proza

Maja Klarić: Chega de saudade

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Maja Klarić, rođena 1985. godine u Šibeniku. Organizira manifestaciju Šumski pjesnici pored Grožnjana. Objavljuje poeziju i kraću prozu. Nagrađena na međunarodnom pjesničkom natječaju Castello di Duino (Trst, Italija, 2008.), natječaju za kratku priču Sea of Words (Barcelona, Španjolska, 2008.), natječaju Ulaznica 2010. i 2012. (Zrenjanin, Srbija). Objavila dvije zbirke putopisne poezije - Život u ruksaku (AGM, 2012.) i Quinta Pitanga (V.B.Z., 2013.).



Chega de saudade

 

Prislanjam stari bicikl na vitko deblo palme i sjedam uz rub pješčane plaže. Na toplom večernjem vjetru koji ne prestaje puhati otkako je u Brazilu počela kišna sezona iznova pokušavam shvatiti što je saudade. Radim samo to, upijam trenutak, ne izmišljam zadatke koje moram obaviti ili obveze koje moram ispuniti samo kako bih odgodila razmišljanje o jedinoj stvari koja me uistinu zanima, a čije mi značenje uporno izmiče.

Osjećam saudade, ili mi se barem tako čini, ali ga nikako ne uspijevam opisati. Moguće je da je to zbroj svega što se osjeća u trenucima poput ovog, zbroj njegovih sastavnih dijelova, ugodnog povjetarca, tamnih oblaka, otoka u daljini, užitka vožnje biciklom u sumrak dok se grad polako prazni... Augusto kaže da je dan idealan za saudade - oblačan, vjetrovit, jesenski. Ilha de Frade, otok udaljen desetak kilometara od Itaparice i obale na kojoj sjedim, gotovo je cijeli obavijen maglom, a inače dobro vidljivi obrisi duge obale zaljeva Todos os Santos danas se niti ne naziru.

Tenho saudades tuas… Najlakše mi je zamisliti tebe udaljenog tisućama kilometara, negdje na kraju te gotovo nestvarne udaljenosti, odvojen od mene satima koji se nepovratno izgube u putovanju, lopovskim pomicanjem kazaljki unaprijed ili unatrag, ovisno o tome stižem li ja tebi ili ti meni.

Nema nikog. Pored mene pas lutalica kopa po smeću i proizvodi jedine zvukove koji ne dolaze od vjetra ili mora. Poslijepodne je nevjerojatno mirno i sjetno, i ja sama sam takva, mirna i sjetna... Osjećam saudade, ali ga još ne znam opisati.

 

ONO NEŠTO, JE NE SAIS QUOI...

 

Iako je riječ saudade jedna od najučestalijih u portugalskom jeziku to nimalo ne umanjuje zagonetnost njezina značenja. Portugalski kralj Dom Duarte, s kraja četrnaestog stoljeća, dao je njenu prvu definiciju, sebično je prisvajajući samo za svoj narod i tvrdeći kako ni na jednom drugom jeziku na svijetu ne postoji adekvatna istoznačnica.

Možda je bio u pravu, možda je baš zato ne uspijevam shvatiti.

Koncept te značenjima bogate riječi očigledno se može prevesti samo približno i to kao tuga, melankolija, čežnja, nostalgičan osjećaj gubitka nečeg dragog. Za početak. Saudade često izražava i nezadovoljstvo, potisnutu spoznaju da se ono što je izgubljeno više nikada neće vratiti. Premda dolazi od latinske riječi „solitudo“ ona nipošto ne označava samoću. Naprotiv, saudade obuhvaća sve ljude za kojima smo čeznuli, sva mjesta koja smo napustili ili prema kojima idemo, sve ono što smo htjeli osjećati, a nismo, kao i ono što smo osjećali kada to nismo smjeli. Saudade vrvi drugim ljudima, to je krcata ulica, bučan trg prepun osoba koje poznajemo i koje ćemo tek upoznati.

Portugalci kažu da je saudade nostalgično prisjećanje i želja da ponovno vidimo udaljene nam ljude ili izgubljene stvari. Francuzi ga već nazivaju bolnim saznanjem da smo od njih udaljeni. Amerikanci se, pak, jednostavno osjećaju blue. Možda je bosanski jezik jedan od rijetkih koji posjeduje riječ koja bi se dala mjeriti sa saudadeom – sevdah. Sevdah koji žudi za ljubljenom osobom, koji je istovremeno i neizdrživo bolan i blago melankoličan.

No, proizlazi li saudade iz melankolije ili melankolija iz saudadea?

 

KIRYMURÉ

 

Legenda autohtonog indijanskog plemena Tupinambá priča kako se u početku svijeta veličanstvena bijela ptica iz središta svemira uputila u danonoćnu potragu za rajem. Nakon dugog leta, konačno ugledavši mjesto na koje bi sletjela, padne od iscrpljenosti i umre. Njena krila postadoše plaže, a na mjestu na kojem se nalazilo njeno srce otvori se zemlja u koju prodre voda. U središtu te vode nastane otok koji će postati kraljicom svih drugih otoka - Kirymuré ili Itaparica, mjesto ljepote, tajni i legendi.

Saudade se istovremeno odnosi na prošlost, sadašnjost i budućnost, nikad posve prisutan ni u jednom ni drugom ni trećem, uvijek negdje između. Kontemplacija o prošlosti koja je minula, sadašnjosti koja je prolazna i budućnosti koja je neizvjesna. Iako ga osjećamo sada, nikada nije sadašnjost. Saudade je pogled vječno uprt u prošlo ili buduće, vječno sanjarenje s predznakom.

Na otoku Itaparica razmišljam o svim drugim otocima koje sam posjetila kao i o onima koje još želim posjetiti, o otoku Frade na sredini zaljeva, velikim hrvatskim otocima koji mi izmiču dok sanjam o drugim zemljama. Razmišljam o drugoj strani zaljeva Todos os Santos, o udaljenim svjetlima Salvadora, o susjednim državama Bahije. Nakon mjesec dana na Itaparici, otkrivam hrpu uličica kojima još nisam prošla zaokupljena mislima s kopna.

Kao da neprestano tragamo za rajem kojeg ne pronalazimo, a najbliže što ćemo mu doći jesu njegova vrata pred kojima ćemo pasti od iscrpljenosti.

Razmišljam o mjestima koja smo Goran i ja posjetili skupa i o tome kako bih voljela da je ovdje sa mnom, na prvomajskom slavlju, dok na glavnom seoskom trgu nabrzinu sastavljen bend udara u desetak različitih bubnjeva. Što bih drugo mogla osjećati prisustvujući prizorima koji su toliko nestvarno lijepi da mi je potrebna druga osoba koja će potvrditi njihovo postojanje? Sumnjam u vlastita osjetila. Zalazak sunca na drugoj strani Itaparice, onoj okrenutoj prema zapadu, ranojutarnje iskrcavanje u Salvador, duge šetnje kroz šumu manga... Svaki je komadić krajolika toliko lijep da me oneraspoložuje, ljuti i frustira jer ga ne mogu podijeliti s Goranom.

Kao da je ljepota potpuna tek onda kad se podijeli.

Jednog mi dana nedostaje Europa, udobnost na koju sam navikla, jezici koje govorim. Drugi mi dan nedostaju ljudi kojima volim biti okružena. A onda moram samu sebe ukoriti i udariti u glavu kako bih shvatila da sam tamo gdje sam oduvijek htjela biti i zapitati se - kada će ovdje, do mog tijela, stići i moje misli?

Saudade, nikad u sadašnjosti.

Već sad znam da će mi kad odem, a to će doći brže nego se nadam, nedostajati duge plaže Itaparice, pogled na Salvador s jedne i Ilha de Frade s druge strane, acarajé i moqueca, caipirinha i caipirosca, svi ti okusi i mirisi i boje... Nedostajat će mi ova neobična priroda, divlje šume, egzotično bilje dvaput veće od mene, voće koje nikad prije nisam vidjela i čija imena ne mogu upamtiti, kristalno čisto more, činjenica da sam u Brazilu, u Južnoj Americi, jutra ovdje, viseće ležaljke, glazba, mogućnost pustolovine, mir, otoci, kiša, mir, kiša, otoci, vjetar...

Kad se vratim doma, kad prođe početna euforija povratka, prvi susreti s dragim osobama, kad ponovno počnem raditi isti dosadni posao, kad sve opet bude kao prije, pitat ću se zašto sam toliko razmišljala o povratku i potratila na to toliko dragocjena vremena, govoreći samoj sebi da sam to učinila kako bih shvatila saudade, odbijajući prihvatiti zloslutnu mogućnost da ću se uvijek tako osjećati. Vječni saudade, nikad posve na miru, uvijek s nekim viškom ili ostatkom, nečim što ne znam kamo smjestiti, kako objasniti.

Osjećam saudade za ovim mjestom iz kojeg sam otišla prije nego sam uopće na njega stigla.

Kao da se na dnu svakog užitka nalazi zrnce nelagode, nešto što nas sprječava da se prepustimo u potpunosti.

Čovjek je savršeno sretan samo tamo gdje ga nema.

 

WELTSCHMERZ

 

S vremenom saudade prerasta iz individualnog u opći, gotovo mističan osjećaj, vezujući čovjeka uz Boga, svijet, svemir, vanzemaljsko... Kao simbol portugalske kulture i osnovna karakteristika luzitanskog duha kulminira u estetskom pokretu saudizma (port. Saudosismo) tijekom Drugog svjetskog rata kad se tvrdilo da upravo u njemu leži tajna portugalskog naroda. Pisci tzv. portugalske renesanse, Teixeira de Pascoaes, Jaime Cortesão, Álvaro Pinto, Leonardo Coimbra, António Carneiro, António Sérgio te naposljetku Fernando Pessoa, okupljali su se oko časopisa “Águia”. Saudizam je bio naročito pjesnički pokret kojeg gotovo da bi se moglo nazvati neoromantizom imajući na umu bukoličnu, pastoralnu, sentimentalnu poeziju pjesnika koji se jedva snalaze u vremenu kojem pripadaju. Pretpostavlja da svijet u svojoj osnovi sadrži saudade pa traži tragove tog osjećaja kroz povijest književnosti. U tom se smislu sa saudadeom poistovjećuje Weltschmerz, ta ogromna svjetska bol, patnja uzrokovana nesavršenim stanjem nas samih ili svijeta.

I premda prva autentično portugalska struja u književnosti nije bila dugoga vijeka, njezini se tragovi i danas osjećaju, a u naslijeđe je ostavila tu riječ, ni tužnu ni radosnu – saudade.

Saudade je Weltschmerz, Sehnsucht, melankolija koja je, kako kaže Leopardi, najuzvišeniji među ljudskim osjećajima.

U tekstu „O naivnoj i sentimentalnoj poeziji“, njemački romantičar Friedrich Schiller s nostalgijom se prisjeća djetinjstva i zagovara povratak djetinjem uživanju svijeta. Svi smo mi, jasno, nekoć bili djeca no svi, kaže Schiller, moramo ponovno to postati, moramo se vratiti svojim počecima, prirodi. Prisjećanje na djetinjstvo ispunjava nas melankolijom za nečim što nam nedostaje i čemu moramo težiti, iako smo svjesni toga da se nikada više neće vratiti. Schiller razmišlja o vremenu antičke Grčke kad čovjek nije bio toliko udaljen od prirode koliko je danas, kada su se cijele strukture društvenog mišljenja temeljile na osjećajima, mitu i djetinjoj naivnosti.

Idealizira doba djetinjstva, vrijeme kad smo bili čisti i nevini poput prirode, kad smo uistinu bili priroda. Dvjesto godina prije, u Weimarskoj republici jako daleko od Portugala, Schiller osjeća saudade.

 

SALVADOR

 

Povijesno najznačajniji grad savezne države Bahie, ali i jedan od najvažnijih gradova u Brazilu općenito, Salvador je bio glavni grad više od dva stoljeća, sve dok to nije postao Rio de Janeiro, 1763. godine. Regija Recôncavo čije je Salvador središte još od 17. stoljeća, svojedobno je bila najbogatija plantažama šećerne trske i duhana, prije nego su diljem zemlje niknule plantaže kave. Većina bogatstva pokrajine Recôncavo uložena je u gradnju impresivnih gradskih zdanja te naročito crkvi. Današnji je Salvador moderan grad s mnogim naznakama kolonijalnog doba, o čemu svjedoči i činjenica da se jedan blok ulica nedaleko luke naziva „Mali Lisabon“.

Smješten na ulazu u prostrani zaljev Svih svetih ili Todos os Santos, Salvador je utemeljen 1549. godine. Ta je godina označila početak portugalske okupacije koja nije tekla baš sasvim glatko – prije nego su primorani na predaju, indijansko pleme Caeté prvog je guvernera i prvog biskupa ubilo i pojelo.

Povijesni dio Salvadora podijeljen je na dva dijela, Cidade Alta (Gornji grad) i Cidade Baixa (Donji grad). Jedan od zaštitnih znakova Salvadora jest dizalo Lacerda koje još od davne 1873. povezuje ta dva dijela i koje je prvo dizalo u Brazilu. Donjim dijelom dominira pomorski terminal i okrugla tvrđava Forte do Mar iz 16. stoljeća. Manje zanimljiv od gornjeg, u ovaj su dio ljudi najčešće dolazili raditi, odabirući više i prozračnije dijelove grada za život pa se tako i danas naziva „komercijalnim dijelom“. U donjem se gradu, primjerice, nalazi Mercado Modelo, stara natkrivena tržnica gdje trgovci uglavnom prodaju razne rukotvorine ili artesanato.

Kao i svaki drugi, grad se s vremenom širio pa su izgrađeni moderni dijelovi poput Barris i Canela, stambeno predgrađe Barra te niz manjih četvrti duž obale i Oceanske avenije poznate i kao Avenija predsjednika Vargasa na kojoj se nalaze najljepše plaže u gradu.

Barra uistinu jest najbogatija četvrt u Salvadoru, to se osjeti na prvi pogled. Autobus kojim sam do nje došla iskrcao me točno ispred trgovačkog centra kojemu su, premda je ionako već prevelik, upravo gradili drugo krilo. Trgovački centri u bilo kojem dijelu svijeta gotovo su doslovce jednaki, pa sam kroz njega tek prekratila put i nastavila prema svjetioniku Feral do Barra.

Zanimljivost Salvadora, a ona postaje očita na prvi pogled, jest ta što veliku većinu populacije čini crnačko stanovništvo, što nije slučaj u ostalim dijelovima Brazila. Bahia je, kažu više afrička od same Afrike. Točno, premda se to ne odnosi na bijela lica koja se smiješe s televizora ili jumbo plakata.

Razlog prevlasti crnačke populacije jest taj što je Salvador bio glavna luka za robove koji su pristizali iz Afrike. Oni koji bi preživjeli to dugo i teško putovanje od Angole do Brazila smjesta su slani na gradska gradilišta ili plantaže. Upravo zbog toga afrički utjecaj osjeća se svugdje po Bahiji. Umbanda i naročito candomblé su afričko-brazilski religiozni kultevi s milijunima sljedbenika. Brazilska kuhinja umnogome se oslanja na sastojke podrijetlom iz Afrike kao što su palmino ulje, kikiriki te kokosovo mlijeko. Ljubav prema Africi i ponos na afričkog podrijetlo osjeti se na svakom koraku.

Svjetionik Feral do Barra točka je koja dijeli ocean od zaljeva. Prije pet stotina godina na tom mjestu nije bilo ničeg osim ogromne hridi, budućeg postolja svjetionika kojeg štiti tvrđava Forte do Santo Antônio. Tek šesnaest godina poslije, iza njega je niknuo Salvador, grad koji je doslovno izrastao iz mora. Na izbočenom rtu i velikim stijenama o koje se razbijaju oceanski valovi gotovo da mogu zamisliti kako je nekoć izgledala ta nenaseljena hrid o koju su pristajali teški prekooceanski brodovi. Okružena kupačima i ribarima, promatram avione koji u kratkom razmaku jedan za drugim lete poviše mene, prekooceanske avione koji su zamijenili prekooceanske brodove i posve izmijenili pojam vremena i udaljenosti.

Tragovi povijesti ovog mjesta ukusno su upakirani u muzejske eksponate koji se mogu razgledati u prizemlju tvrđave i koji gotovo da nemaju nikakve veze s onim što se tu stvarno odvijalo, s tisućama robova koji su pristizali na ovu obalu, ako bi preživjeli put, i njihovim životima prije i poslije.

Kad sam prvi put pitala Augusta što znači saudade, naišavši na nju ispisanu na zidu pored guvernerove palače Rio Branco, prvog sjedišta brazilskog parlamenta, pretpostavivši da me zanima najjednostavniji mogući prijevod rekao je kratko: “Homesick.” U drugoj polovici dvadesetog stoljeća saudade se uistinu poistovjećivao s nostalgijom za domovinom budući da su se mnogi Brazilci u potrazi za boljim životom uputili u Sjevernu Ameriku ili Zapadnu Europu. No, nostalgiju za domovinom zasigurno su osjećali i robovi, dovedeni ovamo prisilno, odvojeni od svojih obitelji i od kojih se većina nikada više nije vratila u Afriku. 

Danas je moj boravak u Brazilu došao točno do polovice. Imam osjećaj kao da sam tek stigla, ali i kao da me čeka još puno toga. Ne osjećam nostalgiju za domom. Vrijeme je ovdje nekako neobično nemjerljivo.

Beskonačnost oceanskog horizonta istovremeno me uznemiruje i uzbuđuje, budi u meni želju za isplovljavanjem. Zaljev, s druge strane, pruža sigurnost kopna, horizont u kojem se nazire mogućnost pristajanja, malo čvrstog tla pod nogama, što mi trenutno sasvim odgovara.

 

BONFIM, ŽELJA & SAUDADE

 

Besposleno šećući Salvadorom jednog poslijepodneva, popevši se na Cidade Alta, produžila sam od trga Praça da Sé kroz predivan blok starih uličica do Largo do Pelourinho, središta noćnog života, okupljališta turista i, uzajamno povezanih, lokalnih trgovaca rukotvorinama. Dok sam promatrala radove uličnih umjetnika, prišla mi je jedna žena i počela govoriti nešto na portugalskom. Zahvaljujući mom skromnom ali korisnom poznavanju jezika, uspjele smo razmijeniti nekoliko rečenica.

Oko zapešća mi je zavezala narukvicu kakvu sam vidjela da nose gotovo svi u Salvadoru, s natpisom „Lembrança do Senhor do Bonfim da Bahia“ što bi otprilike značilo „Spomen na Spasitelja Bahije, Gospodina sretnog završetka“. Upitala sam je što narukvica predstavlja, a ona se začudila da to već ne znam. Prije nego se stavi na ruku, bilo da je kupljena od fiteira, prodavača narukvica, ili da je nečiji poklon, svaka osoba mora nešto poželjeti. Jednog dana kad otpadne, a narukvice su veoma otporne, želja se ispunila, a narukvica se mora baciti u ocean, natrag božici mora, Yemanji.

Dok je vezala čvorove na zelenoj narukvici poželjela sam ono što uvijek poželim, a što se dosad još nije ostvarilo.

Iskoristila sam priliku da je upitam za saudade na što se ona nasmijala. Radosno je počela objašnjavati kako je to način života, prihvaćanje sudbine onakvom kakva jest, uživanje u posebnim, prolaznim trenucima, koji su posebni upravo zato jer su prolazni... Njezino me viđenje saudadea pomalo začudilo, ali je na neki način imalo smisla i uklapalo se u okvir kojeg sam polako počela graditi.

Pred kraj razgovora, poklonila mi je ogrlicu od kokosa, a ja sam njoj poklonila onu koju sam nosila oko vrata otkako sam stigla u Brazil. Zahvalila sam joj na društvu, a na rastanku mi je poručila da svakako posjetim Bonfim prije nego napustim Salvador.

Već idućeg dana sjela sam u autobus i uputila se u četvrt Ribeira gdje se na uzvisini manjeg poluotoka nalazi Nosso Senhor do Bonfim, vrlo jednostavna i izgledom ni po čemu posebna, no svima u Bahiji omiljena crkva. Izgrađena 1745. godine, ta je crkva mjesto hodočašća za koje se smatra da ima magičnu moć izliječenja zbog čega se ljudi ovamo dolaze pomoliti ako su teško bolesni. Jednom kad ozdrave, u prostoriji unutar crkve ostavljaju dijelove tijela izrađene od voska. Tijekom misnog slavlja vjernici se od glave do pete odijevaju u bijelo kako bi iskazali svoju odanost bogu Oxalá, jednom od najvažnijih Orixa. Naime, premda je crkva u pravilu katolička, u njoj se slave i Orixe, bogovi candombléa, nekoć isključivo afričke religije koja se danas uglavnom isprepliće s katoličanstvom.

Službena religija u Brazilu, katoličanstvo, službeno ne priznaje candomblé, ali zbog njegove ga je rasprostranjenosti postalo nemoguće zabraniti ili ukinuti. Sljedbenici candombléa, zbog takvog su tretmana bili prisiljeni zakamuflirati vlastita božanstva u katoličke svece kako bi mogli nastaviti prakticirati svoju vjeru.

Sljedbenici candombléa mole se svojim bogovima u ekstatičnim plesnim ritualima u kućama zvanim terreiro, uz ritam bubnjeva i mnogo pjevanja. Orixe su njihovi osobni zaštitnici, duhovni vođe i posrednici između ljudi i stvoritelja Oloruma, a nerijetko im se prinose i darovi. Rituali obično završavaju spuštanjem duhova u tijelo vjernika, što se postiže prinošenjem žrtvi. Na sredini terreira nalazi se ukrašeni plesni podij na kojem vjernici satima plešu kako bi ušli u trans koji će duhovima omogućiti da se u njih spuste. Jedan takav trans može biti poprilično uznemirujući, vjernici se počinju tresti, oči im se preokrenu ili se bacaju po podu, udaraju o zidove, dok se ostali prisutni brinu da im se ništa ne dogodi. Mãe ili pai do santo, glavna svećenica ili svećenik, potom ih smiruju, identificiraju duha koji ih je zaposjeo, uručuju im znak tog božanstva – primjerice, lulu ili sablju – te ih puštaju da dalje plešu. Svako božanstvo ima svoju vlastitu pjesmu, zaštitnu životinju, boju, karakteristike, moći i dan kad se slavi. Danas se Orixe slave zajedno s katoličkim božanstvima koji predstavljaju njihov pandan, a spomenuti bog Oxala obično se veže uz Senhor do Bonfim ili Isusa.

Najzanimljiviji dijelovi crkve Nosso Senhor do Bonfim su soba s voštanim replikama dijelova tijela koji su čudesno ozdravili te fitas, narukvice koje vijore na vjetru svuda uokolo crkve.

Sala dos Milagres ili Soba čuda pomalo je bizarna kolekcija uslišanih molitvi. Zidovi te malene prostorije unutar crkve prekriveni su fotografijama i komadićima papira kojima se vjernici zahvaljuju na uslišanim molitvama i ozdravljenju. Atmosfera u toj sobi istodobno je dirljiva i morbidna. Fotografije dijelova tijela stradalih u nesrećama ili osakaćenih bolešću ganule su me do suza dok sam razmišljala o svim mojim sitnim brigama na koje tratim toliko vremena i problemima koji zapravo i nisu problemi ako ih se usporedi s onima prikazanim na fotografijama na zidu u Bonfimu. Sa stropa vise voštane figure izliječenih dijelova tijela, uglavnom ruku, nogu i glava. Osupnuto sam promatrala koliko voštanih figura malene djece visi sa stropa i pitala se kakve su životne priče njihovih roditelja.

Izašla sam van da udahnem svježi zrak. Na željeznoj ogradi koja okružuje crkvu vijorile su tisuće šarenih narukvica, tisuće ostvarenih želja...

Satima sam sjedila među tim narukvicama, osjećajući saudade za svim mojim neostvarenim željama, naročito onima koje sam ja sama sprječila da se ostvare.

Premda se mogu naći svugdje po gradu, fite se uglavnom dijele po Pelourinhu, starom dijelu grada gdje su se nekoć davno na aukciji prodavali robovi. Prva fita zvala se „Božja mjera“ i bila duljine 47 centimetara što je odgovaralo duljini desne ruke kipa Isusa Krista na glavnom oltaru crkve Bonfim. U 19. stoljeću izrađivale su se od svile, a ime sveca bilo je istkano srebrnom niti. Nosile su se oko vrata, a o njih bi se obično objesio medaljon ili ikona.

Današnja fita više se ne izrađuje od svile i veže se oko zapešća, a različite boje u kojima dolaze predstavljaju različitu Orixu. Mora da su se nekoć davno čuda događala češće, budući da je fita ranije predstavljala zahvalnost za čudo koje se dogodilo, dok danas uglavnom predstavlja ono kojemu se nadamo. Fita se veže oko zapešća u tri čvora, od kojih svaki predstavlja po jednu želju ili, pak, dodatnu šansu za ostvarenjem jedne. No, želja će se ostvariti samo ako fita otpadne sama od sebe. Ako se silom skine s ruke, želja se neće ostvariti, a mogla bi čak i navući nesreću.

Naravno, želje se ne ostvaruju preko noći pa fita ostaje na ruci, u prosjeku, godinu dana.

Žena s Pelourinha oko mojeg je desnog zapešća zavezala narukvicu zelene boje koja predstavlja boga po imenu Oxossi - lovca, čuvara šuma i šumskih duhova, šamana među Orixama, prijatelja životinja i svih onih koji su s njima u doticaju. Oxossi je usamljena figura koja luta divljinom i premda on nije moj osobni zaštitnik, ako je za vjerovati svećeniku candombléa koji je to pročitao iz moje sudbine, u nekim se stvarima ipak mogu s njim poistovjetiti.

Zelena boja predstavlja energiju, snagu, mladost, svježinu, nadu i smirenost. Pitam se koliko će vremena proći prije nego fita energije i izdržljivosti otpadne s mog zapešća i podsjeti me na želju koja se u međuvremenu ostvarila, a što ja zaokupljena tko zna čim obično previdim.

 

CRVENA RIJEKA

 

Ronalda sam upoznala jedne večeri u Rio Vermelho, četrvrti u južnom dijelu Salvadora gdje se svake veljače održava slavlje Yemanje, božice mora, koja na rubu poluotoka ima svoju kuću. U toj su četvrti živjeli i poznati brazilski umjetnici, između ostalih i romanopisac Jorge Amado te skladatelj Gilberto Gil. Rio Vermelho ime je dobio prema rijeci Camurujipe koja se na tom mjestu ulijeva u Atlantski ocean. Camará je, pak, mali crveni cvijet koji je nekoć prekrivao cijelu četvrt pa bi Rio Vermelho doslovno mogao značiti Rijeka crvenog cvijeća.

Uputila sam se u Visca Sabor i Arte, bar u kojem se svake srijede održava glazbeno-poetski nastup lokalnih umjetnika. Za tu je srijedu bilo predviđeno izvođenje poezije osam brazilskih pjesnikinja koje su svoju poeziju interpretirale na najrazličitije načine, uglazbivši je, oslikavši, pretvorivši u performans...

Zbivanje organizira Pareta Calderash, pjesnik, ulični i cirkuski umjetnik koji se bavi kazalištem utemeljenim na poeziji. Poeziju govori po gradskim autobusima, barovima, restoranima, na ulicama. Kreator je projekta „Pense Poesia“ ili „Misli poeziju“ kojemu je cilj učiniti poeziju vidljivijom, dostupnijom u svim njenim mnogobrojnim formama. Proveo me kroz Visca Sabor i pokazao radove ostalih umjetnika koji su stajali izloženi na zidu.

Prije nego je čitanje počelo, sjela sam za jedini prazan stol, tik do pozornice. Nedugo zatim kraj mene je sjeo Ronaldo čije sam ime saznala tek satima poslije kad smo se rastajali. Ronaldo studira gitaru na sveučilištu u Salvadoru i skupa s ostalim glazbenicima pripremao je nastup za iduću srijedu na istom tom mjestu.

Moje poznavanje portugalskog nije bilo dovoljno za duboki razgovor, ali smo se svejedno uspjeli razumjeti, na načine na koji se dvoje istomišljenika razumije i kad ne govori isti jezik. Činilo mi se kao da ga već dugo poznajem i kao da smo se negdje davno već vidjeli i razmijenili uobičajene prve rečenice tako da smo mogli razgovarati o temama bitnijim od kratkih biografskih crtica koje ionako ništa ne znače.

Pričao mi je o vlastitim radovima, skladbama koje povremeno piše i poeziji koju pretvara u glazbu. Jedna je pjesnikinja uz gitaru lagano pjevušila svoje stihove kad je Ronaldo spomenuo saudade i upitao me znam li što znači, kao da je znao da već danima razmišljam o tome. „I da i ne“, odgovorih.

„Ova pjesma govori o saudadeu... To je snažan i težak osjećaj, mučan ponekad. Ali je lijepo susretati ljude, vidjeti mjesta koja bude taj osjećaj u tebi jer je to jasan pokazatelj da ti nešto znače. Koliko god da ga je teško osjećati, istovremeno je i čarobno...“

Priznala sam mu koliko puta dnevno poslušam istoimenu pjesmu Cesarie Evore pokušavajući osjetiti ono što ona osjeća. „Samo je na portugalskom jeziku mogla nastati ta pjesma, samo ga je ovaj krajolik mogao stvoriti, taj glas saudadea“, kaže Ronaldo, nastavljajući višestoljetnu tradiciju naroda koji se ponosi tom riječju.

Nimalo začuđujuće, saudade je tema mnogih skladbi i pjesama na portugalskom jeziku, bilo to u Brazilu, Portugalu, na otocima.... Portugalski glazbeni žanr s početka 19. stoljeća, fado, što znači sudbina, zapravo je uglazbljeni saudade. Tužne melodije i tekstovi najčešće pjevaju o tegobama siromašnih i životu na moru. Saudade je riječ zvjezdanih noći i sporih poslijepodneva, tužnih rastanaka i nemogućih obećanja ponovnih susreta.

I popularna brazilska glazba oslanja se na saudade. „Chega de Saudade“ iz 1958. godine smatra se prvom pjesmom bossa nove, glazbenog žanra iz pedesetih koji spaja sambu i jazz. „Chega de Saudade“ rad je trojice nadarenih i cijenjenih brazilskih umjetnika, skladatelja Antonia Carlosa Jobima poznatijeg kao Tom Jobim, pjesnika Viníciusa de Moraesa i gitarista Joãoa Gilberta. „Chega de Saudade“ doslovno znači „dosta saudadea“, „dosta čežnje“ ili, u engleskoj verziji, „no more blues“.

No, saudade su za temu odabrali i strani kantautori koje je nadahnuo Brazil. Englez Chris Rea svoju je „Saudade“ otpjevao 1994. u čast Ayrtonu Senni, najboljem brazilskom i jednom od najboljih svjetskih vozača Formule 1 koji je poginuo tijekom utrke 1. svibnja te iste godine: „Saudade, saudade, ništa ne traje zauvijek, no neke stvari ipak završe prerano...“

Večer je proletjela za tren. Još se nisu niti predstavile sve pjesnikinje, a meni je već bilo vrijeme za polazak. Posljednji trajekt za Itaparicu samo što nije isplovio. Izjurili smo na ulicu i potrčali do prve autobusne stanice. Kod dizala Lacerda prije nego sam se spustila s oblaka poezije u donji grad, pozdravila sam se s Ronaldom, znajući da se vjerojatno više nikada nećemo susresti.

Par dana poslije, primila sam poruku: „Prva stvar koja mi je pala na pamet kad smo se sreli, pjesma u kojoj se spominje tvoje ime: Iznenada se pojavila na površini, poput sirene, gornje polovice tijela božice Maje... velika kitova peraja... Ronaldo.“ Poslao mi je potom i pjesmu Pabla Nerude, Corazon Amarillo, koju je uglazbio. Uzvratila sam mu poezijom o prekooceanskoj nostalgiji na kojoj sam tih dana radila. Kad ju je pročitao, odgovorio mi je: „U svakoj tvojoj riječi, svakom retku, pokretu, osjećam saudade“ i par dana poslije poslao mi je uglazbljenu. Još smo neko vrijeme nastavili izmjenjivati i uzajamno interpretirati radove i ja sam konačno počela osjećati da ono što sam dotad napisala ima nekog smisla.

Postoje osobe čija je blizina i prisustvo toliko normalna da ti se čini kao da su oduvijek bili pored tebe. Činilo mi se kao da smo se poznavali u nekom drugom životu pa smo se stoga tako dobro razumjeli. Što se to dogodilo da nas je toliko povezalo? Koji je smisao ovog kratkog susreta?

U saudadeu kao da postoji potisnuto saznanje, neka prešućena tajna da se ono što nam nedostaje neće nikada vratiti. Saudade je prisjećanje na trenutke koji su nam donosili zadovoljstvo, uzbuđenje, radost, koje prisjećanje na njih opet oživljava, iako ne sasvim. Saudade je ono što se nalazi između samog trenutka i prisjećanja na njega, višak koji ostaje kada se to dvoje oduzme.

Osjećam se čudno i nedorečeno. Konačno, osjećam saudade.

 

ATÉ DIA QUI BO VOLTÀ

„Sodade“, Cesaria Evora

_________________________________________________________________________________________________________________GORANGO
U Platonovoj „Gozbi“ komediograf Aristofan priča priču o prvim, okruglim ljudima, androginom trećem spolu koji se sastojao od muške i ženske polovice. S vremenom je to hermafroditsko biće postalo toliko snažno da je počelo nalikovati božanstvu pa ga je Zeus iz straha odlučio podijeliti na pola i razdvojiti mušku i žensku polovicu. Rascijepivši ih i poslavši na različite strane svijeta, jedna polovica otada neprestano traži drugu, svoju srodnu dušu...

Saudade je vječna žudnja za tom drugom polovicom, za primitivnim tijelom, neprolazan osjećaj nedostatka, tuge za nečim što je nestalo, što je od nas otkinuto. To je žudnja za punoćom, za tim da se ono što je otišlo ponovno vrati. Saudade nastaje iz praznine, on jest praznina, slutnja praznine, iskustvo praznine, to je osjećaj ispunjenosti prazninom.

Kao da smo nekoć uistinu bili isto tijelo i jedna se polovica otkinula, a druga je sada zauvijek traži. Kad se konačno pronađu, ako se pronađu, i dalje će biti prisutan saudade, čežnja za tim savršenim jedinstvom koje je bilo to zajedničko tijelo, naše prvo tijelo.

No, saudade ne razlikuje između stvari koje su uistinu postojale i onih koje smo umislili. Možda Ronaldo zapravo i ne postoji, ne kao osoba. Možda se pojavio te noći u Rio Vermelho samo kako bih ja napokon shvatila što je saudade.

U odsustvu voljene osobe, svi osjećaji prema njoj kao da se udvostruče, kao da osjećamo intenzivnije sve ono što smo trebali osjećati dok je bila pored nas. Tako ljubav postaje saudade onda kad je privremeno nestane, kad je udaljena. Tenho saudades tuas... Nedostaje mi Goran.

Saudade je svojedobno bio i nagon za putovanjem koji me pomjerao dalje od tebe, želja da otkrijem što više, čežnja za svim mjestima koja još nisam vidjela, za svim tim mjestima odjednom. Želja koja i tebe povrememo odvlači od mene, do mjesta koja želiš vidjeti, svega što želiš doživjeti sam. Bez želja ne bi bilo saudadea. Osjećati sve u svakom trenutku, biti prisutan u svakoj luci, pristajati i polaziti istovremeno. Nemoguće želje i vječni saudade za posjedovanjem nečega što je beskonačno udaljeno.

Kako je rekao Ronaldo, saudade za nečim samo potvrđuje da nam to nešto znači. Kao da se ljubav uistinu pojavila tek onda kad se pojavio saudade i potvrdio je. Kao da smo se pronašli tek onda kad smo se potpuno izgubili.

Sada, ovdje, ja više nisam ništa nego proizvod naše razdvojenosti. Chega de saudade. Vrijeme je za povratak doma.

proza

Jana Kujundžić: Mi, one od nekada

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jana Kujundžić (1990.) diplomirala je sociologiju na Hrvatskim studijima u Zagrebu i masterirala rodne studije (Gender studies,) na Central European Universityju u Budimpešti. Osim kratkih priča piše i feminističke kritike događanja u Hrvatskoj i u svijetu kao i kritike filmova i serija za portale Libela i Voxfeminae.

proza

Paula Ćaćić: Franzenova 'Sloboda'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S dvije kratke priče u širi izbor ušla je i Paula Ćaćić (1994., Vinkovci), studentica indologije i južnoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uz nagrađivane kratke priče i poeziju, Ćaćić piše i novinske tekstove za web portal VOXfeminae.

proza

Sven Popović: Ljubav među žoharima (Iz rukopisa)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S prva tri ulomka romana u rukopisu Svena Popovića, započinjemo objavljivanje šireg izbora nagrade ''Sedmica&Kritična masa 2017''.
Popović (1989., Zagreb) je diplomirao komparativnu književnost i engleski jezik i književnost te amerikanistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Književni prvijenac „Nebo u kaljuži“ (Meandarmedia) objavljuje 2015. Jedan je od osnivača „TKO ČITA?“, programa namjenjenog mladim autorima. Priče su mu uvrštene u „Best European Fiction 2017“ (Dalkey Archive Press). Živi i ne radi u Zagrebu.

proza

Maja Jurica: Miris biskvita

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Maja Jurica (1990., Split) studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zadru.

proza

Anita Vein Dević: Ulomak iz romana 'Ukradeno djetinjstvo'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Anita Vein Dević (1987., Karlovac) magistrirala je na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu. Piše poeziju, kratke priče, i nastavak romana „Ukradeno djetinjstvo“.

proza

Martin Majcenović: Medvjeđa usluga

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Martin Majcenović (1990.) diplomirao je kroatistiku i lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kratka proza objavljivana mu je između ostalog i u Zarezu, Autsajderskim fragmentima, Booksi... Sudjelovao je u užim izborima na natječajima za kratku priču Broda kulture (2013. i 2016.) i FEKP-a (2014.) Član je Književne grupe 90+, a piše za portal Ziher.hr.

proza

Marija Solarević: Itinerar

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marija Solarević (1987., Zagreb) diplomirala je pedagogiju i etnologiju s kulturnom antropologijom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, osvajila je MetaFora nagradu u organizaciji Knjižnice Vladimira Nazora, u Centru za kreativno pisanje pohađa radionice i stvara kolumnu o književnosti i pop-kulturi. Trenutno piše zbirku kratkih priča "Noćne ptice".

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg