, fali mi samo praksa. Svaki dan imam probu, pričam sa sobom, znam sve scene napamet.

Ti si skrenuo.

Možda, ali me neće iznenaditi.

Ali njena je zadaća da unese pomutnju u tvoj život.

Znam, zato sam i pripremio bezbroj scenarija, imam repliku na svaki njen argument.

Misliš li da će to promjeniti stanje stvari?

Molim?

Misliš da ona nema razrađen scenarij u glavi?

Vidiš, o tome nisam razmišljao. Nekako imam osjećaj da se njeni scenariji razlikuju od mojih.

Nekako imam osjećaj da ona ima samo jedan scenarij.

Hvala na podršci, stari moj.

Hej, samo sam realan, uostalom, neće te iznenaditi.

I što sad? Mogao sam se pripremiti na sve njene scenarije, svejedno će me iznenaditi. Svakom sam sekundom bio bliže toj katastrofi, propasti jednog odnosa, vatrometu i odsustvu hepienda. Odlazim u dnevni boravak, bacam se na kauč i ne mičem se. Pravim se mrtav, nastojim zamrznuti vrijeme, ali uzalud, čujem prokletu kazaljku sata. Ne preostaje mi ništa drugo nego glavom u pijesak.

Hladno je.

Prozori su ti otvoreni na kiper.

Zbilja misliš da ima samo jedan scenarij?

Druže moj, znam sve o ženama.

Sjene imaju ljubavne veze?

Pa i žene imaju sjene, zar ne, mamlaze?

Nisam znao da i drugi imaju hiperaktivnu sjenu.

Ma, uglavnom nisu toliko živahne, ali uvijek se nađe poneka.

Srknuo sam kavu i pogledao kroz prozor, padao je snijeg, pahulje su papirići na kojima mi šalješ blesave poruke. Tisuće i tisuće papirića s tvojim mislima. Izašao sam na balkon, ispružio ruku i hvatao poruke. Topile su se na mom dlanu. Zažmirio sam i ispružio jezik, to smo zajedno znali raditi pred zgradom fakulteta. Gospođa koja je tresla tepih na balkonu nasuprot mojem gledala je u mene kao da sam poludio.

 

~

 

Ležim u snijegu i gledam betonsko nebo, pahulje pokrivaju moje rane. Neki se starac lopatom hrve sa snijegom. Na trenutak staje i gleda prema meni.

Jeste u redu? viče, trebate li pomoć?

Ne, ne, sve pet, ovdje mi je baš super.

Smočit ćete se i pokupiti upalu pluća.

Mnogo je umjetnika umrlo od upale pluća, Chopin, na primjer.

A što nije on kihnul' od tuberkuloze?

Tuberkuloza, upala pluća, svejedno, svi krepamo od jada.

Što, umjetnici?

Ma jok, cokćem jezikom, ljudski rod.

Kako god velite, susjed.

Snijeg i dalje pada, ja ležim i upijam tvoje misli. One me vraćaju u večer kad smo bili samo ti, ja, bjelina i kasneći noćni tramvaji.

 

 

Snovi papirnati avioni

 

'' Kada bi postojala merna jedinica za jad, nosila bi moje ime. ''
             - Braca (Kad porastem biću kengur)

 

Mislim da sam poludio, kažem  i češem se po obrazu, iritira me trodnevna brada.

Koji su simptomi?

Tko si ti, Freud?

Šuti, kako se osjećaš?

Sjeverojužno.

Sjeverojužno?

Sjeverojužno, između sjevera i juga.

On podiže obrvu, naočale mu malo spadaju.

Rastrgano, brate.

 

~

 

Nebo je poludjelo, a ne ja. Stapalo se s neboderima, činilo mi se da ga s krova zgrada mogu dotaknuti. Počeo je snijeg, probijam se kroz mećavu. Noć je odabrala sasvim krivo skretanje, moje noge, teške i od olova, spotiču se.

Svaka čast Elias, super si to izveo, kaže mi sjena.

Ponekad je teško reći što zaista osjećaš.

Kroz mećavu nazire se Stepinčev kip, iza njega je gimnazija u koju sam nekoć išao. Škiljim dok mi pahulje šamaraju lice i vidim samo snijegom zatrpani kip sveca, lampione koji svijetle poput fluorescentnih krijesnica i nebo čija boja govori da će večeras biti krvi. A ja, ostarjeli plaćeni ubojica, dolazim pred kip, klečim, izgovaram tihu molitvu, ustajem, palim cigaretu, i krećem u vjerojatno posljednji zadatak u životu punom dima cigareta, viskija i opasnih žena.

Ništa od toga, plaćeni ubojica nisam, nisam ni star, a nemam namjeru ni kleknuti u snijeg. Prolazim pokraj kipa, smijem se i plešem, plešem niz ulicu, tragovi koje ostavljam zbunjuju one koje me prate.

 

~

 

Stajali smo na školskom igralištu, pokraj klupica kod košarkaškog terena. Oblaci su jurili brže od aviona svemirskih brodova kometa meteora. Snijeg se otapao, puhao je proljetni povjetarac. Ona me gleda i čeka što ću reći, ja skidam kaput, uzimam bijeli maslačak i pušem, njegove se sjemenke pretvaraju u papirnate aviončiće s mojim mislima ispisanim na njihovim krilima. Zapliću joj se u kosu.

Pročitaj ih.

 

~

 

Kad sam se probudio bila je prošla ponoć . Napravio sam si instant kavu, sjeo za stol i gledao kroz prozor. U sobi je gorjela samo stolna svjetiljka, poput moljca spaljenih krila potpuno sam dezorijentiran, moji snovi divljaju. Pauk Jura tegli prašinu uokolo. Nakon gutljaja kave sve postaje bistrije, a likovi iz snova vrište dok nestaju.

 

~

 

Zapadno je nebo uvijek najljepše trenutak prije nego što Sunce uroni u beton. Imao sam osjećaj da predugo zurim u njega. Zazvonio je telefon, promatrao sam ga nekoliko trenutaka prije nego što sam se javio.

Ej, ti smetam? pita Sven, gitarist garažnog banda u kojem sviram.

Ne, nikako, kažem i olovkom švrljam po papiru.

Neki dan sam naletio na nekoliko starih blogova.

Da?

Da, tvoj, moj, Tanin.

Na spomen njenog imena protrnuo sam. Tana je jedna od onih djevojaka koju jedva prebolite, a i kad je prebolite, na spomen njenog imena sve vam slike, od prvog susreta pa do konačnog odjebi prostruje glavom.

Da?

E pa, ovih dana se javio problem.

Koji problem? pitam, žvrljotine postaju nervozne kreature.

Imam osjećaj kao da se prošlost i sadašnjost pretapaju.

Kako to misliš?

Pričam s tobom, ali to nisi ti, to je Elias od prije nekoliko godina.

Sjenke?

Da, sjenke. Kao da ništa od ovog što vidim i čujem ne pripada ovdje.

I? moje kreature si deru kožu s lica poput narkomana u napadu histerije.

Ne znam, neugodan je osjećaj, brate.

Šeći, navuci kaput i hodaj. Proljeće je nekoliko poljubaca dalje.

Poljubaca?

Možda pjesama, nisam siguran. Šeći, gledaj i piši.

Okej, da, možda bih trebao. Hvala.

Nema na čemu, bok.

E, ček, proba u petak?

Jasno.

Ok, bok.

E ček, nemoj zaboraviti pedalu.

Ok, bok.

Bok.

 

~

 

Stajali smo ispod tvog bijelog kišobrana s crvenim točkicama, oko nas je bio samo snijeg. Samo snijeg i vjetar što ga nosi. Ruke su mi u džepovima, od nervoze si derem kožu s prstiju. Hvatam misli koje se odbijaju od mračnih kutaka svijesti, a tvoje oči, one koče riječi u mom grlu. Sanjam o poljupcu neona, i sve ovo kao da sam već doživio. Napokon progovaram.

Ispisao sam sto stranica tišine, mislim da će ti se svidjeti.

Ti šutiš, sve si udaljenija. Nebo se cjepa na hiljadu komadića i snijeg počinje gorjeti. Budim se u hladnom znoju. Nakon minute tjeskobe ustajem, mrkli je mrak, teturam, tražim telefon. Prsti automatski pronalaze brojke. Zovem Svena, on bi trebao biti još uvijek budan.

Zdravo, kažem promuklim glasom.

Zdravo, ti si još uvijek budan.

Recimo. Što ti radiš?

Sviram, čitam, vrag mi ne da mira.

Sven?

Da.

Onaj hvatač snova.

Što s njim?

Ne radi.

 

~

 

Ugasio sam TV. Došlo mi je da ga bacim kroz prozor. Maloprije sam slušao priču mladića, nešto više od trideset godina, beskućnik je. Izgubio je roditelje, nema prijatelja, nema djevojke. Ima završen fakultet. Nema posao. Skuplja boce. Kaže kako sanja kako će opran i čist krenuti prema učionici s imenikom. Želim se rasplakati, ne želim biti neosjetljiv.

Libertinesi su pjevali kako je sad vrijeme za heroje. Sve što je lijepo na svijetu, rock and roll, poezija, proza, jurilo je prema dnu. Naši su heroji nijemi i autistični, no među nama su, samo ih ne prepoznajemo, a jednom kad ih prepoznamo, bit će prekasno.

Čovječanstvo fanatično trči prema ponoru, i to je najbolja stvar u čitavoj priči,  kad izgorimo u atomskom oblaku iza nas neće ostati ništa osim otrovnog vjetra. Imamo dovoljno atomskog naoružanja da dvanaest puta razorimo ovaj planet, a dovoljno je samo jednom. 

 

~

 

Alisa je stajala ispod  kišobrana i pušila cigaretu. Pjevušila je pjesmu koju sam neki dan čuo na radiju. Glas joj je bio ugodan. Prišao sam joj. Imala je onaj crveni ruž koji sve druge boje učini sivim i dosadnima.

Zdravo.

Zdravo.

Ne kasnim.

Vidim, svaka čast.

Ne pada kiša.

Ne pada.

Ne pada snijeg.

Tako je.

Čemu kišobran?

Pjevam.

Oh, u redu, ako pjevaš.

Gdje ćemo?

Ne znam, slijedit ćemo zelena svjetla i hodati po sjenovitoj strani ulice.

  

o nama

Nagrada Sedmica i Kritična masa 2019. za Miru Petrović

Pobjednica ovogodišnje nagrade "Sedmica i Kritična masa" za mlade prozne autore je Mira Petrović (1989.) iz Splita.
U užem izboru Nagrade za 2019. bili su: Leonarda Bosilj, Iva Hlavač, Toni Juričić, Maja Klarić, Dinko Kreho, Mira Petrović i Iva Sopka.
Ovo je bio četvrti natječaj koji raspisuje Kritična masa, a nagradu sponzorira cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb).
U žiriju nagrade Sedmica i Kritična masa bili su - Viktorija Božina, Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Nagrada Sedmica & Kritična masa 2019 - uži izbor

Nakon što je žiri Nagrade Sedmica & Kritična masa za mlade prozne autore bodovao priče autora iz šireg izbora Nagrade, u uži izbor ušlo je sedam autora/ica.
Pogledajte tko su sedmoro odabranih.
Sponzor Nagrade je kulturno osviješteni cafe-bar "Sedmica" (Kačićeva 7, Zagreb).

proza

Mira Petrović: Bye bye baby bye; Zana

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - DOBITNICA NAGRADE 2019

Mira Petrović rođena je 1989. u Splitu. Predaje engleski jezik iako bi više uživala s talijanskim. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju. Objavila priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima. Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. Dobitnica Vranca – 2015. i Ulaznice 2016.

proza

Dinko Kreho: Zoja

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Počinjemo s objavom radova koji su ušli u širi izbor... Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.) diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je član uredništva dvotjednika za kulturu i društvena pitanja Zarez, te suradnik na projektu Alternativna književna tumačenja (AKT). Autor je knjiga poezije Ravno sa pokretne trake (2006.) i Zapažanja o anđelima (2009.), kao i koautor (s Darijem Bevandom) radiodramskoga krimi serijala Bezdrov (2013.). Književnu kritiku, esejistiku i poeziju u novije vrijeme objavljuje u tjedniku Novosti, na portalima Booksa i Proletter, te u književnom dvomjesečniku Polja. Živi u Zagrebu.

proza

Leonarda Bosilj: Ptice ne lete

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Leonarda Bosilj (2000., Varaždin) studira psihologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom srednje škole sudjelovala je na literarnim natječajima (LiDraNo, Gjalski za učenike srednjih škola), a ovo je prvi put da šalje svoj rad na neki javni natječaj.

proza

Toni Juričić: Con calma

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Toni Juričić (1990., Labin) diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez i u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. Režirao je kratkometražne filmove (Momentum Mortem, Preludij Sumanutosti, Rosinette) i spotove za glazbene skupine NLV, Barbari, BluVinil, Nellcote i dr. Osnivač je i predsjednik udruge Notturno za produkciju i promicanje audio-vizualne djelatnosti. Pokretač je i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Režirao je monodramu Sv. Absinthia. Dobitnik je nagrade "Slavko Kolar" Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora. Trenutno je na doktorskom studiju u sklopu Sveučilišta u Durhamu.

proza

Iva Sopka: Moje pravo, nezaljubljeno lice

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista „Ranko Marinković“ 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade „Sedmica & Kritična Masa“ 2016. i 2017. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je i drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine. Trenutno živi u Belišću i radi kao knjižničarka u osnovnoj školi.

proza

Maja Klarić: Japan: Put 88 hramova (ulomak)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Maja Klarić (1985., Šibenik) diplomirala je engleski jezik i književnost i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s diplomskim radom na temu „Suvremeni hrvatski putopis“, a radi kao književna prevoditeljica. Vodi Kulturnu udrugu Fotopoetika u sklopu koje organizira kulturne manifestacije. Objavila je poeziju i kraću prozu u raznim novinama i časopisima: Zarez, Quorum, Knjigomat, Poezija, Tema... Zastupljena je u antologijama Erato 2004. (Zagreb), Rukopisi 32 (Pančevo), Ja sam priča (Banja Luka), Sea of Words (Barcelona), Castello di Duino (Trst), Ulaznica (Zrenjanin). Nagrađena je na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), međunarodnom natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.). Dobitnica je UNESCO/Aschberg stipendije za rezidencijalni boravak na otoku Itaparica, Brazil, 2012. te stipendije organizacije MOKS za rezidencijalni boravak u Estoniji (Mooste, Tartu). Objavila je tri zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.), Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.) i Nedovršeno stvaranje (vlastita naklada, 2015.) te prozno-poetski putopis Vrijeme badema o hodočašću Camino de Santiago, 880 km dugom putu koji je prehodala 2010. godine. Urednica je brojnih domaćih putopisnih izdanja kao što su knjige Davora Rostuhara, Tomislava Perka, Hrvoja Jurića i ostalih.

proza

Iva Hlavač: Humoreske o ženama koje se ne smiju

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2019

Iva Hlavač (1986., Osijek) diplomirala je na pravnom fakultetu u Osijeku. Objavila je dvije zbirke kratkih priča; „I obični ljudi imaju snove“ (2009.) izašla je u sklopu natječaja Matice hrvatske Osijek za osvojeno prvo mjesto, a „Svi smo dobro“ u izdanju Profila (biblioteka Periskop) 2016. godine te je, između ostaloga, dobila stimulaciju Ministarstva kultur za najbolje ostvarenje na području književnog stvaralaštva u 2016. Živi u Valpovu.

proza

Valerija Cerovec: Hotel Horizont (ulomak iz kratkog romana)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Valerija Cerovec (1993., Čakovec) je vizualna umjetnica i spisateljica. Završila je preddiplomski studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a diplomirala na Odsjeku za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti. Dobitnica je nagrade “Franjo Marković” Filozofskog fakulteta. Sudjelovala je u nizu skupnih izložbi i jednoj samostalnoj naziva “23. rujna, dan kad se ništa naročito nije dogodilo”. Članica je HDLU-a.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg