proza

Zoran Janjanin: Kurve / Alma u zemlji

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Zoran Janjanin rođen je 1980. u Karlovcu. Objavio roman Hazmat i zbirke priča Zašto očajavati i Crno na crno.



Kurve

 

I.

Silviju je jednu ljetnu večer silovao zgodan muškarac.

Visok, dobro građen, guste crne kose, blistavo bijelih zubiju. Nikako tip koji bi imao problema da zbari nekog komada. Imao je čak i love, s obzirom da je bio pročelnik gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport. On je prešao tridesetu, a ona je tek navršila dvadesetu. Nije bila s puno muškaraca i seks joj je nekako još uvijek bio pomalo zbunjujuća stvar. Kada ju je pomalo pripitu vozio kući pitala se, skoro zabavljeno, što bi njegova žena rekla. On izgleda nije imao tih problema, jer ih je odvezao prema gradskom kupalištu, tik uz rijeku, i rekao da je vrijeme da mu uzvrati za sva pića koja joj je tu večer platio. Nekako mu je imalo smisla da će se dvadesetogodišnja studentica poševiti s bilo kim. – Zar ne živimo u takvim vremenima? – upitao ju je dok se raskopčavao.

Kada je postalo jasno da se Silvija sve više užasava onoga što slijedi počeo ju je šamarati. Isprva da ju smiri, onda iz zadovoljstva. Što je ona više plakala i vrištala on se više smijao. Čak je u jednom lucidnom trenutku Silvija pomislila kako je njen silovatelj totalni klišej. Kao da je iz filma izašao. Jednom se uspjela izvući ispod njega i otvoriti vrata, ali to kao da ga je još više napalilo, pa su ispali van i opet ju je silovao na travi. Neki ljudi prolazili su u blizini i Silvija je zavapila prema njima, ali brzo su se pokupili.

Nakon što je cijela stvar bila gotova odvezao ju je natrag u grad, možda kilometar od njene zgrade i izbacio je van bez riječi. Silvija isprva nije znala gdje je točno i kamo bi uopće trebala krenuti, pa je sjedila na rubu nogostupa i pitala se zašto više ne plače.

Sljedeće jutro nije mogla pred roditeljima skriti masnice i ogrebotine. Lijevo oko bilo joj je poprilično nateklo, pa je mama inzistirala da mora u bolnicu. Ispitivali su je što se dogodilo, ali ona nekako nije željela pričati o tome. Imala je dojam da joj je lakše ako misli kako je sve loše iza nje.

U bolnici su joj obradili rane, liječnik je sumnjičavo promatrao njenog oca, ali Silviju nitko nije ništa pitao. Sve do trenutka kada se pojavila policija i stala ispitivati starog. On se skoro srušio začuvši kako ga doktor sumnjiči da je izmlatio kćer, pa su ubrzo svi okružili Silviju i zahtijevali da kaže što joj se dogodilo.

Kako je njena priča tekla policija kao da je bila sve manje zainteresirana, doktor je rekao kako mora dalje za poslom, a njena mama je sve glasnije ridala u maramicu.

– Kako ste bili obučeni? – upitao je murjak nakon što je ona nekoliko puta ponovila da ZNA tko ju je silovao.

Silvija nije viša bila dijete. Znala je kako svijet funkcionira. Kako funkcioniraju zakoni kada se dotaknu imena koja u drugima izazivaju nelagodu. Tada se po prvi put u životu i sama osjetila kao stereotip. Kako je bila obučena?

– Kao kurva. – reče, gledajući murjake pravo u oči.

Nisu ništa rekli, ali bar se činilo da im je neugodno. Nitko joj nije slikao rane niti je pregledao da utvrdi ima li fizičkih tragova silovanja. Nisu je čak ni pitali je li se možda već istuširala, što bi uništilo neke dokaze. Iako jest, čim je došla kući. Murjaci su rekli da će se javiti i onda su nestali. Silvija ih više nije ni vidjela ni čula.

Dok su se vozili kući stari je sve više kipio. Mama je još uvijek plakala, a Silvija se samo osjećala umorno. Kao da joj je nekakav teret skinut s leđa. Silovanje je prijavljeno, nije ništa lagala, murjaci će kako god znaju zaštititi pročelnika, nju više nitko neće gnjaviti.

– Koji kurac ti uopće radiš vani s deset godina starijim muškarcima? – vikao je stari. – Zar te razne estradne kurve, koje jebu penziće, imaju toliki utjecaj da mlade cure poput tebe ne mogu više loviti dečke svojih godina?! I zar nitko više ne može izaći van u petak navečer a da se ne napije ko guzica i raširi noge čim prvi tip to zatraži?

Mama zarida još glasnije na te riječi. Silvija je sjedila na stražnjem sjedištu i buljila kroz prozor u toplo ljetno prijepodne.

– Znaš li ti tko je taj čovjek? Ne samo da je pročelnik nego je i nekakva rodbina gradonačelniku, Simić mi je to jednom rekao. A ti njega... – Zavrti glavom u nevjerici. – A ti NJEGA optužiš za silovanje! Kod takvih ljudi, ma što god bilo, držiš jezik za zubima. I još što si rekla policiji! – Ne izdrži da se ne okrene i zaurla preko naslona: – Imaš li i malo mozga?!

Silvija je šutjela cijelim putem do kuće. Tada je otišla u svoju sobu, legla u krevet i čekala suze.

 

II.

Silvija će kroz godinu dana tri puta pokušati samoubojstvo. Dva puta stvarno, ali onaj treći je nekako i njoj djelovao šlampavo.

Faks joj baš i nije išao, počela se i drogirati kad god bi joj se za to pružila prilika, a faca pročelnika kako svršava s grimasom na licu stalno joj se vraćala u misli. Jednog kišnog jesenjeg dana shvatila je da je trudna i jedva je dočekala jutro kada su prokletu stvar izvukli iz nje. Bilo je nekih komplikacija i doktorica joj je rekla da treba doći na još neke pretrage, ali Silvija ju praktički nije ni slušala. Čula je nekakve priče da postoji mogućnost da više nikad ne zatrudni, ali doktorica kao da je to govorila nekoj drugoj ženi. Silvija je odahnula, valjda je na neki način izvojevala malu pobjedu nad pročelnikom.

Roditelji su joj donekle oprostili što je silovana, iako su njenu mlađu sestru nastojali držati podalje od nje.

– Znate. – rekla im je jednom Silvija za obiteljskim ručkom, kad su joj i sestra i baka bile prisutne. – Kurvinstvo nije zarazno.

Tada se mama više derala na nju nego otac. On je zapravo više izgledao zbunjen. Nije im rekla da su izgubili unuka. Čuvala je to za neku posebnu prigodu.

Silvija je svojim frendicama jasno rekla što joj se dogodilo i one su to prihvatile dosta ravnodušno. Zapravo, nije se činilo da joj nisu vjerovale, koliko se činilo da im nije jasno zašto se uopće opirala pročelniku. Zgodan je, ima para, utjecajan je, Silvija nije imala dečka... Zašto se ne bi poševila s njim?

Tako se dogodilo da se jedno jutro probudila u studentskoj sobi svoje frendice Melite nakon poprilično lošeg tripa. Sjedila je na krevetu možda i pola sata, dok je Melita hrkala, potom se obukla, uzela škare s radnog stola i izašla na ulicu.

Bilo joj je sasvim jasno da pročelnik mora umrijeti. Upropastio joj je život, nitko mu nije čak ni spočitao silovanje, a ona ispada kriva čak i pred svojim roditeljima. Zgadio joj je seks do kraja života, ne može ni pogledati drugog muškarca. Uspjeli su je natjerati i da sumnja u samu sebe, jer se svako malo pitala što je doista nosila te večeri i kako se ponašala? Što da mu je pustila da radi što želi i možda pokušala i uživati? Bi li to bilo toliko loše?

Vrijede li njena razmišljanja i osjećaji išta? Ili se neprestano mora prilagođavati drugima kako bi funkcionirala u svijetu u kojem neki ljudi siluju jer im je to u opisu postojanja? Nije li zapravo ona nenormalna? Seksa su pune serije, filmovi i reklame. Ne znači li to da bi se svi trebali ševiti kada im se prohtije? Ako ona nije bila raspoložena da je poševi stranac tko joj je kriv.

Stajala je ispred zgrade gradskog poglavarstva najmanje sat vremena kada ga je napokon ugledala kako izlazi van. Bio je sam. Stegne prste oko škara u džepu kaputa i pođe prema njemu. Brzo, ali opet ne trčeći da je ne primijeti prerano.

Pročelnik odjednom priđe lijepoj crvenokosoj ženi. Poljube se. Djevojčica od možda deset godina stoji uz njih dok se oboje smiju nečemu što je on rekao. Visoka je za svoje godine i ima crvenu kosu na mamu. Tada pročelnik uzme svoju ženu i kćer za ruke i povede ih preko parkinga do obližnje slastičarnice. Djevojčica je veselo pričala nešto što su njeni roditelji slušali uz osmijeh.

Silvija stoji uz zid i gleda za njima. Lijepa mlada obitelj. Ako je dobro shvatila doktoricu postoji dobra mogućnost da ona to nikad neće imati.

Kćer. Duge crvene kose. Porculanskog tena. Blistavih bijelih zubiju. Na tatu. Nevina. Potpuno nesvjesna kakvi luđaci nastanjuju svijet u kojem živi.

Silvija opusti stisak na škarama.

 

III.

Trebalo joj je nekoliko mjeseci da se odvaži, kao da je sama to mislila izvesti. Zapravo će biti samo promatrač.

Prekidač je bio sam pročelnik kad se jedne večeri pojavio na tv-u kao mogući kandidat za gradonačelnika na nadolazećim lokalnim izborima. Iste večeri Silvija se spustila pred svoju zgradu, u parkić u kojem se stalno okupljaju huligani. Oni su znali nju kao susjedu s kojom nemaju previše zajedničkog, ona njih kao hrpu glasnih kretena. Ali donijela im je dvije boce rakije i vrećicu marihuane pa je nisu odmah potjerali. Njoj je ionako trebao samo jedan.

– Tisuću kuna. – rekla je. – I mlada pička. Treba li vam više?

– Za to se ide u zatvor. – rekao je jedan sumnjičavo, iako je izgledao jednako blesavo kao njegovi prijatelji.

– Vi ste svi maloljetni. Dečki su prebijali ljude na smrt, pa su ih ubrzo puštali van. Za silovanje, ako vas uopće pronađu, vani ste još brže. Ali ako ste face, onda vam mogu staviti soli na rep.

Većina je puno pričala, ali očito nije bila jaka i na djelima. Ipak, postalo je jasno da pred sobom ima tri-četiri mladića koji su ozbiljno razmatrali njen prijedlog. Tisuću kuna je srednjoškolcima s prosjekom 2 sasvim pristojna lova. Ako za to samo moraju poševiti neku curu... Ubrzo je veći dio ekipe izgubio interes, pa se s rakijom rastrčao po parku, a Silvija je ostala sama s dvojicom najhrabrijih. Ili najluđih.

– Onda, momci? – izvila je obrve, jedva primjetno se smiješeći. Silvija je bila zgodna cura i toga je bila svjesna. Zašto bi je tip poput pročelnika uopće poželio izjebati?

Za srednjoškolce pred njom možda je veći mamac bila upravo ona sama, a ne duplo mlađa pička. Zato im zasladi pregovore obećanjem da će popušiti onome koji napravi sve što ona traži.

Nakon par minuta imala je obojicu. Dala im je petsto kuna i rekla da ostatak očekuju nakon obavljenog posla. Zapravo je ispalo bolje nego je očekivala. Uzela je njihove brojeve mobitela i ostavila ih s erekcijama.

 

IV.

Rekla im je da možda ne bi bilo loše da nose rukavice. Klinci su odgovorili da onda neće moći osjetiti sise.

– Mala ima deset godina, debili! Ni nema sise!

Imala je posla s kretenima, ali upravo oni su joj i bili potrebni. Tipovi koji ni ne shvaćaju što rade. Sama je nabavila skijaške maske. Bile su im fora jer su ih vidjeli u filmovima, pa je morala zaprijetiti da neće dobiti ostatak love ako ih budu nosili unaokolo i pokazivali prijateljima.

Cijeli jedan tjedan slijedila je pročelnikovu kćer. Nakon škole uvijek je išla ravno kući. Ako bi netko trebao autom doći po nju ostala bi pred zgradom i čekala. Obično bi došao otac, ali uvijek je kasnio. Skoro pa savršeno.

Nazvala je kretene i rekla im gdje i kad da se nacrtaju. Zvučalo je kao da jedva čekaju.

Silvija je odjednom shvatila da se već danima nije drogirala niti napila. Bila je iznenađujuće usredotočena na jedan jasan cilj. Nešto što je pročelniku došlo spontano i gotovo usput ona je planirala skoro kao ratnu operaciju. Zapitala se koliko joj je žao djevojčice i na svoje čuđenje zaključila da joj nije bilo svejedno. Kako kriviti dijete za grijehe oca? Kako kriviti samu sebe za grijeh koji će tek napraviti? Bila je itekako svjesna što radi, nije se mogla ni malo zavaravati. Ali bio je i pročelnik. Koje od njih dvoje je veći gad? I tko je više iznevjerio desetogodišnjakinju koja stoji malo dalje od školske zgrade i čeka prijevoz?

– Jebote, mala je komad. – cerile su se oči ispod maske. Kreteni potrče uz zid. Iznenađujuće tiho, Silvija je morala priznati, pa ih je cura primijetila tek kada je bilo debelo prekasno da im pobjegne. Vrisnula je, ali odmah su joj zatvorili usta i naizgled lako odnijeli je u obližnji park.

Već je padao mrak. Zrak je bio hladan i ispunjen jedva primjetnim smradom nekakve paljevine. Neki penzić gledao je u pravcu škole, kao da nije siguran je li čuo i vidio to što mu se čini. Zaključi da nije, ili da ga nije briga, pa nastavi dalje. Blaženi bili, mislila je Silvija promatrajući ga, svi vi kojih se ništa ne tiče.

Imala je dojam da joj u tom trenutku ništa nije bilo bitno osim osvete. Ni hoće li se odmah policija pojaviti ni hoće li kreteni možda ostaviti osobne iskaznice na mjestu zločina. A Silvija se nije ni malo zavaravala da ne sudjeluje upravo u zločinu.

Ipak, pojavio se pročelnik. Izašao je iz auta i ogledavao se po ulici. Lice mu još nije odavalo zabrinutost. Ode do ulaza u školu i baci pogled kroz staklena vrata. Ponovo promotri ulicu. Gurne ruku u džep i izvadi mobitel.

U kurac, Silvija shvati nešto što je potpuno zanemarila. Ako mobitel njegove kćeri zazvoni u blizini izgledno je da će ga čuti. U to doba nije bilo niti previše vozila niti ljudi. Zato izađe iz sjene drveća u kojoj je stajala i pođe prema njemu. Stala je možda pet metara od ulaza u školu i promatrala ga. On je primijeti, ali nastavi tražiti kćerin broj.

– Očekivala bih da ga znate napamet. – reče Silvija.

Pročelnik pogleda oko sebe, pa upita: – Meni govorite?

– Naravno. Kao što sam rekla, očekivala bih da ga znate napamet.

Pročelnik zakorači prema njoj, sa sve većom sumnjom na licu. – Da znam što napamet?

– Pa broj mobitela svoje jedine kćeri.

Pročelnik se ukipi. – Gdje je ona?

Silvija se naceri. Stvarno brzo kopča. Slegne ramenima. – Došli su ljudi i odveli je. Loši ljudi. Nikako društvo koje vaša lijepa kćer zaslužuje.

Pročelnik se zaletio prema Silviji tako brzo da se nije stigla ni potpuno iznenaditi. Zgrabio ju je za jaknu i zaurlao joj u lice da gdje mu je kćer. Silvija mu uzvrati udaranjem svojeg čela o njegovo. – U kupleraju! – vrisne.

Nije ju toliko ošamario koliko ju je udario jednako kako bi udario muškarca. Zakotrljala se po hladnom betonu, odjednom svjesna da je progutala zub. Pridigne se pljujući krv, pa ugleda njegove ruke kako joj se šire pred očima sve bliže i bliže. Grubo je zgrabi za vrat i pritisne je o tlo. – Gdje mi je kćer?! – urlao joj je u lice. – Pička ti materina, GDJE?! – Tresne Silvijinom glavom o beton. Pa još jednom. Silvija bi očekivala da bi pročelnikove oči izgledale kao vučje dok ju je silovao. Ali tek sad, dok ju svom snagom davi, u njemu vidi vuka. Silovanje uopće nije bilo lov. Samo igra.

Vid joj se zamutio i jedva je gutala slinu i krv. Uspije se krezubo nasmješiti. – Opet smo u ovom položaju. – prostenje kroz mjehuriće krvi. – Vi na meni, ja u strahu za vlastite zube.

Škiljio je u nju suznih očiju, možda malo zbunjen, ali nije se činilo da mu je jasno o čemu ona priča. – Gdje? – procijedi kroz zube, naglašavajući svaku riječ. – Mi. Je. Kćer.

Silvija uopće više nije imala dojam vremena, pogotovo dok se borila za dah, ali pretpostavljala je da je bar jedan od klinaca već morao svršiti. – Nazovite ju na mobitel. – progrglja.

Pročelnik je pusti, iako je još uvijek klečao na njoj, pa drhtavim rukama nazove kćerin broj. Isprva kao da nije obratio pažnju, ali odjednom je skočio na noge i ponovo podsjetio na vuka. Silvija nije ništa čula, samo daleko zujanje u ušima.

Načelnik potrči, dozivajući kćerino ime. Do tada su već neki ljudi izašli iz škole i promatrali njih dvoje, ali nitko se nije miješao. Promatrači, pomisli Silvija, teško ustajući. Vrtjelo joj se u glavi i vid kao da joj je bježao iz fokusiranog u maglu, pa natrag. Jebeni promatrači. Vide muškarca kako nekoj curi zabija glavu u beton, pa odluče da se to njih ipak ne tiče. Netko bi ga možda spriječio i zapitao ga da koji kurac radi, ne razmišljajući da muškarac možda pokušava spasiti vlastitu kćer od zlih ljudi. Pobjegne joj cer dok je teturala pored sve brojnijih promatrača.

– Neka netko zove hitnu! – vikne ženski glas.

– Jebite se! – odgovori drugi ženski glas, koji se Silviji učinio strašno poznatim.

Nakon što je ušla u park nije više mogla fulati. Pročelnikovo vrištanje bilo je i više nego jasno. Siđe sa staze, pa se spusti niz blagi obronak. Provuče se kroz nekakvo smrdljivo grmlje i napokon ih ugleda. Otac i kćer u zagrljaju. Njegov plač skoro je na rubu vrištanja. Djevojčica tiho rida, ali gotovo kao da ona više tješi njega nego on nju. Na licu ima nekoliko masnica i usne su joj krvave. Kosa joj je puna zemlje i lišća. Otac ju je ogrnuo jaknom, ali ne može je u potpunosti pokriti. Djevojčica je skupila duge noge u žalosnoj, beskorisnoj zaštitničkoj gesti. Krv na butinama ionako jasno daje do znanja što joj se upravo dogodilo.

Nije više djevica, pomisli Silvija činjenično. Proći će dani prije nego zauzme neki jasan stav ili čak emociju o tome.

Ona i dijete kratko se gledaju u oči. Po prvi put u životu, a najvjerojatnije i zadnji. Nemaju ništa zajedničko. Osim što im je živote definirao isti muškarac.

 

 

 

Alma u zemlji

 

 

Bila je lijep leš. Kože blijede poput papira, smirenog lica, jedva primjetno namrštenog, kao da o nečemu razmišlja. U bijeloj haljini, uredno počešljane kratke kose. Možda malo previše šminke, netko bi primijetio, ne sjećajući se da je Alma nešto posebno voljela šminkanje.

Davor nije želio otvoren lijes, no njeni roditelji su inzistirali na tome. Ponajviše otac, koji kao da je prisutnima želio dati jasno do znanja kako njegova kćer nije bila narkomanka, nije se ubila, muž ju nije nasmrt prebio... Jednostavno je umrla, kako se to ponekad dogodi zdravim dvadesetpetogodišnjakinjama.

 

Alma se probudila oko podne.

Bila je sigurna da je netko dozivao njeno ime, ali čim je otvorila oči zid s njene desne strane nakrenuo se i natjerao ju da se otkotrlja ulijevo. Pala je s kreveta i sklupčala se, očekujući tresak. Dozivanje se izgubilo u mutnoj vodi.

Prizor nje same kako se iglom bode u ruku vrati joj djelić lucidnosti. Tripaš glupačo, reče samoj sebi i pobjegne joj hihot. Zid se nije rušio. Samo se znatiželjno nagnuo da je promotri.

Natjera se da se uspravi. Poželjela je cigaretu, no nije se mogla sjetiti puši li. To zapravo i nije bio neki trip. Na stoliću pokraj kreveta primijetila je Ronhill superlights, ali nije bila sigurna što bi to trebalo značiti. Možda su pripadale njenom mužu?

Stajala je neko vrijeme nasred sobe, pitajući se kamo je krenula. Vrijeme je bilo oblačno i činilo se da će uskoro kiša. Ako već nije padala. A ona je morala krenuti...

Otvori vrata sobe i proviri u hodnik. Nešto joj je falilo. Osjećaj za smjer i dizajnerska odjeća.

Nije voljela svog muža, shvatila je tad. Uopće nije bio neka fora. Zapravo, bio je još manje. Toliko malen da ga je njen otac... Tata! Tako je, on će znati. Zatetura hodnikom prema dnevnoj sobi, pridržavajući se drhtavim rukama za zid. Wiehlerovi gobleni pokazivali su smjer. Samo su je konji na pojilu ignorirali. Kao da su sve to već vidjeli.

Dnevna soba bila je prazna, iako je televizor bio upaljen. Kraljica srca je postavljala kamen temeljac za crkvu u Donjim Pribićevcima i obećavala rast od 4,5% za dvije godine. Dvije godine? To je tako malo vremena za nekoga tko nema ni dan.

Sjetila se svog prvog dana na zavodu za zapošljavanje, kada ju je žena na šalteru pitala kakav čaj voli piti? Alma se samo zbunjeno nasmiješila i odmahnula rukom.

– Mentu, naravno.

Osvrne se oko sebe, pitajući se tko je to rekao. Zašto ljudi nestanu baš kada počnu pričati o radnom iskustvu?

– Zeleni nikad nisam voljela. – reče Alma praznoj sobi i kraljici srca. Kraljica srca se nasmješi i kroz tv ekran joj doda štaku. – Nemoj razbiti glavu. – reče.

– Neću. – Alma uzvrati osmijeh, sretna što sada svom ocu može dati novu štaku. Ova je čak imala i njegove inicijale. Na ormaru desno od televizora ugleda sebe kako se smiješi, blijeda i s kojim kilogramom previše. U naručju drži jedva par dana staru bebu. Davor je uz nju, grli ih obje, pazeći da slučajno ne stisne prejako jedine dvije žene koje voli više od vlastite majke.

– Davor... – Alma izusti, prisjećajući se da je nekamo otišao. Ali ne u metaforičkom smislu.

I zar njenom ocu ne treba štaka? Udari dlanom o čelo, no to ne da joj nije razbistrilo misli, već nije ništa ni osjetila. Kao da joj je glava utrnula. Umrla prirodnom smrću.

Trebala je cigaretu. Ali nije znala puši li.

Na tv-u neka žena je pričala kako treba skočiti prije nego se kaže hop. Almi se to učini kao najpametnija stvar koju je čula zadnjih... Dana? Koliko dugo je bila u onoj sobi? Je li BDP već porastao?

Pođe prema ulaznim vratima. Pruži ruku čiji prsti su joj izgledali neobično dugi. To je zapravo pomalo seksi, reče samoj sebi. Ali što seksi uopće znači i da li se boduje?

Ja sam komad koji otvara vrata, reče samoj sebi koja promatra s balkona, to je moja uloga u ovom trenutku. Ja se volim.

Ulazna vrata bila su otvorena. Jedva desetak centimetara, kao da je netko trenutak prije šmugnuo kroz njih. Možda Zec. Ne baš bijeli, bar jedan roditelj tog čovjeka morao je biti cigić. I nije volio satove. Iako je kao petogodišnjak želio biti urar. Ali tko zapravo zna što želi biti kada mu je pet godina?

Alma je znala. Željela je letjeti.

Osvrne se na sat na zidu. Otkucavao je podne i pola. Vrijeme za laganu užinu u civiliziranim zemljama. U njenom stanu vrijeme je za čuđenje.

Povuče vrata prema sebi, duboko udahne i stupi u hodnik osmokatnice u ulici Dušana Jovičića, narodnog heroja koji se s minom bacio pod tenk, kasnije ulici Antuna Belavića, narodnog heroja koji je vozio tenk. Danas Briselskoj ulici. Zastava europske zajednice visjela je koji kilometar dalje, obješena ni kriva ni dužna.

Hodnik je na prvi pogled bio prazan. Samo vrata nekoliko stanova, lift koji se prečesto glasao škripom i susjed Zec. Otključava vrata, namršten. Kao da Almu niti ne primjećuje. Par prednjih zuba mu je predugo i očito zahvaćeno karijesom. Zec koji ne jede dovoljno mrkve.

– Ali mrkva je za vid. – reče Zec, gladeći pomalo tamno krzno. – Kako sam ja trebao znati da mi je stari bio Ciganin?

– Zečevi su više Srbi nego Cigani. – primijetila je Alma.

– Ali ja sam bio dijete. Kako dijete može biti odgovorno za bilo što?

– Kako bilo tko može biti odgovoran za bilo što? – reče Alma. Imala je dojam da je rekla nešto prosvjetljeno, no Zečevo lice nije se promijenilo. – Ako tražite svoju kćer. – reče. – Popnite se do crvenog ormara u gnijezdu.

– Kćer? – Alma po prvi put nakon buđenja pomisli da joj netko fali. Netko koga je voljela. Netko tko je cijeli njen život zapravo činio smislenim. Netko zbog koga je još uvijek živa.

– Davor? – Ne, nije ga mogla zamisliti u pelenama. Mala djevojčica koja pruža rukice prema njoj, smije se. Malo, kovrčavo biće, koje jedva hoda i još manje shvaća tko je ta žena za kojom stalno plače.

Žena koja vrh igle vidi kao napredak u karijeri. Filozofski faks, sociologija riješena u roku. Poneki dečko, poneka zabava, poneki joint. Davor kao najbliže što može doći Colinu Farrellu, a da nije Barton Fink. Poneki ljetni posao. Petra.

Neplanirana beba katoličke obitelji, koja nije krštena, jer starci nisu dali lovu za gradnju nove crkve. Ne što nisu htjeli, nego nisu mogli. Sahrane su skupe, pogotovo kada moraš pokopati sina i njegovu ženu i djecu odjednom. A žena je bila siroče, nitko za nju nije htio platiti.

To je bio prvi i zadnji put da je Alma ošamarila svog oca. Kada nije želio platiti pokop vlastite snahe.

Stajala je u dnevnoj sobi. Petra je sjedila na podu i gledala gore u svoju mamu s divljenjem kakvo samo mala djeca osjete prema roditeljima. Stari je upravo izgovorio rečenicu kako bi Stanka i njegove blizance trebalo pokopati na Jamadolu, a Jelenu neka pokopa netko drugi. Naposljetku, gradske vlasti neće dopustiti da im se neki leš pajsa u mrtvačnici.

Tada nije ništa rekla. Samo je zakoračila prema svom ocu, čovjeku koji je njoj i njenom mrtvom bratu kad su bili mali čitao Koko i duhovi, i ošamarila ga. Tako snažno i tako glasno da je njena mama izjurila iz kuhinje, spretno poput gazele, usprkos oksazepamu.

Razumjeli su se. Ona i njen otac. Nakon Stankove prometne nesreće Alma mu je jedino dijete. Ako želi viđati nju i jedinu unuku koja mu je preostala morat će zagristi u hrvatski ponos i pokopati tu muslimanku. Koja ionako nije bila religiozna.

– Nek' me bace u jarak. – jednom prilikom Jelena je rekla Almi. – Koliko mrtvija mogu biti u grobu?

Koliko mrtvija mogu biti u životu, zapitala se Alma prije godinu dana. Davor je ostao bez posla, ona ga nije ni uspjela pronaći, banka je uzela stan i poslala ih da žive kod njenih roditelja. Dvosobni stan bez klime. Njihov je bio trosobni s klimom. Sada su se valjda službenici banke tamo hladili.

Tko kupuje sve te stanove, pitala se Alma. Naivčine. Vrhovima prstiju dotakla je hrapavi zid hodnika, ne obraćajući pažnju na Zeca, koji je govorio nešto besmisleno: – Alma? Jesi li dobro? Gdje su ti roditelji?

Alma odleprša niz hodnik, tražeći gnijezdo. Hrapavost zida ju je pratila, a vrhovi prstiju bili sretni zbog toga.

Murjak je stajao naslonjen na zid, s rukama na povećim prsima i kimao glavom. – Pravo i pravda, gospodo. Kamo bi dospjeli da se svi ponašaju kako im padne na pamet?

Uplakana susjeda Magda preklinjala je dinamični duo iz Elektre da joj ne isključe struju. Stariji muškarac ponavljao je da mu je žao dok je radio, a mlađi je izgledao kao da se dosađuje.

– Ubit će me! – vrištala je žena, dok joj se mala, crna mačka plela oko nogu. – Zar nemate ni malo srca?! Ubit će me Nikola kad se vrati!

– Gospođo. – murjak je izgledao uvjeren u to što govori. – Nitko vas neće ubiti. Naposljetku, vaš muž nije plaćao struju, ne vi.

– Ali nikad nije mlatio sebe. – reče Alma. Sagnula se pored crne mačkice i pokušavala shvatiti što joj ova govori. Mačka se sakrila iza nogu svoje gazdarice i povremeno provirivala prema čudnoj ženi koja se nadvila nad nju.

– Gospođo. – murjaku nije bilo jasno koji kurac se ova žena miješa. – Ovo nije vaš problem. I pustite tu mačku na miru. Očito joj se ne sviđate.

– Alma, prebit će me Nikola! – žena vrisne na svoju susjedu. – Zar nitko ne može shvatiti da s njim nema razumnog razgovora?! Majko moja, što ću?! – Prekrila je lice rukama i ridala.

– Evo ga. – objavi stariji hepovac. – Struja isključena. Ako platite sva dugovanja i kamate uključit ćemo je.

– Odakle da platim?! Ni ja ni muž ne radimo!

– Teška su vremena, gospođo, znam. Ali možda da vam muž manje pije...

– Ali ne pije! Trijezan je ko papa. Da se bar napije i padne niz stepenice. Samo ima tešku ruku.

– Gospođo. – reče murjak. – Pravit ću se da to nisam čuo. Jer ako se vašem mužu nešto dogodi znam gdje ću prvo pokucati.

Magda prestravljeno zašuti, doslovno dlanom pokrivši usta.

– Mic mic. – cerila se Alma, migoljeći prstima ispred mačkice.

– S ovom ženom nešto ne valja. – reče mlađi hepovac, spremajući alat u torbu.

– Mislim da se drogira. – prošapće Magda, kao da je Alma ne može čuti.

– Hej! – Alma se uspravi pred susjedom. – Ja sam ovdje jedina na vašoj strani, a vi me otkucate!

– Kako ste na mojoj strani?! Samo ste mi prestravili mačku, a struja je isključena.

– Odsijecite joj glavu! – reče stariji hepovac, na što se Alma zahihoće.

– Tko ste vi da tražite bilo čije uhićenje? – murjak je već pozvao lift. – Ja sam amo poslan da štitim vas dvojicu od gospođinog ludog muža. Posao je gotov i idemo dalje.

– Eto! – vrisne Magda. – I sami priznajete da je lud! Zašto bi inače vas slali?

– Ne bušite rupe u mojoj logici, gospođo. Znam svoju dužnost i vi me nećete... – murjak poskoči kada je crna mačkica projurila kraj njega i nestala iza ugla.

– Maaaacooooo!!! – Alma je otrčala za njom.

– Joj, njoj stvarno nije dobro. – Magda se nelagodno osvrtala oko sebe. – Pa gdje je Ankica? Kćer će joj još napraviti neku glupost. – Požuri niz hodnik prema stanu Alminog oca.

Almi je imalo smisla da u tom trenutku traži nešto malo i prestrašeno. No mački baš i nije bilo do društva, pa je brzo nestala negdje na katu iznad. Alma se morala držati za ogradu penjući se. Falilo joj je zraka i glava kao da joj je postala prevelika za vlastito tijelo. U jednom trenutku nagnula se nad ogradu i shvatila da je bar pet katova dijele od tla. Koliko bi samo vremena mogla provesti lebdeći zrakom prije nego sleti?

Toliko mogućnosti. Potrebno je samo malo hrabrosti.

 

Almina majka nije bila svjesna gdje se nalazi. Izgubila je dvoje djece i dvoje unučadi u jedva dvije godine. Bila je pod tabletama, tupa i umorna. U nekoliko navrata se trgnula, ne shvaćajući. I pitajući se tko je ta lijepa mlada žena koja leži pred njom. Tako blijeda. Ali smirena. Pomirena sama sa sobom. Mrtva. Koliko već mrtva osoba koja se široko smiješi s fotografija može biti.

Da se Ankicu pitalo ne bi uzimala tablete. Jednostavno bi se ubila. Ostala joj je još jedna unuka, no koliko god željela natjerati samu sebe da misli samo na nju, nije mogla. Da nije izjurila van za Petrom Alma ne bi ostala sama u stanu. Da je zatvorila vrata... Uvijek su se teže zatvarala, ali u tom trenutku to joj nije palo na pamet. Čovjek štedi na nekim stvarima, pa tako i na bravarima, ali valjda nikome ne padne na pamet da će ljudi gubiti živote zbog toga. Bi li njena jedina kćer sada bila živa? Naposljetku, može li narkoman uopće otvoriti vrata?

 

Čudna je slučajnost bila da je svećenika koji je vodio njen pogreb Alma vidjela pet minuta prije nego je umrla. Baš je izlazio iz stana Rončevićevih. Zastao je, zbunjen i pomalo uplašen.

Rončevići su bili na moru. Samo je njihov sedamnaestogodišnji sin bio doma.

Alma i svećenik, četrdesetogodišnjak niskog rasta, prijatnog lica koje ga je činilo zgodnijim nego što je to stvarno bio, promatrali su se nekoliko dugih sekundi. On kao da je želio nešto reći, ona kao da nije bila sigurna postoji li bog i, ako postoji, ima li čovjek pred njom privilegije.

– Gdje je Petra? – upitala je, gledajući oko sebe kao da nešto traži. – Nema smisla ako nije uz mene. Jako je volim, znate.

– Tko je Petra? – upitao je svećenik, povlačeći se prema stepenicama.

– Moja maca. Do dolje imate pet katova. Zašto ne idete liftom?

– Nije loše povremeno se spustiti stepenicama. Da krv brže proradi.

– Ne bi li onda imalo više smisla da se penjete? Spuštati se može svatko. Čak i dvogodišnje dijete.

– Doista. – svećenik se osmjehne i nestane iza ugla, ostavljajući Almu samu u hodniku.

Imala je dojam da se najela ludih gljiva, kao što je njena mama znala reći. Zapravo, nije imala iskustva s nečim sličnim, ali pretpostavljala je da bi lude gljive izazvale baš ovakav osjećaj.

Petra očito nije bila ovdje, pa je morala biti kat iznad.

– Alma! – Zec ju je zvao s kata niže. – Alma, gdje si?

Ona se zahihoće, sjetivši se koliko dugo se već nije igrala skrivača. Potraži oko sebe mjesto gdje bi se mogla sakriti, ali vidjela je samo redove zatvorenih vrata. Protezali su se unedogled i ostavljali dojam kao da iza njih brojna usta šapuću. I kraljica srca je tu negdje, sa svojim patuljcima koji samo žele pomoći. Nije znala zašto, ali Alma protrne na tu pomisao i požuri uz stepenice. Ne smiju je naći. Ali moraju pronaći Petru. Kako da to učine kada se ona skriva? I kada netko postane vrijedan pažnje?

Na katu iznad ugledala je širom otvoren prozor. Žena s migoljavom stonogom na zelenoj kuti prala je staklo i pjevušila neku pjesmicu o malim medekima koji su letjeli.

– Medvjedi ne lete. – rekla je Alma.

Čistačica jedva obrati pažnju na mršavu, blijedu mladu ženu koja se pojavila niotkuda. Oči su joj bile jasne i širom otvorene, iako je ostavljala dojam da je gotovo na rubu sna. Duga, crna kosa vijorila je na propuhu.

– Moji medvjedi lete. – Rekla je čistačica i slegnula ramenima.

– Oduvijek sam željela glancati dijamante. – reče Alma, prelazeći vrhom kažiprsta po staklu. – Mislim da je to miran i gotovo duhovan posao. Ali ne bih ih nosila. Samo glancala.

Čistačica nastavi mlatiti krpom po prozoru. – Odite kući i odspavajte malo. – reče.

– Dosta sam spavala. – nagne se preko ruba prozora da bolje promotri ulicu ispod. Mala curica gegala se preko ceste. Netko je nešto vikao za njom, ali Alma nije mogla razumjeti što.

– Petra. – nasmije se, shvativši što je tražila. Trebala se okrenuti da potrči natrag, ali nešto joj nije dalo. Prizori i ljudi. Ili samo osjećaj?

Gdje se vidiš za deset godina? Ovdje. U istom gradu, u istoj zgradi, sa istim patuljcima i mini divovima. A njih ima tako puno i stalno dolaze novi. A ona trči na mjestu. I to jako sporo.

Nije se mogla sjetiti kako je njen život trebao izgledati. Došli su neki ljudi i odlučili da stvari trebaju ići drugačijim tokom. Sporijim i krivudavim. S puno prečaca prema začelju.

U ovom trenutku ona je imala potpunu slobodu. Bila je gospodar vlastitog života i smrti, kao što su tragovi igle na njenoj podlaktici svjedočili. Nikad više takvo nešto neće osjetiti.

Popne se na rub prozora, ne shvaćajući zašto stonoga prestravljeno vrišti. Možda je napokon shvatila kako jezovit može biti leteći medvjed.

Petru više nije vidjela. Njena kćer pobjegla je što je dalje mogla. Daleko od mame s prevelikom glavom, čija nesnosna težina ju sada vuče prema dolje. Raširila je ruke u pokušaju da uhvati vjetar. Nešto ju je povlačilo za majicu. Ljigava stonoga. Skok s ovog prozora zapravo je spas u zadnji čas.

Kako je lebdjela prema naprijed, bosih stopala u tom trenutku još uvijek na rubu prozora, dva kata niže primijetila je lice susjede Matković kako bulji gore u nju. Oči raširene u šoku i iznenađenju. Usta širom otvorena, kao da je vidjela da netko pada sa zgrade.

Stonoga joj je iščupala šaku kose, ali Alma nije obraćala pažnju. Iako ta bol kao da je nagovještavala neku buduću. Jaču. Kraću.

Za nju to nije bio pad. Letjela je. Iznad pločnika i ulice. Iznad parkiranih automobila i pogrbljenih prolaznika. Počela je kiša, a jedini zvuk bio je vjetar.

U padu zgrabila je pero teško poput kamena.

 

Davor nije ništa shvaćao.

Imao je ženu. Otišao je na kavu s prijateljem. Kada se vratio žena mu je mrtva. Bacila se sa šestog kata. Bila je loše volje, možda i depresivna. Više puta ju je uhvatio da plače. Netko mu je neki dan rekao da je kupila nekakvu drogu od Srećka...

 

Trebao ju je udarati jače.

proza

Jana Kujundžić: Mi, one od nekada

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Jana Kujundžić (1990.) diplomirala je sociologiju na Hrvatskim studijima u Zagrebu i masterirala rodne studije (Gender studies,) na Central European Universityju u Budimpešti. Osim kratkih priča piše i feminističke kritike događanja u Hrvatskoj i u svijetu kao i kritike filmova i serija za portale Libela i Voxfeminae.

proza

Paula Ćaćić: Franzenova 'Sloboda'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S dvije kratke priče u širi izbor ušla je i Paula Ćaćić (1994., Vinkovci), studentica indologije i južnoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uz nagrađivane kratke priče i poeziju, Ćaćić piše i novinske tekstove za web portal VOXfeminae.

proza

Sven Popović: Ljubav među žoharima (Iz rukopisa)

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

S prva tri ulomka romana u rukopisu Svena Popovića, započinjemo objavljivanje šireg izbora nagrade ''Sedmica&Kritična masa 2017''.
Popović (1989., Zagreb) je diplomirao komparativnu književnost i engleski jezik i književnost te amerikanistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Književni prvijenac „Nebo u kaljuži“ (Meandarmedia) objavljuje 2015. Jedan je od osnivača „TKO ČITA?“, programa namjenjenog mladim autorima. Priče su mu uvrštene u „Best European Fiction 2017“ (Dalkey Archive Press). Živi i ne radi u Zagrebu.

proza

Maja Jurica: Miris biskvita

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Maja Jurica (1990., Split) studentica je hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zadru.

proza

Anita Vein Dević: Ulomak iz romana 'Ukradeno djetinjstvo'

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Anita Vein Dević (1987., Karlovac) magistrirala je na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu. Piše poeziju, kratke priče, i nastavak romana „Ukradeno djetinjstvo“.

proza

Martin Majcenović: Medvjeđa usluga

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Martin Majcenović (1990.) diplomirao je kroatistiku i lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kratka proza objavljivana mu je između ostalog i u Zarezu, Autsajderskim fragmentima, Booksi... Sudjelovao je u užim izborima na natječajima za kratku priču Broda kulture (2013. i 2016.) i FEKP-a (2014.) Član je Književne grupe 90+, a piše za portal Ziher.hr.

proza

Marija Solarević: Itinerar

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marija Solarević (1987., Zagreb) diplomirala je pedagogiju i etnologiju s kulturnom antropologijom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, osvajila je MetaFora nagradu u organizaciji Knjižnice Vladimira Nazora, u Centru za kreativno pisanje pohađa radionice i stvara kolumnu o književnosti i pop-kulturi. Trenutno piše zbirku kratkih priča "Noćne ptice".

Stranice autora

Književna Republika Relations Quorum Hrvatska književna enciklopedija PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg