vijesti

Nagrada Janko Polić Kamov: 5 književnih djela u užem izboru

Hrvatsko društvo pisaca ove je godine ustanovilo Nagradu Janko Polić Kamov za najbolje književno djelo (proza, poezija, drama) napisano na hrvatskom jeziku, u periodu od 1.09.2013. do 31.08.2014. godine. Nagrada Kamov sastoji se od novčanog iznosa 10.000 kn i statue umjetnika Davora Krelje. Dodjeljuje se prvenstveno za književnu izvrsnost, no također promiče inovativnost, bilo u stilsko-jezičnom ili u tematskom smislu.



Nagrada Kamov ističe simboličku vrijednost književnog stvaralaštva koje nije samo ogledalo duha vremena, već i njegov sustvaratelj i korak prema budućnosti. I dok je Kamov neosporivo bio inovator svog vremena, granice koje je rušila njegova književnost danas su drugačijeg tipa i kvalitete; neke možda više ne postoje, a neke nove postale su izazovi. Stručni žiri (Kristina Posilović, Gordan Nuhanović i Andrea Pisac, predsjednica) promišlja inovativnost kao karakteristiku djela posebne smionosti koja usprkos toga (p)ostaju komunikacijski i estetski prepoznata.

Književna nagrada Janko Polić Kamov dodijelit će se 12. 12. 2014. u 11 sati u Hrvatskom društvu pisaca, vila Arko, Basaričekova 24, Zagreb.

Za nagradu su se prijavila 53 književna djela. Stručni žiri uvrstio je sljedećih 5 u uži izbor:

 

Bekavac, Luka: Viljevo, Fraktura (2013)

Čak i kad se Viljevo otvori onako ovlaš kao što mnogi čitatelji/ce rade kada u ruke uzmu knjigu kao predmet, postaje jasno sljedeće: tekst nas iznenađuje svojim grafičkim izgledom; tekst nas zavodi i ubrzo, sa tekstom se upuštamo u sve ili ništa. Kod Bekavca nema naracije u klasičnom smislu. Poptuno posvećen/a čitatelj/ica Viljevo doživljava istovremeno kao misterij, triler, horor. No kako je vremensko-prostorna smislenost ukinuta (kako na razini stila tako i teme), ono kako Viljevo najdojmljivije ulazi pod kožu je na razini emocije i raspoloženja. Iznenađuje nas koliko snažno doživljavamo živote junakinja za koje nismo niti sigurni da postoje, kroz priču koja je i sama tek slutnja: ono što ni znanstveni diskurs (u trećem dijelu) ne uspijeva dokazati. Živa je i ta Slavonija u nekom ne- ili sve-postojećem vremenu. Jer kako ne bi bila kad osjećamo žegu suhih kolovoških dana, i kad posve jasno vidimo detalje jedne slavonske veleposjedničke kuće? Viljevo spaja fizis  i logos; posve konkretan, osjetilni život i znanstvenu teoriju (bolje reći sumnju) o njemu. Njegova najveća inovativnost niče iz onoga što se stalno pitamo: kako je moguće da smo duboko uronili u samosvojni svijet romana kroz tekst koji poriče gotovo sve romaneskne alate? (Andrea Pisac)

 

Hut Kono, Aleksandar: Nabrajanja, HDP (2013.)

‘Pjesme uvijek pomalo vode svoj autonomni život neovisan o knjizi gdje se nalaze’, rekao je Aleksandar Hut Kono u jednom intervjuu. Pjesme iz 'Nabrajanja', iako ukoričene, proživjele su neobičnu avanturu za vrijeme žiriranja. Čitala sam ih u Malom kafeu na Britancu, između dva predavanja na fakultetu. Taj me posao uvijek ispuni vapajem prema studentima: pa kako ne shvaćate? No, u kratkoj sam pauzi ja bila student kojemu su pjesme poručivale: pa kako ne shvaćaš? Hut Konov je pjesnički svijet autentičan, slobodan od tradicionalnih značenja i jezično reduciran do sasvim novih kôdova. Ali on ipak nije neshvatljiv. Doživljavamo ga kroz pjesnikovu neposrednost, duhovitost i ironiju. Prepoznajemo igru u drugačijim horozontima smisla: u onom raslojavanju između realne i poetske slike svijeta. 'Nabrajanja' sam nekoliko dana kasnije čitala grupi polaznika joga satova. Iako neiskusni u čitanju poezije, Hut Kona su sretni odnijeli kući. Ova je zbirka nedvojbeni dokaz da poezija živi – ne usprkos, već upravo zbog svoje inovativnosti. (Andrea Pisac)

 

Mihanović, Dubravko, Bijelo, Žaba, Marjane, Marjane, Prolazi sve, Hrvatski centar ITI (2014.)

U vrijeme kada dramske tekstove na temu naše stvarnosti pate od viška teksta, buke i nizanja općih mjesta, dvije rane drame Dubravka Mihanovića, „Bijelo“ i „Žaba“, odlikuju sasvim oprečne kvalitete. To se ponajprije odnosi na komornu dramu „Bijelo“, koja se sastoji od naizgled neobaveznog razgovora dvojice ličilaca u jeku posla. Iako se i „Bijelo“, a naročito „Žaba“ prikazom životnog crnila uklapaju u opći trend zagrebačke škole filma, teatra i književnosti, Mihanovićev postupak izdvaja se originalnošću izraza. „Bijelo“ je neknjiževan tekst, jezično ogoljen gotovo do forme anti-jezika, tako da bez puno priče (i didaskalija) autor uspijeva skicirati prosječno nesretne sudbine ljudi našeg doba. Zato je osnovna građa „Bijelog“ bjelina papira, više nego li su to same riječi, odnosno njihov ton koji čuva mirnoću i jednostavnost čak i u prijelomnim trenucima teksta. Na koncu, „Bijelo“ nije pamtljivi isječak iz nečijeg života. Prije je ovdje riječ o opisu trenutka kada bijelu podlogu svakodnevnice odjednom pogodi uznemirujuća kap crne boje. No, umjesto moralne panike, Mihanović odlučuje završiti dramu onako kako je i počeo: neobaveznim čavrljanjem. (Gordan Nuhanović)

 

Petlevski, Sibila, Stanje sumraka, Fraktura (2013.)

Divno je iznova čitati autore/ice koji tako precizno znaju reći i tako vješto umiju napisati. Treći i završni dio trilogije Tabu (Vrijeme laži i Bilo nam je tako lijepo!), nekrografija o Viktoru Tausku, stvarnoj osobi i vizionaru, kompleksna je priča izbrušenoga jezika i stila te nelinearne strukture. Krenuvši od lika Trentona i njegove družice, ovisnice Bess te njihovo dvoje djece, od Amerike preko Europe, Petlevski odlično detektira kako apokalipsa nije nešto prolazno, već trajno stanje društva. Dobro se snalazi u cijelom nizu različitih narativa i suvereno se kreće na svim tematskim poljima. Petlevski iznenađuje izborom teme, šokira ljepotom izraza i nagrađuje (se) paradigmom u kojoj nije svako zlo za neko dobro. (Kristina Posilović)

 

Stojević, Milorad, Serendipity, HDP (2013.)

Za iskusne i pažljive čitatelje/ice poezije, ona nije samo jezična igra, već i zabava. Nemaju svi pjesnici/kinje sposobnost da vas u isto vrijeme iznenade i nasmiju, no Stojević jest jedan od rijetkih. Intertekstualnost, metatekstualnost, autoreferencijanost, originalna pjesnička igra na tragu dadaizma i nadrealizma, znalačka, duhovita i zabavna dekonstrukcija svih (ne)znanih tradicija čine Stojevićevu poeziju inovativnom od samih početaka do danas. Lakoća s kojom se igra i zabavlja jezikom/u jeziku prepuna je poetske strasti i sočne imaginacije. Ako to nije dovoljno da vas uvuče u poetski labirint, probajte ponovno, od početka (Stojevićeva) jezika.  (Kristina Posilović)

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

proza

Sándor Jászberényi: Najljepša noć duše

Sándor Jászberényi (1980.) mađarski je novinar i pisac. Objavio je knjige Vrag je crni pas: priče s Bliskog istoka i šire (New Europe Books, 2014.) i Najljepša noć duše, koja je 2017. dobila mađarsku književnu nagradu Libri. Kao ratni dopisnik za mađarske medije, New York Times, Egypt Independent izvještavao je o Arapskom proljeću, sukobima u Gazi, Darfurskoj krizi itd. Živi između Budimpešte i Kaira.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg