proza

Tomislav Luetić: Ulomak iz Dnevnika suvišnog čovjeka

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Tomo Luetić je rođen 1984. godine u Splitu. Radio je kao glavni urednik mjesečnika Tvorničar. S pisanjem scenarija se susreo u Blank_filmskom inkubatoru i Kinoklubu Zagreb. Istražuje glumačku igru u Studiju Kubus, nastupao u kazalištu, kratkim filmovima i televiziji. Koautor i glumac u nagrađivanim igranim kratkim filmovima 'Sabonis' (1. nagrada KRAF 2012.) i 'Snijeg u Splitu' (2. nagrada na Reviji hrvatskog filma 2013.); piše kolumnu na portalu kulturpunkt.hr.



Ulomak iz Dnevnika suvišnog čovjeka

 

Probudio sam se oko sedam ujutro, doručkovao, pio kavu i popušio par cigareta. Oko osam sam krenuo buditi Robija s kojim je dogovor bio da me vozi na autobus iako je lumpovao do zore. Kada sam ga dozvao opsovao je i okrenuo se na drugu stranu. Maju nisam htio buditi iz pristojnosti.

Krenuo sam put autobusne stanice u Pirovcu s trideset kila prtljage. Bilo je ugodno ljetno jutro a ja sam na leđima imao ruksak, u desnoj ruci veliki kofer s kotačima i u lijevoj kesu sa zvučnikom. Razmišljao sam da li skratiti hodanje preko plaže i odustao od tog plana. Na kraju sam ipak uhvatio zadnju prečicu i prije dolaska na glavnu cestu prošao nekoliko metara pijeska.

Bio sam živčan i ljut na Robija što me iznevjerio i istovremeno zadovoljan što vježbam svoje mišiće. Na putu do pristaništa su pored mene prolazili ljudi koje nisam želio pogledati u lice, bili su mi zanimljiviji kao siluete.

Kada sam konačno došao na stanicu tamo je sjedila jedino neka starica a mene su leđa toliko bolila da sam demonstrativno ispred nje sve ostavio i rekao joj da mi pričuva stvari dok odem u trafiku po vodu.

Čekali smo i čekali a busa nije bilo. Na kraju je kasnio pola sata i nakon mjesec dana sam napustio Pirovac koji sam bio zavolio iako mjesto izgleda poput bosanske pripizdine.

U Biogradu su iza mene sjeli neki srednjoškolci koji su se izgleda vraćali s ljetovanja u Zagreb. Bili su mi toliko odvratno dosadni da sam pisao poruke Robiju i Maji. Oni su se tek probudili i čudilo ih je što ih nisam probudio da me voze. Nisam imao srca, pomislio sam, ali u tom trenutku bi ih probudio. Samo zbog ovih srednjoškolaca, koji su pričali o nogometu, tenisačima, moru, planovima kad dođu u Zagreb i hrpu internih pizdarija koje su me smetale.

U Zadar smo došli pola sata prije broda i bio sam primoren uhvatiti taxi. Sranje je što sam trebao i bankomat Splitske banke a nije mi se dalo plaćati proviziju. Pa sam pitao vozača da mi nađe bankomat. On nije znao a pravio se da zna. Zapravo je improvizirao. Kad sam shvatio da se ne mogu pouzdati u tog jadnog čovjeka, sjetio sam se da u blizini prodajnih kućica ima jedan bankomat. Stali smo u luci i ja sam mu rekao da stoji na mjestu, da mi ne naplati više od trenutne cifre koja je iznosila pedeset i da me čeka dok odem na bankomat jer ja znam gdje je bankomat.

Otrčao sam i u roku pet minuta obavio sve. Kad sam se vratio do polaska broda je bilo pet minuta. Opet sam se dohvatio prtljage i krenuo lagano prema ulazu u brod. Imao sam plan što reći. Na ulaznim skelama su stajali mornar i plava visoka kapetanica. Rekao sam im da ja nemam vremena sad stajati u redu na prodajnim kućicama jer će mi njihov brod pobjeći ispred nosa. Tražio sam da me puste i da ću im unutar broda refundirati za cijenu karte. Mornar me nije htio pustiti. Kapetanica je. Ubrzo sam se našao u krcatom katamaranu, izvanrednoj brzoj liniji koju su specijalno za taj dan poslali zbog Iške fešte.

U brodu sam ostavio stvari i sjeo se nedaleko od šanka. Kad je mornar s ulaza došao otvoriti naručio sam kolu. Skinuo sam šešir i sunčane naočale u nadi da me neće prepoznati.

Došli smo za tridesetak minuta. To je moje najkraće putovanje do Iža u povijesti. Cijelim putem sam se dopisivao s Robijem i Majom. U trenutku uplovljavanja u porat mi ih je bio pun kurac.

Bilo je tek podne a ja sam bio umoran i nadrkan. Izašao sam iz broda tobože siguran u sebe i sjeo u bar na rivi. Naručio sam kavu i odlučio nazvati prijateljicu. Dogovor s njom je bio da dođe s karijolom i pomogne mi odnijeti stvari. Nisam htio da zna kada ću točno doći tako da je bila blago iznenađena pozivom  i rekla da može stići tek za pola sata. Sjedio sam na kavi i pričao s nekom djecom. Došla je za sat vremena.

Otpratila me uzbrdicom do moje kuće i pomogla sa stvarima. Ključ sam uzeo kod susjede Frančeske. Otključao sam kuću i pokazivao je mojoj prijateljici. Bila je puna prašine i paučine, uhvatila me panika od pomisli na čišćenje te kuće.

Kad je Alena napokon prestala biti tu i komentirati kuću bio sam već izvan sebe. U glavi mi se vrtjela hrpa stvari koje trebam učiniti i nisam znao od kud uopće početi. Što je najgore, bio sam užasno gladan.

Otišao sam kod Frančeske da je nešto pitam i ona mi je na sreću ponudila da ručam s njom i njenim mužem Cvetkom koji je izgledao kao da se raspada. Bio sam presretan i protumačio to kao znak s neba. Ubrzo mi se kava okretala u želucu. Frančeska je nudila tripice, kruh i jeftini Vranac. Ubrzo smo jeli nas troje i pričali o ne sjećam se čemu, pokušao sam zamisliti da su tripice gljive koje sam početkom srpnja jeo kod Robija u Lici.

Vratio sam se brže bolje u kuću i odlučio napraviti popis svih stvari koje treba napraviti. Nisam uspijevao shvatiti kako se pali plin. Trebalo je kupiti osnove hrane, pića i hrpu stvari za čišćenje. Izračunao sam da prema budžetu kojim raspolažem u idućih deset dana moram trošiti ravno 66,6 kuna po danu.

A tu i iduću noć se na Ižu odvijala fešta. Otišao sam u trgovinu i prvo kupio pivu. Bilo je pakleno vruće. Na satu oko dva. Nazvao sam majku i pitao za plin. Znala je gdje se nalazi osigurač. Jedan problem manje. Rekao sam joj da je sve prljavo i da se pola kuće raspada. Utješila me. Kazala kako smo zapustili kuću. Kako ćemo je ponovno oživiti. To mi je dalo snagu.

Kupio sam kruh, vodu, dvije pive, maslac, blitvu, banane, dvije kutije cigareta, paradajz, tri breskve, Arf, Ajax, krpe za čišćenje, spužvice, čokoladu, mlijeko i kavu. Odvukao sam sve to do kuće, po treći put taj dan natovaren. Pustio sam glasnu muziku. Popio sam drugo pivo. Uzeo sam metlu i prvo stao skupljati paučinu. Zatekao sam desetke paukova i nekoliko gušterica. Jedna narančasta mi je svaki put pobjegla. Napunio sam kajin s vodom i Ajaxom. Natopio krpu i stao brisati podove. Sve je smrdilo po kemiji. Potom sam očistio kuhinju, police, vrata, televiziju...Mijenjao sam posteljinu, ručnike, raspakiravao svoje stvari...

U maloj sobi na prozoru se skupila hrpa mravi kao da je mravinjak. Odlučio sam tu prostoriju zasad preskočiti. Bio sam gotov negdje oko sedam. Treće pivo je bilo pri kraju. Trebalo mi je bacanje u more da se isperem od svega. Sunce je taman bilo blizu zalaska. Trebalo je da završim kolumnu. Dogovorio sam urednici poslati prvi draft najkasnije do osam sati. U tom trenutku sam bio na izmaku snaga i došlo mi je da sve ostavim i odem spavat. Nisam mogao misliti o kolumni, fešti, Ižu, o tome da ću vidjeti ljude koje nisam vidio skoro pet godina. Ljude s kojima sam odrastao.

Zaspao sam na dvadeset minuta i stao čitati kolumnu. Nisam imao pojma o čemu pišem i zašto to pišem. Neka zavrzlama na pravnom faksu. Docentica tuži voditeljicu Katedre za mobbing.

Nazvao sam urednicu i pokušao je navesti da mi kaže o čemu se tu ima pisati. Da meni nije jasno u čemu je stvar. Ona mi je pokušavala objasniti svoj stav. Ja nisam kurca razumio. Samo sam razmišljao kako ću skočiti u more. Nadopisao sam tri rečenice i poslao joj mail. Susjed Željko, Frančeskin sin za kojeg govore da je peder je uveo wirelles. Bio je ljubazan i dao mi svoju šifru.

Obukao sam se u kupaći i otišao na rivu. Bilo je već sivo. More je bilo kao nikad prije. Ronio sam i plivao sretan. Bio sam ponosan na sebe i posao koji sam uspio obaviti. Na putu po još dvije pive sam sreo prve poznate. Bilo je nestvarno. Iznenadio sam samog sebe kako mi je išlo u razgovoru.

Gušt povratka u čistu kuću. Tuširanje. Oblačenje u kombinaciju crnih uskih laganih hlača od odijela, bijelu usku majicu kratkih rukava s natpisom Absint i bijele iznošene tenisice. Oko ruku narukvice i sat. Kao gospodin sjedanje u dnevni boravak, pušenje i ispijanje pivi. Sol koja se ne da isprati. Sol koja opija. Muzika svira.

Odlazim na glavni stage fešte. To je mala betonska pozornica ispred koje se nalazi šetalište koje je za tu prigodu uvijek bilo plesni podij. Stajem na šank i srećem Maca. Mac je dečko iz Zagreba mojih godina. Ima pedeset kila više nego zadnji put kad smo se vidjeli. Izgleda totalno sjeban. Časti me whiskeyem. Pričam s njim iako on generalno izgleda kao da ne priča s nikim. Naručujem još jednu pivu. Polako se skuplja ekipa. Vidim svih. Jeru, Daria, Tenka, Ljigija, Čimija, Luku...Svi se drže ukočeno. Mazim Renatu po guzici. Pijan sam. Pijan sam i sretan. Stavljam check in na Facebooku. Veli Iž – Fešta!!! Jere me upoznaje sa svojom curom. Draga je. Pijani smo ja, Jere, Dario i njihove cure. Zajebajemo se, fotografiramo, Jere mi govori da gdje sam ja sve te godine, da šta mi se dogodilo, da on zna da se meni nešto dogodilo i da će me posjest na šank jednom uz litru whiskeya dok mu ne ispričam sve u detalje. Meni to super. Još malo se s njima veselim i polako gubim u gužvi.

Dalje se ničega ne sjećam. Probudio sam se s najgorom glavoboljom otkad znam za sebe.   

Nije mi bilo do hrane. Popržio sam jaja sa kruhom, sirom, pršutom i paradajzom da napunim organizam. Uzdisao sam do negdje osam navečer i tada je nakon nekoliko piva glavobolja prestala. Upoznao sam djevojku koja prodaje crteže, nakit i razne sitnice pored čitaonice. Klikli smo na prvu bez puno riječi. Ponudio sam se za animatora potencijanih kupaca. Nastup se sastojao od toga da izmišljam zanimljive priče o njenim slikarijama. Posebno me privlačio jedan portret ćelavog muškarca. Tu sam sliku skoro dva sata pokušavao prodati jednoj djevojci od nekih tridesetak godina. Govorio sam kako je muškarac na slici brat od Bruce Willisa, kako je uspješan poduzetnik koji se bavi poljoprivredom. Govorio sam joj kako je on baš njen, kako joj je suđen, kako je ovo to, kako mora naprosto imati njegov portet u svojem hodniku, sobi, kuhinji ili makar kupaoni. Ona se čak predomišljala dobrih sat vremena i dok je trajala predstava svi smo se pogledavali i smijali.

Bilo je  oko deset kada je počeo službni izbor novog Iškog kralja. Gledao sam sa zanimanjem brodice koje su se približavale iz daljine. Netko je zapalio baklju a mladići obućeni u narodne nošnje su potezali iz bokala vina. Kad su stali uz obalu, iskoračio je lanjski kralj. Djelovao je preozbiljno u toj ulozi.

Pomislio sam kako bi ja jednom mogao biti kralj. Svi su ga pratili prema pozornici gdje je trebao održati govor. Tada sam odlučio otići kući, istuširati se i presvući. Ovaj put sam se odlučio za kombinaciju kratkih hlača sa smeđim prugicama, kratke smeđe majice s prorezom na «v» i svijetlosmeđa varijanta all starki. Kada sam se spustio na šank Gustafi su taman naštimavali bubanj.

Tada sam sreo Rolu. Dragog Rolu s kojim sam, uz Jeru, prošao neke od najdirljivijih trenutaka na Ižu. I Filipa. Divnog povučenog momka. Oni su me upoznali s jednom Marinom. Privlačnom, ali odsutnom. Preodsutnom za moj ukus. Razgovarali smo iz prve kao da sklapamo posao. Ništa se nije dogodilo.

***

 

proza

Jana Kujundžić: Mi, one od nekada

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jana Kujundžić (1990.) diplomirala je sociologiju na Hrvatskim studijima u Zagrebu i masterirala rodne studije (Gender studies,) na Central European Universityju u Budimpešti. Osim kratkih priča piše i feminističke kritike događanja u Hrvatskoj i u svijetu kao i kritike filmova i serija za portale Libela i Voxfeminae.

proza

Paula Ćaćić: Franzenova 'Sloboda'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S dvije kratke priče u širi izbor ušla je i Paula Ćaćić (1994., Vinkovci), studentica indologije i južnoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uz nagrađivane kratke priče i poeziju, Ćaćić piše i novinske tekstove za web portal VOXfeminae.

proza

Sven Popović: Ljubav među žoharima (Iz rukopisa)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S prva tri ulomka romana u rukopisu Svena Popovića, započinjemo objavljivanje šireg izbora nagrade ''Sedmica&Kritična masa 2017''.
Popović (1989., Zagreb) je diplomirao komparativnu književnost i engleski jezik i književnost te amerikanistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Književni prvijenac „Nebo u kaljuži“ (Meandarmedia) objavljuje 2015. Jedan je od osnivača „TKO ČITA?“, programa namjenjenog mladim autorima. Priče su mu uvrštene u „Best European Fiction 2017“ (Dalkey Archive Press). Živi i ne radi u Zagrebu.

proza

Maja Jurica: Miris biskvita

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Maja Jurica (1990., Split) studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zadru.

proza

Anita Vein Dević: Ulomak iz romana 'Ukradeno djetinjstvo'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Anita Vein Dević (1987., Karlovac) magistrirala je na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu. Piše poeziju, kratke priče, i nastavak romana „Ukradeno djetinjstvo“.

proza

Martin Majcenović: Medvjeđa usluga

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Martin Majcenović (1990.) diplomirao je kroatistiku i lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kratka proza objavljivana mu je između ostalog i u Zarezu, Autsajderskim fragmentima, Booksi... Sudjelovao je u užim izborima na natječajima za kratku priču Broda kulture (2013. i 2016.) i FEKP-a (2014.) Član je Književne grupe 90+, a piše za portal Ziher.hr.

proza

Marija Solarević: Itinerar

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marija Solarević (1987., Zagreb) diplomirala je pedagogiju i etnologiju s kulturnom antropologijom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, osvajila je MetaFora nagradu u organizaciji Knjižnice Vladimira Nazora, u Centru za kreativno pisanje pohađa radionice i stvara kolumnu o književnosti i pop-kulturi. Trenutno piše zbirku kratkih priča "Noćne ptice".

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg