vijesti

ŠPANJOLSKO – HRVATSKI KNJIŽEVNI DIJALOG

Drugi književni susret u okviru “Španjolsko-hrvatskih književnih dijaloga”, održat će se u srijedu 3. prosinca 2014., u 19 h, u dvorani Müller kina Europa, uz sudjelovanje spisateljice i novinarke Rose Montero i pjesnika i prozaika Dražena Katunarića, a moderirati će ga Tomica Bajsić.



 DIÁLOGO LITERIO

ESPAÑA – CROACIA

 

ŠPANJOLSKO – HRVATSKI

KNJIŽEVNI DIJALOG

 

 

España / Španjolska: Rosa Montero

Croacia / Hrvatska: Dražen Katunarić

 

Moderador / Moderator: Tomica Bajsić

 

 

Miércoles 3 de diciembre de 2014, a las 19 h.

Srijeda 3. prosinca 2014. u 19 h

 

 

Cine Europa, c/ Varsavska 3, Zagreb. Entrada libre

Kino Europa, Varšavska 3, Zagreb, Ulaz slobodan


ROSA MONTERO rođena je u Madridu i završila je studij novinarstva i psihologije. Surađivala je s nezavisnim kazališnim skupinama, kao što su Canon i Tabano, i u isto vrijeme počela objavljivati članke u različitim novinama i časopisima (Fotogramas, Pueblo, Posible).

Koncem 1976. g. počela je raditi ekskluzivno za dnevnik El País, u kojem je bila glavna urednica nedjeljnog dodatka od 1980.-1981. g.

1978. dobila je Nagradu za najbolji intervju, 1980. g. Državnu nagradu za novinarstvo za objavljene reportaže i književne članke, te 2005. Nagradu Udruge novinara grada Madrida za cjelokupno stvaralaštvo.

Objavila je sljedeće romane: Kronika minule ljubavi (1979.), Funkcija Delta (1981.), Tretirat ću te kao kraljicu (1983.), Ljubljeni gospodar (1988.), Drhtaj (1990.), Lijepa i mračna (1993.), Kanibalova kći (nagrada “Primavera de Novela” 1997.),  Tatarovo srce (2001.), Luđakinja u nama (2003.), nagrada “Qué Leer” 2004. za najbolju knjigu godine, nagrada “Grinzane Cavour”  za najbolju stranu knjigu objavljenu u Italiji 2005. g. i francuska nagrada “Roman Primeur” 2006. g.; Priča o prozirnom kralju (2005.), nagrada “Qué Leer” 2005. za najbolju knjigu godine, i nagrada “Mandarache” 2007. g.; Upute kako spasiti svijet (2008.), nagrada čitatelja s Festivala europskih književnosti  u Cognacu (Francuska, 2011.); i  Suze na kiši (2011.). 

Također je objavila zbirku priča Ljubavnici i neprijatelji, za koju je dobila nagradu čileanskih književnih kritičara 1999. g., i dva biografska eseja, Priče o ženama i Strasti, te priče za djecu i zbirku intervjua i članaka.

Njezina posljednja knjiga je Ta suluda pomisao da te više neću vidjeti (ožujak 2013.)

Djela su joj prevedena na više od dvadeset jezika i počasna je doktorica Sveučilišta u Puerto Ricu.

 

DRAŽEN KATUNARIĆ rođen je 25. 12. 1954. godine u Zagrebu. Pjesnik, prozaik, esejist, urednik. Završio je filozofiju na Sveučilištu humanističkih znanosti u Strasbourgu. Glavni je urednik časopisa Europski glasnik. Dosad je objavio dvadesetak knjiga, pored ostalih,  Mramorni Bakho (poezija, 1983.), Pučina (poezija, 1988.), Kuća dekadencije (eseji, 1992.), Nebo/Zemlja (poezija, 1993.), Crkva, ulica, zoološki vrt (proza, 1994.), Priča o špilji (esejistička proza, 1998.), Lijepak za slavuja (poezija, 1998.), Načitano srce (poezija, 1999.), Parabola (poezija, 2001.), Kobne slike (roman, 2002.), Tigrova mast i druge priče (proza, 2005.), Lira/Delirij (poezija, 2006.). Prosjakinja (roman, 2009.), Infernet i drugi tekstovi (eseji, 2010.), Kronos  (poezija, 2011.). Preveden na engleski, francuski, španjolski, slovenski, bugarski, rumunjski, korzički, njemački, talijanski na stranicama časopisa i u nekoliko zasebnih knjiga. Dobitnik nekoliko domaćih i međunarodnih nagrada za književnost: Brankova nagrada, nagrada Tin Ujević, nagrada Matice hrvatske za književnost, nagrada Europski krug, nagrada Menada za specifičnu vrijednost poezije, nagrada Steiermärkische Sparkasse za roman. Francusko Ministarstvo kulture dodijelilo mu je red "Viteza umjetnosti i književnosti".

 


ROSA MONTERO

 

Iz knjige „Ljubavnici i neprijatelji“

 

MOJ MUŠKARAC

 

            Udala sam se za rezača avokada. Već vam je jasno da je moj brak promašaj. Kada sam upoznala svoga muža, bilo mi je devetnaest godina. Tada sam bila uvjerena da je najljepši dan u životu jedne djevojke dan njenoga vjenčanja te bih svaki puta kada bih vidjela mladenku cmizdrila od uzbuđenja kao kakva glupača. Sada imam četrdeset i tri godine i ne razvodim se jer se bojim živjeti sama.

            On je jako dobar čovjek. Znači, ne tuče me, ne troši naše plaće na kocku, na gađa ulične mačke kamenjem. Što se tiče svega ostaloga, nepodnošljivi je egoist. Dođe iz ureda i baci se na kauč ispred televizora. Ja isto dođem iz ureda, ali stignem kući dva sata kasnije, natovarena kao mazga vrećicama iz dućana. Pomozi mi- kažem mu. Evo, idem- odgovara. Nikad izravno ne kaže da neće. Na kraju ja donesem sve vrećice, a on još uvijek nije pomaknuo dupe sa sjedala. Odem u boravak, vičem na njega, vrijeđam ga, mlatim rukama po zraku, slomim nokat. On se uopće ne da smesti. Onda sjednem na stolicu u kuhinji i počnem plakati. Ubrzo se pojavi on, u čarapama. „Što ima za večeru?“, pita svojim najnevinijim glasom. Duboko udahnem zrak kako bih ga zasula otrovnim rafalom, no on me preduhitri vještinom izniklom iz godina prakse. „Znam, pripremit ću ti salatu za prste polizati.“, uzvikne s vragolastim izrazom lica. Onu salatu od avokada, oraha i jabuke koju toliko voli. I tako se ja smekšam jer sam budala i, iako gunđajući, pomognem mu izvaditi tanjure, voće, noževe i zavežem mu pregaču na leđima dok on stoji s rukama pompozno ispruženim ispred sebe kao da je kirurg koji se upravo sprema izvesti maestralnu operaciju na otvorenom srcu.

            Tada on počinje guliti avokado, a ja, da i ja napravim nešto, operem i očistim salatu, nasjeckam luk, očistim i prepolovim orahe, pretvorim dvije jabuke u malene kockice. Gledam ga krajičkom oka, a on i dalje guli. Onda izvadim krumpire, ogulim ih, operem, izrežem na sitne komadiće jer on tako voli; uzmem tavu, nalijem ulje, upalim vatru, prvo ispržim krumpire dok ne poprime lijepu zlatnu boju, a onda još i dva jaja. Ulje pucketa i šprica van, a kako ne nosim pregaču, zamastim si bluzu.  Gledam ga: on neustrašivo nastavlja, polako obrađuje avokado. Tako nespretan, tako spor i tako beskoristan da bi se prije reko da izvodi temeljitu obdukciju na voću, nego da ga reže. „Nisi ni za što!“, prigovaram mu. On me gleda s izrazom povrijeđenog dostojanstva. „I ne gledaj me tako!“, cičim ogorčena. On se namršti i polagano skine pregaču. Zatim odlazi u boravak, sruši se na kauč ispred televizora i liže ljepljive zelene tragove koje je avokado ostavio na njegovim prstima. A ja znam da ću sada postaviti stol kao i svake večeri i da ćemo večerati bez ijedne riječi.

            Najgore od svega jest što u našem bračnom promašaju jedva da ima bitki većih razmjera od ovih prljavih kućanskim sukoba. I nije da me toliko smeta obavljati kućanske poslove. Ne volim ih, ali ako ih treba obaviti, onda se obave. Ne, ono što mi zagorčava život jest njegova prisutnost. Jer, primjerice, jako volim kuhati za našu kćer, iako nas, nažalost, jako rijetko posjećuje; ali poslužiti njega me baca u očaj. Bit će da ga mrzim. U nekim trenucima ne podnosim ni način na koji otvara novine: ispruži ruke i protrese dnevne novine ispred sebe prije nego što okrene stranicu, poput osobe koja provjetrava komad tkanine. Prošlo je mnogo godina, tako da, ako se ne svađamo, jedva da i razgovaramo.

Nije uvijek bilo tako. Na početku je sve bilo drugačije. On je noćima učio tehničko crtanje. I sanjao je da će postati arhitekt. Htio je biti netko. Još gore, ja sam vjerovala da on jest netko. No nikada se nije usudio napustiti službu uprave. Ne znam kada sam izgubila vjeru u njega, ali znam da me davno razočarao. Nije bio ni pametniji ni radišniji ni sposobniji od mene. Nije bio ni snažniji, mislim na unutarnju snagu. Primjerice, nije mi bio ni od kakve koristi kada smo mislili da nam kći ima meningitis. A ja se, da bih bila zaljubljena, moram diviti onome koji treba biti moj muškarac. Razočarao si me, rekla sam mu mnogo puta. A on zašuti i počne provjetravati novine.

Naravno, vjerojatno sam se i ja promijenila. Prije mi se život činio mjestom punim avantura i noćima, dok sam tonula u san, glava bi mi se punila sretnim slikama: nas dvoje s našom malom kćerkom i svi nam zavide; on koji radi u arhitektonskom uredu i svi nam zavide; nas dvoje koji putujemo avionom preko pola svijeta i svi nam zavide. Bile su to nepomične slike kao one iz albuma sa sličicama iz mog djetinjstva. Kasnije sam prestala misliti na te stvari, jer sam uvijek bila tako umorna da bih zaspala čim bih legla u krevet. I zatim mi je prošla mladost. Dođe dan kada se probudiš i kažeš si: dakle, od toga se sastojao život. Od malo toga.

Prevarila sam ga dva puta. S dvojicom kolega iz ureda. Bilo je užasno. Ja sam u njima tražila ljubav, a bojim se da su oni tražili samo mene. Obojica su bili oženjeni. Osjećala sam se glupo. Između jednih i drugih, između ovih i svih drugih stvari, postala sam ogorčena. Kad sam bila mlada, bila sam jako vesela. On mi je to uvijek govorio: obožavam tvoju životnu snagu. Dok smo hodali, zvao me Praporčić. Kada sad razmislim, možda sam i ja njemu bila razočaranje: u posljednje vrijeme samo gunđam, bunim se i ljuta sam cijeli dan.

Međutim, ponekad se probudim u svitanje i ne znam gdje sam. Okružuje me tama, proganja me vrtoglavica, osjećam se samom i bespomoćnom u beskraju neprijateljskoga svijeta. Onda mi ruka naiđe na meka i topla leđa. I ritmičan zvuk dobro poznatog disanja postaje melem za moje uši. To je on, spava pored mene; prepoznajem njegov miris, njegov dodir, njegovu toplinu. Malo pomalo, tama prestaje biti tama i soba oko mene počinje ponovo dobivati obrise: noćni ormarić, budilica, zid, bluza umrljana od masti koju sam sinoć skinula i koja sada leži na stolici. Svakodnevica još jednom pobjeđuje nad prazninom. Obgrlim mu leđa i snena promatram kako zora donosi zrake svjetlosti iznad krovova susjednih kuća.

I tada si, samo tada, kažem: on je moj muškarac.

 

 

Kratka priča objavljena u dnevnom listu El País

 

TOLIKO IZGUBLJENOG VREMENA

 

 

Kada smo prvi puta vodili ljubav, oboje smo bili lagano pripiti. Upoznali smo se nekoliko sati ranije i kada sam se probudio, već je bila otišla. Diskretna žena. Mislio sam da je neću više vidjeti, ali sreli smo se sljedeće subote u istome baru. Sada shvaćam da sam se vratio u taj bar kako bih je sreo.

Kada smo prvi puta razgovarali o „našoj situaciji“, što je bio njen neukusni eufemizam, nesmiljeno smo se nadmetali međusobno kako bi dokazali da ne trebamo nikoga i da neuspjeh naših prethodnih brakova, zajedno s odgovornošću prema našoj djeci u adolescentskoj dobi, sprječava bilo kakav zajednički projekt. U redu, ne očekujemo ništa jedno od drugoga, složili smo se.

Kada sam joj prvi puta rekao: „Jako mi se sviđaš“, upravo smo završavali večeru na jednoj terasi. Lagani povjetarac ublažavao je vrućinu kolovoza, a iznad nas je sjao okrugli, jarko crveni mjesec. Noć je naizgled bila mirna i ugodna, ali čim sam izgovorio rečenicu, znao sam da sam pogriješio. Da su moje riječi bile previše intenzivne. Ona je nakon te večere nestala na dva tjedna. Pravila se nedostupnom, izvlačila se na posao. U to smo se vrijeme viđali već otprilike godinu dana.

Kada mi je prvi puta rekla: „Život na dvije adrese prava je gnjavaža, možda bismo trebali preispitati našu situaciju“, moram priznati da sam se uspaničio. Otkazao sam putovanje koje smo planirali kako bismo proslavili (iako nismo priznavali da slavimo) našu treću godišnjicu i otišao sam u London sam. Još gore, nekoliko sam mjeseci bio bezobrazan i uzrujan. Još mi uvijek nije potpuno jasno što mi se dogodilo.

Kada sam prvi puta našao sijedu stidnu dlaku, pomislio sam: „Želim ostariti s njom.“ Ali, naravno, nisam joj to rekao.

Kada sam se prvi puta vratio kući nakon što mi se sin netom odselio pa mi se kuća učinila nepodnošljivo mračnom i tihom, u trenutku tjeskobe, pomislio sam da sam budala što se ne dajem više, što ne živim s njom. Prošlo me u trenu.

Kada se prvi puta požalila na bol u leđima, oboje smo mislili da je samo istegnula mišić.  Ili, u najgorem slučaju, da joj se ukliještio kralježak.

Kada smo prvi puta čuli riječ rak iz usta liječnika, pokušao sam je primiti za ruku. Ljutito me odgurnula, na što nisam računao: shvatio sam da se bojala da će je emocije još više oslabiti u tome trenutku krajnje slabosti. A zapravo, usprkos našoj suzdržanosti, uspio sam je jako dobro upoznati. Jedanaest godina dodira donese mnogo, makar se radilo o jedanaest opreznih godina.

Kada je prvi puta uselila u moju kuću, više se nije mogla kretati i došla je skupa s ortopedskim krevetom.

Kada sam joj prvi puta rekao: „Volim te“, upravo su joj bili dali golemu dozu morfija. Mislim da me više nije čula.

I to je bio posljednji prvi puta s mojom malenom, mojom voljenom, mojom nikada prežaljenom Catalinom.

 

 

 

DRAŽEN KATUNARIĆ

 

Iz romana "Prosjakinja"

 

Grubi rez. Jedne subotnje večeri dobili smo nepredviđene goste koji su bili poprilično bučni. Počelo je s nevinim, iako prostačkim vicevima, a onda su se svi ponapijali i razularili. Možda zato što nam je ponestalo vina, pa su se točila samo žestoka pića. Ispijala se čaša za čašom, nazdravljalo se, zveckalo. Praskalo u hihot, pljeskalo, lupalo. Predivlje i usuprot našoj uobičajenoj atmosferi. Ubrzo je zavladala nesnosna graja. Da je veselo društvo barem pjevalo a ne vikalo bilo bi podnošljivije.

Jedna lijepa noć pretvorila se u razuzdanu pijanku kao da smo u periferijskoj krčmetini. Još je samo nedostajalo da netko razbije stolac ili se potuče. Među gostima prednjačio je postariji gospodin Kruz, Ivanin prijatelj, srednjeg rasta, rijetke prosijede kose, sedlasta nosa i mrkih ali zacrvenjenih očiju ispod žičanih naočala; te večeri očito je izgubio kompas. U trijeznom stanju bio je to pristao, ugodan čovjek, uvijek lijepo odjeven, u odijelu s leptir mašnom, nekada nas je znao odvesti na večeru u restaurant s prvoklasnim jelima. Znatno stariji od svoje supruge Anite, bio je i neobično galantan, veseo, živ, sipao je duhovitosti u velikim količinama. Imao je samo jednu manu: jednom ili dvaput mjesečno, zvjerski bi se napio i onda ispuštao neartikulirane glasove. I zbog toga zaradio nadimak »Vuk.« Već sam preko Ivane čuo za taj alkoholni porok koji mu dražesna supruga nije uzimala za zlo. Dapače, svaki put ga je presvlačila i stavljala u krevet jer on to nije bio u stanju. A do ove večeri nikad se nije objavio pred nama u koži »Vuka.« Nismo imali čast nazočiti »premijeri.« 

Te subote, tobože nenamjerno, gospodin Kruz dodirivao je prisutne žene, u prolazu, nosio polupraznu bocu Jacka Daniela i natakao si, zatim recitirao jednu patetičnu pjesmu Dinka Volarića, otišao povraćati, pa se vratio, sjeo u kut sobe i stao zavijati kao vuk. Supruga je došla do njega i prekrila mu usta dlanom. Međutim, on se otimao dok cijelom sobom nije odzvonilo njegovo »Uuu-uuu...« Težio je stanju slobode u kojem će nesmetano moći tuliti. Nije to bio iskonski krik gladi...nego prostački egzibicionizam pomahnitala pijanca. Poslije je četveronoške puzao ispod stola, njuškao gostima cipele, noge, pa poviše nogu...Ljudi su hihotali i blago ga odgurivali rukama i nogama, ali se vidjelo da ih to njegovo divljaštvo zabavlja.

Nije bilo izlaza. Prijatelje ne možeš istjerati iz kuće, a ovo se dalje nije dalo trpjeti. Ivana se dugo meškoljila na stolcu, a onda digla, kao da ju je nešto pokrenulo. Sama od sebe sjela je za klavir. Nije odmah položila prste na tipke, nego je samo sjedila, gledala u jednu točku i šutjela. Možda zato da je ljudi primijete i stišaju se; da se stvori neki drugi obzor očekivanja. Kad se žamor malo smanjio, zasvirala je Debussyja, Clair de lune. Od prvog takta, njezine tipke delikatnim udarima i sjenčanjem probile su žamor. Pa baršunasto mekim modulacijama dodirnule tišinu. Gosti su, možda od obrata i iznenađenja jednostavno zanijemjeli. Odgovorili su dubokim mukom na ponuđenu svirku, a potom utonuli u svoje misli. Glazba je tek počela svoj fluidni put preobrazbe. Neka zaboravljena harmonija vraćala se kroz Ivanine prste, stanje treperenja lišća, pronađene milosti, žuborenja s izvora. Slike sreće protjecale su iz davnine prelijevajući se u bojama. Ivana je posebnom darežljivošću previjala rane nastale od životinjske razuzdanosti društva. Da smo te večeri ugostili lava, tigra ili još koju opaku zvijer, bili bi sigurno pripitomljeni. Divljina se pretvorila u blagi nokturno. Lica okupljenih ljudi odjednom su zračila nekim spokojstvom i čeznutljivim mirom, a Vuku su se počele sklapati oči. Ne od sna, više od meditacije nad onim što je slušao. Kao da su zvijezde te noći postale čiste da bi se mjesečina jasno vidjela u sobi.

Na koncu su se u tri u noći svi razišli u toplim zagrljajima, s prijateljskim tapšanjem. Svi su hvalili Ivanu i ispričavali se s vrata, za počinjene neugodnosti, najviše otrežnjeni gospodin Kruz, onako zagrebački: »nemojte mi kaj zamerit.«

 

 

Jedno od mnogih sivih jutara, dok sam bio u kući, počelo je s nesnosnom nervozom. Puno jačom od one iz doba mladosti. Osjećao sam se napeto, nemirno, lupkao prstom, premještao noge. Kao ris u kavezu, očicama sam prolazio kroz čeličnu mrežu. Morao sam izići, noseći nesnosni teret, težinu pakla u sebi. Ulica me neće olakšati, to barem znam. A svejedno sam morao izletjeti: preda mnom je nešto presudno.

Hodajući Gundulićevom ulicom, lijevom stranom, prema Ilici, čuo sam izvana neko neobavezno preludiranje. Zastao sam i naćulio uši. Iz pasaža koji sam poslušao, nije se dalo ništa dokučiti. Tko bi mogao biti kompozitor? Nagađao sam neka imena; sigurno nije Liszt. Ugledao sam svoju neodlučnu sjenu tik do plakata. Na plakatu je pisalo crnim slovima »Hrvatski glazbeni zavod«, a dolje crvenim »Natjecanje mladih pijanista. Na programu Mozart, Haydn, Chopin, Debussy, Rahmanjinov. Ulaz besplatan.«

Kocka je ipak pala. Uspeo sam stubama po crvenom tepihu, uz zlatna ogledala, i ušao usred koncerta. Vrata su se nečujno otvarala, ali je parket zaškripao. Malobrojna publika začudila se mojoj drskosti. Pogledala me pomalo iznenađeno, a ja sam usmjerio pogled k velikim kristalnim lusterima koji su visjeli sa stropa.

U početku mi je bilo dosadno. Vrtio sam se na stolcu tako da me sijeda gospođa ispred mene, velikoga grbavog nosa i sa šalom oko vrata, upozorila da se primirim. Sa svojim tikovima, vrpoljenjem, šmrcanjem bio sam strano tijelo u dvorani. Lakše bih se uklopio da je netko glasno zakašljao ili odmotavao smežurani papirić od bombona. No ništa od toga, publika je bila svečano mirna. I poslušna.

Tad se na pozornici pojavila pijanistica. Krhka i tanka silueta, imala je dugu crnu haljinu koja joj je isticala bijelu pùt. Zaobljena alabasterna ramena naglašavala su dugi vrat, a bljedoća lica krupne oči, skrivene dugim trepavicama. Sva u kontrapunktu. Njezina vitka pojava obećavala je nešto nježno.

S prvim akordima Chopinovog Impromptua op.66 osjetio sam prelazak u drugi položaj, agregatno stanje. Pomaknuo sam kralježnicu prema naprijed. I postao svjestan obrata. Takvu fluidnost osjećaja nisam očekivao.

Začarala me odmah. Kao da svira samo za mene, kao da kroti nagone koji su neukrotivi, liječi ih. Kao da slama prokletstvo u kojemu sam zarobljen.

Imala je mirnu ruku, a tako lagane, razgibane prste; njima nije upirala nego klizila po klavijaturi i stvarala anđeoski zvuk. Gipkim pokretima zglobova. Sjetio sam se popodnevnih  i večernjih sjena na zidovima kad sam ležao u polumraku i slušao tu sjetnu muziku. Probudila je i tugu koju nosim, da bi me odmah zatim i utješila, razigrala je u svjetlu. Zatim je prešla u prozračnu meditaciju, s nemirnim bujicama kojima bi me povremeno zasipala. Moje ozarene misli rasle su kao djeca.

Držala je u njima magnetiće kojima je znala točno dodirnuti moje osjetljive točke. Položiti ih na golo tijelo i izazvati očaranje. Vidio sam prirodu kroz koju sam prošao, vidio sam stabla, gledao ih izbliza, hrapave kore, dirao ih, milovao kao njezine ruke. Pokazala mi je izlaz, livadu s puteljkom uz koji su rasli makovi, u žitu, u polju, makove što rastu čak iz šljunka. I jedan osamljeni, malo podalje. Kao da je ozračen crvenim svjetlom leptirova krilca; treperio je na vjetru i zujanje pretvorio u strasni šapat srca. Drugi su ga makovi pratili u taktu vjetra i potiho lelujali.

S jednim običnim tonom, s jednim »ništa« doticao sam sve. Umalo provalio u neku nadčulnu zemlju.

 

I gotovo, kraj. 

 

Pljeskao sam žustrije nego ikad, a dlanovi me nisu boljeli. Ni publika ih nije štedjela. Čuli su se poklici ; neki su vikali »bravo Ivana«, drugi »još«, treći »bis, bis.« Međutim, nije bilo ponavljanja. Nakon Ivane Arko, nastupila je Stela Rubić, i gruvala muški po klaviru; gotovo mi pokvarila dojam.

Morao sam prići pijanistici nakon koncerta. A priječili su me stid i dvosmislena situacija; nisam imao samo muzičke misli. Obična publika, pa i neznanac u toj publici imaju pravo čestitati, tješio sam se, imaju pravo na provalu iskrenih osjećaja.

Osmjelivši se na taj korak, iznenadio sam i sebe samoga. Iz iskustva znam, dovoljno je da mi se netko malo svidi pa da se ponašam djetinjasto, luckasto, da pokvarim sve. Kao da unaprijed želim uprskati priliku. To je čisto podsvjesno. 

»Imam trideset šest godina, nisam ni premlad ni prestar, u najboljim sam godinama. Dosta mi je robijanja, života bez muzike, hoću živjeti i sve nade polažem u vas. Neću vas ispustiti. Bit ćete moja žena.«, zamalo sam izgovorio to što mi se rojilo u glavi; ali nisam, srećom. Nisam!

Malo me je čudno pogledala kad sam joj prišao. Kao da sluti što se u meni zbiva. Moje oko prolazilo je teške kušnje, gustu paukovu mrežu. Pružio sam joj ruku: »Žao mi je što niste dobili nagradu, za mene ste vi moralna pobjednica.« Osmjehnula se stidljivo. I to mi je dalo smjelosti da nastavim govoriti. 

Poslije mi je priznala da su je k meni privukle moje zanesene oči. Rijetko kada joj se dogodi da u nekom probudi takav ushit. Produženim pogledom ostavila mi je dovoljno mjesta za riječ koja će uglaviti naš idući susret.

»Mogu li biti toliko slobodan da vas zamolim za razgovor... mislim vani?« upitao sam pristojno kao da od nje tražim intervju.

 

Rekla je »da«, i klavir je u meni kriknuo.  

proza

Marko Gregur: Dan za izlazak

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marko Gregur (Koprivnica, 1982.) piše poeziju i prozu, koju je objavljivao u mnogim domaćim časopisima i novinama, kao i u inozemnim časopisima.Dobitnik je nagrade Ulaznica i Prozak za najbolji prozni rukopis autora do 35 godina starosti iz Republike Hrvatske. Objavio je zbirku poezije Lirska grafomanija (Naklada Ceres, 2011.), zbirke priča Peglica u prosincu (DHK, 2012.) i Divan dan za Drinkopoly (Algoritam, 2014.) te roman Kak je zgorel presvetli Trombetassicz (Hena com, 2017.) Uvršten je u antologiju mladih hrvatskih prozaika Bez vrata, bez kucanja (Sandorf, 2012.).

proza

Anita Vein Dević: Ulomak iz romana 'Ukradeno djetinjstvo'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Anita Vein Dević (1987., Karlovac) magistrirala je na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu. Piše poeziju, kratke priče, i nastavak romana „Ukradeno djetinjstvo“.

proza

Josip Razum: Dvije priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Josip Razum (1991., Zagreb) apsolvent je psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u "Fantomu slobode", osvojio nagradu na KSET-ovom natječaju za kratku priču, član je i suosnivač Književne grupe 90+.


proza

Marta Glowatzky Novosel: Dvije priče

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

U širi izbor ušla je i Marta Glowatzky Novosel (Čakovec, 1983.), profesorica flaute, prevoditelj i sudski tumač za njemački jezik.
Glowatzky je uz glazbenu akademiju u Münchenu završila i poslijediplomski interdisciplinarni studij konferencijskog prevođenja u sklopu Sveučilišta grada Zagreba. Objavljivala je u nekoliko zbornika i portala.

proza

Zoran Hercigonja: Kolotečina: Testiranje stvarnosti

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Zoran Hercigonja (1990.) rođen je u Varaždinu gdje je diplomirao na Fakultetu organizacije i informatike. Radi kao profesor i objavljuje na portalu Poezija Online. Bavi se i likovnom umjetnošću.

proza

Stephanie Stelko: Ružica putuje u Maroko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Stephanie Stelko (1992., Rijeka) svježe je ime na sceni s obzirom da se pisanju vratila nakon što je prije dvije godine diplomirala medicinsku antropologiju i sociologiju u Amsterdamu. Teme koje obrađuje u antropološko-sociološkom i novinarskom radu tiču se marginaliziranih skupina, nejednakosti, feminizma, seksualnosti, tijela i zdravlja.

proza

Martin Majcenović: Medvjeđa usluga

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Martin Majcenović (1990.) diplomirao je kroatistiku i lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kratka proza objavljivana mu je između ostalog i u Zarezu, Autsajderskim fragmentima, Booksi... Sudjelovao je u užim izborima na natječajima za kratku priču Broda kulture (2013. i 2016.) i FEKP-a (2014.) Član je Književne grupe 90+, a piše za portal Ziher.hr.

proza

Paula Ćaćić: Franzenova 'Sloboda'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S dvije kratke priče u širi izbor ušla je i Paula Ćaćić (1994., Vinkovci), studentica indologije i južnoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uz nagrađivane kratke priče i poeziju, Ćaćić piše i novinske tekstove za web portal VOXfeminae.

proza

Dunja Matić: Večera

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Dunja Matić (1988., Rijeka) je magistra kulturologije, urednica, recenzentica i književna kritičarka. Prozu, poeziju i osvrte objavljuje na stranicama Gradske knjižnice Rijeka i Književnosti uživo, dio čijeg je uredništva od 2013. godine. Roman „Troslojne posteljine“ izlazi u izdanju Studia TiM ove godine, a u pripremi je zbirka kratkih priča „Kozmofilije“.

proza

Sara Kopeczky: Atomi različitih zvijezda

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Sara Kopeczky (1992., Zagreb) diplomirala je anglistiku i talijanistiku, prozu i poeziju objavljivala je u časopisima, zbornicima i na portalima u Hrvatskoj i u inozemstvu. Pobijedila je na natječaju knjižnice Daruvar za najljepše ljubavno pismo. Članica je Novog Književnog Vala, književne skupine nastale iz škole kreativnog pisanja pod vodstvom Irene Delonge Nešić. Urednica je Split Minda, časopisa za književnost i kulturu studenata Filozofskog fakulteta u Splitu.

proza

Alen Brlek: Mjehur

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Alen Brlek (1988., Zagreb) dobitnik je nagrade Na vrh jezika 2013. godine za zbirku poezije Metakmorfoze. Objavljivan je između ostalog i u e-časopisu Književnost uživo, Zarezu, Fantomu slobode, zborniku Tko čita?, internet portalu Strane. Sudionik je nekoliko regionalnih i međunarodnih književnih festivala, a priprema i drugu zbirku poezije 'Pratišina'.

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg